Razgovor s Goranom Rakom, prvi dio

Danas donosim prvi dio razgovora i javnog dijaloga s kolegom i prijateljem Goranom Rakom, kojeg smo vodili kroz dva susreta u Zagrebu. Prvi je održan 22. studenog, u sklopu redovite nastave osmog semestra, Master Radionice 3, zagrebačkog arhitektonskog fakulteta, a drugi nakon tjedan dana u njegovom birou “Radionica arhitekture”. Master radionica 3 izvodi se već drugu godinu za redom u suradnji s kolegama Marjanom Hržićem, Sašom Begovićem i Silvijem Novakom, gdje radoznalo i poticajno sa studentima istražujemo mogućnosti razvoja zagrebačkog donjogradskog bloka metodom “urbanog editiranja”.
Razgovori s kolegom Njirićem, a sada i Rakom, povod su da se prokomentiraju i rastumače neke teme i pitanja koja se običnim predavanjima i prezentacijama ne bi mogla dotaći ili bi trajno ostala nejasna i prikrivena od arhitektonske javnosti.

IT: Dragi Gorane, hvala ti što si se odazvao na ove dijaloge u kojima bi, pred studentima, htio sebi, a onda i drugima, pojasniti neke otvorene teme. Postavit ću ti nekoliko pitanja koja sam unaprijed spremio i ona spadaju u grupu “sve što ste htjeli pitati ili znati o Raki, a nije bilo prilike, ili vam je bilo neugodno pitati”. Reci mi što je za tebe skica? Znam da imaš pun Moleskine skica. To je hrpa sitnih malih, ali ubojito preciznih crteža. U zadnjem razgovoru s Hrvojem Njirićem isto sam krenuo s tim pitanjem. Mislim da postoji bitna suprotnost između tvojih i njegovih skica, iako će površnom gledatelju to izgledati kao isto. Dakle reci što je tebi skica i što ti ona predstavlja?

GR: Sve. Ona mi je baš sve. Kad je gotova skica gotova je i kuća. U toj skici već vidim cijeli projekt… Nekad tražim skicu mjesecima, a nekad je nažalost i ne nađem… Nekad nađem novu skicu nakon dva, tri mjeseca pa shvatim kako je ona stara bila glupa, da sam mogao naći puno bolju… A vrijeme dok tražim skicu, odnosno koncept, traje nekad neizmjerno dugo, a nekad 15 minuta.

IT: Znači ti nisi od onih arhitekata, a spomenuo bih tu mog profesora Magaša, koji je govorio na fakultetu da kada mu inspiracija ponestane, tada “ruka sama krene” i crtanjem poput zanesenog umjetnika traži misao. To mi je iskreno bilo vrlo strano, ne mogu reći da mi je nerazumljivo, ali taj umjetničko inspirativni pristup mi je osobno potpuno neučinkovit i ne razvija mi se misao na taj i takav način. Kod tebe čini mi se da zapravo kad iscrtavaš skicu već jako dobro znaš što i zašto crtaš.

GR: Ne znam…Imam običaj nacrtati po 50 različitih skica za istu stvar. I sličnih i vrlo različitih…

IT: Ali nije da crtanjem deriviraš misao? Više ju usklađuješ unutar poznatog…Je l’ tako?

GR: Ne znam baš. Napravim neku određenu skicu, onda tražim neku suprotnu, pa treću, pa četvrtu, pa onda odvagujemo…

IT: Tražiš konceptualnu jasnoću.

GR: Čuj, mislim da je svijet oko nas prekompliciran. Mislim da tražim jasnoću u svojoj glavi, pa onda iz nje izlazi nešto što je jasno i drugima. U prvoj fazi važno je da je meni razumljivo, a ako jest, onda je ta skica nekakvo rješenje problema. U stvari, kad bolje promislim, ne tražim skicu, nego ideju! A ako imamo ideju, onda je i skica jasna. Bez ideje koja me drži ne mogu ništa.

IT: Mislim da je taj postupak “contingency-a”, svojevrsnog komprimiranja ideje skicom gdje se ona ispituje, te time prihvaća ili odbacuje, presudno važan. Projektiranje je potpuno nepredvidivo pa je potrebno imati neka čvrsta uporišta. U tom kontekstu zanima me odnos cjeline i pojedinih dijelova, sklopova, te vrijeme u arhitekturi, projektu. To je tema kojom se rado bavim. Davno sam analizirao Ostrogovićev opus i njegov projekt zagrebačke vijećnice, gdje kuća savršeno funkcionira kao trećina projekta. I taj mi je primjer simboličan. Čovjek kad vidi njegovu kuću uopće ne treba znati da je ona planirana s još dva elementa nego funkcionira kao takva. Sjećam se tvojih prvih skica za bolnicu u Novoj Bili, i ti si napravio kuću koja je zapravo trećina, a da se to na njoj ne vidi. Razmišljaš li o tome? Je l’ to po tebi “sakat” projekt pa ga ne voliš gledati ili ti se čini da je to još uvijek jako dobro?

GR: Ja na žalost to još uvijek vidim kao sakat projekt. I to je jedna od nesreća nas arhitekata, jer ne znam da li bih neku svoju kuću mogao izdvojiti, a da ne bi o njoj mogli napisati jedan mali roman o čudima i problemima s njom. I pitam se da li je itko ikad završio bilo koju kuću u ovoj zemlji. Gradnja i projektiranje bolnice u Novoj Bili bila je izuzetno naporan i nepredvidiv projekt. Nije lako završiti danas ni jedan projekt do kraja.
Prije sam na predavanju spomenuo slučaj projekta Centar Cascade koji je sagrađen u središtu Zagreba, nekih 500 m sjeverno od glavnog gradskog trga, na mjestu gdje se nizinski dio grada počinje penjati prema brdima s elitnim stanovanjem. Arhitektonski koncept smatramo kontekstualnim jer uvažava topografiju koja sugerira građenje terasa prema donjoj od dvije paralelne ulice na različitim visinama. Visina zgrade odgovara ostalim zgradama u ulici, a njena terasasta šupljina čini je posebnom, drugačijom. Sve je izvedeno prema projektu a onda je “došla kriza” i nije realiziran pješački spoj na park s južne strane i prirodni pješački tok iz gradskog centra. Nepredvidivo je projektiranje i izvođenje arhitekture.

IT: A da li ti se čini da bi možda bilo dobro pronaći neku metodu ako ništa drugo, da projekat ima osigurač za grešku, osigurač za nepredvidivost, osigurač za kvalitetu već u samom startu koja će ga održati kroz vrijeme?

GR: Ja ne bih to znao isprojektirati, ne bih znao ovako kao Ostrogović, ja to jednostavno ne znam. Mogu napraviti kuću “komada jedan”. Ili kod projekta za Den Bosch, imamo 9 kuća, ali onda je to strukturalizam. Ili je strukturalizam ili jedna kuća. Struktura mi se čini odgovorom na iskušenje kroz vrijeme. Tako nekako ja vidim svoj rad.

IT: Znači tvoje kuće su u principu komada jedan? Ili niz komada jedan? I tvoja skica, i tvoja misao je komada jedan?

GR: Da, da… Ali kad smo kod Nove Bile ima tu još gluposti. Ovo je tako naprasno prekinuta kuća, prekinuti projekt, tako da nema niti nadstrešnicu nad ulazom u bolnicu. Valjda ne postoji bolnica u svijetu koja nema nadstrešnicu da stane auto ispod nje kad kiši…

IT: Ali vidiš ja to ne vidim, meni to nikad nije palo na pamet. Ili nisam taj projekt tako gledao.

GR: U međuvremenu je nadstrešnica sagrađena. Jednom su se javili iz bolnice da bi je dovršili, nešto smo malo razgovarali, rekli smo da ćemo doći Ante Kuzmanić i ja tamo, međutim nisu se više javljali. Mislim da se ta kuća neće nikada završiti iako se najavljuje njena druga faza…ne znam čudan je to projekt, i sve oko njega je nepredvidivo.

IT: E sad jedna druga tema koja mi se čini važna. Mislim da Ostrogovićeva uloga i uloga arhitekata 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća sigurno nije bila jednaka ulozi koju mi danas imamo. Mislim da se danas, a to znači proteklih 25 godina, temeljito mijenja uloga i zadaci arhitekta u društvu. Slažem se s tvojom tezom koju si iznio u uvodnom predavanju, da je uloga arhitekta nepotrošiva i mislim da je arhitekt kao struka siguran narednih par milenija. Samo je pitanje čime se to točno arhitekt bavi. Što projektira?
U grubo, danas se arhitekti ako gledamo medije i kako nas javnost doživljava, dijele u dvije grupe. Prvi, kako ih ja volim zvati “modni mačci” – dekorateri, designeri koji se pojavljuju po časopisima za domaćice i obitelj, dok su s druge strane imamo legalizatore nelegalne-legalne gradnje, te planere i izrađivače urbanističkih planova. Pogledaj ovu sliku, ona pokazuje crveni karavan automobil parkiran u dvorištu našeg fakulteta na kojem piše www.legalizacija-objekata.hr. Mislim da ovaj prikaz pokazuje svu oporost realne situacije. Trenutačno mladi ljudi koji izađu s faksa zapravo se bave jednim odvratnim i gnjusnim poslom koji se zove legalizacija bespravno izgrađenih objekata. Ne mogu zamislit sebe da sam to nakon fakulteta morao raditi. To mora pustiti traga na stavove o životu. S druge strane arhitekti se prozivaju “mladim bogovima” kroz potrošive tjedne tiskovine. Iskreno, nije im i neće im biti lako u takvom okruženju. Možeš li mi malo komentirati ova kontradiktorna i za neke aktere šizofrena stanja.

GR: A mogu… S anegdotama i primjerima, to mi je jako blisko. Volim svesti situaciju na nivo karikature. A karikirati znači pretjerivati. I uvijek je istina ili stvarnost još smješnija. Dakle, imali smo neke seminare početkom 2000-e godine s Pipom Chiorrom, na Unijama. On se tada bavio ilegalnom izgradnjom u Italiji. Italija je dakle, osnivač EU-a, mi tek ulazimo s ne znam koliko godina zakašnjenja. Dakle, oni iznad Napulja, prema sjeveru nemaju skoro ni jednu ilegalnu izgradnju, a od Napulja dolje ima nekakvih milijun ilegalnih kuća. Što je puno više nego Hrvatska. E sad, kako to može biti da u EU članici imamo jednak broj ilegalnih objekata kao u zemlji u kojoj je bio rat, u kojoj vlada nered, u kojoj je premijer u zatvoru, itd. Ali nešto drugo sam htio reći, kad je Chiorra pokazao sva ta naselja, ta ilegalna i ona legalna iz aviona izgledaju potpuno isto! To je nevjerojatno. Mislim da je i kod nas danas slična situacija.

IT: I za ta nelegalna naselja se trenutno rade planovi. Koji su sad tako jako legalni. Sve ostaje isto, i ljudi ikuće, samo sad je tu plan. To mi je na momente, uz svu moju spremnost na nepredvidivost, čini lagano bizarno. Problem je da izrađivači tih planova misle pritom jako ozbiljno. Nemaju niti malo odmaka, ili nadrealističkog cinizma, da razmisle da tu energiju nelegalnosti pretvore u prednost projekta, site specific projekt. Ničeg tu nema. Čista glupa zbilja.

GR: Ne može se razlikovati sređeno i civilizirano, od onog drugog, kao da rade isti ljudi… A sad, da citiram Monty Pythona, nešto potpuno drugačije. Kad se gradila Brazilija, u unutrašnjosti Brazila, onda možeš vidjeti slike ljudi koji grade novi grad jedne zemje koja “eksplodira”, kao što je danas to slučaj s Kinom. I na svakoj slici osoba broj 2 ili 3 ili 5 je arhitekt! Costa i Niemeyer su na svakoj slici. Danas se pitam, da ide netko graditi neku novu Braziliju ili neki novi glavni grad, kada bi, ako bi uopće, pozvao arhitekta da se pridruži ekipi koja to radi.

IT: Da li ti se čini da smo za to krivi mi sami?

GR: Apsolutno. Zato što stalno bježimo u “rozu” zonu, što dalje od blata na gradilištu.

IT: Devedesetih godina kada sam počeo s poslom arhitekta desila se jedna neuobičajeno interesantna i poticajna situacija. Koliko god da je bilo loše, rat, kolaps sistema, loše vijesti, ali ta kriza je bila nešto drugačija od ove današnje i omogućila je pokretanje drugačijeg sustava. Bila je prilika za novi početak. Osnovani su brojni mladi uredi s novim načinom tržišne i društvene povezanosti. Također, strukovna udruženja krenula su u nove i do tada neviđene izazove. Bio si dugo godina na brojnim odgovornim ulogama u UHA-i. Rađeno je strahovito puno natječaja, transparentnih i manje transparentnih. Što ti misliš o ulozi arhitekata i UHA-e sada i u budućem vremenu koje je pred nama?

GR: Mislim da bi se UHA i Komora trebale fuzionirati. Mislim da će se to morati desiti, jer pravi izazovi ulaskom u EU tek slijede. Mora postojati neka snaga koja će moći nešto i zahtijevati, a ne samo moliti. I da će se to vrtjeti oko cijene ispod koje arhitekti ne smiju raditi… A dok ne budemo imali pristojan novac za naš rad i za naše stručne organizacije nitko nas neće shvaćati ozbiljno.

IT: Doveli ste tada strane selektore na Salon. Dražen Juračić sada ima ideju da treba izložiti sve, što je također pokazalo dobrim jer se brutalno vidi kako neki “utjecajni” ljudi ne djeluju ili ako djeluju onda vidimo kako to iskreno ne znaju. Za neke kolege mi je iskreno neugodno. Vidio sam katakog pred neki dan. Ima neke bizarne istinitosti i oporosti stanja u tom salonu. No pitanje koliko je ta naša “autoterapija” prepoznatljiva i potrebna na globalnom planu. Izvan naše zemlje, a to je meni presudno važno.

GR: Mi smo mislili da treba postojati selekcija, to i dalje mislim. Mislim i kako bi za dobrobit hrvatske arhitekture bilo bolje da imamo stranog selektora, a da Blok Badel crtaju hrvatski arhitekti… A što se tiče tih selektora, doveli smo urednika Domusa, osnivača Actara i vlasnika časopisa A10. Mislim kako se iz njihovih tadašnjih funkcija jasna iščitava naša namjera… A svatko ima pravo gledati stvari na svoj način. Na kraju će ionako u loncu ulje i dalje plivati na vodi ma što god netko htio i koliko god miješao, jer čim se lonac umiri, ulje će ponovo biti gore, a voda dolje.

nastavak slijedi…..