Stol, 13 stolica i 100 tona čiste bjeline

Je li moguće da kuća, koja svoju glavnu pokretačku energiju crpi iz teme prostorne napetosti i stanja nervozno labilne ravnoteže konstrukcije, može rezultirati u konačnici sigurnim i ugodnim prostorom? Prostorom koji korisniku daje osjećaj tjelesne ugode, sigurnosti i spokoja. Ovo je pitanje koje sam si dugo postavljao razmišljajući o kući u Opatiji, i njenom odnosu konstrukcije i sadržaja kojeg udomljuje.

Doći sa arhitektonskom konstrukcijom i projektom do stanja u kojem osjećamo granicu njegove izdrživosti silno je uzbudljiv i napet trenutak. Precizno i marljivo postaviti arhitektonski sklop u odgovarajući položaj, dovesti stanje pred kolaps, te onda tom specifičnom trenutku dati priliku da pripovijeda, bila mi je davna želja. Osnovna zadaća projekta obiteljske kuće u Opatiji opisati je taj specifičan moment fragilne i labilne ravnoteže, i takvom osjećaju dati ime, smisleni oblik i formu, pazeći pritom da taj čin ne rezultira pretencioznom i egzebicionističkom ikonom. Također važno je izvesti željenu prostornu napetost običnim, očekivanim i svakodnevnim arhitektonskim elementima koji su projektom i predloženim konceptom dovedeni u neobičan, neočekivani i nesvakodnevni odnos i napeti prostorni sraz.

Arhitekt sam koji konstrukciju promišlja i projektira prvenstveno intuitivno, mogao bi reći tjelesno osjećajno, a puno manje matematički. Kombiniranje oblika i njihovo slaganje u stanje labilne ravnoteže u prvoj fazi projekta za mene predstavlja konceptualno umjetnički čin koji u jednom trenu prerasta u drugo stanje i postaje smislena inženjerska konstrukcija. Konstrukcija koja priča, konstrukcija koja je spremna da izaziva razne osjećaje i tumačenja. Brojke i njihova prostorna matematika dolaze kasnije, nakon intuitivne odluke i promišljenog oblikovanja fragilnog balansa s propitivanjem mogućnosti napetih prostornih odnosa. Sile i napone vidim kao elemente i alat za izazivanje konstantne tenzije koju jednostavno rečeno svakako više osjećam nego računam. Arhitektura je za mene prvenstveno postupak i proces kojim dovodim u specifičan odnos prostorne elemenate i osjećaje, da bi u jednom trenu bili prevedeni u projekt kao promišljeni scenarij nacrta, presjeka i pogleda.

U kući pored Opatije propituje se između ostaloga i prostorno konstruktivna mogućnost da se kroz nestabilnost, napetost i labilnu ravnotežu postigne osjećaj sigurnosti i spokoja sjedenja i boravka uz dugačak stol sa 13 stolica. Ovo specifično mjesto koje se nalazi na sjecištu i prostoru sraza dvaju elemenata, lebdećeg kontejnera i kompaktne betonske baze građevine. Zaokretanjem čelične rešetke i njezinim guranjem na rub masivne baze realiziran je prostor otvorenog dnevnog boravka. Prostor okupljanja stanara, gostiju i prijatelja.

Zaklonjeni od sunca, vjetra i kiše, ovo specifično mjesto na kojem boravite omogućuje vam da sjedeći za dugim stolom ispijate piće, gledate pučinu mora, siluetu otoka Cresa, i pritom potpuno zaboravite, ili još jednostavnije uopće i ne znate da iznad vas lebdi 100 tona čiste bjeline.

Fotografije Ivan Dorotić i Sandro Lendler