Prostori Fotografije, Kraj Metafizike

Živimo u vremenu gdje simulacija prethodi zbilji. Hladnom analizom od strane brojnih motritelja svakodnevno smo izloženi pogledima i podložni njihovoj kritičnosti, dok naše slike-poruke koje dnevno šaljemo stvaraju nove odnose i poredak vrijednosti. Najnovije slike Nest And Cave House u izvedbi Ivan-nekad-Fotka i Silver Saab, s dijelom editiranog teksta Žarka Pajića govore o jednoj od mogućih poruka-slika koje građevina i njezine fotografije mogu donijeti.

Već je davno prohujala furija postmoderne, ohladila se priča o različitim verzijama kraja povijesti, a ni filmovi s temom tehnoloških apokalipsi nakon rušenja Twinsa nisu drugo do pokop svake vrste imaginarne jeze. Govorimo i svjedočimo totalnom kraju metafizike u doba ozbiljene znanstveno-tehnološke apokalipse u društvu spektakla. Simulacija svijeta djeluje nuklearno i genetičko, a ne zrcalno i diskurzivno. Nastojimo razbiti uvriježene predrasude kako je zbilja nešto fiksno i samostojeće, a imaginarno fluidno i nepostojeće. Naprotiv, doba implozije zbiljskoga omogućeno preobrazbom svijeta u sliku svijeta te zahtijeva gubitak referencija novovjekovne subjektivnosti. Zbilja je jednostavno operativni pojam. Ona više ne posjeduje nikakav atribut zbiljnosti u smislu tradicionalnih dualističkih sustava mišljenja.

Ako je društvo spektakla (G. Debord) oznaka zatvorenoga kruga kapitalističke shizofrenije objekata kao subjekt-supstancija povijesti u svojem dovršetku, tada je koncept simulacije zapravo bit postmodernoga obrata. Simulacija označava gubitak bilo kakve transcendentalne iluzije opstojnosti u svijetu. To je radikalni subjektivizam s idejom o kraju subjekta. Konceptom simulacije više nije moguće govoriti o istini i laži, zbiljskome i imaginarnome, jer ona polazi od utopije načela istoznačnosti. Simulakrumi su, pak, fenomenološki prikazi života suvremenoga čovjeka kao bića bez zbiljske/imaginarne oznake, kao neobična stvora opsjednuta slikama objekata s kojima se poistovjećuje. Svako je društveno stanje stoga nalik dvojniku i replikaciji.

Više nije moguće beskrajno opetovati Debordove priče o društvu spektakla kad ne postoji ni otuđenje ni čežnja za izgubljenim zavičajem, nego je sve tek realizirano doba apsolutnoga događaja u vremenu bez medija. Mahnitost dokidanja zbiljskoga i intime u današnjem reality-showu implicitna je pretpostavka takva hiperrealnoga društva. Time je doveden u pitanje tradicionalni model kauzalnosti na kojem je izgrađena novovjekovna metafizika. Uzrok i posljedica više se ne mogu spoznajno utemeljiti kao prekretni za perceptivnu moć čovjeka. Televizija i napredak virtualnosti unutar sklopa novih informacijsko-komunikacijskih tehnologija stvaraju novi poredak vrijednosti. To je vrijeme apsolutne simultanosti u kojem je život postao virtualan isto kao i smrt. Hladnom analizom nepristrana motritelja stvarnost simulacije postaje nepodnošljivom, okrutnijom od Artaudova kazališta okrutnosti zato što više nema nikakve idealnosti i utopičnosti tijela kao živoga organizma. Agonija zbiljskoga i racionalnoga stoga otvara eru simulacije. Baudrillardov radikalni obrat ontološke sheme novovjekovnoga subjektivizma zato sada glasi: simulacija prethodi zbilji, a ne obratno.