Razgovor Bez Povoda, Leo Modrčin, prvi dio

Danas donosim razgovor s mojim arhitektonskim prijateljem, Leom Modrčinom. Nakon Hrvoja Njirića i Gorana Rake, gdje su razgovori vođeni kao “javni intervjui” u sklopu nastave na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu, Lea sam pozvao i primio u svom uredu da bi mu postavio niz ciljanih pitanja. Pitanja su unaprijed smišljena, ali nisu najavljena sugovorniku. Cilj ovog razgovora bio je pojasniti i javno objaviti neke osobne dileme i pitanja koja mi se čine bitnim, a direktno su povezana sa životnim iskustvom kolege Modrčina.

IT: Leo, dobar dan. Drago mi je da si pristao na ovaj razgovor. Tvoja prva ideja nakon što sam ti predložio razgovor bila je da komuniciramo Skypom u formi chata. Nažalost nije išlo. Pokazalo se, u mom slučaju, neučinkovito, pa je propala ova, čini mi se, odlična forma komunikacije i razgovora. Iskreno, ukrast ću ti ideju sa Skypeom i s jednim od budućih sugovornika napravit i taj eksperiment. Evo postavio bi ti par pitanja, bez povoda, prvenstveno da sebi pojasnim neke dileme i pitam te javno ono što nisam nikad privatno.

LM: Razgovor bez povoda, to mi se sviđa. Obično je razlog za razgovor uvijek neka knjiga, projekt. Ali ti si “nabrijan” i to vidiš kao projekt, znam te, meni je to samo normalni radni dan, i iskreno, meni je drago da se i ovom prilikom mogu fokusirati na kratki razgovor i na teme do kojih mi je stalo.  Ovo sa Skypeom je zapravo moj način vođenja ureda. Tako imam dnevnik svih trivijalnih konverzacija koji se odnose na izrade nacrta, uvezivanje fascikala, dnevne obaveze, pa sve do dubokih arhitektonskih misli…hehehehe.

IT: Pa evo, ovaj moj blog neka bude jedini pravi razlog i povod za razlog. On mi dođe kao još jedan projekt pored klasičnih arhitektonskih projekata. Neka vrsta arhitektonsko konceptualne mantre u kojoj donosim tjedna razmišljanja, dileme, inspiracije i radove.

Krenimo sa prvim pitanjem, tj. pokazt ću ti jednu sliku. To je fotografija s kojom bi počinjao svoja predavanja 90-ih kada si bio u New Yorku. To su neboderi blizanci i brod Jugolinije. To je oslikavalo tebe u tom kontekstu. Danas nema ničeg od toga. Jugolinija propala, neboderi su pali. Pokaži mi jednu sliku koja bi oslikavala tvoje današnje stanje i okolinu.

 

LM: Evo, ovo je moja današnja okolina. Riječki neboderi, Kantrida. To je sraz tipologija koje nemaju vezu jedan sa drugom, doima se “randomski”, a opet se čita kao jedina moguća kombinacija elemenata i definicija mjesta.

IT: Nakon New Yorka ova današnja slika je dosta različita, no po meni jednako slojevita i specifična. Priča o nekoj drugačijoj složenosti, vremenu i prostoru “između”. Tipično za Rijeku. To znači da se i tvoj odnos s gradom i urbanim temama također promjenio. Što radiš trenutačno, o čemu trenutačno razmišljaš?

LM: Radim na projektima izvan Rijeke, upoznajem nove sredine. Praksa je u mom slučaju potpuno akcidentalna, ali zanimljivo je to osvajanje, upoznavanje novih gradova, novih sredina. Volim sredine o kojima iskreno nisam imao pojma, to je zauzimanje teritorija, i silno je intersantno. Projektom istražujem nepoznato, što nije povezano samo s kućom, tipologijom… Volim taj proces upoznavanja novog grada i ne želim ga pokvariti svojom arhitekturom. Moram ga nekako i u nekom smislu unaprijediti. To je iskreno humanistički. To mi je silno važno, ali tu je svakako prisutan veliki strah da nešto ne pogriješim….

IT: Uuuu? Silno zanimljiva tema. Mene iskreno realizacija kuće u gradskom kontekstu silno uzbuđuje. Gotovo da imam adrenalinske napadaje kada projektiram, a onda nakon nekog vremena hodam gradilištem kuće u nastajanju. O strahu nisam nikad razmišljao, tj. nisam ga u tom kontekstu, ali i u toj formi osjetio, doživio. Znam samo da za neke odluke treba vrijeme i dobro je kad odluke ne trebaš donijeti na brzinu. Reci nešto o tvom strahu?

LM: To je pokušaj da se priča o nečem o čemu se ne priča često. Nemam stotine projekata koje mogu izvaditi iz ladice, nego projektiram “od projekta do projekta”. To nije strah od tehničkih problema ili problema da krov curi. Svaku zgradu i projekt vidim kao svijet za sebe, pa tako i činjenicu da projekt mora nastaviti i pojačati vrijednost mjesta.  Ne projektira se ništa manje ambiciozno u Kraljevici ili u New Yorku.

IT: U dvadesetak godina bavljenjem arhitekturom gotovo da nikad nisam gradio kuću na “tabuli rasi”. Ne znam, ali nije mi zanimljivo ako nemam nešto na šta se hvatam, oslanjam. Kako ti vidiš djelovanje u prostoru danas, gdje vidiš arhitekturu i njezinu mogućnost daljnjeg intrigantnog i plodnog razvoja?

LM: Gotovo svi moji recentni projekti su rekonstrukcije pa u tome prepoznajem potencijal za arhitekturu u cjelini. Recikliranje onoga što imamo je potpuno održivo stanje i konceptualni izazov, iako je puno jeftinije i jednostavnije sve srušiti i graditi ispočetka. Teže je obnoviti i udahnuti novi život. Svi naši gradovi, pa tako i Rijeka, traže specifične projekte i definiranje problema koje arhitektura može riješiti kroz strpljivi proces rekonstrukcije. Banalna forma i materijal su jedino što ostaje arhitektu kad je odluka brza, a traženje procesa je za mene jako važno. Komforan sam kada je projektiranje organičko, zanatski dorađeno, gotovo na način Štefa Planića.

 

IT: Intersantno, pred neki dan je na televiziji bila repriza dokumentarca o njemu. U toku emisije nazvao me Mrle i pitao jel’ gledam? Konstatirao je da takve tople i produhovljene “običnosti” danas gotovo pa nema. Ili se rijetko sreće.

LM: Očigledno smo gledali istu emisiju i super je to reagiranje na čistu iskrenost. Planić je bio javni arhitekt bogate i plodne karijere u kojoj je napravio 600 projekata. Ogroman opus, od predratnih aktivnosti do inauguracija moderne, tornjeva džamije za vrijeme NDH, posljeratnog opusa…, ali je imao neku nevjerojatnu normalnost koja je meni sada, kada sam bio i s jedne i sa druge strane javne percepcije arhitektute, jako bliska. Mislim da mi je danas puno bliži i iskreno topliji odnos s ljudima, njihovo direktno i iskreno priznanje da im je arhitektura promjenili život. I čak da im samo prijatelji ili poznanici kažu: baš vam je lijepo to arhitekt napravio. To je smisao. Volim taj osjećaj da sam arhitekturom nekom pomogao spoznati neki potencijal u životu, građenje kao oblik pedagogije.
Sa druge strane, tu je kao potpuni opozit arhitektonski crtež, koji nema veze s gradnjom. Crtanje može biti samo sebi dovoljno i zaokruženo kao arhitektonski čin.
To su različiti formati arhitektonske prakse koji mogu biti simultani, ali mogu i isključiti jedan drugog. To upravo pokušavam definirati.

IT: Znao sam da ćeš to reći jer si ti ipak Lebbeusov đak. Sjećam se vrlo živo radionice Borderline koju si organizirao 1997. godine u tvojoj  rodnoj Kraljevici. Bili smo u velikom napuštenom kaštelu s puno stolova i mladih arhitekata. Bio si njegov dugogodišnji suradnik i s njime si izradio neke meni jako važne projekte. Projekt Light Metrical Instrument  je najbolji primjer gdje je prostorni “crtež maketom” poput neke nadnaravne materijalizirane energije. Nevjerojatno mi puno znače crteži i makete tog tipa. Reci mi nešto o crtanju.

 

LM: Lebbeus Woods je dio onog New Yorka sa slike  kojeg više nema, s kojim se nisam nikad oprostio, ali koji ostaje prisutan, uvijek tu. Još i danas klikam na njegov blog u nadi da će izaći neki novi post. U jednoj sam mu situaciji predložio da se izda knjiga samo s njegovim tekstovima. Čitanje njegove arhitekture, kroz superiorne crteže, odvlači pažnju od poruke. On je bio privilegiran jer je imao je taj izuzetan dar koji mu je omogućio da djeluje kao solo arhitekt kojem je crtež bio kompletan projekt. S druge strane bio je i pronicljiv i poticatelj drugih arhitekata. Također je i izvrsno pisao. Pisanje se manifestiralo kroz sve formate, od rječnika arhitektonskih pojmova do znanstvemog traktata, filmskog scenarija, pa i političkog manifesta. Govorimo o raznim oblicima pojavnostima arhitektonske prakse koje su danas gotovo norma bavljenja arhitekturom, a građenje je samo jedan od mogućih formata.

IT: Peter Eisenman u svojim predavanjima i tekstovima tvrdi pojednostavljeno rečeno da Rossi, Venturi, ili Woods ne bi uopće bili priznati u struci da nisu pisali svoje kritičke tekstove i programe, te radi jasnu razliku između arhitekture kao projekta i arhitekture kao prakse. Pred neki dan mi je jedna draga kolegica rekla da se ne slaže u potpunosti s tom tezom. Po njoj je Sejima najbolji primjer da ne treba puno pisati. Da arhitektura govori sama za sebe. Što misliš o tome?

LM: Naravno da je Kazuyo Sejima  jako dobra, pravi iskonski arhitekt.  Za biti dobar arhitekt moraš imat intuiciju. Arhitektonska intuicija je jako važna stvar. To je talent, prirodno urođena kvaliteta. Nju možeš poboljšati školovanjem ili vježbanjem, ali je ne možeš izmisliti. Ipak, po današnjim kriterijima intuicija nije dovoljna jer je arhitektura umrežena u sve pore kao kompleksna i multidisciplinarna disiplina, pa zahtjeva da unutar nje odrediš svoje mjesto.  Možeš djelovati na više frontova, ali moraš jasno izabrati samo par ili samo jedan.  Ne možeš biti svugdje. Iz osobnog iskustva znam da je ponekad loše previše razmišljati, odnosno da to koči. Loše je previše razmišljati, ali s druge strane to je imperativ. Ponekad zavidim arhitektima koji su samo intuitivni. Kao arhitekt definiraš svoje okruženje i projektiraš svoju praksu. Prilagodljivost je važna, ali alternativni oblici su su ponekad nužnost i tu smo zapravo sretni da smo arhitekti. Papir i olovka, ili laptop, svejedno, ali dovoljno.

IT: Čini mi se, da ako se vratimo na Lebbeusa, on kao da svjesno nije htio graditi. S druge strane kada gledam njegove crteže, to je sve, ali baš sve iscrtano, isprojektorano do kraja. Kao da je već izvedeno.

LM: Lebbeus je živio i radio kako da želi graditi, samo pod svojim uvjetima , a ne kao pružatelj usluge ili rješenja nekog problema.  U protivnom bi bio papirnati arhitekt. Prvo je isprojektirao ili definirao problem, a potom je projektirao kuće svojim crtežima i maketama do zadnjeg detalja. Sve što je pisao je isprojektirano. Sve šta je radio je potpuno isprojektirano.  Sve je upotrebljivo, nema smeća.

 

IT: Crtao je kao da je “bravarski” izvedeno. Lebbeusova meketa je nevjerojatno atmosferična, šta je njemu bila maketa??? Neke od meni najljepših si mu ti radio.

LM: Maketa njemu nije bila surogat, nego način građenja. U toj maketi se vidi gotova priča. Vide se materijalizacija i protok vremena, starenje. Sve je sam slikao, a fotografije su mi bile kao tehnički pregled. Početak života građevine. Fotografiranje je bila kao neka specijalna noćna seansa na krovu. Sve je sam slikao i  bilježio savršeno precizno. Njemu maketa nije testiranje stvarnosti, već konačni čin. Gledam tvoje makete na hodniku tvog ureda,one su potpuna suprotnost njegovima, čini mi se da tvoje makete imaju vrlo niski nivo arhitektonske rezolucije, tek će se kroz realizaciju artikulirati i deformirati i transformirati.

IT: Pogodio si savršeno precizno, meni iskreno maketa služi da provocira ideju, tjera me na različite zaključke i sudjeluje u procesu rada, zapravo ona započinje gradnju. Maketa kao početak i pomoć za nove ideje, nevidljive i nove odnose. Medij za komunikaciju s kolegama suradnicima. Ponekad iz modela izvučem nešto što mi u startu projekta nije bilo ni na kraju pameti.

 

LM: Kod njega je ta atrofija povezana sa Borhesovskim pripovjedanjem. To se odnosi na rane projekte koji su se bavili gradovima. To su 80-e. Pričanje priče o gradovima na način Itala Calvina, gdje je arhitekt pomalo romantični karakter  Byronovskog tipa. Kasniji projekti su egzistencijalni i povezani su s našim prostorima i zbivanjima, Zagreb, Sarajevo devedesetih. Tu je Lebbeus uspio naše lokalne priče, koje mi kao arhitekti nismo bili u stanju ispričati, pretočiti u arhitektonske emocije i vjeru u bolja sutra, ali i nove oblike, i arhitekture i  arhitektonske prakse. Najnoviji projekti su pak apstrakna polja energetskih silnica, dematerijalizacija prostora i materije prevedena u čisto znanje. Arhitektura kao samosvojni oblik ljudskog znanja.

IT: Jesu li ti modeli nastajali s dozom poticajne nepredvidivosti? To me iskreno interesira, jer me oduvijek zanimao fenomen i proces gdje se jako pouzdajem u intuiciju, dok s druge strane imam predumišljaj i jasnu, spremnu misao koju provodim direktno. Je li to kod njega slučano ili je precizno planirano?

LM: Tu se ponovo vraćamo na predhodnu temu definiranja medija vlastite arhitektonskke prakse, koja se mora temeljiti  prvenstveno na instinktu arhitekta, i koja je osobni projekt, a  ne neki korporativni model. Modeli odnosno makete – a model je puno bolja riječ jer testira neku tezu kao npr. matematički model, a ne predstavlja simulaciju stvarnosti. Makete su za Lebbeusa građevine, i to od konvencionalnih kuća, koje doduše negiraju gravitaciju pa lete zrakom, do prikaza neke plazme, opredmećene energije. Zapravo to je čisto inženjerstvo. On je odrastao u duhu američke tehničke kulture.  Lebbeus je pravi američki arhitekt, inventor svjetova. Jak je utjecaj na njega imao Heinz von Foerster, austrijski kibernetičar i anticipator digitalne revolucije. Neuronske mreže i kraj hijerarhije. Lebbeus je bio toliko dobar da mu ne treba kompjuter, anticipirao je na ruke mnoge primjene  novih  tehnologija u produkciji arhitekture. Mogao je nacrtati virtualni svijet i potpunu simulirati  prirodu. No tu je jako važno napomenuti da je svjesno zauzimao nove teritorije arhitektonske misli  iako se to ponekad doima kao crtačka intuicija. U tom je zauzimanju protora ideja definitivno bio predvodnik.

 

IT: Ovo što mi sada radimo je isto neka vrsta zauzimanja teritorija misli, tu možemo puno od njega naučiti. Danas se jasno vidi da su njegovi tekstovi, crteži, a posebno makete, bili konceptualna sidra, polazišta arhitekture koja je kasnije, 20 godina nakon, izvedena. Thom Mayne, Steven Holl, Zaha Hadid, sve su to Lebeusova djeca. Zato je silno važno da postoje takvi ljudi.

LM: Imao sam biti sreću biti svjedokom tog vremena, tog kruga istomišljenika. Ili pak slijepi putnik. Kao oni hrvatski arhitekti na brodu CIAM-a. To se u svim drugim situacijama zove kultura, pokret. Svi su pokreti bliski, i svi protagonisti unutar grupe zauzimaju svoje mjesto. Čak je, mogu reći, ta pozicija teoretskog gurua, crtača arhitekture koji će netko drugi realizirati u stvarnom svijetu, hranila Lebbeusovu nezasitnu potrebu za stvaranjem,  za otkrivanjem novih prostora koje će netko drugi izgraditi. Tu je bio nestrpljiv, nije mogao savladati sporost konvencionalne arhitekture . Ali je pokušavao tom arhitektonskom suživotu s kolegama dati i formalni okvir. Svi mi iskreno priželjkujemo da smo solisti, ali želimo biti i dio neke šire cjeline.

Nastavak slijedi…..