Letjeti i gledati očima Jenny Odell

Leteći kartama i prostorom Google Eartha tražim razna mjesta i točke. Na nekima sam od njih već fizički bio te sada ponovno hodam. Neka ću posjetiti te se tada sigurno prisjetiti hodanja na kompjuteru, osjećati sličnosti i različitosti od one zamišljene ili očekivane. Neka mjesta tražim, neka slučajno pronađem, neka nemjerno ne želim vidjeti, neka mi se učine poznatima, dok su neka i ovom savršenom alatu nejasna. Najasan im je i neprepoznatljiv uzrok nastanka, materijalnost, te logika rasta i organizacije. Neki su elementi više nego jasni i prepoznatljivi te se kroz prostor ponavljaju, pojavljuju i ukazuju u pravilnim i očekivanim odnosima i mjestima.

Tražeći obična mjesta, svekodnevna mjesta osobnog interesa zaključio sam da ih je mnogo, te da svaki od njih predstavlja prostornu točku i element je za sebe. Spajanje tih i takvih elemenata u novu cjelinu i prostornu kompoziciju može biti kvalitetna i poticajna inspiracija u promišljanju prostora i koncepta organizacije istog. Poznato je da perspektiva predodređuje iznanađenje te je promatranje istih stvari sa različitih rakursa, pogleda i vizura prijeko potrebno za svježinu i britkost odluka u promišljanju prostora.

Tražeći svoje istomišljenike i zaljubljenike u letenje Googleovim svjetom došao sam do Jenny Odell. Mlada umjetnica potrudila se skupiti gomilu običnih i svakodnevnih “gotovih elemenata” koje predhodno prepoznaje i detektira. Nakon selekcije i skupljanja iste skida sa Googleovih karata. Motivi i elementi se naknadno pažljivo slažu i komponiraju u njezine osobne, nove i neočekivane karte-slike-kompozicije. Gomila istih tema i motiva koji su iako pripadnici iste tipološke ili motivne skupine, grupe, sadrže istovremeno specifičnost i valastitu različitost u odnosu na ostale u skupini na prvi pogled “istih”.

Posloženi, uređeni elementi u svoj svojoj golemosti i masivnosti broja sličnih pojedinačnosti dovode do novih i uzbudljivih sklopova, odnosa, međustanja, i novih cjelina. Poput slika-LP ploča Cristiana Marchleya, ili Prodigiyevog sempliranje zvukova, koje sam već pokazivao princip je sličan, te za rezultat slaganjem običnih i svakodnevnih elemenata dobivamo nove i nesvakidašnje sklopove. Treba se stoga naviknuti na nove metode. Metode poput rada obavještajnih službi i njihove elemente korištenja slobodnih izvora inteligencije (OSINT, kako je naziva CIA), misliti arhitekturu na način kako o njoj govori Michael Speaks u svojemu tekstu “Design Inteligence” (Michael Speaks, “Design Inteligence”,Writing Architecture, MIT Press, 2006. god.), znači onako kako to naše avangardne prethodnice nisu uspjele i nisu mogle. Skupimo niz malih istina, niz malih fragmenata, niz malih podataka, malih iskustava koji su svuda u nama i oko nas. Obavijesti na internetu, iskustva svakodnevne inteligencije proizašle iz pop-kulture i neopterećena malograđanštinom svakodnevnog okruženja, informacije sabrane iz drugih dizajnerskih profesija i disciplina, postat će nova praksa koja će biti prilagodljiva bilo kojim okolnostima i bilo kojemu mjestu. Zato gledajući bazene, polja, nuklearne reaktore, stadione, brodove, brda, doline, proplanke, jezerca, rijeke, ceste očima Jenny Odell vidimo da sami možemo vrlo jednostavno i uzbudljivo kreirati novu i osobnu realnost koja samo ima malo drugačiji pogled na stvari koje nam se svakodnevno nude i prikazuju. Ponekad mi se čini da većini arhitekata nedostaje taj dosta jednostavan ali vrlo fokusiran i koncentriran pogled na bogatu i nepotrošivu svarnost oko njih samih.