Razgovor, Pavilion.hr

Razgovor kojeg sam vodio sa Markom Golubom održao se sredinom srpnja mjeseca 2010. godine, u prostorijama Radia 101, sastavni je dio knjige objavljene u sklopu predstavljanja Hrvatskog paviljona na Bienalu u Venaziji. Koncept publikacije i grafički dizajn osmislile su Lana Cavar i Narcisa Vukojević, a razgovor sa svim članovima tima koji su osmislili i izveli paviljon, odvojeno je vodio Marko Golub.

M.G.: Mislite li da vas je rad na ovom projektu s tolikim brojem ljudi promijenio kao osobu i kao profesionalca?

I. T. :Mislim da sam profesionalno i osobno nakon tih nekoliko mjeseci sastanaka i razgovora, rada i djelovanja ako ne puno bolji nego prije onda sigurno drugačiji. Jako mi je dobro došao taj projekt da sam sebi sredim neke stvari. A što će se dogoditi u konačnici, sa samim paviljonom, zaista ne znam. Meni je to pomoglo da iskusim sebe i neke ljude u timu, da vidim koliko su različiti, koliko ih dobro znam ili koliko neznam. Iskreno to ja za mene predivno iskustvo, pa sam si dao priliku da kroz ovu jedinstvenu priliku, projekt, iskušenja, usporedim kako funkcioniram u odnosu na ostale, ili oni u odnosu na mene, ma koliko god taj proces nekima možda ovako rečeno izgledao šizofren. Volio bih da i e-mailovi i fono-zapisi uđu u dokumentaciju projekta, pa da sve ovo što se događalo promatramo kasnije kao neku vrstu složenog Big Brothera. Žao mi je što nije bilo sredstava za video snimanje. Kolegama sam za inspiraciju čak jednom donio DVD filma o Metallici „Some kind of monster“ nagrađenog na Canesu zlatnom palmom. Nisam fan benda, ali…

M.G.: … ali ste vidjeli nešto poticajno u dokumentu njihovih unutrašnjih sukoba i grupne terapije?

I.T. : Da, baš to! Kad se snimao taj film, oni su već bili u fazi kad su imali više nego dovoljno novca, sve najbolje pjesme već su smislili i snimili, autorski su se odavno realizirali i došli su do trenutka kad se pitaju – a što sad? Taj film je zabilježio iskreno proživljavanje jedne ozbiljne i duboke katarze. Tu se naše stanje poklapa sa njihovim… Nove pjesme im nisu bolje nego one ranije, ali siguran sam da su iz toga izašli kao bolje osobe. Upravo zato sam htio pokazati taj film. Žao mi je da nismo i mi snimali.

M.G. : Da, to je vjerojatno bio i jedan od onih pokušaja da se vrate osnovama, tamo odakle su došli. Ovi vaši radionički sastanci možda su u tom smislu nešto slično.

I.T. : Da, s tim da je ovo drugačije od radionica. Podsjeća me na radne akcije po njihovom poletnom kolektivnom duhu ali sa druge strane čudno su raspoređeni odnosi ! Svi smo, u neku ruku, neki više neki manje, dovoljno realizirani autori da nemamo više što izgubiti….????, a istinski se možeš osloboditi ega tek kada zaista nemaš što izgubiti. Kad mladi ljudi rade u grupi, onu u principu muljaju same sebe. Nisu dovoljno jaki da budu sami, pa osnuju grupu, i nakon nekog vremena se raziđu. Mislim da je tako bilo sa svim grupama u umjetnosti. I EXAT 51 i Zemlja nastali su iz potrebe da se bude sigurnijim i jačim, a nakon što su se individualni autori etablirali, odlučili su nastaviti raditi svatko svoje. Kod nas je obrnuto. Nismo mladi, realizirali smo se već ranije, i sada se zapravo vraćamo korak unatrag. Preispitujemo može li se u kolektivu raditi još bolje, ili ne može…. i dali je svima jednako ugodno, drago i udobno u svemu ovom što radimo.

M.G. : Dobro, vjerojatno je najzanimljivije to što su neki osnovni parametri izmijenjeni, pa ste se našli svježe glave na svježem terenu.

I.T. : Moguće. Znaš, meni je jako dobro ovo što sa svakim razgovaraš odvojeno, bez da drugi znaju o čemu ste pričali. U katalogu se mora moći iščitati i ono kolektivno, i ovo individualno. Moći će se isčitati različitosti i razne ambicije, sličnosti i srodnosti, strahovi. Slično kao i umjetnost, arhitektura je postala pomalo hermetična, a unutar svoje scene i jako predvidljiva. S tim da su arhitekti su još gori od umjetnika. Oni su zapravo podvojene ličnosti – za novac prema narudžbi rade fancy stvari, a onda, kao, na Bijenalima kao preispituju arhitekturu, bivaju kritični. Arhitektura u svojoj biti nemože biti apsolutno kritična. Ma dajte molim vas, nemojte mi prodavati muda pod bubrege.

 

M.G. : Meni se taj okvir Bijenala svejedno čini dobrim za arhitekte. Ipak traži od ljudi da razmišljaju o struci kojom se bave i o njenom širem kontekstu. Možda je ponekad lažno, kao što kažete, ali siguran sam da je to u konačnici vrlo korisno ako se napravi na dobar način.

I.T. :To je točno, ali pitanje je o kakvim autorima govorimo. Prilično me iživcirao prethodni Bijenale na kojem je Aaron Betsky pozvao neke arhitekte da promišljaju ideju arhitekture onkraj građenja. Što je uopće beyond building ako govorimo o Zahi Hadid, koja je projektirala sve – od cipele do aerodroma, i sve joj isto izgleda, i svemu pristupa isto. Što takav arhitekt ima za reći na temu beyond building, ako dizajnira i misli neku sofu koja izgleda kao maketa zgrade ili dizajnerska cipela, i to štanca bez ikakvog odmaka ili bar ironije, skrivenog cinizma? Gdje je tu kritičnost?

M.G. : Što onda misliš o ovogodišnjoj koncepciji Kazuyo Sejime?

I.T. : Ta mi je tema dobra. Naime, osobno me zanima isključivo arhitektura koja spaja ljude i stvara zajedništvo. Ne vjerujem ni u tipologije, niti u predodređene scenarije – samo ona arhitektura koja ima potencijal da stvara zajedništvo ljudi, određene grupe ljudi, ili para je ispravna arhitektura. Njen izgled, način na koji je oblikovana, kao i materijal od kojeg je građena, na drugom mi je mjestu. Dakle, uvijek je prvo i najvažnije gdje su  ljudi, pojedinci u arhitekturi, bit je suvremene arhitekture, a ono drugo ionako više manje svaki arhitekt nauči na fakultetu, ili mu neki konzultant ili specijalist pomogne.

M.G. : Koje će sve dodatne kriterije paviljon morati zadovoljiti da postane ponovno upotrebljiv nakon ovog Bijenala?

I.T. :Ne vidim da arhitektura mora zadovoljiti sve fizikalne i tehničke kriterije da bi bila upotrebljiva i uzbudljiva. Trg Svetog Marka najljepši je javni prostor na svijetu, čak i kada po njemu pada kiša, i kad nema ljudi, i kad je aqua alta i kad je magla.

M.G. : Možemo li i o izložbenom prostoru govoriti kao o javnom prostoru?

Nečija crkva, nečiji shoping centar ili nečiji muzej su privatni prostori, ali bez javnosti ne mogu biti u svojoj funkciji, nema ih. S druge strane, svaka arhitektura koja okuplja ljude i omogućava im da uživaju u prostoru bez da im se nameću određena pravila ponašanja, može biti “javni” prostor, ali bi ga bilo dobro možda drugačije nazivati. U tom smislu, javni prostor može biti i stan na dvanaestom katu neke kuće. Ako ćemo ozbiljno, odgovornost prema javnom prostoru sve je važnije pitanje ali se njime manipulira isto kao i sa multidisciplinarnosti i održivim razvojem. Svakako mislim da se Zagrebački blok treba otvoriti i urediti, ali sigurno ne na ovakav način na koji se sada radi. Krive su loše metode i loš način rada.

M.G. : Kako se došlo do ideje armaturne mreže?

I. T. :Ideja nam je bila raditi s brodskim limom u brodogradilištu. Zanimalo nas je da bude lokalno specifično i svakako low tech, i u jednom trenutku imali pred sobom na stolu nekih desetak maketa. Jedna od njih predstavljala je zamisao Tončija Žarnića i još dvojice, mislim Silvija i Helene, da se realizira paviljon kojemu bi formu davali tanki mlazovi vode. Pero Vuković napravio je maketu toga rješenja izvedenu kao slojeviti paketić mrežica, a kad sam je vidio učinilo mi se odlično, ali nisam prepoznao da je zapravo riječ o vodenim mlazovima, fluidu. Ostali su, naravno, prasnuli u smijeh. Shvatili smo da je to zapravo pravo rješenje. Uglavnom, s greškom smo došli do nove i još bolje ideje, u konačnici željezna armatura u sebi ima gotovo apstraktnu matematičku preciznost i slobodu, a na prvi pogled jako je banalan i očekivan element. Zatim smo to počeli tumačiti kao teret, slično onome stanju kada armaturu tegliš, voziš na gradilište. Silvije je imao ideju da se taj teret na neki način izdubi i unutra dobije prostor. Meni je čak pala na pamet očekivana korozija. Armaturu ćemo ove godine nekoliko mjeseci sigurno morati pustiti da korodira, a nakon toga će trebati odlučiti ili fiksirati koroziju, ili pustiti da objekt odumre, kao maslačak. Tema odumiranja, kraja paviljona, kraja arhitekture koja je zapravo toliko bliska životu. To mi je intimno jako draga misao, iako neke interpretacije toga i te teme shvaćene površno mogu biti vrlo opasne.

M.G. : Uključili ste i studente arhitekture, koji crtaju i izrađuju makete umjesto vas. Zašto?

Nije mi se sviđala ideja da sami crtamo, ili radimo makete, jer je crtanje, modeliranje također osoban čin, a osobnosti smo htjeli stišati. Tonči Žarnić i Petar Mišković su preko fakulteta u projekt doveli Pera Vukovića i još neke studente čiji će rad neutralizirati artističku ruku svake u razgovoru nabacane ideje, teze, misli. To je slično ovome što ti sad činiš s intervjuima. Pokušavaš osobno ali neutralno kanalizirati neke karakteristike projekta, neke naše osobnosti i energiju, ali ih u konačnici interpretiraš izravno. Naravno mi smo ti dali tu slobodu i dužnost.