Igor Emili, Spomenik u Podhumu

Igor Emili jedan je od autora i osoba koji je vrlo snažno utjecao na mene još kao dječaka da postanem arhitekt. Imajući sreću da direktno pratim njegov rad boraveći u arhitektonskom birou gdje je većina i moje porodice radila (nono, stric i tata), sjećam se njegove fascinacije kamenim kršom i gromačama koju je istraživao potaknut između ostalog nekim razmišljenjima njegovog dobrog prijatelja slikara Otona Glihe.

Većina njegovih projekta i realizacija duboko je inspirirana lokalnom primorskom arhitekturom, i vernakularnim konceptualnim postavkama arhitekture uklopljene u suvremenost, što će nekoliko godina kasnije Kenneth Frampton nazivati “kritičim regionalizmom”. Emili je radio na nizu projekta od urbanističkih i prostornih planova, preko projekata hotelskih kompleksa, poslovnih i višestambenih zgrada, obiteljskih kuća, pa sve do interieura. Tipični predstavnik svestranog i marljivog arhitekta “opće prakse” koji se u slobodno vrijeme bavio slikarstvom i fotografijom. Njegov rad u području memorijalne arhitekture gdje je izveo nekolicinu upečatljivih intervencija manje je poznat. Većina putnika dolazeći i izlazeći iz Rijeke autoputom prolazi Grobničkim poljem neznajući da je Emili autor prostornog obilježavanja autentičnog mjesta zločina, spomenika u Podhumu, na kojemu je radio ne samo kao projektant, već i kao začetnik podizanja obilježja – od 1960. do 1967. godine.

Dana 12. srpnja 1942. talijanski okupatorski vojnici, karabinjeri i fašisti, opkolili su Podhum, selo nadomak Rijeke. Selo su opljačkali i spalili. Od pohvatanih stanovnika uzeli su devedeset i jednog muškarca, u dobi od 13 do 65 godina i pobili ih mitraljezima, a leševe su pobacali u jame. Ostale stanovnike, njih više od osam stotina – djecu, žene i starce – otjerali su u logore iz kojih se nije vratilo njih više od stotinu.

Emilijeva ideja je definirati autentično mjesto zločina u vodoravnom pejzažu velikoga Grobničkog polja okružena planinama, ali tako da bude uklopljen u pejzaž. To je Emili proveo dvama visokim zidovima mekih linija, koji su obuhvatili stratište i jame. Zidovi su u tlocrtu polukrugovi, otvoreni jedan prema drugome, ali se ne dodiruju, već su izmaknuti, tako da na mjestu približavanja stvaraju uske klance prolaza. Podignuti su od sivoga mjesnog kamena i slagani poput gromača – suhozida.

Svi zidovi meko su obuhvatili mjesto smrti, a kroz dva prolaza – prosjeka, to strašno mjesto komunicira s poljem i planinama. Kontrast sa sivilom gromače čine bijele ploče s imenima pobijenih, a redovi bijelih krnjih piramida imaju funkciju nadgrobnih kamenova pobijenih mještana Podhuma.
Poslije, po raspisanom natječaju, podignut je okomiti spomenik akademskog kipara Šime Vulasa i pješčane su jame uređene prema rješenju partera arhitekta Duška Rakića. Spomenik je dovršen 1970.godine.

tekst opisa projekta preuzet Iz monografije Igor Emili autora Rastka Švalbe.