Oči Čuju Uši Vide – Michel Gondry

Nastavljajući s prilozima koji me snažno inspiriraju i pomažu u kreativnijem pogledu na nove mogućnosti arhitektonske prakse, dotaknuo bi se utjecaja na polju odnosa slike, zvuka i ritma. Oni su dio mog svakodnevnog okoliša i važan segment u promišljanju svake arhitektonske realizacije. Kada sam 1979. godine čuo da “video ubija radio zvijezde”, postalo mi je kristalno jasno da se preda mnom otvorila Pandorina kutija novih utjecaja i drugačijih mogućnosti projektiranja vizualnoga zvuka, zvuka prostora, ritma arhitekture. Arhitektura je u tom novom i bogatom kontekstu dobila nove saveznike i prostorno zvučne avatare te pronašla mjesta nove inspiracije, mjesta razvoja i realizacije novih ideja. Prolaženje, hodanje ili vožnja nekim prometalom te zvuk okoliša, bilo da on dolazi nekontrolirano, spontano, prirodno ili ga sami generiramo, omogućuju različito i plodno kreiranje tjelesnog iskustva zvuka prostora.

Ostvaruje se mogućnost da čujemo prostor, vidimo ritam i gledamo zvuk. Bilo da se radi o pomno oblikovanoj arhitektonskoj promenadi unutar nekog arhitektonskog konstrukta ili se vozimo kroz projektirani teritorij, svjedoci smo bogate i poticajne mogućnosti manipuliranja ovim alatima. Odnos ritma i slike, zvuka i slike, ostavlja mogućnost za dograđivanje i oblikovanje projekta u kojem precizno i ciljano slažemo sinopsis arhitekture koja tjera oči da vide ono što uši čuju.

Umjetnik koji me svakim svojim novim uratkom inspirira te precizno predaje slici i prostoru ritam, a zvuku prostornu i oblikovnu materijalizaciju, svjetski je poznati režiser Michel Gondry. Svoj specifični autorski rukopis razvio je i demonstrirao najširoj javnosti snimajući jednostavne video spotove. Inteligentno slaganje slika i zvuka jednostavnim i preciznim Mise-en-scène metodom, karakteristika je gotovo svakog video spota ovog umjetnika. Takvo specifično projektiranje scena ili niza prizora, koji sami za sebe prenose gledatelju veoma jasnu poruku, uklopljeni su u scenarij i sinopsis videa ili filma. Mizanscena kod Gondrya može biti duboka – kada se značajne pojave raspoređuju u više dubinskih planova, ili plitka – kada se važne pojave razmješta frontalno, u jednom planu.

Prvi video u režiji Michel Gondryja kojeg donosim je “The Hardest Button to Button”, za The White Stripes iz 2003. godine. “Kada sam čuo pjesmu, to je bio tako nevjerojatno, znao sam da moram napraviti video”, rekao je jednom prilikom Gondry. “To je oblik pjesme koja mi je odmah dala ideju. Ritam koji teče i vozi kao da ide ‘dum-dum-dum-dum-dum-dum’. To me tjeralo na razmišljanje o ritmu, i odnosima između brojeva ritma 1, 2, 3, 4, 5, … 4, 8, 12, 16 … 2, 4, 8, 16, 32, te sukladno tome o organizaciji kadra i slaganju slika “, kaže Michel.

Gondry je zamislio sinopsis filma u kojem bi Meg White svirala na jednom bubnju, a svaki put kada bi se čuo udarac ritma “skočila” bi na novi set bubnja. Istodobno, Jack White bi uz svoja pojačala, čiji bi se broj uz taktove povećavao, svirao i išao u korak s rastućim bubnjevima. Ova ideja je zahtijevala da Gondry pronađe 32 identična seta Ludwig bubnja, kao i 32 Fender Twin-Reverb pojačala te 16 mikrofona sa stalkom. Ekipa vezana uz produkciju videa morala je simultano podizati setove bubnja i pojačala, Meg White se selila i premještala sa stolice na stolicu, dok je Jack hodao ispred novog seta pojačala vezano uz svaki udarac bubnja u taktu. Svaki put kad bi par krenuo naprijed, zadnji set instrumenata u skladu s ritmom bi se povukao prema naprijed.

Pojačala su iznajmili, ali bubanj setove su na žalost morali kupiti. Mukotrpan proces koji je trajao tri dana, sa 16-sati neprekidnog snimanja, morao je biti dovršen tijekom dana, a sve po Gondryevim specifikacijama. “Nismo htjeli iznajmiti ništa, pa niti svjetla, tako da smo video morali snimiti s prirodnim svjetlom” kaže Gondry. Većina scena iz videa snimljena su oko Columbia sveučilišta na Riverside Drive i Upper West Side na Manhattanu te oko četvrti na 125. Ulici. Video je također poznat i po kratkom pojavljivanju Becka, koji kao neznanac odjeven u bijelo odijelo uručuje Jacku kutiju s tajnim sadržajem. Svu opremu korištenu u video spotu od bubnjeva do pojačala s mikrofonima White Stripes su poklonili lokalnoj glazbenoj školi, bojeći se da će završiti na eBayu kao skupo precijenjeni instrumenti.

Drugi je video “Star Guitar”, za The Chemical Brothers iz 2001. godine u kojem Michel Gondry vozeći se u nekoliko navrata prugom Nimes-Valence, kontinuirano snima prozore koje vidi kroz prozor jurećeg vlaka. Vlaka koji kroz nekoliko sati prolazi kroz gradove i sela, polja i jezera, pored elektrana, i uz industrijska postrojenja. Osim što snimak kamerom teče sukladno muzičkoj temi i dijelovi zgrada i male kuće te vlakovi iz suprotnog smjera, objekti i stupovi instalacija ritmično pojačavaju i akcentiraju ritam ili dijelove pjesme. Potenciraju i pojačavaju muzičku temu, pojavljujući se upravo u pravo vrijeme, na mjestu prijelaza različitih ritmova i između glazbenih elemenata sampliranih fraza Chemical Brothersa.

Ideja za video je nastala temeljem snimke koju je Gondry snimao dok je bio na odmoru, slikajući motive iz automobila, vlaka i drugih prometala. Vožnja vlakom između Nimesa i Valença te samo snimanje ponavljano je kroz čak deset različitih putovanja tijekom različitih dana kako bi se dobile različite svjetlosne atmosfere i prizori. Za sam video Gondry je napravio niz skica, radnih snimaka, neke vrste nacrtane sinkronizaciju pjesme, projekta na milimetarskom papiru prije stvaranja videa, da bi proba konačnog projekta završila “modeliranjem” u krajoliku s narančama, vilicama, video kazetama, knjigama, metlama, naočalama i tenisicama kao elementima. Prikladan alat za test projekt. Promišljeni projekt zvuka i ritma pokretnih slika.