Razgovor s Goranom Rakom, drugi dio

Danas donosim drugi dio razgovora i javnog dijaloga s Goranom Rakom održanog u sklopu redovite nastave osmog semestra Master Radionice 3, zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta te u njegovom birou “Radionica Arhitekture”.

IT: Sempliranje i citiranje su kao tema opće poznati u elektronskoj muzici, primijenjenim umjetnostima, znanosti i tehnologijama koje jednostavno nadograđuju stare i poznate ideje, projekte i modele. Jedan od tvojih meni najboljih projekata je nagrađeni projekt za kongresni centar u Nari u Japanu. Tu nadograđujete i mogli bismo reći suvremenim rječnikom “semplirate” ili “upgradeate” jedan stari projekt Turine i Magaša. Ja se sjećam da si imao problema s prof. Magašem koji je to shvatio kao plagijat. Meni bi iskreno bilo drago da ti neki moj projekt staviš u svoj, da ga nadopuniš, nadogradiš. Meni taj projekt govori o 90-ima i dolasku nekog novog vremena, ali ne u kontekstu postmodernih teorija, već kao tema koja mene jako interesira – tema re-upotrebe, re-aranžiranja, re-cikliranja…općenito tema “RE”. Korištenje “gotovih elemenata” silno mi je interesantna.

GR: Nije to bilo baš tako strašno…Da, stavili smo projekt za radnički teatar u Zenici Magaša i Turine u naš projekt kongresnog centra u Nari, jer smo taj projekt obožavali. Doslovno smo ga stavili, bez izmjena. Precrtali smo ga u cijelosti, tlocrte, presjeke i ”obukli” ga novom eliptičnom opnom. Iskreno, žiri je upravo taj dio Magaševog i Turininog citata dvorane s kosim dijelom dvorane kritizirao jer se današnji kongresni centri ne rade amfiteatralno. Meni najdraži dio nije bio funkcionalan u kontekstu današnjice.

IT: On je gotovo pa romantična reciklaža. Sjetni pogled za davno prošlo vrijeme.

GR:  Tako je. Stavili smo ga jer smo to htjeli, obožavali smo ljepotu tog projekta i pritom jasno napisali da smo to učinili.

IT: A zašto je u drugim zanimanjima, recimo u medicini, biotehnologiji, fizici, robotici, dizajnu, muzici to moguće i lako, u popularnoj kulturi i marketingu se samo tako kroz posljednjih 20 godina i radi. Zašto su arhitekti takvi?

GR:  Jer su arhitekti “pederi”? Naravno, ne mislim doslovno, ne fizički. Stalno traže nekakvo savršenstvo koje niti postoji, niti može postojati… Recimo, isprojektirati originalan, a dobar stan danas je gotovo nemoguće. Mi smo u naselju Sopnica jug upotrebljavali stan Renza Piana u Parizu, koji ima dnevni boravak s dvije loggie i rekli: da, to je stan od Piana, a mi ga koristimo jer je odličan! Takav dobar stan, takvu vilu nema nitko u Zagrebu… Je li bilo bolje “uzeti” ga i staviti u stambenjak ili staviti neki naš originalni, ali loš? Što bi rekao nepoznati budući korisnik?

IT: Pa i vrtić Šegrt Hlapić je svojevrsna derivacija, distorzija, mogli bi još preciznije reći mutacija jednotrakta. Reci mi nešto o samoj ideji i postupku.

GR: Potpuno se slažem. Vrtić je zaista jednotrakt savijen u “kiflu” i ništa drugo… A nastao je kao i mnogi drugi naši projekti, iz pitanja što nam je najvažnije na zadatku. Zaključili smo kako je najbitnije da sva djeca budu u prizemlju. I onda smo se toga držali. Zato smo vrtić savili kako bi stao na trokutastu parcelu, zato smo sjeverni dio podigli kako bi ispod njega uvalili gospodarstvo i upravu, zato je PVN amfiteatralan da bi se što bezbolnije povezali s terenom itd. Smatrali smo tu ideja vrijednom, da zbog nje žrtvujemo neke druge osobine zgrade. Iz te ideje proizašlo je sve ono što je dobro i loše na vrtiću. Dakle, svi su u prizemlju oko zajedničke livade.

IT: Ti uvijek radiš u suradnjama s raznim ljudima; Pecotić, Radonić, Franić, Kuzmanić, Marasović, Ravnić, Sabolić i drugi, ali u svim tim radovima ja iskreno (možda i griješim) uvijek vidim samo tebe i to vrlo precizno. Kakav je odnos s  ljudima s kojima radiš, kako ih  vidiš, za što ti oni “trebaju”? Shvati ovo kao vrlo osobno pitanje.

GR: Doživljavam ih kao suborce u zajedničkoj borbi. Oni su bili izuzetno važni i svi ti naši projekti bili bi drugačiji da sam ih radio sam. To zna kakvi bi bili… Prva ozbiljna i dulja suradnja bila je s Bojanom Radonićem, prije toga dugo sam radio sam. Tada sam, između ostalog, naučio kako se ono što se sviđa meni ne mora sviđati njemu. Meni se prelako zaljubiti u vlastitu skicu, ali njemu svaka moja skica nije bila svetinja. A i obrnuto! Ako bih napravio nekoliko različitih prijedloga, on bi puno lakše odlučio koji je najbolji… A partneri su, naravno, i ljudi pa se događaju i situacije kakve se već događaju među ljudima. No ako važi dogovor kako je ono nacrtano važnije od toga tko je to nacrtao, onda se može savršeno surađivati, što se i vidi na našim radovima, u njima baš i nema kompromisa, nego jedna opcija pobjeđuje. I nije to uvijek bila moja opcija…

IT: BI li ikada više radio sam? Jesi li o tome razmišljao? I zašto si na kraju nazvao ured “Radionica Arhitekture”, a ne naprimjer “Rako Arhitekti”?

GR: Više ne razmišljam o tome da radim sam. Čak ni u onom najuzbudljivijem razdoblju, “prapočetku” projekta, dok postoji samo novi zadatak na jednoj i prazan list papira na drugoj strani. Danas to najčešće radim sa Sabolićem, ali i s drugima iz ureda. I to mi nije teško jer znam da je projekt, odnosno kuća, ono što tražimo. Mislim da je i bez mene danas sasvim dovoljno ega u arhitekturi… A što se tiče imena, radije bi da se zovemo “Barcelona” nego “Messi i nogometaši”.

IT: Mnogo kvalitetnih i talentiranih mlađih ljudi je surađivalo s tobom, te se može reći da si i kao jak autor, a i kao profesor odgojio mnoge generacije. Spomenimo Ravnića, Marunicu, Silova… Kako vidiš odnos i ulogu mentora, ulogu uzora u suvremenom trenutku.

GR: Uh, to bi trebalo njih pitati, što oni misle o tome… Ali bilo je još ljudi s kojima sam uživao raditi, u svakoj generaciji ih ima, bez njih bi bilo jako teško raditi… Neću ih nabrajati, neke bih sigurno nepravedno zaboravio… Inače u ovih desetak godina bio sam mentor 77-orici diplomanata, to je cijela jedna generacija! I trenutno sam mentor još 6-orici… Dakle, mogu ti reći da sam se i sam iznenadio kada sam otkrio da mi to dosta dobro ide. Da moja pokojna mama, koja je bila učiteljica, zna kako se njen sin, poznat po tankim živcima, bavi prenošenjem znanja, ne bi mogla vjerovati… A sad ozbiljno. Prije svega nemam neko svoje viđenje budućeg projekta, nego potičem studente da sami nađu “tračnice” u koje će uskočiti njihov “vlak”. A kad stvari krenu nekim određenim smjerom, ukazujem im na karakteristike onog pravca kojeg su izabrali. Zatim ih pokušavam upozoriti na razlike između bitnog i manje bitnog, ukazujem na crne rupe u projektu, obično su to sporedni prostori, gospodarski trakt ili slično. Onima s treće godine pokušavam osnažiti krila, a ovima na diplomi malo krešem krila, pripremam ih za stvarnost… Ali daleko, daleko najvažnija njihova je želja da nešto nauče! Ako nje nema onda se svi samo mučimo…

IT: Ajmo u još jednu temu, na kratko. Odnos arhitekture i grada, arhitekture i teritorija suvremenog prostora. Meni se čini da je na onom tvom davnom projektu za obiteljsku kuću, vikendicu u Podgori, najbolje pokazano kakav je tvoj stav i odnos kuće (arhitekture) i teritorija. Ova kuća ja poput uređaja za prostor, Emil Jurcan bi rekao aparat, koji zapravo drži cijeli zaljev pred sobom i rezimira i parcelu i zelenilo, stapa sve i govori svemu. Daj mi reci kratko, odnos arhitekture i grada. Koliko kuća utječe na grad i taj odnos?

GR: Mislim da je isprojektirati grad i isprojektirati kuću ili stan jedna vrlo slična stvar. Ne vidim nekakvu suštinsku razliku. Vrlo često u radu sa studentima koristim neke izraze koje su oni naučili na nekim drugim projektima. Recimo, kad su radili sportsku dvoranu, svi su shvatili prljavi i čisti hodnik. Čak i u gradu, u hotelu ili stanu možeš reći “ovo je prljavi, a ovo čisti hodnik ili zona”. I slično. Tko zna napraviti zaista dobar stan, može napraviti i bilo što drugo također dobro… Kada spominješ riječ aparat pada na pamet Le Corbusierov izraz “stroj za stanovanje”, a ja kao stari “postkorbizjeovac” očito svaku kuću vidim kao “stroj za življenje”.

IT: Ali uloga i društvena pozicija kuće i stana se dosta promijenila od tada? Danas većina ljudi bez obzira na edukaciju ili stupanj naobrazbe žele živjeti na periferiji i u vlastitoj kući s vrtom i roštiljem. Svi preziru kolektivno stanovanje. Što misliš o tome? Osim ako se ne radi o “ekskluzivnim urbanim vilama” kolektivno stanovanje kao socijalno pitanje potpuno je izgubljeno. Također, veoma važna razlika od vremena kada smo i ti i ja školovani, sve, ali baš sve je tržišno orjentirano.

GR: Koliko ja to razumijem, osnovna uloga stanovanja je i dalje vrlo slična onoj koju su imali prvi stanari špilja ili zemunica, prije svega imati zaklon od svih mogućih fizičkih i psiholoških ugroza. Samo se ugroze mijenjaju… Ako se ne varam, najveći arhitekti dvadesetog stoljeća intenzivno su se bavili upravo tom problematikom pokušavajući “cijepiti” individualno i kolektivno stanovanje. Sjetimo se samo “dupleksa” s vrtovima u “unite d*habitation”. Jedna takva tipologija, individualno-kolektivna, danas bi je nazvali “hibridna”, je i niz! Najrazvijeniji upravo u onim zemljama koje su daleko ispred ostalih po rješavanju stambenog prostora za svoje građene, a kod nas je toliko rijedak da se pitam da li je možda zabranjen? Za razliku od tog, u praksi stoput provjerenog tipa, kod nas se zahvaljujući GUP-ovima i DUP-ovima razvila tipologija tzv. urbane vile, što je u stvari obiteljska kuća s nekoliko stanova udaljena šest metara od sljedeće iste takve… A u roštilj molim te ne diraj…

IT: Kako vidiš suvremeni grad? Je li on još uvijek klasična tema ili je više neko stanje, sustav i prostor za život oko infrastrukture, medija, energije? Zapravo, oko nas je “nešto” što svi zovemo grad. Iako je umjetan, on je istovremeno poput neke nove prirode. Raste i sažima se poput neke prirodne pojave. Na tom tragu ja vidim mogućnost razvijanja neke nove arhitekture grada. To su neke “nove prirode” koje nisu klasično prirodne. Ali imaju logiku rasta, predvidivosti, razvoja kroz vrijeme poput “prave prirode”. Arhitektura danas i njezini sustavi kroz koje se može snažno djelovati imaju mogućnost stvaranja neke nove prirode. Grada nakon oblika.

GR: Složio bih se u potpunosti kako je grad sve više “prirodna” pojava i to pojava koju mi se čini da je nemoguće kontrolirati. Možda je i to jedan od razloga što pokušavamo, pogotovo u onim našim urbanističkim projektima reagirati elementarnom jednostavnošću, gotovo kirurški, da bar malo smanjimo kaos. Očito su se sve urbane formule pokazale ograničene pa više ovisimo o instinktu, nego o razumu… Ali ujedno je to i najzanimljivije, jer moramo stalno iznova tražiti nove “alate”.

IT:  Što bi trebalo učiti da bi se shvatilo da je grad poput neke nove prirode. Kako bi trebalo obučavati ljude da se znaju snalaziti u planiranju takvih sustava? Koja su znanja potrebna?

GR: Postavljaš mi pitanja na koja mi je sve teže odgovarati… Kako uhvatiti vlastiti rep? Meni ta situacija izgleda kao dio borbe za opstanak, bar za opstanak civilizacije kakvu znamo. U takvoj situaciji sva su znanja korisna i ništa nije jasno samo po sebi. Ne znam kako naučiti ljude da budu otvoreni za novo, da pristupaju problemima sa spoznajom da će možda morati promijeniti vlastiti stav. Da ne smiju prestati učiti, a pogotovo da se ne smiju ignorirati činjenice! Vjerovano ćemo se opametiti tek kad budemo na samom rubu… Oni koji danas planiraju prostor stalno igraju crnim figurama i samo pokušavaju smanjiti štetu. Dok pohvataju sve konce, već se igra neka nova varijanta.

IT: U tom kontekstu ili neovisno od predhodnog pitanja, odaberi sam, koji ti je klasični ili novi grad drag i zašto? I u kojem bi postojećem gradu volio živjeti i zašto?

GR: Pa recimo “stručno” mi je najdraži Pariz jer je velikim dijelom suprotan ovim spomenutim “metastaziranim” gradovima i uloga ljudske volje u njegovom oblikovanju još uvijek je vrlo vidljiva… A za živjeti – Rio de Janeiro! Osim svega ostalog, cijelu godinu možeš biti u majici kratkih rukava!

IT: Meni osobno, pored razmišljanja o apastraktnosti prostora i “nove prirode”, nema većeg zadovoljstva, “drive-a”, kad crtež, u tvom slučaju skica, prelazi u realni izvedeni objekt i počinje biti život za sebe. Baš je neki dan prof. Hržić rekao da je prolazio pored stana s otvorenim prozorom, iznutra je dolazio neki jako dobar i poznat miris. Nakon par sekundi shvatio je da je to miris svježe opituranog zida, miris betona, karton gipsa, netko nešto gradi. Gotovo prustovski osjećaj. Što je za tebe gradnja, gradilište, materijalizacija precizne skice?

GR: Naravno, veliko veselje… Ali i osjećaj kako nešto vrlo intimno i osobno to polako prestaje biti i postaje svačije. S jedne strane euforija, ako sve ide kako treba, s druge depresija kada ne ide. Nažalost ovaj drugi dio uopće nije rijedak… Ali tako je i sve drugo u životu.

IT: Reci mi za kraj, a vezano je za realizaciju i gradilište koje je u tijeku, nešto o projektu koji će po meni sigurno obilježiti sljedeću godinu, a i trajno ostati zabilježen u povijesti arhitekture, a to je tvoj muzej Vučedol. To je takav projekt koji spada u grupu projekata na koje sam “ljubomoran” da ga nisam ja napravio!

GR: Ajde ne pretjeruj…Ali zašto da ti pričam, zaletimo se do Vukovara jedan vikend pa možemo usput “popiti” po jedan čobanac…