Gavrasova Ljepota Divljeg Stresa

“The job of the artist is to make revolution seem like the attractive option.”

Tom Palmaerts twitt, #RomainGavras http://bit.ly/JUFIwG  (via @NoiseyMusic), 6:29 AM – 31 May 12

 

 

 

Predgrađa Pariza, ulice Londona, Istanbula i Caira, prostori Wall Streeta te vijugavi koridori favela Sao Paola i Caracasa samo su neka od razvikanih i opće znanih mjesta koja su posljednjih godina bila pozornice snažnog i intenzivnog iskazivanja nezadovoljstva. Srdžba i bijes izazvana ekonomskim, političkim, društvenim i socijalnim gibanjima definira konkretnu akciju pojedinca ili pripadajućih mu grupa. Zavisno o uvjetima i datostima specifičnog mjesta, navikama i rekvizitarijem, oblikuje se i događa različit, ali univerzalno intenzivan sukob. Pobuna i akcija manifestirana i utjelovljena kroz različite forme iskazivanja bijesa, s konkretnim mjerama i alatima pružanja različitog otpora, sigurno će se kroz razne oblike i podvarijante dešavati i manifestirati uvijek na veoma sličan, “fizički” eksplicitan i brutalan način.

U posljednjih desetak godina sve akcije, prosvjedi, okupljanja i sukobi u jednom se važnom detalju razlikuju od sličnih događaja u prošlosti. Osnovna i presudna razlika, koja je vremenom izmijenila fragmente i načine sprovođenja akcija, snažna je i nepredvidiva uloga slike koja se pritom rađa. Medijatizacija događaja koji se proizvodi, te slike koje se tisućama individualnih kanala i linkova odašilju u medijski prostor, zauvijek su izmijenili pravila igre. Konkretne slike i prizori snimani tisućama pametnih telefona, te filmovi čiji zvuk i pokret kao sastavni dio poruke bivaju proizvedeni, preneseni, (ali ne i manje važno) prema potrebi “editirani-režirani”, bitno razlikuju i definiraju nove mogućnosti i složeniji pristup temi. Uz sveprisutnu i potpunu estradizaciju i komercijalizaciju objave snimanog materijala, te univerzalnu ljudsku potrebu za “big-brother” snimanjem i gledanjem svakodnevice, živimo trenutke potpune super-realne medijatizirane i producirane stvarnosti. Svaki događaj posjeduje tračak sumnje ili mogućnost otvorene manipulacije klasičnom istinom.

Svaka od “zainteresiranih” strana danas posjeduje otvoren i svima dostupan vizualno medijski rekvizitarij za snimanje, obradu, prijenos i razmjenu podataka. S druge strane gotovo pa perverzna potreba pojedinca da se sve i svašta snima, objavljuje, voajerski gleda, prenosi, biva sniman i kontroliran, rezultira veoma poticajnom situacijom gdje se rađa novi estetski i svjetonazorski okvir za nove kreativne i projektantske mogućnosti, manipuliranja osjećajima, prostorom i tjelesnošću.

U kontekstu takvih novih medijskih mogućnosti i njezinih novih kreativnih realizacija treba gledati i analizirati rad francuskog režisera Romaina Gavrasa. Sin proslavljenog oca  Coste, oskarovca, laureata u Cannesu, hvaljenog i veoma utjecajnog režisera 70-ih godina 20-og stoljeća, snažno je oblikovao novu parišku filmsku scenu, te svojim visoko estetiziranim prepoznatljivim scenama brutalnog nasilja suvereno vlada svjetskom video produkcijom. Snimajući i režirajući danas već opće poznate video spotove za kultnu elektro grupu Justice , video Stress, Simian Mobile Disco, M.I.A.-u, te crne selebove Jay Z-a i Kanye Westa i njihov “No church in the wild” snažno me inspiriraju i potiču na razmišljanja o novim poljima i mogućnostima kreativnog, projektantskog djelovanja. Kombinacija stilova i metoda koji slaže i pretapa motive i alegoriju borbe preuzetih sa slika francuske revolucije, te elegantna, hladno zatamnjena slika preuzeta iz dobro mu znanih filmova Francuskog Novog Vala, kombinira i stvara precizno projektirane, podvojene, ali veoma ciljane emocije i osjećaje. Gavrasova metoda, estetika i slaganje motiva primjer su preciznog projektiranja kao kreativnog i ciljanog procesa. Temeljem svjesno odabranog zadatka on veoma suvremeno problematizira, istražuje konkretan fenomen, skuplja konkretne prizore, slike, te donosi mjere i zaključke. Sve to stapa i dovodi u neočekivane odnose, sve u cilju predstavljanja glavne ideje, ciljanog projekta.

 

Interesantna, ali svakako i očekivana posljedica vezana uz video uratke Romaina Gavrasa je tipično, veoma bučno reagiranje licemjerne javnosti i gledateljstva, koji izražavaju sablazan i zgražanje.

“Neprihvaćanje teme, protestiranje protiv mog rada, a sve u ime boljeg svijeta i za dušebižnu javnost, dolazi upravo od onih koji dobro skriveni u svojem sigurnom domu, zavaljeni u foteljama pred svojim kompjuterima gledaju snimke vješanje Sadama Huseina” ; nadahnuto i uz smijeh, kaže Gavras.

S druge strane nevjerojatna, ali ipak očekivana gledanost od nekoliko milijuna pogleda u samo nekoliko dana pokazuje univerzalnu i uvijek prisutnu potreba za voajerskim uživanjem u slikama otvorenog nasilja. Od 1. svibnja 2009. godine kada su Justice (Gaspard Augé i Xavier de Rosnay) na stranici poznatog rap-umjetnika, celeba i producenta Kanye Westa prikazali sedam-minutni video Stress, dokumentaristički vjerno prikazuje skupinu francuskih adolescenata, afričkog podrijetla iz bivših francuskih kolonija, koji osvetoljubljivo, precizno, složno i veoma nasilno pustoše sve i svakog tko im se nađe na putu. Oni su nezadovoljni građani i stanovnici Pariza koji se roje iz svojih domova u zapuštenom rubu nepreglednog grada. Njih sigurno ne vidimo na reklamama i turističkim slikama “pravog Pariza” koji se godinama pretvorio u balzamirani kadaver davno umrle povijesti. Potrošena slika davno konzumiranog vremena vidi se i na dijelovima filma kuda nezadovoljni mladići pustošeći prolaze. Takav živi i od medija skriveni “pravi Pariz” plod je uljuljkanog bezidejnog državno administrativnog aparata koji nikako da otvori mogućnost za nove paradigme, različitosti i izazove svojih stanovnika. Gavras svojom preciznom, gotovo “big-brother” kamerom i pristupom superrealno snima niz scena u raznim dijelovima, atmosferama velegrada.

Ovakav otvoreni i kreativni medijski prostor rađa i nove estetske principe i pravila ponašanja. Estetizacija i prezentacija likova i aktera bilo da se radi o tipičnom “big brother” kontekstu ili u prikazima nasilja sa ulica i trgova rađaju nova pravila i senzibilnost, osjećajnost aktera, ali i gledatelja. Svi oni ispunjavaju vlastita, ali i opća očekivanja i kriterije ponašanja. Svi znaju da su dio snimanog, režiranog i reproduciranog procesa i akcije. Od brzine i nepreciznosti montaže karakteristične za voajersko oko ili pak rastrganosti kadra uzrokovane nasiljem, rađaju se  novi standardi i pravila medijske igre. Također, upotreba usporenog kadra (slow motion) odavna je poznata, te je svima jasno da bilo koja radnja u usporenom gledanju izaziva u gledatelju ushit i zadovoljstvo praćenja. Jedno je sigurno; nasilje koje je snimano i kontrolirano pogledom, kao da poprima drugačije i neočekivano značenje i estetizaciju poput Warholovih slika automobilskih nesreća, printanih slika električne stolice, prizora i mjesta smrti. Dolazimo gotovo do stanja gdje slike nasilja poprimaju “riot-porno” efekt. Otvoreno, precizno, projektirano snimanje scena, te njihovo također neočekivano precizno i uzastopno gledanje otvara razne neslućene i nikad promišljene mogućnosti, te nam ostaju kao vjerodostojan i aktivan podatak u kreativnom tumačenju mogućnosti koju nam ovakva metoda ostavlja.

Hiperrealnost slika nasilja i sukoba na ulicama uhvaćenih sofisticiranom tehnologijom snimanja ponekad rađa i epski lirske scene. Napetost tijela, koreografija i scenografija superrealnog okruženja, vatra i prevrnuti automobili, kamenice i metalni komadi razasuti po podu uhvaćeni u fotografiji doimaju se kao okrutna istina, ali i vješto režirani set. Gubi se na trenutak razlika između režije i stvarnosti. Gubi se razlika i pojam “prave strane” u sukobu, što svakako može biti pogubno za neke od aktera. Svi i sve počinje djelovati jednako kontrolirano, ikonički apsurdno, zavodljivo fragilno i bespomoćno. U tom smislu Roman Gavras svjestan je kao pravi inteligentni, dobro školovani umjetnik svojih dometa i kapaciteta. Finalna scena u videu “Stress” gdje na koncu glavni akteri filma pretuku i samog režisera-snimatelja, ili pak velebni propeti slon s kraja “No church in the wild”, koji stoji usred osvijetljenog i zadimljenog dekora uličnih prosvjeda, sa zelenim laserima poput kakvog electro-partya u glamuroznom pariškom klubu, govori najbolje o ograničenjima, fragilnosti pojedinca, o mogućnosti izbora u načinima novog djelovanja, te onog što bi njegov prethodnik, i uz oca glavni uzor Godard, nazivao ipak “samo slika”. Slika i film koji se ne odnose na ništa više nego što i stvarno jesu.