Angažiranost Kroz Projekt

Dokle god su umjetnici izvan dijalektike prirode, umjetnost će biti potpuno apstraktna vrijednost. Ako su muzeji već postali alternativa bankama, onda bi oni morali prvenstveno doći do ljudi svih klasa. To ne znači žaliti se na ‘mase’ i masovnost, već stav da se svaka osoba mora poštovati bez obzira gdje se ona nalazi u odnosu na mjesto, prirodu, politiku, ili vrijednosti “.

Robert Smithson, 1971 (Smithson Papers, Archives of American Art, Washington DC)

Živimo u trenutku kada društvena angažiranost, ponovno kao puno puta u povijesti, dobiva na značenju te je za svakog tko promišlja, stvara i kritički analizira suvremenost i procese unutar konteksta u kojem djeluje, od presudne važnosti iskazati jasan stav naspram određenih društvenih kretanja. Potaknut recentnim zbivanjima uočio sam da društvena angažiranost danas često biva shvaćena kao retoričko i grupno pokazivanje, isticanje grupa ili pojedinca, potrošno medijsko prepucavanje, i površno ukazivanje na procese koji se dešavaju, ali koji nažalost ne rezultiraju konkretnim naputcima, agendama ili jasnim djelovanjem. Bilo da se radi o reakciji ili odgovoru na izazove koji se dešavaju pored nas ili pak sami organiziramo, izvodimo i artikuliramo jasan stav, potrebno je precizno djelovati u konkretnom prostoru, uz jasnu politiku i medij, kao dijelovima konkretno organiziranog projekta. Jasno i precizno zalažem se za metodu i princip djelovanja kao “Angažiranost Kroz Projekt”.

Postoje djela i misli koje nam ukazuju da su ove univerzalne teme bile poticajna briga mnogih, pa tako i land-art gurua Robertha Smithsona. Njegov rad Broken Circle / Spiral Hill (Slomljeni krug / Spiralno Brdo), ključno je djelo u njegovom opusu. Osobito u ranim 1970-im, Smithson kritizira svijet umjetničkog tržišta koji već tada naglo ojačava te njegov rad postaje sve više društveno angažiran. Njegova angažiranost očituje se u tekstovima, projektima i čistom, masivnom fizičkom djelovanju. Djelovanju na konkretno odabranom i precizno promišljenom i odabranom mjestu. Sa svojim earth-work,“melioracijskim” projektima, on je pokušao izgraditi most između industrije, tehnologije, politike, ekologije, umjetnosti i društva. Smithsonovo pionirsko korištenje različitih medija za komunikaciju svog rada, činilo ga je jednakoprisutnim, jasnim i čitljivim u medijima, teoriji i politici, te ga je postavljalo u precizan odnos s tržišnom ekonomijom koja je kao tema, baš kao i danas, bila aktualna i sveprisutna i davne 1970 godine.

Umjetnost je za Smithsona u stalnom pokretu te stoga nije akademska monografija. Potrebno ju je promatrati kao “studiju slučajeva” koja otvara niz tema, još uvijek relevantnih u suvremenoj umjetnosti, promatranih kroz “spectatorship”, istraživanje i održivost prirode. Za Smithsona okultni pojam “koncept” nastaje iz razloga povlačenja umjetnika iz fizičkog svijeta. Gomile privatnih i intimnih informacija dovode umjetnost u zonu hermetičnosti i blesave meta-fizike. Jezik bi se prema Smithsonu trebao nalaziti u fizičkom svijetu, a ne završavati zaključan u ideji nečije glave. Jezik bi trebao razvijati postupak, a ne biti izolirana pojava.  Smanjenje zastupljenosti pisanja o svom radu ne postaje korak bliže fizičkom svijetu. Pisanje treba generirati ideju za materiju, a ne obrnuto. Umjetnost je razvoj, te stoga treba biti dijalektičko, a ne metafizičko stanje.

Smithson govori o dijalektici koja nastoji vidjeti svijet izvan kulturnog okruženja. Također, nije zainteresiran za umjetničke radove koji sugeriraju “proces” u sklopu metafizičkih granica neutralne sobe galerija. Nema slobode u takvom ponašanju i igranju. Umjetnik djeluje poput pokusnog štakora u laboratoriju BF Skinner-a i radi “teške” male trikove koje bi apsolutno trebao izbjegavati. Zatvoren proces nije proces uopće. Bilo bi bolje da otkriju i istraže pritvor, nego biti u konstantnom stanju iluzije slobode.

U lipnju 1971. godine Robert Smithson završio je svoj jedini Europski projekt, “land art” intervenciju Broken Circle / Spiral Hill, izvedenu u jezeru otvorenog rudnika pijeska pored grada Emmen-a u Nizozemskoj. Smithson je svoj rad izveo po pozivu i za prigodu “Sonsbeek buiten de perken 71” izložbe. Sastavni dio projekta trebao je biti i film kojeg je režirala i snimala Smithsonova životna družica, umjetnica Nancy Holt. Film prati izvođenje, produkciju te vrijeme nakon same izložbe. Interesantno je i da film nije završen ne samo zbog umjetnikove prerane smrti, već zato što Smithson nije bio zadovoljan položajem i porukom velikog kamena koji stoji u samom centru prostorne intervencije. Premišljao se dali ga u potpunosti maknuti, ukopati ili ga samo eto pustiti kao memoriju na davno prošlo Ledeno Doba. Također originalna je zamisao umjetničkog dvojca bila snimiti film i u vremenu visokog vodostaja kao memoriju na katastrofalnu poplavu u Zeeland-u iz 1953. godine. Film je trebao biti kombinacija prizora i scena procesa izvođenja i konačnog prikaza land-art intervencije s dokumentarnim prizorima katastrofe kao svjedocima vremena i njegove nepredvidivosti. Dokument i medij koji bi se prikazivao na izložbama radova umjetnika izvan originalnog mjesta. Taj film možemo gledati kroz trajnu poruku koja je obilježila Smithsonov način razmišljanja povezanog s tezom Levi-Strausa koji je govorio da antropologija trebala promijeniti svoje ime i prevesti ga u “entropologiju” koja dolazi iz entropije. Jer u suštini, sva ta djelovanja, iskopavanja, taloženja te prolaženje vremena svjedoče o vrlo visokom stupnju raspadanja.

Četrdeset godina nakon završetka, Broken Circle/ Spiral Hill svjedoče o bogatom vremenu, ali i o neočekivano dobrom, mogli bi reći savršenom stanju i očuvanosti “earth-work-a”, uzrokovanog ekstremnom brigom povjesničara i kustosa koje Smithson nije uopće volio, bolje rečeno prezirao ih je. Broken Circle je ograđen te je njegova “projektirana” erozija spriječena postavljanjem drvene oplate na rubovima pješčanog spruda. Spiral Hill, koji je izvorno bio izveden iz crnog pijeska s bijelom pješčanom stazom spirale, danas je “balzamiran” i stabiliziran zelenim pokosom žilave biljke penjačice, dok je spiralna staza pokrivena drvenim posipom koji čuva brdo od erozije. Kakav predivno besmislen kraj, balzamirani leš, okamina povjesničarsko-umjetničke gluposti, rekao sam samom sebi hodajući brdom i pješčanim sprudom. Ali ipak, ovo živopisno mjesto na kojem sam ipak iskreno uživao, danas je postao redovito odredište turista, putnika i prolaznika, djece i penzionera, ali i mjesto dolaska svih onih koji su zainteresirani za Smithsonov rad sa svih strana svijeta.