Ostrogovićeve Ličke Kuće

“Suvremena kuća; seoska, radnička, ili građanska, ne može se postaviti po općem receptu ili predlošku. Ona mora odgovarati i biti odraz uvjeta pod kojima se suvremeno graditeljstvo stvara. Geografski uvjeti podneblja, strane svijeta i terena. Nije svejedno je li teren šumovit, gol ili kamenit, zemljan ili podvodan. Materijal, izbor materijala uvijek je pravilan ako nas vodi ekonomija. Ekonomičan je obično onaj, koji se nalazi na licu mjesta. Suvremena i moderna arhitektura nije se odrekla ni jednog materijala, zidovi mogu biti od kamena, cigle drva, ili heraklita, a krovovi od crijepa, ljepenke, salonita, slame, lima ili ravne terase.”

Kazimir Ostrogović: O arhitekturi, Topusko, 1944 god.

Ovo su uvodne rečenice iz referata kojeg je Kazimir Ostrogović predstavio u Topuskom, na prvom kongresu kulturnih radnika od 25.- 27. lipnja1944. godine, pred sam kraj 2. svjetskog rata. Kazimir sa svojim kolegama partizanima ubrzano planira organizaciju, ustroj nove države, obnovu zemlje te definira položaj i ulogu arhitekta u suvremenom društvu.U porušenoj i spaljenoj zemlji, traumatiziranoj ratom, traži brz i konkretan odgovor kako osmisliti i izgraditi nove stanove za zaostale dijelove zemlje, rabeći zatečenu radnu snagu i lokalni građevinski materijal.

Ostrogović, iako školovan na postavkama moderne, verzirani je graditelj, poznavatelj detalja i gradbenog materijala, koji je u samo nekoliko godina intenzivnog rada i projektiranja na Sušaku izveo niz značajnih, ali i manje poznatih građevina. Prvih godina nakon rata Ostrogović odlazi u Beograd na odgovorne dužnosti u ministarstvu graditeljstva, ali i projektira i izvodi niz građevina u Lici, gdje razvija manje poznati vernakularni opus. Donosim njegove dvije realizacije, višestambenu kuću u Plaškom i hotelski paviljon na Plitvicama.

Porušeno i spaljeno ličko selo Plaški u godinama poslijeratne obnove ponovo se gradi, te Ostrogović za potrebe vojne pošte Plaški projektira nove stanove. Na ulasku u mjesto, na pitoresknoj parceli smještenoj na vrhu brežuljka koji je prema mjesnoj crkvi zasađen gustim drvećem i otvoren prema dolini rječice Dretulje, gradi se višestambena zgrada sa 6 stambenih jedinica.

Ovim projektom Ostrogović potvrđuje svoje čvrste stavove, koje iznosi i formulira još u svom referatu na seminaru u Topuskom, za vrijeme trajanja oslobodilačkog pokreta. Za Ostrogovića kontekst i duh mjesta predstavljaju čvrstu polaznu točku, što je vidljivo i u prijeratnim realizacijama kuća u Kostreni i Crikvenici, ali svoju vjerodostojnu potvrdu ostvaruju ovim poslijeratnim realizacijama. Projektira li na Plitvicama, Plaškom, Zagrebu ili na Krku taj duh mjesta, autohtoni materijal, lokalna morfologija i graditeljski elementi brižno su analizirani polazni elementi Ostrogovićevog promišljanja arhitekture.

U ovom slučaju građevina je koncipirana u dva odvojena volumena te time prilagođena mjerilu mjesta. Nagib brežuljka uvjetuje smicanje dva volumena građevine te osigurava optimalnu orijentaciju. Arhitektonsko oblikovanje prilagođeno je klimatskim, etnografskim i građevinskim uvjetima i mjerilu kraja. Niži dio građevine oblikovan je kroz jasno razdvajanje donjeg djela izvedenog iz klesanog lokalnog kamena i zaštitnim žaluzinama izvedenih iz pletiva drvenih grana i šiblja, te prvog kata oblikovanog u punom zidu s uvučenim lođama i konzolno izbačenim drvenim balkonom na čelu građevine. Krov je građen drvenim gredama i daskama s produženom strehom i snjegobranima, te pokriven plitkim crijepom.

Uz nižu kuću iz prvog plana položena je druga stambena jedinica s dvije etaže oblikovane punim zidom i drvenim prozorima s griljama. S južne strane građevina nalaze se drvene galerije s trijemom za ulazak u stanove. Dok je uz nižu kuću ulazna galerija povučena po cijeloj dužini pročelja te podignuta na stupove, i pokrivena krovnom strehom, kod druge je ulazna galerija uvučena i izdubljena unutar gabarita građevine. Kao i ulazne galerije tako su i balkoni na sjeveroistočnom pročelju uvučeni unutar volumena građevine, dok su na nižoj građevini izvlačenjem bočnih zidova dobiveni zatvoreni prostor za drvene konzole s dugačkom lođom.

Početkom 50-ih pored obnove i intenzivne stambene izgradnje Like započinje se sa sistematskom zaštitom prirodnih područja i izrada regionalnog plana područja Plitvica. Prostorno-plansku dokumentaciju izrađuje Urbanistički zavod Hrvatske, s prof. ing. Strižićem na čelu radnog tima. Novim rješenjima oslobođena su jezera od prometa, a dobiveni su novi dragocjeni vidici na temeljni fenomen vodopada i jezera. U urbanističkom radu također trebalo se odgovoriti na pitanje kakvu vrstu turizma Plitvice trebaju pružiti, te kako kapacitirati sadržaje za prijem turista. Odlučeno je da se prijem velikih grupa turista mora rasteretiti na tri turističke baze i središta, na jugu Ljeskovac, u središtu Velika Poljana, te na sjeveru plato sela Plitvice.

Nedaleko od postojeće ceste na Velikoj Poljani, iznad Kozjaka predviđena je izgradnja jednog od središta s nekoliko hotelskih paviljona. Zaključeno je da se izgradnja velikih hotela ne dolazi u obzir već se predviđaju manji paviljoni, prilagođeni mjerilu i kontaktu Plitvičkih šuma. U sklopu plana projekte za hotelske paviljone rade Kazimir Ostrogović, Marjan Haberle, i Zdenko Strižić sa suradnicima.

Parcela je smještena iza prvog reda drveća, na manjem proplanku, te je omogućena izgradnja bez rušenja stabala. Zdenko Strižić kao voditelj urbanističkog plana piše: “Sve objekte treba smjestiti i tako graditi, da se nigdje ne ističu; protivno od toga, svojim smještajem, veličinom, oblikom i materijalom treba ih što više podrediti okolišu.”

Prizemlje paviljona izvedeno je iz lokalnog klesanog kamena s malim bočnim otvorima koji zatvaraju prizemlje sa zajedničkim hallom, dnevnim boravkom, i ognjištem u dnu prostorije. Po obodu prostorije smještene su male sobe za smještaj gostiju. Kazimir Ostrogović u Arhitekturi br. 2, 1953. godine piše: “Između dnevnog prostora i spavaona nastala je stanovita intimnost koju će jedni ocijeniti kao prednost, drugi kao manu. Zagovaram prvu tezu kod malog broja kreveta. Za vrlo hladnu klimu Plitvica (noći su hladne i ljeti) objekt ima vrlo male ohlađne površine, te se u prelaznom periodu mogu spavaone temperirati toplinom dnevnog boravka.”

Na katu paviljona nalazi se otvorena galerija sa sobama i zajedničkom kupaonicom sa sanitarijama. Gabarit kata konzolno izlazi izvan linije kamenog prizemlja i položen je na drveni roštilj nosivih greda. Iznad ulaza u paviljon nalazi se balkon prvoga kata koji ujedno čini ulazni trijem, a prislonjen je na drvene kosnike i stupove, koji pridržavaju krovnu konstrukciju sa strehom. Krovište hotela je drveno i prekriveno šindrom. Sa stražnje strane građevine nalazi se instalaciona vertikala sa dimovodnim, ventilacionim kanalom i sanitarijama, izvedena iz kamenih klesanaca koji osiguravaju stabilnu i održivu mikroklimu hotelskog paviljona. Kuća prati lagani pad terena tako da je prizemlje poluukopano i maksimalno se otvara prema jugu širokim prizemnim otvorom u širini ulaznog halla i dnevnog boravka.