Transgresija, Transformacija, Drugačija Upotreba

Važan element u spoznaji i tumačenju suvremene arhitekture grada je njezina inspirativna i bogata slojevitost. Heterogenost slojeva koje je kroz ubrzani urbani razvoj nataložilo prošlo stoljeće, snažno definira kontekst u kojemu danas djelujemo i radimo.

Arhitektura zato može, i treba tražiti nove poticaje unutar redefinicije postojeće gradske mase, recikliranja, drugačije i neočekivane upotrebe mjesta.

Također, zatečene ili novo stvorene urbane infrastrukture, moraju i trebaju moći transgresirati u neočekivana stanja, transponirati se u nove urbane oblike te redefinirati ili drugačije upotrebljavati postojeću supstancu građevine ili gradskog tkiva. Tako prepoznate i selektirane sklopove, koje nalazimo oko nas, u svakodnevnom djelovanju tumačim kao svojevrsne “gotove elemente”, unaprijed pripremljene i spremljene fragmente, elemente novog i drugačijeg programiranja i korištenja.

Na primjeru drugačije upotrebe baseball stadiona u Osaki, koji u jednom trenu svog trajanja postaje shopping centar, prelazi u polukružni isječak gradića s malim kućama i mutira u kvartovski parking, potvrđuje se teza o održivoj reciklaži i nadogradnji gradotvorne strukture te potrebi složenijeg i promišljenijeg projektiranja građevina kao razvojne i nadogradive infrastrukture.

U kontekstu tako zatečenih “gotovih elemenata” grada i njegovih dijelova svjedočimo trenutku i procesu kada se zauvijek napušta jedno stanje, i jedan način korištenja, dok novo još nije sigurno i poznato, a još manje jednoznačno priznato. Ulazimo u stanje i fazu “između”, gdje procesi i mjesto prihvaćaju nove mogućnosti. Taj trenutak, važno je reći, nikako ne smije izazivati strah od novog, strah od gubitka prošlog vremena ili sustava. Takav trenutak prelaznog stanja u susretu s novim često rezultira neizbježnom, ali potpuno beskorisnom romantikom nostalgije, zamućujući pritom vidike i fokus novoga pogleda.

Nostalgija nikako ne može i ne treba biti shvaćena i površno tumačena kao memorija. Memoriju jedino i isključivo shvaćam i prihvaćam kao vrijeme i stanje koje je upravo prošlo, trenutak neposredno prije “sada”, sagledavajući je u cjelini, i u kontekstu trajanja. Memorija stoga mora biti shvaćena poput kreativnog i iskustvenoga (ka)taloga gotovih i unaprijed pripremljenih elemenata za nove pokušaje. Jedina kreativna i poticajna konstantna je stalna mijena, i njezina kreativna neizvjesnost koja provocira uzbudljiva stanja. Alat i metoda za taloženje i usložnjavanje poticajne urbane strukture.

Gledajući gradove i sredine u kojima je klasični urbani razvoj stao u vremenu, svjesni smo da će novi život ovisiti o transformaciji i drugačijoj upotrebi danas (za)napuštenih područja i građevina. Poput garaže-teatra u Detroitu, klasična obnova i revitalizacija nikako nije odgovor na ovaj neočekivani izazov. Potrebno je stvar sagledati iz drugoga kuta, s druge točke gledišta. Dijelovi grada i građevna masa su i okvir za stvaranje nove gradske prirode, neočekivanog organizma koji se postepeno ili pak neočekivano naglo stvara kroz intenzivnu drugačiju upotrebu, te promjenom kriterija vrednovanja i upražnjavanja društvenih navika.

Urbana kultura, te njezina pripadajuća struktura prepoznata u svojim klasičnim i univerzalnim elementima grada koji definiraju ulicu, raskršće, trijemove, prolaze, trgove, piazze i gradske kulise na primjeru Tahrir Square-a, i njegovom drugačijem načinu korištenja, govore o važnosti uvažavanja drugačijih i neočekivanih upotreba mjesta. Njihova specifičnost i dovršenost za jedno vrijeme i jednu namjenu, jednostavnim korištenjem u svrhu okupljanja i protesta, transformira se u nešto potpuno drugačije, neočekivano, ali snažno održivo i zauvijek zabilježeno. Ovako precizno potvrđeno i djelotvorno organizirano mjesto ostaje trajno u memoriji, kao snažan fenomen u kombinaciji sa specifičnim slikom, oblikom i urbanom formom izvedene privremenim, ali isto tako univerzalnim elementima namjene prostora i akcije. Press centar, kamp, bolnica, pozornica, apoteka, prodavaonica, vrtić, džamija, izložbena galerija odlagalište otpada, sve je organizirano i pretopljeno s postojećom strukturom grada. Grad i njegovi gradbeni elementi, ulice, rotor i park, udomljuju akciju i novu funkciju. Akcija i protest poprima oblik i pulsira u obrisima gradske infrastrukture. Oblik i sadržaj u novom, neočekivanom, nepredvidivom stanju, transgresiranoj namjeni, transponiranom obliku suvremenog grada.

Arhitektova intervencija u ovakvim slučajevima podrazumijeva iščitavanje postojećih “gotovih elemenata”, njihov društveni, urbani, konstruktivni, oblikovni, prostorni i osjećajni kod, te potenciranje ovako analiziranih elemenata do krajnjih granica nove akcije, konstruktivne i upotrebne vrijednosti. Erozija ili rastvaranje gradbenog tkiva koja dovode stanje strukture, pridodane mu aktivnosti i sadržaja do pred sam kolaps.

Legitimna i svakako učinkovita mogućnost je konstantno i prekomjerno nadodavanje i adiranje novog i neočekivanog programa. Nova struktura koja utjelovljuje novi program mora preuzeti iz postojećeg “gotovog elementa” prepoznatljivu logiku i strukturu organizacije koja se može upregnuti u novo stanje. Novi dijelovi i elementi imaju ulogu prostornih implanata koji se stapaju s postojećom strukturom, te s novonastalim kontekstom i redefiniranja pravila organizacije, garantirajući pritom i izazivajući procese nove i drugačije upotrebe. Oni nisu cilj, nego sredstvo u kojemu se kroz proces u vremenu definira novi arhitektonski sklop.

U slučaju neuspjeha umeću se i analiziraju novi, i novi elementi. Važno je istaći da nova struktura ne mora služiti samo dobrom i skladnom rastu. Ova često sputavajuća arhitektonska dogma, i apriori težnja koja prihvaća i odabire samo “dobru” stranu ili metodu, može biti i otežavajući faktor koji ne dovodi stanje arhitektonske transformacije do svojih nepredvidivih rubnih stanja, stanja pred kolaps ili destrukciju koja garantira prijelaz, transgresiju postojećeg u novo stanje. U tijeku samog procesa i akcije struktura se podvrgava raznolikim utjecajima, ona je hibridna i svaki put ima svojstva prototipa koji se konstantno usavršava. Novonastali odnosi i pripadajući im oblici i forme mogu biti na prvi pogled mali i nedovoljno snažni u formalnom efektu nove strukture ili količini “arhitektonske” intervencije, ali (no) njihov društveni i socijalni pomak u odnosu na zatečeno, početno stanje može biti nemjerljiv.

Cilj je upotrijebiti energiju mjesta i konteksta u kojega se snažno ubacuje novi program. Poput Tschumievog poznatog opisa neočekivane akcije “skakača motkom u Sikstinskoj kapeli”, tako i ovdje program i arhitektonski okvir moraju biti u neočekivanom, brutalnom srazu i konfliktu s postojećim okruženjem. Samo takav pristup garantira kvalitetan i nepotrošiv proces u vremenu. Dakle, svečane sobe i saloni palače Cara Nikole II postavljanjem kreveta postaju raskošne bolnice, a velebni crkveni prostori protestantske crkve u Amsterdamu postaju Paradiso Club.

Ono o čemu nam svjedoči ovakav pristup više je od rehabilitacije stare građevine ili urbanog isječka, i potpuno drugačije od mutacije, te stvara pomak u shvaćanju i drugačiji pogled na prostor estetskog poimanja i čitanja mjesta. Poetika i energija mjesta ovim jednostavnim reprogramiranjem rađa nove odnose i rezultira drugačijom svakodnevicom i navikama ljudi, novim rutinama i drugačijim društvenim i socijalnim konsenzusima. Ovakvi primjeri mogući su kao vrlo svjestan i snažan poticaj u stvaranju drugačijeg arhitektonskoga koncepta, arhitekture i njezine projektirane strukture u svojoj punoj složenosti i bogatstvu nove inspiracije. Neovisno od odgovora i odabira evidentno je da postoje rekviziti i metode kojima se interveniranja u takvom kontekstu čine ispravnima i gotovo autohtonima, izmišljenima i upotrijebljenima upravo na tom i takvom specifičnom mjestu, rađenih i postavljenih ekskluzivno za poznato i planirano događanje.

Projekt planiran, slagan i organiziran ovim metodama kao takav nikad ne bi smio imati svoj kraj i konačni cilj, a još manje konačni oblik. To je prostor i okvir konstantnoga pulsiranja, prostor koji se definira vremenom i aktivnošću. Nikakva institucionalizacija mjesta nije poželjna, jer dovodi do mono funkcije i križanja istih elemenata i jedinki. Ovakav prostor i proces koji se konstantno “događa” mora, poput svih stvari koje nas okružuju (što u konačnici predstavlja i bit projektiranja), imati mogućnost pokretanja, premještanja, fleksibilnosti i nadopune-dograđivanja. Poput programa i usluga stvari, tako i arhitektonski prostor mora imati mogućnost mijenjanja identiteta, davanja različitih atributa, opisa i osjećaja. Poput mijenjanja prostornih avatara.

Stvari se moraju mijenjati, ali i stalno provocirati novo nastajanje. Baudrillard piše o toj razlici i sličnosti ili jednakosti koju čini nastajanje i mijenjanje. Stvari koje nastaju po njemu su rijetke i nisu shvaćene te tako često osuđene na nestajanje. Postojanje nije isto što i unijeti promjenu. Započeti promjenu, htjeti pod svaku cijenu staviti ljude pred imperativ promjene, što je u neku ruku geslo suvremene mode i marketinga, ne rješava bit stvari, pa tako ne rješava ni bit urbane promjene nekog grada ili teritorija. Promjena ne uzrokuje nužno da stvari nešto postanu. Stvari i događaji jednostavno moraju trajati i svakodnevno “biti”, pa tako živeći i ostavljajući osoben i plodan trag u vremenu bivaju ostvareni i realizirani.