Emil Jurcan, Utočište u aparatu

“U nizu razgovora, skica i dijagrama, te nakon intenzivnog upoznavanja i istraživanja odlučeno je da kuća mora spojiti u arhitekturi rijetko spojene elemente. Osjećaje zaštite i introvertiranost špilje i toplinu sigurnosti doma, te osjećaj lebdenja, osjećaj boravka u ptičjem gnijezdu na vrhu stabla sa pogledom na horizont i okolinu”.

Sa tom željom je arhitekt Idis Turato krenuo u projektiranje “nest and ceve house” kraj Opatije, tik uz magistralu. Strmi teren omogućio mu je potpuno ukopavanje suterenskog „spiljskog“, noćnog, dijela kuće koji se, obložen monolitnim komadima kamena i zazelenjenim krovom, potpuno kamuflirao sa terenom i nestao u njemu. Iznad njega je, u ravnini sa cestom, položena čista limena lamela koja konzolno izviruje nad „spiljom“ i usmjerava pogled (poput dalekozora) prema Rijeci na drugoj strani Kvarnerskog zaljeva.

Ova lamela, izvedena kao prostorna rešetka čije su horizontalne i vertikalne stranice nosači ispreplela je čelične šipke i doslovce formirala „gnijezdo“ za dnevne prostorije kuće.
 Međutim, ovo gnijezdo ne nalazi se na krošnji niti na vrhu stabla već uz prometnicu kojoj minimalistički bijeli kubus odašilje jasnu poruku – „ovdje ispod razine ceste nalazi se kuća“. Također, bjelina i elegantna linearnost „gnijezda“ odašilje jasnu poruku i promatračima sa mora – „ovdje na litici Učke nalazi se lebdeći objekt“. Time je stvorena paradoksalan spoj zaštite i znaka, jednog u relaciji sa zemljom, drugog u relaciji sa prolaznicima. Iako je arhitektura znaka poznata još od Venturijeva, Scott Brownova i Izenourova čitanja Las Vegasa, ono što suvremeni (semantički) kapitalizam omogućava za razliku od prethodnih je da znak ne bude samo mjesto kapitala nego ono ujedno postaje i mjesto života – skrovište.

Jasnu stvar koju treba shvatiti u transformaciji utočišta u znak jest da prilikom te mutacije kuća gubi svaku vezu sa idejom mašine za stanovanje. Nadilaženju mašinskog tretiranja životnih funkcija u stanu najviše je doprinijela arhitektura „case study“ kuća po Kaliforniji kasnih 50-ih godina u kojima je stambena arhitektura moderne dostigla svoj posljednji stupanj, stupanj u kojem je monumentalnost avangarde konačno domesticirana. Stoga ne čudi da Turato u trenutku uzdizanja konzole zamišlja Pierra Koeninga i čuvenu kuću „22“ koja lebdi iznad Los Angelesa.

No, za potpunu transformaciju skloništa u znak nije dovoljno odbacivanje mašine, potrebno je efikasno zamijeniti mašinu aparatom. Točnije, zamijeniti mašinu za življenje aparatom za do-življenje. A ova kuća tu transformaciju shvaća najozbiljnije; nadzemni aparat opremljen je sa tri (minimalna brojka kod formiranja ćelije) otvora koja su strogo specijalizirana za usisavanje različitih elemenata u nutrinu skloništa – jedan za ulazak tijela, drugi za ulazak svijetla i treći za ulazak panorame (odnosno izlazak ljudskog oka). Drugim riječima, minimalističkom linijskom volumenu nadzemlja kuće pridodan je jedan istak gdje se nalaze ulazna vrata, drugi istak na krovu iznad stubišta gdje se nalazi svjetlik i treći otvor na kraju konzole gdje se nalazi staklena ploha.

Uspješnim opremanjem znaka sa elementima za usisavanje vanjskih podražaja kuća postaje savršen aparat za doživljaj, potpuno neovisan od ljudskog djelovanja i potpuno zavisan od eksternih inputa – u ovom slučaju pogleda i svjetla, odnosno mora i sunca. A njena lakoća manipuliranja jednostavnim arhitektonskim jezikom potencijalna je inspiracija svima onima koji zamišljaju i traže utočište u aparatu.

Tekst je Emil Jurcan izvorno napisao za najnovije izdanje časopisa Oris br. 74 od 14. svibnja 2012. godine. Autor aero-fotografija Želimir Gržančić.