Pismo Iz Pritvora, Kazimir Ostrogović

 

Fiume, 4. XI. 1942.

 

Draga Božica i Nenić!

 

Za hranu sam ti uglavnom javio, uostalom sve po prilici i odgovara. Za robu bi te svakako molio ako možeš doći do toplog rublja, majice imamo doma, samo bi trebalo i duge gaće (tople). Sada spadam pod vojni sud (tribunale di guerra) i želja im je samo da ostanem tu do rasprave. Ne moram ti ponovo pisati da sam dobro raspoložen i da si ne brineš brige. Piši mi malo o vama i o mojem malom Neniću, koji nije našao tateka kad se vratio od nona i deda. Mislim da će te se ti i Krsto snaći u uredu, ako što trebate možete mi pisati, a kad budem ispitan i od suca možda će ti napisati colokvij. Od poslova trebalo bi završiti obračun nadoplataka za građevinsko poduzeće, za skelu, jer na to imaju pravo prema ugovoru, i završite projekt za dijelove stana na Pećinama. Kad se vratim moramo pogledati ogradu za kuću u Žurkovu.

Ovo je preslika i prijepis pisma arhitekta Kazimira Ostrogovića zatvorenog u talijanskom vojnom pritvoru upućenog supruzi Božici i malom sinu Nenu. Pismo je pisano rukom na malom papiru u vremenu okupacije Rijeke od strane fašista. Početkom devedesetih godina intenzivno sam  istraživao njegov životni put, radove i projekte koji su samo potvrđivali nevjerojatnu energiju i odlučnost ovog iskrenog i fokusiranog pregaoca arhitekture naših prostora. Njegov Sušački i Riječki opus snažno me se dojmio još za vrijeme studentskih dana, te je moje višegodišnje istraživanje rezultiralo i knjigom o njegovom radu, pod uredništvom kolegice Vere Grimmer i izdanju Udruženja Hrvatskih Arhitekata iz 2008. godine.

Kazimir Ostrogović rođen je 7. travnja. 1907. godine na Otoku Krku, u malom selu Sveti Vid pored Malinske. Uslijed velike neimaštine i neizvjesne budućnosti cijela porodica početkom I. svjetskog rata odlazi u Koprivnicu. O malom Kazimiru skrbništvo preuzima lokalna grofovska familija. Kazimir iz Koprivnice odlazi na fakultet u Zagreb, gdje od 1927. do 1932. godine studira na Arhitektonskom odsjeku Tehničkog fakulteta u Zagrebu. Diplomirao je 27. lipnja. 1934. godine s projektom modernog hotela u Zagrebu, a pod mentorstvom Eda Šena. U Zagrebu za vrijeme studija ponovo susreće buduću suprugu i glavnog suradnika Božicu Janeš, iz Koprivnice, koja je htjela upisati matematiku ali ju on nagovara da upiše arhitekturu.

Za vrijeme studija i neposredno nakon diplome Ostrogović od 1931. godine radi u birou Stanka Kliske, gdje sudjeluje na natječaju i realizaciji zgrade Banovinske bolnice na Sušaku. U birou susreće se sa prijateljem iz Koprivnice arhitektom Slavkom Lowyem, te s kolegom iz ranih studentskih dana Zdenkom Kolacijem, rodom iz Rijeke,  tih se godina intenzivno druži i radi na natječajima. Odmah po završetku fakulteta odlazi na odsluženje vojnog roka u Maribor i započinje s privatnom praksom na Sušaku, tako da već 1935. godine realizira svoju prvu građevinu, vilu Koch u Malinskoj. U periodu od 1936. godine do odlaska u partizane i oslobođeni teritorij, živi i radi na Sušaku, u kući Kauzlarić, gdje s vlasnikom građevine usluge svog projekta i nadzora kompenzira jednosobnim stanom i terasom s predivnim pogledom na Kvarner. U tom stanu rađa mu se i prvo dijete sin Neno.

Ostrogović se nakon završenog studija i vojske vraća u rodni kraj, otok Krk i Sušak da bi se veoma promišljeno i spretno prihvatio odgovornog i složenog posla nadzora nad gradnjom Hrvatskog Kulturnog Doma, legendarnog projekta arhitekta Pičmana i Albinia. Ta reprezentativna moderna građevina koja u sebi sadrži hotel, poslovni prostor, stanove i kazališnu dvoranu s pratećim sadržajima govori o ambiciji i snazi razvoja ovog malog grada. Sušak je 1919. godine proglašen samostalnim gradom, te nakon mirovnog ugovora dobiva jedan dio Riječke luke te s postojećom jakom željezničkom infrastrukturom prerasta u glavnu Jugoslavensku luku. Nakon prestanka talijanske okupacije 1923. godine počeo se naglo razvijati te je postao i značajan turistički centar i najznačajnija tranzitna stanica za Hrvatsko primorje i Dalmaciju. Nagli razvoj grada kao rezultat dobrih ekonomskih prilika građana i općine rezultirali su podatkom da je Sušak bio jedini grad u tadašnjoj Jugoslaviji koji je usprkos značajnim investicijama na kapitalnim izdacima završavao svaku godinu sa buđetskim viškovima.

Svojim angažmanom na gradilištu Hrvatskog Kulturnog Doma (HKD) Ostrogović ostvaruje mogućnost paralelnog rada na realizacijama nekih započetih projekata na Krku, ali bez financijske neizvjesnosti osigurane stalnim mjesečnim primanjima u nadzoru HKD-a. Ovim dobrim spletom okolnosti okretni i talentirani arhitekt nameće se u novoj sredini gdje realno nema adekvatne konkurencije, i predstavlja prvog pravog školovanog arhitekta u duhu moderne na ovim prostorima. Započevši svoju projektantsku praksu na Sušaku, Ostrogović vremenom stječe veliko povjerenje lokalne uprave i gradskog ureda za planiranje. Povjerava mu se tekođer projektiranje druge kapitalne javne građevine Sušaka, pomorske stanice Jadranske plovidbe. Ostrogović izrađuje kompletnu izvedbenu dokumentaciju ali do gradnje ne dolazi zbog početka ratnih gibanja. U samo nekoliko godina izvodi velik broj građevina i kuća za odmor, ing.Oskara Kocha, (1934-35), Einwalter, (1938) i hotel Malin u Malinskoj na otoku Krku,(1938), kuću Dr. Majnarića u Crikvenici,(1936-37), obiteljsku kuću Danice Radonić,(1937-38), i Danire Prosen,(1938-39), te višestambenu zgradu Albin i Dionizija Kauzlarić, na Sušaku,(1938-39), i obiteljski ljetnikovac Mohović, Sušak, Kostrena-Žurkovo, (1939-40).

U toku okupacije Sušaka od strane Italije više je puta uhapšen i pritvaran zbog otvorene suradnje s partizanima, i lijevih političkih stavova. Zahvaljujući permisivnosti dobronamjernog talijanskog časnika u istražnom zatvoru, koji je također bio arhitekt, nije ozbiljnije proganjan već bi se nakon svake provedene istrage vraćao svakodnevnim obavezama, što se veoma jasno vidi iz preslike pisma. Dolaskom Njemačkih okupatora i kapitulacijom Italije, sigurnosno stanje se znatno pogoršava te riskirajući goli život odlazi na oslobođeni teritorij. U toku NOB-a intenzivno radi na organiziranju struke i kulture uopće te piše brojne tekstove i referate. Od 25.-27. lipnja 1944. godine sudjeluje na I. kongresu kulturnih radnika Hrvatske u Topuskom gdje drži referat «O arhitekturi» gdje iznosi svoje stavove, viđenje arhitekture, i položaj struke u novom vremenu koje dolazi.