Arhitektura Jim Jarmuscha, Dead Man

 

 

Postoje režiseri čije pisanje scenarija i model razvoja fabule filma snažno utječe na moguće metode i principe slaganja u arhitekturi. Takav je primjer danas već legendaran film Dead Man, američkog nezavisnog režisera Jim Jarmuscha. Režiser koji je odgajan i kreativno rastao u okolišu američke popularne i nezavisne kulture okupljane oko punk i novovalne scene New Yorka i CBGB kluba, te kao takav silno utjecao na moje promišljanje vremena i kulture svijeta. Početkom 90-ih godina njegovi filmovi bili su mi prilika za upoznavanje sa dotad meni nepoznatim svijetom i drugačijom, svježom metodom slaganja i komponiranja scenarija filmova koja podrazumjeva nizanje scena, spotovski kratkih i sažetih prizora. Filmovi i scene kanalizirani su jakom osobnosti svakog od aktera, duhovitošću fabule i dijaloga, različitim mjestima, te osobitom atmosferičnošću svakog pojedinog sklopa koji definiraju arhitekturu Jarmuschovog stila.

Film Night On Earth iz 1991. godine, kao njegov prvi planetarno poznati film stvara tipični Jarmush stil, te svježe i nadahnuto priča jednu od najboljih priča o kontekstu, duhu mjesta i ljepoti različitosti ljudi i gradova u kojem žive. Jednostavan element taxi automobila i njegovog vozača vodi nas kroz omnibus i razne gradove tada već predivno globalnog svijeta. U istom trenu, istog sata, zavisno od vremenske zone u kojem se pojedina priča odvija, Jarmush isprepliće mjesta i razne na prvi pogled banalne i svakodnevne događaje u kontekstu jednostavnog taxia i pripadajućeg mu grada.

Svoju punu autorsku zrelost dosiže sredinom 90-ih godina, snažnim crno bijelim filmom Dead Man. Dead Man je zamišljen već u samom startu kao crno-bijeli film. Priča je to o čovjeku, knjigovođi prezimena Blake (glumi Johnny Depp), koji kreće na putovanje koje ga nosi dalje od svega poznatog. Jim jarmush često rabi tehniku crno bijele fotografije iz razloga što nas boja, osobito u pejsažima, povezuje sa stvarnim stvarima. Također, boja prvenstveno zbog naše upoznatosti s tonskih vrijednosti, može potkopati osnovni element priče i navesti nas na sumnju. Ovako slijedimo priču i razne atmosfere koje se nižu. Također, Dead Man svoju priču smještava u 19. stoljeću, te je odsutnost informacija evidentna, pogotovo one koje daje boju, te je crno bijeli film način dobivanja neke povijesne distance, neutralnost spram određenih objekata i mjesta.

 

 

Fotografiju filma i snimanje predvodio je Robby Muller koji je također radio mnoge filmove Wim Wendersa, a karakterizira ge briljantna crno bijela fotografija koja upotrebom negativa stvara nevjerojano duboku i prostranu lapezu sivih tonova crno bijelih kontrasta. Imamo osjećaj kao da se film u boji još nije smislio.

Vestern kao žanr te tema smrti i ubojstva koja je odabrana za prenašalje Jimovih poruka i misli, vrlo je otvorena za metaforu, te također ima duboke korijene u klasičnim narativnim oblicima. Ova forma je idealna kod priče koje uključuju putovanja u nepoznato područje, i također podatan je za komentiranje i rad na vrlo tradicionalnim temama, kao što su odmazda, izbavljenje, ili tragedija. Otvorenost u obliku, i veza sa stvarnim današnjim svijetom i vrijednostima u najširem smislu, uvlači nas u radnju i priču. Moram priznati da Dead Man nije tradicionalni vestern, on žanr doista koristi samo kao dobro polazište. Ovakvu metodu slaganje slika i tema ali u formi stiha i pjesme tih je godina također koristio i Nick Cave na svojem albumu Murder Ballads, gdje je elementima ubojstva i smrti kao glavne teme slago univerzalne slike i teme iz svakodnevnog života. Pitanje je kako bi takva iskustva mogli transponirati u arhitekturu?

Snažnu glazbu za film potpisuje Neil Young i njegov prateći band Crazy Horse, čiji zvuk gitare ječi, odzvanja prostorom filma i stvara specifičnu atmosferu konkretne radnje. Zvuk gitare daje filmu specifičnu atmosferičnost, tempo i dramatiku. Poznato je da je dobar dio filma Neil Young odsvirao paralelo sa radnjom gledajući u ekran isprad sebe, prateći tog događanja prema datom scenariju. Rezultat je moćan i dojmljiv zvuk. Zvuk i motiv glavne teme provlači se kroz različite scene, situacije, prostore filma, te sitnim zvučnim i tonskim razlikama oblikuje specifične atmosfere svake pojedine scene.

 

 

Na početku filma glavnog junaka Blakea putnik u vlaku a ujedno i ložač proročanski upozorava da ne vjeruju u ništa, i ne očekujem osjećaj pravde sa Zapada. To je ideja koja nosi kroz ostatak filma, te gradi ideju o američkom Zapadu kao nadrealističkom svijetu, prepunog različitosti, nasilja, vatrenog oružja, gdje je čak i senzualni užitak potencijalno smrtonosan. Blake bježi s metkom u prsima gonjen raznim plaćenicima i agresivnim nemjernicima. Ranjenog i slabog nalazi ga poluindijanac Nobody, Nitko, koji vjeruje da njegov novi štićenik zapravo poznati pjesnik William Blake. Zajedno, oni kreću na metafizički putu prema Blakeovoj konačnoj smrti, duhovnom pustolovinom gdje mu zapravo nitko i ne prilazi, on je već mrtav.

Dead Man je svojevrsna arhitektura rafala nasilja, mračnog, komičnog, sarkastičnog, smiješnog, oporog i surovog, s mirnim i postupnim gotovo poetično laganim i nježnim odlaženjem, odvajanjem glavnog lika od ovog svijeta. Svakim minutom filma glavni je lik sve manje i manje živ ali sve više i više po prvi puta u životu svoj, vođen naravno smirenom rukom Nobadya.

Bez suprotnosti nema napretka. Privlačenja i odbijanja, razum i energije, ljubavi i mržnje, one su neophodne kao i ljudske egzistencije. ”
– William Blake, 1790