Kuća Kao Žrtva

Negdje na obali švedskoga mora, na mjestu gdje more dotiče polje natopljeno vodom netom otopljenog snijega, smještena je stara drvena kuća. Vlasnik kuće pali svoj topli dom kao zavjetnu žrtvu. Zavjet i žrtvovanje u ime i za prestanak svjetske kataklizme. Ovo je kratki sadržaj završne scene posljednjeg filma velikog ruskog režisera Andreia Tarkovskog, Offret (Žrtva). Visoko estetizirana, brižljivo projektirana 6-minutna scena, od kraja 80-ih godina do danas tjera me da ju redovito gledam i putujem okom kamere Svena Nykvista.

 

Za razliku od Antogninieve eksplozije kuće, koji nizanjem i ponavljanjem motiva dovodi destrukciju do apstraktnog, gotovo enformelskog prikaza, Tarkovsky  prati sporo i mučno izgaranje kuće, te jednom pokretnom kamerom stvara dugu, ali veoma poetičnu priču o žrtvovanju i razaranju. Tarkovsky od gledaoca traži potpunu koncentraciju i posvećenost gledanju filma. Jednako tako, on nam omogućuje da prema njegovoj često citiranoj želji; kroz film putujemo intuitivno, osjećajem, a ne isključivo razumom. To nam najbolje potvrđuje spoznaja da pojedine scene iz raznih filmova možemo gledati, jednostavno osjećati, bez obzira na radnju i dublji smisao. Prema Tarkovskom i njegovim tekstovima, filmove će uvijek prije i jednostavnije razumjeti djeca i životinje, nego učena kritika, i odrasli ljudi.

Dugačke scene, polagano kretanje kamere, putovanje i klizanje paralelno s odvijanjem radnje i kretanjem aktera filma, prirodno svjetlo, blijeda, ali snažna slika, te iznad svega složena i precizno projektirana mise-en-scena, gledatelju direktno “ubrizgava” užitak gledanja. Karakteristika Tarkovskog gledanja na svijet ostvarena je kroz njegov vječiti predumišljaj da bi kretanje objekata, svaka akcija u vanjskom svijetu, trebala odgovarati ljudskim emocijama. Jednostavnije rečeno, svaki događaj kao što je sadnja stabla, paljenje kuće, ljubavni odnos, šetnja šumom ili poljem, nisu otvoreno fizički fenomeni, nego su manifestacije vizualne metafore osjećaja. Osjećaja likova, ali i osjećaja gledaoca.

Za potrebe snimanja filma, u toku priprema sinopsisa i scenarija Tarkovsky je, poput kakvog filmskog arhitekta, precizno izveo nekoliko modela kuće i ambijenata, simulirajući prostorne odnose i radnje budućih filmskih scena. Niz modela same kuće i prostora između mora i kopna, omogućili su mu da “hoda” zamišljenim prostorom, planirajući putanje kamerama i trodimenzionalno nizanje scena i prizora. Manje je poznato da ovaj dugometražni film zapravo sadrži samo 115 sekvenci snimanja.

Ako broj podijelimo s trajanjem filma od 142 minute dolazimo do jednostavne potvrde da većina scena traje i po nekoliko minuta. Takova režiserova odluka traži od svih aktera, glumaca, snimatelja, majstora svjetla i scenografije fokusiranost na zadatak, te preciznu uvježbanost. Sinopsis planiran do najsitnijih detalja, scenarij uklopljen u projektirane scene teče poput složene muzičke simfonije. Prelazi, diže se, i spušta, vodeći gledatelje kroz priču i projektirane osjećaje.

Tarkovsky tijekom snimanja crta niz dijagrama, nacrta, i brzih skica koje govore o položaju glumaca, toku kamere, scenografskim elementima, položaju i smjeru svjetla. Crtež govori o nevjerojatnoj vještini i prostornom zoru režisera. Precizno i promišljeno, u glavi Andrea Tarkovskog složena je kompleksna arhitektura cijelog filma. Svaka scena, svaki pokret, svaka atmosfera, bila u interieuru ili eksterijeru, precizno je složena. Ništa se ne prepušta slučaju.

Za potrebe filma Tarkovsky na brižljivo planiranom mjestu izvodi drvenu kuća, koju glavni lik na kraju filma ritualno pali. Glavni lik pritom pada u trans koji nekima djeluje kao ludilo, nekima kao krajnja spoznaja svijeta i vjere, nekima kao mučni i dugotrajni klimaks. Završna scena snimana je jednom kamerom, na drvenoj konstrukciji na kojoj su položene masivne tračnice i glomazna kamera. U toku snimanja došlo je do greške na kameri te konačno izgaranje plamene kuće nije snimljeno. Tarkovski tada, na opće zgražanje već umorne i kolabirale ekipe, odlučuje da se kuća ponovo sagradi, te da ju ponovo ritualno zapali.

Inzistira na ponovnom snimanju finalnog kadra, konačne scena pada, kolapsa konstrukcije i izgaranja kuće u kolosalnom plamenu. Tarkovsky nagovara investitore i producente filma na nemale troškove ponovne izgradnje, te iznova snima 6-minutnu scenu. Upornost i jasan stav, vizija i fokusiranost na svoj projekt rezultira savršenstvom slike, skladom teme i događaja.

U sklopu kutija s radnim materijalom, pisanom i slikovnom ostavštinom filma pronađen je kratki, za mene važan dokument. Kratki i sažeti tekst, opis filma. U samo nekoliko rečenica savršeno precizno Tarkovsky ispisuje poruku i smisao filma kojeg snima. Tekst kao uporište i konceptualno sidro za burnu plovidbu morem ideja, žrtvovanja i iskušenja.

ŽRTVA

 

Film “Žrtva” opisuje i problematizira temu odgovornosti pojedinca za svjetska zbivanja u cjelini.

Ljudi su danas ovisni o zamućenim i nejasnim pseudo-zakonima društva, apstraktnim životnim problemima, koji se čini kao da kontroliraju život pojedinca.

Iz tog razloga, umjesto da poduzimaju nešto konkretno i konstruktivno, ljudi radije pričaju priče, o tim i takvim događajima, bez ikakve nade i mogućnosti da utječu na njih.

Kao odgovor na kreativno sudjelovanje u životu, naš junak – junak filma odmah na početku svoje priče, djeluje metodom razarajućeg apsurda.

Njegovo djelo je protest protiv puke rasprave, i otkrivanje odgovornosti pojedincu unutar svakodnevnih događaja, protest i djelovanje umjesto pasivnog prihvaćanja.

Hrabrost suvremenog čovjeka može se mjeriti samo prema djelovanju i odgovornosti za događaje koji u cjelini utječu na čovječanstvo.

Prema svom djelovanju, naš junak jasno plaća pravo da se osjeća dijelom duha modernoga društva.