Igor Emili, 66666666666666666666

U dosadašnjim prilozima o arhitekturi Igora Emilia pokazao sam svoje viđenje promišljanja i konceptualiziranja njegove arhitekture kroz različita mjerila, tipologije, utjecaje, vernakularne i tradicionalne elemente gradnje, te njihovu transpoziciju u suvremeni arhitektonski rukopis.

Emili je arhitekt koji je radio stalno i bez stanke. Kao i većina njegovih svjetskih suvremenika 60-ih godina, paralelno projektira, crta, slika, kipari, te fotografira arhitekturu prirode oko sebe. Taj paralelizam omogućuje mu svježinu ideja, utjecaje raznih formalnih i oblikovnih elemenata tradicionalne gradnje, te fokusiranje na teksture i strukture graditeljskih elemenata i materijala. Takva mu stanja i dnevne rutine omogućuju jasnu spoznaju materijalnosti i taktilnosti elemenata prirode, njihovu primjenjivost, i mogućnost korištenja u arhitektonskim detaljima arhitekture interieura.

Često se dešavalo da fotografijom i crtežom uvećava i “zoomira” određeni motiv, element, te ga dovodi do njegove formalne neprepoznatljivosti. Taj mu trenutak i metoda omogućuje trenutak spoznaje za početak smislene gradnje strukture koju proizvodi. Iz tog razloga mnoge kuće, a pogotovo interieri Igora Emilia imaju nevjerojatnu tjelesnu osjećajnost koja ostavlja snažan dojam, poput ulaska u neku apstraktnu sliku ili skulpturu, ili gledanja čudnog nadrealno-futurističkog filmskog prizora. Takvi postupci i inspiracije omogućili su Emiliju izvedbu mnoštva interieura ugostiteljskih objekata, poslovnih prostora i interieura stanova i kuća brojnih prijatelja. Emili nije birao zadatke prema mjerilu, društvenoj važnosti ili tipologiji. Birao je samo prilike i prostor u kojima može biti potpuno slobodan i otvoren u koncipiranju svojih ideja, motiva i ambijenata.

U periodu od 1964. godine do 1972. za tadašnje poznato riječko ugostiteljsko poduzeće “Slavica” projektira i izvodi četiri različita, ali nadahnuta i inspirativna interieura. Prostori su se nalazili na Korzu, udaljeni samo nekoliko metara jedan od drugoga. Prva dva nastala 60-ih godina činili su minijaturni kaffe bar presvučen u cijelosti ogledalima, sa dvostranim pultom za konzumaciju kave “snogu” i mali bar za brzu prehranu “Dellicatesse buffe” kojeg su riječani zvali “Paprika”, izvedenog u drvu i prostornim skulpturama u drvu.

Treći je bio luksuzna kavana zvana “Darvil” po uzoru na tada luksuzne švicarske satove, jer je lokal bio izveden elegantno i otmjeno u tamnim ali toplim bojama terakote i smeđih tonova kože, sa bogatim mesinganim elementima interieura, stupova, pilastara i okvira ogledala na zidovima.

Posljednji u nizu, prostor slastičarice “Šestica” u koji sam kao dijete često odlazio ne toliko zbog kolača, već zbog prvenstveno uzbudljivog prostora, riječani su zbog njegove crveno-narančaste boje nazivali “Pomidor”. Ovaj jedinstveni i upečatljivi interieur izveden dlakavom, mekanom “tepih” oblogom zidova, dijela podova i stropova stvara neobičan doživljaj. Prigušeni zvuk poput boravka u kazalištu, taktilna toplina i mekoća prostora stvarala je predivan, tjelu i svim osjetilima blag i blažen osjećaj sigurnosti, mira u ispijanju frapea od marelice.

Emili u ovom projektu zatiče stari drveni izlog postojeće stare trgovine, “butige” iz 19. stoljeća koju zadržava i boja u zelenom tonu. Stakleni dio izloga prekriva bojanim samoljepivim tapetama koje perforira sa tri kružne rupe kroz koje se nazire i spaja interieur slastičarne sa Korzom. Srednja rupa je prostor izloga kolača ili torte spremne za slasni zagriz. Tu i takvu rupu, prozor Emili oblikuje u suradnji sa Aleksandrom Srnecom slažući predivan Op-art izlog, Vasarelijevsku interpretaciju umjetničko-slatičarskog motiva. Pod slastičarnice u ulaznom dijelu i uz pult sa vetrinaom za kolače izveden je u crno-bijelom terazzu, Emiliu dragoj i često upotrebljavanom tradicionalnom tehnikom izvedbe poda i standardnog elemanta interiera sa ovih područja uz granicu sa Italiom.