Ivan Palijan, Adrisova konstrukcija i prostor

Danas donosim editirani i skraćeni tekst koji je napisao dragi kolega i prijatelj Maroje Mrduljaš, a integralno je objavljen u najnovijem broju časopisa Oris. Tema se nadovezuje na prošlotjedni prilog, a priča o odnosu konstrukcije i arhitekture, arhitekta i konstruktera Ivana Palijana s kojim smo uspješno i veoma kreativno surađivali tijekom 2007. godine na projektu nagrađenog, ali nikad izvedenog rada za upravnu zgradu tvrtke Adris u Zagrebu.

Usklađivanje konstruktivnih rješenja i artikulacije prostora možda je i najdugotrajnija tema povijesti arhitekture. Napor da se ovlada fizikalnim zakonitostima i mogućnostima materijala neposredno je vezan uz geometriju i doživljaj prostora, načine povezivanja nutrine zgrade i okoliša, funkcionalne aspekte i druge arhitektonske teme. I dok je glavna struja modernistička ere, inzistirajući na ‘racionalnosti’, prostorne koncepte često svodila ili na apstrakciju ‘pravilnog rastera’, ili pak na isključivo instrumentalna pitanja učinkovitosti i neposredne isplativosti, logika međuodnosa konstrukcije i prostora ostala je do neke mjere ostavljena po strani. No, neki od posebno uzbudljivih projekata moderne arhitekture nastaju u prigodama u kojima su arhitekt i konstruktor bili jedna osoba, ili u situacijama kada su se arhitektonski koncepti oslanjali na prostorne mogućnosti i ekspresiju konstrukcije, poput Turine ili Mendesa da Roche.

Ideja ‘sinteze’ u arhitekturi u međuvremenu je izazvana razmišljanjima proizašlim iz post-strukturalizma ili dekonstrukcije, uvodeći koncepte poput disjunkcije, diskontinuiteta ili de-materijalizacije. No, konstruktivni aspekti u izgrađenoj arhitekturi i dalje moraju biti egzaktno riješeni, bez obzira na koju se arhitektonsku paradigmu projektant naslanjao. Čak i kada se čistoća konstrukcije namjerno potiskuje ili kada je njena logika prikrivena, ona i dalje igra ključnu ulogu u fizičkoj egzistenciji izgrađenih tijela.

Knjiga \”The function of form\” autorice Farshid Moussavi zastupa suvremenu metodu analize odnosa strukturalno- konstruktivnih problema i prostorne forme koja se odmiče se od ‘mehanicističkog’ prema ‘mehaničkom’ shvaćanju, što znači da između ta dva polja postoji jasna, ali i nedogmatična uzročno-posljedična veza i skup pravila koji se iz te uzajamne veze moguće iščitati. No, ta pravila nisu svedena na uzak repertoar konvencionalnih ili ‘ispravnih’ rješenja, nego pokazuju bogatstvo različitih koncepcija u kojima nema kvalitativne razlike između ‘povijesnih’ i ‘novih’ oblika.

U novije vrijeme susrećemo sve naglašeniju pojavu kompleksnijih konstruktivno-prostornih zamisli i to iz više razloga: od sklonosti arhitekata prema izrazito kompliciranim formama, preko mogućnosti simultanog oblikovanja i proračunavanja koje pružaju nove kompjutorski alati, do napretka u tehnologiji građenja. Tako arhitekti i konstruktori sve naglašenije zajednički sudjeluju u osmišljavanju zgrade od same početne ideje, kako bi se prostorne zamisli i konstrukcija razvili kao dio integralne cjeline. Ta se suradnja kreće u širokom rasponu, od forsiranja krajnjih mogućnosti konstrukcije kako bi se postigle specifične forme, do svojevrsnog ‘nestanka’ forme u korist ekspresije često začudnih konstrukcija.

 

 

Konstruktor Ivan Palijan sudionik je mnogih arhitektonskih istraživanja vodećih hrvatskih biroa i to od razine idejnog rješenja do izvedbe. Dok se pozicija angažiranog arhitekta sve više usmjerava prema pitanjima kao što su redefinicija programa i preispitivanje konvencija tipologija, pozicija konstruktora naglašenije utječe na fizičku konstituciju zgrade i njenu formu. Ta ‘preraspodjela’ potiče svakog od aktera u procesu projektiranja na angažiranje maksimuma svojih intelektualnih resursa uz preduvjet da je riječ o suradnji u kojoj svaki od protagonista dovoljno dobro pozna problematiku suradnika i partnera. Autentični suradnički proces prije podrazumijeva da konstruktor do neke mjere bude arhitekt, i obrnuto, što se u prvom redu odnosi na kolegijalnu empatiju i posvećenje prema zajedničkom saznanju.

Projekt za zgradu Adris grupe unutar donjogradskog bloka bivše Tvornice duhana Zagreb jedan je od najradikalnijih prijedloga u suvremenoj hrvatskoj arhitekturi: objedinjuje neke postavke neo-avangardi sredinom 20. stoljeća poput ‘prostornog urbanizma’ Yone Frieadmana s formalnim interesima suvremenih arhitektonskih praksi. Izdignuti volumen s glavnim sadržajima razvijen je unutar jednostavne rešetke koja je postavljena na ‘kristaličnim nogama’ stvarajući kontrast između vizualno ‘nesigurne’ i distorzirane baze i čvrstog ‘grada iznad grada’.
U ovom primjeru, konstrukcija omogućuje i legitimizira razvoj prostornih zamisli i otvara nova polja arhitektonskih istraživanja. Osnovna crta rada je slobodno trodimenzionalno istraživanje prostora i konstrukcije koji se međusobno podupiru, bilo da je riječ o ortogonalnim ili ne-euklidskim geometrijama. Ivan Palijan i njegov tim podržali su taj arhitektonski iskorak, bili su njihovim aktivnim sudionicima, a do neke mjere su ih i potakli. Važnost je njihova pristupa, uz samorazumljiv preduvjet stručnosti, volja da se doprinese naprednim ili čak neobičnim zamislima i spremnost na sudjelovanje u arhitektonskom projektu shvaćenom kao intelektualnom i majstorskom izazovu.