Emilijeva Staklena Koža

Jeste li ikada gledali istu kuću pod različitim vremenskim uvjetima? Jeste li ikada fotografirali i pratili izgled pročelja neke zgrade kada je ono suho, ili pak kada ga zalijeva kiša bacana vjetrom?

Pratite li uopće svoju kuću kroz vrijeme?

Pratiti promjene i atmosfere kuća kroz vrijeme te uporno i precizno, gotovo pa forenzičko praćenje različitih stanja, postaje projekt za sebe. Dio procesa koji rezultira spoznajom. Spoznaja kao mogućnost transponiranja za novi projekt.

Mijene i transformacije obloga krova i pročelja te kože kojima su kuće pokrivene ili presvučene očite su, a atmosfere kojima svjedočimo potpuno oprečne, neočekivano kontradiktorne i ponekad nepredvidivo objašnjive. Obična, prosta, svakodnevna vapneno-cementna žbuka, koja je prirodno hrapava i matirane strukture, dolaskom vode ili kiše počinje se sjajiti kao da je od nekog ulaštenog metala. Pratio sam također brojna staklena pročelja koja se svakom minutom i promjenom položaja sunca, oblaka i svjetla mijenjaju te različito reflektiraju. Staklo, iako prozirno i transparentno, lako zavodi, ali nas i nepredvidivo dovodi u nepoznate situacije. Zapravo ono u sebi ima pohranjene brojne nepredvidive “avatare” i tajne izglede. Od reflektirajućeg ogledala u kojem se ogledamo, do zamućenog translucentno nejasnog odsjaja, pa sve do noći gdje umjetnim svjetlom kontrola počinje tražiti drugačije metode i pravila projektiranja. Staklo je teški protivnik i nepredvidivi saveznik. Materijal za bogato korištenje.

Kuća i njezina koža dišu zajedno. Poput ljudskog tijela, koža svake naše kuće regulira njenu stabilnost i postojanost. Kože, bilo da su suhe ili vlažne, tople ili hladne, tvrde ili baršunasto meke, jasni su i nedvosmisleni argument u spoznaji bića kuće. Neovisno gledamo li ili je diramo. Sva ljepota i atmosfera tijela počinje i završava kožom. Koža materijalizira atmosferu, dok atmosfera prenaša nezaboravne poruke i stvara specifične trenutke. Takve trenutke pamtimo, zauvijek.

Kuća koju godinama pratim te u meni izaziva osjećaj vlažne, skliske i slojevite mase je “Ljubičasta Kuća” Igora Emilija na Gornjem gradu u Zagrebu. Ova, meni jedna od najboljih zagrebačkih kuća, građena je u sklopu prenamjene gornjogradskog samostana u Muzejski prostor i u nju je izvorno trebala doći zbirka Anta Topića Mimare. Danas je taj prostor poznatiji pod nazivom Klovićevi dvori. Uslijed skučenosti prostora starog samostana gdje je muzej smješten, odlučeno je da Emili izvede novu zgradu za upravu i kustose te uz stršeći zabat gornjogradske gimnazije sagradi novi završetak “jugoistočnog ugla” Gornjega grada. Emilijeva kuća na Gradecu u vrijeme je svog nastajanja imala složenu zadaću da adekvatno definira i podcrta nekoherentan i nedorečen južni perimetar povijesne matrice te da se odredi prema izuzetno važnoj istočnoj vizuri –  Kaptolu te jugoistočnoj prema gradu, koji se izazovno i uredno prostire u daljini.

Emili je upravnu zgradu uz zabat gimnazije projektirao kao jednostavnu armirano-betonsku ljusku i dao je obložiti staklenim indigo-plavim pločama. Pločama od lijevana stakla obloženi su i zidovi i kosine krova te zatvaraju jedinstveni volumen kuće sa zašiljenim krovom. Lijevane staklene ploče rađene su u suradnji s kiparom Raulom Goldonijem, s kojim je Emili surađivao na ranijim riječkim realizacijama u Starom Gradu. Nakon što niti jedan izvođač nije uspio izvesti ploče, ili nije htio dati garancije za takvu vrstu prototipnog projekta, posao je prihvatila Tvornica laboratorijskog stakla u Puli. Međutim tamo su mogli izvesti ploče od vatrostalnog stakla, ali ga nisu mogli obojiti. Tako su ploče obojene sa stražnje strane, što je u neku ruku stvorilo nove probleme, ali također omogućilo predivne mijene u vremenu.

Danas kada kuća stari očito se bliži svojem zenitu. Meni je sve ljepša i ljepša. Što zbog neprihvaćenosti od strane povjesničara umjetnosti koji je nisu nikada shvatili, vlasnika – kojima nikad nije bila draga ili arhitekata – kojima je u većini slučajeva uvijek bila “čudna”. Svi je pasivno agresivno zaobilaze i puštaju u njezinom starenju. U neku ruku predivna pozicija u vremenu i prostoru. Prostor čudnog, neobičnog mira i spokoja.

Stara koža predivno je ranjena, ali i dalje, sada nešto drugačije, sjaji svilenkastom patinom. Koža kuće vremenom se mijenja, bijela boja podloge zida izbija na površinu. Slojevi gradnje i tehnologije lijepljenja staklenih ploča se još više uočavaju. Pukotine u staklu, sedimentirani slojevi cementnog mlijeka koji se poput siga slijevaju godinama po glatkom staklu prouzročili su osjećaj neke “nove prirode”. Koža ljubičaste kuće je poput lišaja, mahovine, prirodno se stvara, pretvara i utvara u raznim pojavnostima. Zimi gusta vlažna magla kondenzira se na staklu i dodatno lašti pročelje. Ljeti se suha i naborana podloga punog zida nazire ispod stakla. Rupe, pukotine i tragovi ljepila kojim su ploče zalijepljene uhvaćene su u davnom položaju, poput likova u formalinu ili konzerviranih plodova u staroj napukloj staklenci. Davno ubrani plodovi pohranjeni za neko drugo vrijeme. Ljubičasti plodovi prirode koja je kuću i njezinu kožu pa onda i cijeli volumen vremenom pretvorila u neki novi organizam. Kuća poput neke nove arhitektonske prirode.

Hvala Borku Vukosavu na fotografijama.