Razgovor, Oton Gliha, 2. dio

Danas donosim drugi dio zamišljenog razgovora sa dragim mi prijateljem, slikarom, misliocem Otonom Glihom. Odlasci u njegov atelieur tokom kasnih 80-ih, i učenje od ovog mudrog i veoma pristupačnog čovijeka snažno je utjecalo na moje odrastanje, promišljanja svijeta umjetnosti i spoznaju teritorija unutar kojeg djelujem. Također, razgovori su se nataložili kao draga sjećenja, te ih sada mogu precizno i čisto podjeliti svima.

IT: Otone kako najbolje hvataš i krotiš linije i točke tvog crteža? Dali je u tome alat i sredstvo rada važno i kako utječe na rad?

OG: Flomaster i to onaj debeli sa kockastom glavom, kao tehničko sredstvo crtanja izum je mog vremena i njime najviše volim raditi. On u priličnoj mjeri potiskuje dosad upotrebljavana klasična sredstva: olovku, pero, ugljen. Pored svojih specifičnih svojstava, on na svoj način zadržava i ona spomenutih materijala i objedinjuje mnoge simultane mogućnosti. To specifično nalivpero, koje propušta crnu tekućinu bez taloga na bazi alkohola kroz ukrućenu pust različitih okruglih i četvrtastih oblika, različitih debljina i širina, svojim tehničkim svojstvima odgovara duhu vremena u kojem radim. Ta crna ili obojena tekućina prodire u dubinu papira i djeluje plošno poput lazurne štamparske boje. To je osnovno svojstvo flomaster tinte, zato se i crtež njome izveden doimlje kao da nije rađen ljudskom rukom, nego nekom grafičkom tehnikom utisnut.

Od 1952. Flomaster mi se nameće kao tehničko sredstvo bilježenja mojih likovnih misli na papiru. Proučavajući godinama sklopove gromača na otoku Krku, služio sam se isključivo flomasterom. Osjećao sam da mi upravo flomaster u ruci omogućuje fiksaciju mnoštva točaka različitih oblika i veličina kao neke simbole kamenja u naslagama tih suhozidina. Točka je istovremeno stala graditi pravce i plohe te počela živjeti sa svojim samostalnim životom. Povezivana kraćim crtama i udarcima trokutastog, kvadratičnog, romboidnog obilka, izostavljanjem bjelina nepokrivenih ploha, kao i negativno dobivenih bijelih pravaca, točka je gradila površinu tkanja karakterističnim tehničkim postupkom koji omogućuje možda upravo jedino flomaster. Tako mi se barem dosad činilo.

IT: Kako ti se sada sa ove distance čini otkrivanje gromača i tvog sada tipičnog i prepoznatljivog “Gliha-Stila”? Kako se osjećaš ispred svoje slike Gromača, a kako kada hodaš gromačama?

OG: Svako otkriće, gledano retrospektivno, nije ništa drugo nego jedna neminovnost, rezultanta prethodnih komponenta, karika u lancu vlastitog razvitka. Suština jedne likovne vizije, u prvim svojim manifestacijama, bremenita je različitim mogućnostima, koje jedno vrijeme ravnopravno i usporedno žive, no tada se odjednom jedna od tih mogućnosti počinje odvijati i nametati kao opsesija. Tu počinje misterij otkrića, neobjašnjiv razlog zbog kojeg slikar počinje gubiti mogućnost upravljanja svojim slobodnim htijenjem i sve više postaje rob svoje ideje-opsesije.

Svaka autentična likovna vizija koja se pojavljuje kao neminovna nužnost neiscrpiva je. Ona se kao realizacija na početku pojavljuje vrlo skromno, no unatoč tome vrlo sugestivno, i teži za svojim savršenstvom. No, budući da umjetnik ne zna svoj konačni cilj, on se do njega probija indirektno, sluteći ga; zato podsvjesno odbacuje sve što mu se čini suvišnim. Zato sam ja u prvoj fazi osjetio potrebu da gromače očistim od tadašnjih pratilaca, tj. vegetacije, mora, neba i ostalih elemenata, i raširio gromače preko cijele površine platna između dvije horizontale i dvije vertikale. Poslije toga bilo je sve jasno. Gromače više nisu bile gromače, nego nešto više od toga. One su postale ritmovi koji su počeli samostalniji život, dok nisu postali sami po sebi cilj, što danas jesu gromače – ritmovi na mojim slikama i crtežima. No, unatoč tome, u tim ritmovima još uvijek odjekuje bezbroj sitnih asocijacija koje se, kao kristalizirane istine, jednom doživljene više nikada neće izgubiti.

Kada se nalazim među stvarnim gromačama, uvijek me obuzima neki osjećaj silnog uzbuđenja koje ne znam definirati. Osjećam se, ne znam zašto, vrlo sretan i pun neke tihe svečane radosti. Osjećam prisutnost mnoštva ljudi i kao da čujem njihove glasove. Čini mi se da vrijeme stoji, a stvarnost postaje irealna. Davna prošlost mi se čini sadašnjost, a sadašnjost i budućnost kao prošlost: intenzivno osjećam prisutnost vječnosti. To stanje duha daje mi snagu i izdržljivost.“

IT: Rekao si da te gromače i pismo glagoljica inspirira. Što misliš o pismu, slovima i kaligrafiji kao mediju komunikacije u inspiraciji?

OG: Oduvijek mi se činilo da postoji neka tajna likovna veza između pisma i podneblja u kojem je nastalo. U pismu kao da se nalazi likovna kvintesenca jednog podneblja, ono podsvjesno održava konfiguraciju tla, kristalni svijet, kao i onaj faune i flore. I danas, kad gledam unatrag, vidim da nije bilo slučajno što su me takve misli oblijetale dok sam sa uzvisina promatrao sve one zagonetne ritmove koje su te gromače stvarale, i nalazio u njima asocijacije na to glagoljsko pismo, tako karakteristično za slavenski prostor i tako vezano i uz Mediteran, naročito ono najstarije, slobodni klesano u kamen. Pačetvorina jedne kamene ploče ne nosi samo poruku, nego i svoju likovnu ljepotu.
Svaka umjetnost ima svoje izvorište u stvarnosti, no odlučujuću temu čovjek svjesno ne može odabrati. Ona mu se sudbinski nameće. Zašto je tako, neobjašnjivo je. Vjerojatno je to podvrgavanje sebe jednoj temi, ono dobrovoljno ropstvo koje čovjeku daje snagu da iz sebe izvlači sve one likovne tajne koje ga opsjedaju.“

Nikad nisam naslikao sliku koju sam želio naslikati. Nikad mi to nije pošlo za rukom. Ja bih se, želeći nešto naslikati, toliko probijao kroz džunglu zavodničkih glasova da bih, na koncu, uvijek stvorio nešto sasvim drugo. Ali bih, nakon nekog vremena, shvatio da sam upravo to tražio: to sasvim drugo ipak nije ono što sam tražio.“