Vukovarski Oksimoron

Nepravilne rupe u zidovima, krovovima i podovima, nastale uslijed eksplozija i vatre, jesu unikatni oblici i figuracije, jedinstveni po svojoj povijesti i značenju. Nijedan ne nalikuje drugome, a opet svi imaju nešto zajedničko: svi su proizvod nepredvidivih efekata sila oslobođenih kalkuliranim rizicima rata. Oni su počeci novih načina mišljenja, življenja i oblikovanja prostora koji su zasnovani na osobnom i inventivnom.

 

Lebbeus Woods, Rat i Arhitektura, Pamphlet Architecture 15, 1993. god.

Prilazeći automobilom Vukovaru, već godinama promatram armiranobetonske konstrukcije silosa u Bršadinu i dimnjak starog postrojenja tvornice Borovo na ulasku u grad. Ove konstrukcije nasilno su i veoma precizno destruirane probojno-eksplozivnim granatama. Zaboravivši na trenutak temu rata, uzrok i traume nastanka, iznenada se sve to počinje doimati kao specifično i brižljivo projektirana struktura. Perforacije organičnog oblika, te njihov oblik i raspored u odnosu na monolitnost strukture, poništavaju bilo kakvu klasičnu logiku projektiranja i građenja. Čista i nepatvorena negacija strukture nastale metodom klasičnog arhitektonskog projektiranja i izvođenja. Organičenost proboja, slučajnost mjesta na kojem se nalaze, broj rezova i rupa, prostorni odnosi i raspored nasumce izvedenog arhipelaga točaka, rađaju gotovo enformelovsku kompoziciju, ali i ekspresivnu, nestabilnu konstrukciju. Konstrukciju na rubu kolapsa, teško ranjeno tijelo izmijenjenog oblika i poremećene arhitektonike koje priča svoju specifičnu priču.

Probamo li s jedne strane gledati njezinu pojavnost, izgled i oblik oslobođen uzroka i metode nastanka, a s druge strane proanaliziramo li cilj i poruke kojima je destrukcija izvršena, dolazimo do potpuno kontradiktornih osjećaja, košmara misli i osjećaja koje nam ovakva konstrukcija rađa. Lijepo ružna, zavodljivo odbojna, nasilno pitoma, osmišljeno nepredvidiva, logično apsurdna…..Pred nama je zavodljivi i predivni arhitektonski oksimoron.

Sve ovo čini mi se silno poticajno za razmišljanje o materijalizaciji drugačije arhitekture koja se ne gubi u prividu bogatstva i raskoši mogućnosti. Arhitekture koja ne nastaje kao materijalizacija i slaganje unaprijed prihvaćenih konsenzusa, tehnologija građenja i blještavih materijala koji nam se nude. Okruženi opće prihvaćenim oblicima i slikama koje one stvaraju, dovodimo se u neku vrstu “Baudrillardovske” hiperrealnosti gdje fotorealističnim montažama zadovoljavamo potrebe očiju prvenstveno namijenjene marketingu, oglašavanju i fotografiranju. Reprodukcijom ovih i ovakvih realnih medija i materijala u drugi još realniji medij sve postaje ekstatično degenerativno i prijeti vlastitim ritualnim istrebljenjem, stanjem potpune Hiperrealnosti.

Trenutak je da se,  poput Lebbeus Woodsa, možemo zapitati: “U kojoj mjeri je uništavanje nužno za stvaranje?”. Također gledajući ove Vukovarske fotografije možemo se prisjetiti i Gordon Matta-Clarka, kojeg znamo i poznajemo kao produhovljenog i nadahnutog proizvođača arhitektonskih destrukcija i nesreća. Ako nas je arhitektura naučila i znači prvenstveno da gradimo, iz ovih se fotografija i primjera rađa mogućnost zamjene gradnje umetanjem razmaka, probijanjem, guranjem do ruba kolapsa, vađenjem i uklanjanjem. Može li se arhitektura proizvesti kroz uništenje? Što predstavlja osjećaj vlasništva i pripadanja, te njegovog ciljanog uništavanja? Što je suština imovine i materijala? Ovo su neka od pitanja koja proizlaze iz ovog pokusa i promišljanja, koje sebe stavlja na sam rub arhitekture. Ovo je promišljanje namijenjeno novom i drugačijem shvaćanju postupka konceptualizacije i realizacije arhitekture. Ona pokazuju nepotrošiv i uvijek neiscrpan izvor alternativnih stavova prema građevinama, pokušaj brisanja pravila i principa racionalizacije prostora i konstrukcije. Grubost tih intervencija i ton mojih zaključaka protive se bilo kakvom osjećaju dobrog ukusa i dizajna. Pokušaj je to resetiranja pojma lijepog i ružnog. Ako je u ovom slučaju prikazanom na fotografijama samo načas destrukcija uništila arhitekturu, probao bi se u skoroj budućnosti okušati u naporu da arhitekturom uništim destrukciju.