Razgovor s Hrvojem Njirićem, drugi dio

Donosim drugi dio razgovora s Hrvojem Njirićem kojeg smo vodili na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i u njegovim birou tijekom svibnja mjeseca 2012. godine.

IT: Obojica pripadamo generaciji koja je osjetila pad starih ideologija i ratni period na ovim prostorima. Važan moderator i zamašnjak u promišljanju novog globalnog grada nakon pada željezne zavjese, drugačijeg urbanizma i suvremene arhitekture, je bio Berlage Institut tada u Amsterdamu, koji je u suradnji s Gradom Zagrebom organizirao niz radionica koji su imali za cilj bolji razvoj Grada. Bili smo akteri tih promjena. Kako na to sve gledaš 18 godina nakon?

HNJ: Te radionice su u stvari propuštene prilike i stručni paravan gradskih urbanista za njihovu prljavu rabotu. Kako tada, tako i danas vladajuće strukture u Hrvatskoj ne prepoznaju značaj arhitekture i važnost postojanja vizija razvoja. Čudno je da ne vide makar njihovu političku upotrebljivost, ako ih već ne zanima suštinska briga za grad i stvarni boljitak žitelja. Bez obzira na to, svi smo se mi tih ranih devedesetih trudili progovoriti o gradu na pragu jednog novog doba koje se obećavajuće odmotavalo pred našim očima. Tražili smo poveznice grada kao svojevrsnog polja različitih funkcija i intenziteta. I tada je već bilo previše romantično težiti poveznicama koje bi imale za cilj uspostaviti homogeno i neprekinuto protezanje grada. Naprotiv, činilo se efikasnim uznastojati na prepoznavanju mnoštva lokalnih centraliteta. Idealno gledajući, to je teritorij komplementarnih centraliteta koji se nadovezuju i nadopunjuju. To je mogao biti neki suvremeni grad Zagreb…

IT: Što je za tebe Grad, kakvim ga vidiš?

HNJ: Grad je moguće promatrati kao konglomerat povijesnih činjenica – teritorija nataloženih ambicija, praznih ili ispražnjenih dijelova i niza prijelaznih oblika u stalnoj transformaciji. Vrlo je nezahvalno baviti se povijesnim dijelovima, dogradnjom ili rekonstrukcijom, jer zemljišne knjige i vlasnički odnosi onemogućuju svaku akciju. Nastojanja Begovića, Novaka i tebe na katedri prof. Hržića da radite u donjogradskom bloku Zagreba 19-og stoljeća su hvalevrijedan, ali sizifovski posao. Meni je draže otići na periferiju…

IT: Zar ne misliš da je to apsurdno? Pa tu se na tom prostoru upravo može puno napraviti. Cijeli jedan grad stane unutar grada. To mi se i čini održivo i racionalno. Čemu trošiti teritorij i energiju? Samo zato jer netko ne radi običan činovnički administrativni posao u katastru? Pa za to su plaćeni ! Meni se čini da je to prvenstveno zbog lakog i jednostavnog “raubanja” terena i špekulacije sa zemljištem. Zato se ne rješavaju odnosi u centru Zagreba…

HNJ: Da, slažem se, ali mene interesira nešto drugo jer mi cijela priča o revitalizaciji bloka izgleda sasvim neizvjesnom. Mogli bismo reći da mene privlače različiti oblici periferija od kojih su neke u središtu, a neke po rubovima grada. Nekada periferije nastaju zbog zamršenog vlasništva u prvobitnoj modernizaciji, pa grad zaobilazi te zone, ostavljajući ih poput oaza zaborava u samom središtu. Te centralne praznine između “novog” i “starog” grada su područja puno većeg potencijala od devetnaestostoljetnog bloka. U novije vrijeme slobodni periferijski tereni se pojavljuju kao posljedica demilitarizacije ili deindustrijalizacije. Značajna nova područja unutar gradova su danas na dispoziciji, s temom dijaloga zatečenog i novog koja me zanima. Naši projekti za sveučilišne kampuse u Zadru i Zagrebu nastaju upravo na takvim mjestima.

IT: U kojem bi gradu volio živjeti, a da to nije tvoj Zagreb, i zašto?

HNJ: Santiago de Chile i Montevideo. Ta dva grada nose u sebi neku dobru energiju. Prvi ima teško opisiv, ali lako osjetiv karakter europskog grada koji se miješa s populizmom latino okruženja, dok drugi, zbog odsutnosti zoniranja na povlaštene i obespravljene, ostvaruje gradsku demokratičnost koja je ili gusta ili ispražnjena u svakom svom segmentu. Tu iščitavam nastavak na već spomenutu ideju decentralizacije, bolje rečeno na mrežu komplementarnih centraliteta. Mexico City mi je zato također uzbudljiv…

IT: Krenimo na još jednu temu, kultura i arhitektura. Bit ću vrlo osoban… Kada sam bio student, mislio sam da ću kad postanem arhitekt svoje najbolje projekte raditi s ljudima iz kulture. U 25 godina arhitektonske prakse najveća razočarenja i frustracije doživio sam prvenstveno radeći s ljudima iz kulture. Ne bih generalizirao, ali tu nikako nisam naišao na direktnu i otvorenu komunikaciju, kao na primjer kod Trsatskih franjevaca u Rijeci ili kod gradonačelnka Krka. Skupa smo učestvovali na meni dragom natječaju za Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu. Mi smo tada zamislili muzej kao svojevrsnu fatamorganu, kao ogromni hangar koji je, poput utvare, položen na ogromno raskršće u gigantskoj Zagrebačkoj osi sjever-jug. Ti si se odlučio da muzej spojiš sa shoppingom. Vrlo radikalno za tadašnje uvjete…

HNJ: …pa možda i za današnje? Mi smo se na tom natječaju bavili temom kako stvoriti ekonomske kondicije da mala siromašna balkanska zemlja izgradi Veliki muzej. Kako podržati tu (suviše) ambicioznu ideju i taj hvalevrijedan trud ? Cijeli rad i njegova logika se rukovode pronalaženjem odgovora na pitanje financiranja i održivost institucije. Interesantno je da se iza tog banalnog aspekta “tko će platiti?” krije niz mogućnosti da se koncentriranom procedurom konceptualizira pitanje o statusu umjetnosti danas. Tema deinstitucionalizacije umjetnosti, tema usporedbe konzuma kulture i konzuma robe široke potrošnje, tema značaja javnog prostora unutar umjetničkog, tema odnosa fizičke i nefizičke pojavnosti u umjetnosti ili strategija populariziranja kulture u društvu koje ima prioritete i interese sasvim negdje drugdje – su interesantne i operativno podatne i za arhitekte.

IT: Misliš li da je umjetnost danas mogući okidač za novu stvarnost? Ja mislim da nije.

HNJ: U nekim, ali samo u nekim uljuđenim sredinama umjetnost ponekad utječe na društvo. Drugdje je to tek estetska kategorija. Mislim da je posljednji paradigmatski primjer društvene aktivnosti i snažnog utjecaja bio Beuys. Tko je nakon njega pokušao redefinirati stvarnost? Pa recimo da sam sklon Gerhardu Richteru ili pak u novije vrijeme Julianu Opieju…Vidio sam nedavno izložbu Sanje Iveković u MOMA-i, ali bez pravog odjeka u hrvatskoj javnosti. Kod nas je to samo vijest, potrošena crtica u medijima. A upravo njezin rad i socijalni profil daju niz mogućih smjerova nadgradnje I “društvene akcije”.

IT: Jedno vrlo osobno pitanje, iskreno dugo čekam tu priliku… Obojica smo se već deklarirali glede natječaja za zagrebački Muzej suvremene umjetnosti kao o značajnom međašu u karijeri. Zašto nisi nikad stupio u tu zgradu ?

HNJ: Smatram da štovatelju umjetnosti izložba u muzeju nije jedini i dovoljan razlog da bi se u njega i otišlo. Niz čimbenika utječe na odluku o posjeti… Neki muzeji te zovu, a neki ne zovu. Kao što Guggenheim Bilbao ne “zove”, tako me niti MSU Zagreb ne “zove”…

IT: A koji te muzej “zove”???

HNJ: “Zovu” me Herzog&deMeuron u svoj muzej Caixa Forum u Madridu. “Zove” me Sejima u svoj New Museum u New Yorku…

IT: Reci nam nešto o tvojem pristupu temi turizma.

HNJ: Možemo ustvrditi da je turizam značajno područje djelovanja arhitekata, ali je samo u nekim slučajevima moguće ući u rizik pronalaženja novih prototipova ili pak modificiranih tipologija. To je u izravnom odnosu prema habitusu naručitelja, pa nerijetko ostaje u domeni formalne interpretacije krutih korporativnih datosti. U turizmu je nova kvaliteta prije eksces nego pravilo. Na primjeru tebi dragog projekta hotela Superdalmacija moguće je pratiti te pojave. Početni entuzijazam privatnog klijenta je uslijed dugog procesa planiranja I gradnje te niza drugih okolnosti okopnio, pa se danas borimo da spasimo tek ono što se čini mogućim…

IT: A zašto ???

HNJ: Iz mojeg kuta gledišta razlozi se čine iracionalnim.

IT: Da li je on uopće shvatio o čemu se tu radi u samom početku? Mislim da ti je on bianco vjerovao, a tlocrt i organizaciju kuće nije uopće razumio.

HNJ: Da i to je moguće. Tu se postavlja pitanje pravog i iskrenog povjerenja. To je univerzalna tema i bez tih poklapanja sretnih partnerstva nemoguće je očekivati zadovoljavajući rezultat. Zato arhitekti moraju biti spretni interpretatori ideja koje će biti razumljive i beskrupuloznom financijeru I općinskom činovniku, a još uvijek dovoljno izazovne i za akademsko okruženje.

IT: Na kraju, znam te dugo i oduvijek si mi se doimao kao pragmatični utopist. Kako ti se čini ta konstatacija? Silvije Novak je u razgovoru na fakultetu iznio sličnu tezu, ali u drugom kontekstu. Je li to kontradikcija ili nešto drugo?

HNJ: Sretan sam s takvom kvalifikacijom ! Čini mi se vrijednim polazište da arhitekt djeluje afirmativno i inovativno, te da je važno generirati ideje koje potiču razvoj novog i neočekivanog. Utopijsko je poželjno, pragmatično je nužno. Izazov je u prilagodbi fantastične vizije stvarnim kontekstualnim datostima. Začuđuje koliko su rijetki projekti u kojima se kombiniraju te dvije krajnosti, pogotovo u nadolazećim generacijama. Mislim da je naš rad za campus Borongaj u Zagrebu solidna ilustracija takvog pristupa.

IT: Koji su drugi primjeri koji mogu potkrijepiti takav pristup?

HNJ: Andrea Branzi i Rem Koolhaas daju jasni poticaj vrijednosti tog pristupa.

IT: Slažem se. Čini li ti se da je u tom svijetu povezivanja stvarnog i utopijskog Koolhaas nadrealist, a Branzi Pop?

HNJ: Da, to je samo dokaz je da su sve mogućnosti otvorene i traže svoje autore i protagoniste. Začuđujuće je da se u vremenu povećane krize i smanjene produkcije ne pojavljuju neki novi manifesti i neke nove utopije, kao “izlazne” strategije. Ponukan time, u okviru žiriranja natječaja Think Space, tražio sam da se natjecatelji odrede po tom pitanju. Kako formulirati manifest ili utopiju na početku novog stoljeća?

IT: Tu dolazimo do heterotopije, koju je posebno na razgovoru sa studentima na fakultetu spomenuo i lijepo se nadovezao Saša Begović (3LHD). Kakvo je mjesto heterotopije u tvom diskursu?

HNJ: Jedna od mogućih strategija rada u stranom kontekstu je putem vrednovanja aspekata koji potiču iz različitih vremenskih i lokacijskih izvora. Foucault nam najbolje pokazuje da je unutar pojma heterotopije moguće spojiti naizgled nespojivo, gdje se novo Mjesto generira načelom različitosti. Tome smo pribjegli u pripremi projekta u Kini spojivši antagonizme – kinesko i balkansko. Tako se može shvatiti i Remova Burza u Shenzenu.

IT: I mali pavilion Gizmo svojevrsni uređaj za teritorij kojeg su Lea i Toma (Studio UP) izveli samo nekoliko stotina metara dalje. To je nevjerojatno uzbudljivo i govori da je danas sve predivno moguće. Živimo u predivnom trenutku !
Hrvoje, hvala ti. Bilo mi je jako lijepo u ova dva razgovora. Na Fakultetu su studenti mogli shvatiti prednosti direktne komunikacije i potrebe za demistificiranjem nekih pitanja i formi edukacije te upijanja znanja koje su kod nas još uvijek zatvorene i nepristupačne. Ali idemo dalje, u nove izazove…