Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Burri, Castellani, Fontana, destrukcija crvene membrane

Moderna kao prvi pravi pokušaj uspostave globalnog svjetskog poredka, te pripadajuća joj “modernost” svoju punu životnost i pravu renesansu doživljava 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća. Da je to tako svima je više ili manje danas jasno. Stanje duha i životno ozračje svijeta konačno oslobađeno od trauma drugog svjetskog rada, sa nesputanom željom za napretkom koja kulminira spuštanjem na Mjesec, te poticajna napetost blokovskih podjela u bogatstvu političkih i društvenih uređanja širom svjeta sa različitosti umjetnosti i arhitektura, živjela je ideju modernosti u punom i nadahnutom smislu.

Primjer Italije 50-ih i 60-ih godina govori i opisuje ovakvo stanje, te definira vremenski i društveni kontekst koji se sa jedne strane materijalizirao u okruženju klasične demokršćanske tradicije i porodice kao temeljne stanice društva, sa snažanim utjecajem komunističke partije i lijeve orjentacije društva, te radništvom vezanih za uvijek poslovično održivu industrijsku i obrtničku orjentaciju Italije. Pored ova dva snažna i u startu pomalo suprotstavljena okruženja, sa treće strane evidentan je utjecaj Amerike, filozofije popularne kulture i kapitalizma koja obasjava i sponzorira godinama društvo Italije. Ovakvo stanje oblikovao je začudan period i prepoznatljivi društveni “spiritus-muovens” koji se još i danas u svim kontradikcijama globalne kaotičnosti egzistira i osjeća u duhu Italije.

Tih godina razvijena je snažna umjetnička scena u kojoj su umjetnici istraživali, djelovali i intenzivno komunicirali između sebe, nesebično nadopunjujući, i inspirirajući jedan drugoga. Tri umjetnika moderne Italije, Alberto Burri, Enrico Castellani, i Lucio Fontana ne samo da su bili suvremenici već su nedvosmisleno i otvoreno pokazali kako se ispreplitanje umjetničkog djelovanja i razvoj misli i ideje može pretapati, te stvarati niz inspirativnih i poticajnih puteva po kojima i dan danas putujemo i kreativno djelujemo. Kada gledam rad ove tojice umjetnika koji mi puno znače pri razmišljanju o prostoru i materijalu, svakog me puta dovode u stanje poticajne i kreativne neizvjesnosti, te se pitam: Dali je riječ o skulpturi, slici ili arhitekturi?….dali su i u kojoj mjeri i odnosu vrijeme, prostor i pokret jednako relevantni kao boja, perspektiva i forma?

U nekom je od svojih zapisa, jednom davno Lucio Fontana rekao: »Kao slikar dok radim na nekom prošupljenom platnu ja, zapravo, ne želim napraviti sliku. Želim otvoriti prostor, kreirati novu dimenziju umjetnosti, spojiti je s kozmosom. S one strane usjeklina čeka nas nova slobodna interpretacija, a istodobno i obećanje.« Nakon takvih težnji koje su Burri, Castellani i Fontana svakodnevno propitivali, te vrlo zavodljivo realizirali, dovelo je tu jasnu težnju za otvaranjem prostora, i stvaranjem nove prostorne mogućnosti prema izvanjskom do stanja gdje više ništa nije bilo isto. Slobodno možemo reći kako postoji razdoblje prije ovih umjetnika, te da isto tako postoji vrijeme poslije.

Enrico Castellani 1959. godine izvodi svoju prvu sliku-reljef nazvanu “Superficie Nera” koja je bila odlučujuće djelo za razvoj njihove umjetnosti, otvarajući nove mogućnosti za izražavanje pomoću platna s napetim trodimenzionalnim površinama. Tehnika napinjanja i rastezanja platna od tada će postati značajka njegovog rada. Ova tehnika omogućuje da se neki dijelovi platna projiciraju, pomiču i napinju prema van, za razliku od drugih područja koja tvore udubine i konkavne površine. Stav je umjetnika da za ove operacije koristi monokromatske površine, kako bi nematerijalno što je više moguće došlo do izražaja. Ovom se metodom formira začudni oblik dvostruke krivulje s ponovljenim elementima koje definiraju niz točaka u reljefu i točaka koje tvore depresije, negativne i pozitivne, kao niz promišljenih minimalnih operacija i intervencija. Oni čine membranu, koja koristi svoju elastičnost i stvara beskonačni prostorni kontinuitet. Strukture i objekti koje proizlaze iz ovog rada, nanizani i posloženi u konkretnom prostoru, uglu, mjestu, usklađuju se jedan s drugim, te time realiziraju i otvaraju jedan drugoga u konačnoj organizaciji prostorne cjeline.

Alberto Burri čiji sam kolosalan rad Grande Cretto sa ogromnim betonskim “gradom”, već pokazivao na mom blogu, svoje prostorne slike izvodi paleći i uništavajući plastične vreće i materijale za građevinsku izolaciju Cellotex. Folije prefabricirane hidroizolacje i parne brane koje su predhodno rastegnute na slikarskom okviru kontrolirano i minuciozno uništava toplinskim pištoljima, izvorno namjenjenih u građevinarstvu za postav danas zaboravljenih slojeva bitumenskih izolacija. Ovim jednostavnim i vrlo izravnim djelovanjem Burri prouzročuju cijepanja celuloze, koja se u trenucima i djelićima sekunde raspadanja, te takvu još zagrijanu, modelira i oblikuje u čudne prostorne raspukline i amorfne strukture.

Svtako na svoj način, svatko svojim alatima reže, gnječi, rasteže, napinje, uništava i dekonstruira materijal u kojem radi. Ovaj pristup dekonstrukcije, te bezskrupuloznog odnosa naspram materijala i elemenata snažno me inspirira u arhitekturi. Ponekad mi se čini, a siguran sam da će se mnogi složiti da su ideje ovih umjetnika izvedene nešto kasnije u prostornim rezovima Gordon Matta Clarka, i do savršenstva izvedena u arhitekturi željezničkih uređaja uz pruge Basela, Hertzog-De Meurona iz kasnih 90-ih.

Donosim po dvije prostorne intervencije svakog od umjetnika odabrane prema jednostavnom ključu crvene boje, dojmljive su pojavnosti koju je u svojoj punini moguće doživjeti samo posjetom nekih od galerija. Fondazione Prada čija se izložbena galerija nalazi u Veneziji u palači Ca Corner, posjeduje djela trojice koje potpuno ispravno i otvoreno postavlja u zajedničku sobu, te time nadahnito i otvoreno pokazuje ispreplitanje ideja i utjecaja.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>