Ljetne Kuće i Kazimir Ostrogović

Ljeto se bliži kraju, na plažama su posljednji kupači, a hoteljeri i iznajmljivači apartmana ili soba ispraćaju posljednje goste. Dok se zbrajaju razultati protekle sezone, dobar dio kuća i turističke infrastrukture izgrađenih samo za ljetni odmor tone u svoj jesenji mir i dugi zimski san. Tisuće kuća, velikih i malih, tisuće apartmana, tisuće soba, ostaje potpuno prazno. Gomila opremljenih i uređenih stambenih zgrada odlazi u privremeno mirovanje. Cijeli jedan grad, nevjerojatna količina izgrađenog, legaliziranog, rezervnog, i privremeno hiberniranog prostora ostaje potpuno neiskorištena. Rezerva za život, rezerva kao razlog za stajanje, rezerva za špekulaciju, rezerva za odstupnicu, rezerva za odmor, neizvjesnost i nemir?

Početak ovakve izgradnje i tipologije kuće za ljetovanje na prostoru Kvarnerskog primorja, ako ne računamo fenomen Opatije kao prvog grada-hotela ciljano građenog teritorija i arhitekture namijenjene turizmu, započinje 20-ih i 30-ih godina dvadesetog stoljeća. Prve kuće za privremeni boravak u ljetnim mjesecima grade se uz obalu  Malinske, Crikvenice i Opatije. Protagonist tog vremena i arhitekt koji je snažno doprinio suvremenom pogledu na arhitekturu Riječkog prstena je Kazimir Ostrogović.

Po završetku studija mladi Kazimir kratko ostaje u Zagrebu gdje radi u birou Stanka Kliske na projektu Sušačke bolnice. Ljeto provodi u rodnoj Malinskoj, na otoku Krku, gdje uz kupanje, odmor, te druženje s brojnom rodbinom to vrijeme koristi za intenzivno pripremanje vlastite prakse mladog arhitekta. Kazimir motivira lokalne vlasnike parcela uz more, te bogate trgovce, advokate, lječnike i poznanike iz Zagreba da počnu s prodajom, izgradnjom i turističkom eksploatacijom hotela i manjih građevina za odmor. U blizini gradskog kupališta u Malinskoj, gdje se inače cijelo djetinjstvo kupao, ubrzo gradi jedan od prvih hotela na otoku, hotel Malin.

Paralelno sa realizacijom Malina Ostrogović živi na Sušaku, vodi vlastiti biro i veoma uspješno gradi karijeru arhitekta individualnih kuća namjenjenih odmoru. Kako je nakon drugog svjetskog rata bio veoma utjecajan, uspješan i tražen arhitekt, koji je jedini uz Vitića imao svoj vlastiti arhitektonski biro, opće je poznat po kapitalnim realizacijama gradske vijećnice, poslovnih i stambenih zagrada u Zagrebu. Njegov predratni opus kojeg je izveo na Kvarneru ostao je više manje nepoznat široj arhitektonskoj javnosti, a upravo je ta arhitektura snažno je utjecala na kasnija gibanja u arhitekturi, i pojam suvremenosti primorske kuće, kuće za odmor.

Dvije potpuno nepoznate, a svakako značajne i specifične arhitektonske realizacije Kazimira Ostrogovića su vila Einwalter u Malinskoj i kuća za odmor u Kostreni pored Rijeke.

Obiteljska kuća u Kostreni posljednja je predratna realizacija Ostrogovića na Kvarneru. Građevina predstavlja nastavak razmišljanja o kući za odmor s korištenjem zatečenog kamenog materijala s parcele. Ovog puta, za razliku od kuće Majnarić u Crikvenici koju Ostrogović gradi na početku karijere, gdje su kameni klesanci precizno rezani, a kuća je jednostavnog oblika s jednostrešnim krovom, očigledan je vernakularni pečat građevine kojom Ostrogović još jednom preispituje graditeljske materijale i elemente primorskog konteksta. Uz već upotrebljavani kamen, po prvi se puta pojavljuje dvostrešni krov pokriven kupom kanalicom, te nikad poslije primijenjen i u doba moderne gotovo “zabranjen” element kamene volte. Za razliku od Iblerove kuće na Korčuli, Gomboš-Kauzlarićeve vile na Koločepu ili pak vile Antić u Bakru, Branka Bona, gdje arhitekti mahom koriste morfologiju primorske kuće, Ostrogović derivira preuzete vernakularne elemente, i pokušava ih ukomponirati u modernistički rukopis.

Element kamene volte koju će kasnije Igor Emili derivirati kroz brojne realizacije 60-ih godina, u ovom slučaju prepolovljen je na polovicu, provučen oko ugla građevine i oslonjen na uglovni armirano-betonski stup. Ovim izrazito dekonstruktivističkim principom slobodnog kolažiranja konstruktivnih elemenata ostvaren je vrlo jasan stav koji se kritički odnosi prema modernizaciji, ali odbija napustiti emancipacijske i napredne vidove suvremenog arhitektonskog nasljeđa.

Pročelja građevine izvedena su iz kamenih klesanaca s malim prozorskim otvorima na bokovima, dok je sjeverno pročelje puristički izrezano horizontalnim nizom otvora pod krovnom strehom. Uz krovni vijenac ovaj horizontalni izrez izveden je u armiranobetonskom okviru s niskim stupovima.

Ostrogović postavlja kuću uz sjeverni rub parcele, gdje denivelaciju terena koristi za prolaz na plažu sa spremištem za brodice, dok je gornji dio rezerviran za terasu i vrt ispred dnevnog boravka prizemlja. Razlike u visinama terena definirane su kamenim gromačama i visokim ogradnim zidom uz more. U sklopu uređenja vanjskih prostora uz kuću izvedena je i bočna terasa s drvenom pergolom s upletenom vinovom lozom.

Ovdje svakako treba napomenuti duhovito rješenje zaštite kuće od provale. Kako se građevina nalazi daleko od naseljenog mjesta, i vlasnici ne borave u njoj kontinuirano, Ostrogović izvodi kliznu zaštitnu rešetku izvedenu iz mrežastog armaturnog željeza koja se u segmentima klizno otvara na jednu od strana prizemlja ,te štiti “otvoreno prizemlje” od neželjenih posjetilaca.

Kućom u Kostreni Ostrogović je započeo istraživanja gradnje lokalnim materijalom, analizirati specifičnosti prostora, toplinu i hladnoću materijala, strujanja zraka, mirisa i zvukova, te će ta iskustva nadograđivati i primjenjivati na mnogim poslijeratnim radovima, od natječaja za radničke stanove u Hrvatskoj i Crnoj Gori, pa sve do paviljona na Plitvicama o kojem ću uskoro pisati.

Posljednja potpuno očuvana i u cijelosti netaknuta realizacija Ostrogovićevih vila u Malinskoj je kuća Einwalter.  Kuća je projektirana i realizirana 1938. godine i poslejdnja je predratna realizacija u Malinskoj mladog Kazimira. Građevina se nalazi u blizini kuće Kosch te je položena uz lungo mare i plažu.

Ostrogović u ovom slučaju rabi već sada prepoznatljive elemente svojeg arhitektonskog rukopisa. Bazu građevine oblaže u kamene klesance, a gornji kat obrađuje glatkom bijelom terabonom. Prizemlje građevine djelomično je postavljeno na stupove kako bi se ostvario sjenoviti vanjski produžetak dnevnog boravka i terase. Kuća predstavlja svojevrsnu derivaciju ideje i koncepta kuće Prosen na Sušaku, iako bitno manjih dimenzija, gdje Ostrogović plastično oblikuje, modelira i ispušta pojedine dijelove prizemlja oblažući ih kamenim klesancima, a na njemu postavljen glatki bijeli kubus s izrezanom linijom prozora i eslinger roletnama.

Uz originalne elemente vanjskih obloga, prozora i okoliša, i interieur je u cijalosti očuvan. Nadam da ću uspjeti, zajedno s nasljenicima kuće, zaštititi ovu unikatnu i za današnje pojmove rijetko “normalnu” arhitekturu, koja se ne razmeće niti svojom pojavnošću, niti kvadraturama, a suvremeno i suvereno vlada mjestom, materijalom i atmosferom primorja. Dosta je čudno da danas, nakon punih osamdeset godina od izvedbe ove kuće, ona može poslužiti kao jasan i nedvosmislen uzor u gradnji i planiranju kuće, i jasan argument za odustajanje od bespotrebnog razmetanja i suvišnog pokazivanja kućama za odmor i rentanje.

Gotovo da ne poznajem slučaj gdje netko gradi običnu kuću od sveukupno 100 metara kvadratnih. Kuću za obiteljski život i odmor danas je teško zadržati u gabaritima inteligentne, održive jednostavnosti kojom ova kuća zrači. Problem dokazivanja? Kome i što? Nejasno…. Problem svakako evidentan, globalno prisutan i vrijedan promišljanja.