Zadarski Monte Cristo, Prostorno Vremenske Krletke

Postoje mjesta i gradovi koji svojom energijom mjesta dišu nevjerojatnom snagom. Kroz vrijeme bivaju građeni, razarani i ponovo obnavljani, te poput feniksa iznova bivaju lijepi kao ponovo rođeni. Jednom je prilikom Jean Nouvel reakao za Berlin da je poput Monte Crista, bez obzira na vrijeme, bez obzira na destrukciju koju je višekratno prošao i traume koje je dozovljavao uvijek je ponovo mlad. Takav osjećaj imam svaki puta kada dolazim u Zadar. Građen, nadograđen, bespoštedno paljen, razaran, bombardiran, te ponovo obnovljen, 90-ih godina sabijen na uski koridor te dnevno ranjavan projektilima bio je mjesto tjeskobnog i bezizlaznog sivila.

Danas je ponovo živ i svijetao. Ovi procesi i događaji koja prolaze određene mjesta kroz vrijeme, puštaju i definiraju tragove i zapravo slažu bogate i jasne sedimente koje čine Grad. Kao i sam Grad tako i njegovi djelovi, kuće, trijemovi, trgovi, kale, ulice dio su tog sedimentiranog kolaža koji se definira vremenom. Prostor Kneževe palače u Zadru također je arhitektonski kompleks bogate i slojevite strukture. Kuća definira mjesto, dok mjesto i utjecaji društva i potreba definiraju kuću. Vrijeme je nemoguće vratiti, potrebno je samo njega kao takvog biti svjestan i tom spoznajom manipulirati. Biti svjestan prošlih slojeva i razmišljati koji je i kakav sloj danas potreban, te što s njim i takvim govorimo. Prostor Kneževe palače danas se nalazi pred izazovom njegove obnove i prenamjene. Koji je pravi odgovor na to složeno iako na prvi pogled jednostavno pitanje. Konzervatorsko povjesna komponenta zasigurno se nemože izbjeći i ona ima svoje veoma jako uporište. Sa druge strane postavlja se legitimno pitanje koji je sloj povjesti danas važan, potreban, vjerodostojan, čemu služi i koji se sloj pokazuje. Pitamo se koji se sloj obnavlja i nanovo gradi, za koga i zašto.

Ovo su samo neka od univerzalnih pitanja koja su potaknuta “privremenom realizacijom” galerijskog prostora u Kneževoj palači arhitekata Ive Letilović i Igora Pedišića. Ova začudna realizacija iako zamišljena kao privremena i provizorna govori upravo o vremenu i trenutku pokazujući sve slojeve strukture. Strukture nastale u vremenu koja ga savršeno pokazuje očitim i predivno složenim. Vidljivi su tragovi nastanka, gradnje, prigradnje, ožiljci destrukcije, paleža i starih nanosa boje. Struktura postojeće zgrade je poput snažnog prostornog enformela. Skupina naslaga i uzoraka snažne taktilnosti i prostorne osjećajnosti. Arhitekti ubacuju “krletke” i prolazne “tunele”.

Ova dva elementa koji su prvenstveno nastali kao zaštita prolaznika od erozije i padanja strukture uništenih stropova i žbuke zidova, zapravo svojom elementarnošću, sirovšću izvedbe, skelama, mrežama, recikliranom drvenom oplatom definiraju novu kožu, novi lik, novi sloj, novi okvir današnjeg vremena i potreba. Sa druge strane upotrebljeni rekvizitarij i želja da se napravi privremena struktura daje ovom projektu neočekivanu trajnu i dodanu vrijednost. Projekt kao takav nikad ne bi smio imati svoj kraj i konačni cilj, a još manje konačni oblik. To je prostor i okvir konstantnoga pulsiranja, prostor koji se definira vremenom i aktivnošću.

Ovakvi elementi daju prostoru mogućnost organskog rasta u vremenu i daje odgovor na pitanje što bi on danas i htio biti. Potrebno je jasno reći da se vrijeme na svu sreću nemože vratiti, pa je tako nemoguće i bespotrebno vraćati prostorni okvir i izgled davno prošlog i konzumiranog vremena. Nikakva institucionalizacija i balzamiranje mjesta nije poželjno jer dovodi do mono funkcije i križanja istih elemenata i jedinki. Ovakav prostor i proces koji se konstantno “događa”, te to stanje predstavlja i konačno htijenje, mora imati mogućnost pokretanja, premještanja, fleksibilnosti i nadopune-dograđivanja. Poput programa i usluga stvari, tako i arhitektonski prostor u kulturi vremena grada mora imati mogućnost mijenjanja identiteta, davanja različitih atributa, opisa i osjećaja. Poput mijenjanja prostornih avatara. Stvari se moraju mijenjati, ali i stalno provocirati novo nastajanje.

Promišljenom i preciznom upotrebom ovih jednostavnih i prostih elementa graditeljsko-gradilišnih rekvizita stvorena je složena i duhovita struktura. Različitost propuštanja svjetla, pogleda, mirisa elemenata i postojeće strukture zidova stvaraju novu sliku. Pokazuje se meni draga tema da u arhitekturi mora postojati neki otklon koji našu percepciju tjera da iz materijalnoga prijeđe u nematerijalno. Osjećaj treptanja ovih jednostavnih elemanata i tekstura transponira nas tjelesno u drugačija stanja od uobičajenog i često upražnjavanog pukog hodanja kroz “konzervatorski povjesno ispravne” ožbukane sobe. Stvara se osjećaj “između”, prostorni trenutak gdje se lagano gubi staro a novo nije nastalo do kraja. Prostor kao da mutira, prelazi u nešto drugo i novo. Rađa se novi prostorni sklop, novi ali još nejasni obris budućeg stanja. To i takvo stanje osjećaja prostora predstavlja pojam koji arhitektura mora usvojiti da vidimo i spoznajemo više. To više je više od onog što vidimo, više od onog što osjećamo, dok se u konačnici očituje u kontekstu fizičkog, tjelesno jakog osjećaja bivanja u tom i takvom prostoru.

Stoga mi se čini da (bez obzira na vjerojatni i predvidivi proces koji će usljediti vraćanjem ovih soba u izgubljeno vrijeme) ovakva metoda i ovaj projekt kao takav nikad nebi trebao imati svoj kraj i konačni cilj, a još manje svoj konačni oblik. To je i trebao bi biti zauvijek prostor i okvir konstantnoga pulsiranja, prostor koji se definira vremenom i aktivnošću. Dodatni sloj u bogatim i slojevitim sedimentima Zadra. Zadarski Monte Cristo.

Ovaj tekst izvorno je napisan za časopis Oris, broj 72, koji izlazi iz štampe 27.12.2011. godine.