Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Priča o Iliji Pavloviću i “Betonskoj Iznutrici – Izgubljenoj Gromači”

Ilija Pavlović je radnik zidar građevinskog poduzeća GP Krk iz Krka. U suradnji s njime, posljednjih desetak godina razradio sam, testirao, i izveo nekoliko građevinsko-obrtničkih eksperimenata i projekata.

GP Krk, to danas veoma ugledno poduzeće, nastalo je i razvilo se iz malog obrtničkog zdruga meni dragog i poticajnog imena “Progres”, koje je 60-ih godina 20-og stoljeća održavalo puteve i luke na otoku Krku. S djelatnicima u ovom poduzeću izveli smo mnoge građevine i sigurno mogu reći da su oni presudno utjecali na njihovu više manje uspješnu realizaciju. Otvorenost i kreativnost ljudi koji rade u pripremi i praćenju projekta bile su presudne za razvoj nekih meni osobno dragih elemenata prefabrikacije.

U svim tim iskušenjima, izvedbama i realizacijama, intenzivno i veoma srčano sudjelovao je običan radnik, zidar opće prakse Ilija Pavlović. Temperamentni Bosanac, žilavog, ispijenog lica veoma se energično i živopisno unosio u sve neočekivane situacije koje su mu se kroz moje projekte otvarale. Ne samo da je ispunjavao ciljeve koji su bili nedvosmisleno definirani projektnim zadacima, već se veoma inteligentno i domišljato nosio sa svim mojim izazovima, traženjima i nedoumicama koje sam gotovo pa intuitivno stavljao pred njega.

Prvi naš “kreativni” susret bio je na jednom manjem gradilištu u Krku početkom 2000. godine, kada sam odlučio izvesti prve elemente “prefabricirane gromače”. Inspiriran crtežima, slikama i razgovorima s Otonom Glihom odlučio sam iscrtane zidove projekta na periferiji grada izvesti tehnološki suvremenijom metodom od klasične suhe gradnje i slaganja kamenja u gromače. Tražio sam novu graditeljsko tehnološku interpretaciju klasičnog suhozida, njegovu moguću kreativnu predgotovljenu građevinsko-artističku transpoziciju. Zidove okoliša odlučio sam izvesti armiranobetonskim pločastim prefabrikatima koje sam oblagao kamenjima drobljenim u lokalnom kamenolomu pored sela Garica.

Kamenja veličine ljudske šake, Ilija je prema svojoj intuitivnoj provedbenoj zamisli strpljivo i precizno slagao u svaki od prefabrikata. Uokvirujući komade oplate, betonirao bi donji sloj, te s dvojicom svojih kolega umakao prethodno spremna kamenja u žitki beton. Svaki kamen imao je svoje mjesto i svoj položaj. Ilija je slagao kamene elemente u ploče, poput umjetnika koji slaže mozaik velike slike. Kad nešto ne bi valjalo glasno bi vikao na svoje suradnike i ispravljao graške.

Nakon nekoliko projekata, izvedenih prototipova i ispitivanja mogućnosti transporta i slaganja krenuli smo u masovnu proizvodnju. Prefabriciranom gromačom obujmili smo i zaokružili cijelu građevinu vrtića Katarina Frankopan u Krku. U samo dva mjeseca Ilija je sa svojim radnim timom uspio preciznim i ustrajnim radom proizvesti i montirati nešto više od 300 metara zida “prefabricirane gromače”. Danas je taj zid dio standardne ponude prefabricirane armirano-betonske galanterije GP Krka i možete ga naručiti i ugraditi gdje god zaželite. Gromača kao globalno prisutni proizvod.

Nakon ovog projekta odlučio sam izvesti zid koji će biti svojevrsni negativ gromače. Izgubljeni i nestali kamen u velikom zidnom platnu. Svojevrsna interpretacija Rachel Whiteread-inih skulptura “negativnog prostora” koji se pokazuje kao prostorno utjelovljenje praznog, stvarnog, ali sada nepostojećeg predmeta, u mom slučaju gromače. Također, postavio sam pred sebe i drugu, dugo traženu temu. Zid kao nabubrena, deformirana i destruirana opna, poput platna Lucia Fontane i Alberta Burria o kojima sam već pisao.

Jednog zimskog dana šetao sam gradilištem i u maloj raspukloj najlonskoj vrećici vidio komad stvrdnutog betona. Izgledao je poput nekog okamenjenog bubrega, izvađenog organa. Njegova je površina bila glatka, ljigavo sjajna, a istovremeno neočekivano tvrda i okamenjena. Težina i masivnost predmeta zbunjivala je dojam kojeg bi imali kada bi ga samo gledali. Taj komad betona bio je poput fosila, otisak i okamina nekog prošlog vremena, predmeta i akcije. Inspiriran ovim jednostavnim otkrićem shvatio sam da betonom i najlon vrećicom mogu ostvariti neočekivane oblike i organske otiske. U suradnji s Ilijom razradio sam tehniku slaganja kamenja gromače u drveni okvir, oplatu preko koje smo položili velike najlonske plahte. Na takvu ograđenu i “presvučenu” površinu izlili smo žitki beton, te nakon 24 sata podigli betonski prefabrikat iz svoje kamene oplate. Dobivena je prekrasno ružna okamina, “Betonska Iznutrica”, “Izgubljena Gromača”, zid za neke nove mogućnosti.

Danas ovi zidovi uokviruju i zatvaraju multifunkcionalnu dvoranu u Krku koja za Božić čeka svoje prve posjetitelje. Ilija i ja svakog tjedna obilazimo gradilište, gledamo, diramo, milujemo i pazimo naš novi zajednički projekt.

Jedan Odgovor na Priča o Iliji Pavloviću i “Betonskoj Iznutrici – Izgubljenoj Gromači”

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>