Kuća Na Kantridi, 35 Godina Poslije

Ovih se tjedana navršava godina dana da sam donio osvrt i prilog o kući na Kantridi arhitekta Igora Emilia. Ubrzo nakon objavljenog posta zamoljen sam od strane kolega i prijatelja iz časopisa Oris, da napišem tekst te pokušam s fotografom Borkom Vukasovom ući u današnji svijet kuće, i 35 godina nakon useljenja zabilježiti duh mjesta ove karizmatične kuće. Danas donosim dio teksta, Borkove fotografije i pogled na kuću.

U kući na Kantridi, koja je ujedno i arhitektova posljednja priznata realizacija obiteljske kuće, iščitavamo sve elemente “Emilijevske” arhitekture. To i takvo specifično razmišljanje i komponiranje arhitekture započinje davne 1964. godine na kućici za odmor u Selcima, gdje Emili studira i promišlja svoje prve derivate primorskih sklopova. Proces i razvoj takvih sklopova te njegovo sustavno istraživanje vodi ga dalje do Ville Losture, gdje principom adicije elemenata realiziranih na maloj kući u Selcima izvodi novi složeni sklop malog motela s grupiranim nizom soba i zajedničkih boravaka okupljenih oko velikih kamina, Emilijevog omiljenog arhitektonskog motiva. Kućom na Kantridi Emili izvodi svojevrsni rezime svojih principa, koji se zapravo sastoji iz metode slaganja i prilagođavanja elemenata vernakularne arhitekture primorja, i njihovog transponiranja u suvremeni arhitektonski kod.

Način promišljanja sklopova, oblika kojima barata te osobna arhitektonska filozofija, materijalizirani su u njegovom specifičnom i nikad ponovljenom, a još manje proučenom i objašnjenom “ekspresionističkom vernakularu”. Motivi primorske arhitekture, Emiliju su bili svojevrsni “gotovi elementi” koje je u svojim ekspresivnim i snažnim skicama crnim flomasterima na tankom skicen papiru slagao u nove i neočekivane sklopove. Takvi sklopovi nastali su prostornim stapanjem, gužvanjem i distorziranjem elemenata vernakularne i primorske arhitekture. Uhvaćeni i odabrani elementi dimnjaka, kamina, balkona, konzola, streha, kosih krovova, primorskih volti i rebrastih škura, definiraju u njegovom projektu nove začudne arhitektonske sklopove, konstrukte i objekte. Kombinacije žbuke, stakla i rustičnog kamenja, kojima oblaže i presvlači tako oblikovane i derivirane oblike, postavlja vješto i precizno na sunce, stvarajući pritom neočekivane svijetlo-tamne ekspresionističke slike.

Kako u oblicima i volumenima, tako i na tlocrtima Emili bilježi i oblikuje svoje prostorne zapise. Tlocrt je umjetnički grafikon, sustav sklopljen pravcima, crtama i linijama koje se stapaju u napetim krivuljama, da bi u konačnici njima iscrtavao prostorije, kamine, zidove, gromače i bedeme. Svi elementi kuće i crteža koji ju prikazuju, ideogrami su malog primorskog grada ili nekog starog kaštela. Centar kuće uvijek fokusiran na kombinaciju dva elementa. Prvi je kamin, s vješto oblikovanim dimnjakom koji je centar tlocrtne organizacije i držač prostorne kompozicije volumena građevine, a drugi je pogled na odabrani motiv i okoliš kuće uokviren precizno proporcioniranim otvorom kojim se ujedno oblikuje i perforira volumen građevine.

Topografija kuće također je suptilno razvedena. Nema jedne visine, sve je razlomljeno, podatno i prilagođeno mjerilu, ali i primorskom materijalu kojim je građeno. Veličine i oblici u tlocrtu, na presjeku, na pročelju i volumenu generirani su urođenim osjećajem za mjerilo i ritam crno-bijele sjene. Tekstura i struktura prelazi od glatkog do hrapavog, s tvrdog ka mekanom. Od grubog do poliranog kamena preko žbuke do tesanog ili poliranog drveta, omiljene mu kože s dlakom goveda do polirane i brušene bojane kože, mesinga, lijevanog stakla u boji – sve je na svom mjestu. Danas, nakon 35 godina slojevi i elementi svakodnevnog života, zelenilo i gusto složeni namještaj odaju toplinu doma i sreću života porodice advokata Vajić. Njegov smijeh, anegdote o gradnji, toplina i životnost dosjetki kojima priča o Emiliju, te strastveno komentiranje pojedinih sklopova organizacije stana, govore o snažnom suživotu ljudi i arhitekture koja ime je nesebično dana.