Od Kuće, Preko Nebodera, Do Spomenika, I Natrag

U početku bijaše kuća, gradska ili seoska, slobodnostojeća ili u nizu, prizemnica ili jednokatnica, zidana ciglom ili kamenom, kuća s prozorima, vratima i kosim krovom. U jednom trenutku, početkom dvadesetog stoljeća, modernistički pokret pomognut brojnim manifestima te društvenim i tehnološkim progresom donosi na vidjelo neboder kao konačno rješenje ideje i organizacije modernoga grada. Generičnost njegove konstrukcije, lakoća i stabilnost gradnje, sloboda funkcije te potencijalno beskonačno kombiniranje i slaganje u vis, ponudilo je rješenje od svih briga, pronašlo svima sličan, siguran i komforan dom.

Globalna industrijalizacija i velike migracije iz sela u gradove pokrenute izmijenjenim uvjetima rada, novim ekonomijama, ali i traumama drugog svjetskog rata, rezultirale su izgradnjom novih naselja koja su u kratkom vremenu morala primiti novo stanovništvo. Industrijalizacija i standardizacija graditeljstva ubrzo donose prefabriciranu armirano-betonsku gradnju višestambenih nebodera. Bilo da se radilo o prostoru Sovjetskog Saveza, istočne ili zapadne Njemačke, Belgije, Francuske, Velike Britanije li bivše Jugoslavije, zvali se oni KPD, Plattenbau, Répertoire des Eléments et Ensembles Fabriqués (REEF), Barets Systems, Large Panel Systems LPS ili Jugomont, prefabrikacija betonskih panela gradi nove kvartove, nastaju nova naselja, razvijaju se novi gradovi.

Prefabricirani sistemi visokih građevina, iako bazirani na sličnoj tehnologiji gradnje, počeli su se snažno polarizirati zavisno o političkom uređenju, ideološkom okruženju i ekonomskom sustavu države kojoj su pripadali. Sredinom dvadesetoga stoljeća svijet se počinje snažno dijeliti na zapad i istok, socijalizam i kapitalizam, razvijene i nerazvijene, bivše kolonije i kolonizatore, na slobodnu tržišnu i dirigiranu ekonomiju. Brojni patenti i atestirani sustavi prefabricirane armirano-betonske gradnje, koji su dolazili iz SSSR-a, izvoze se u Istočni blok, njemački i francuski sustavi gradnje u Zapadni blok, dok su sustavi Jugomonta izvoze u nesvrstane zemlje i Afriku.

Sustav prefabrikacije pod nazivom “Plattenbauten” ubrzano gradi ratom podijeljenu Njemačku. Gotovo su sve nove stambene zgrade, neovisno s koje se strane Berlinskog zida nalazile, izgrađene u ovoj novoj tehnologiji. Najbolji primjer je malo seosko naselje Marzan koje se početkom 19. stoljeća izgradilo na istočnim rubovima Berlina. Do drugog svjetskog rata Marzan je izgrađen malim prizemnicama i naseljen mahom poljoprivrednim stanovništvom. Nakon drugog svjetskog rata Marzan se razvija unutar socijalističkog društvenog uređenja te se u samo nekoliko godina gradi 230. 000 novih stambenih jedinica. Stambeno susjedstvo Marzana u periodu od 1976. do 1988. godine imalo je 60 tisuća novih stanova useljenih samo godinu dana nakon početka gradnje. Izvode se škole, vrtići, ambulante i domovi kulture kao uobičajeni sadržaji društvenog standarda novoga grada.

Sustav prefabricirane izgradnje KPD (skraćenica za velikopanelnu konstrukciju) koji dolazi iz SSSR-a, 60-ih godina se izvozi na Kubu kao jasna podrška Fidelu Castru i njegovoj novoj socijalističkoj državi pogođenoj sankcijama SAD-a. Ovaj, tada već dobro razrađeni i tehnički razvijeni sustav armirano-betonske prefabrikacije, 1970. godine prenosi se u Čile, u ovom slučaju kao donacija cijele tvornice, koji ubrano uvodi novi socijalistički poredak. Njihov vođa Salvatore Allende, danas zapamćen kao veliki diktator, gradi brojna radnička naselja, nove kvartove zapuštenih gradova. U krugu nove tvornice za prefabrikaciju građevina izvodi se i prigodni spomenik izveden iz betonskog panela na kojem se u vlažni beton diktator vlastoručno potpisuje.

Nakon pada Allendeovog režima i brze privatizacije tvornice spomenik se oblaže novim slojem žbuke koja prekriva diktatorov potpis, te se na spomenik nadodaje slika Bogorodice s malim Isusom. Oko uramljene slike postavljaju se dvije rustične lampe obješene na stare lance, a Allendeov spomenik postaje oltar, mjesto za molitvu i vječno sjećanje na blagonaklonost Bogorodice. Ovaj betonski panel bio je i centralni izložak na venecijanskom bijenalu arhitekture 2014. godine s temom Absorbing Modernity, gdje se prikazala sva ljepota i složenost procesa, politika i pogleda na sustave gradnje, njihov progres, razvoj i društveni i socijalni status u društvu za koga su mišljeni, građeni i na kraju rušeni.

U isto vrijeme na tlu Marzana, nakon pada Berlinskog zida, ponovnim ujedinjenjem Njemačke te uvođenjem tržišne ekonomije, stanovnici visokih prefabriciranih zgrada napuštaju Marzan u potrazi za poslovima u razvijenim gradovima Zapada. Marzan ubrzo postaje grad duhova, škole i domovi kulture ostaju prazni, parkovi zarastaju u korov. Kako bi se izbjegli nemiri, suzbilo brzo propadanje, neadekvatno korištenje i skvotiranje velikih stambenih zgrada organizirani Nijemci provode djelomično rušenje, brzu demontažu, pohranu i ponovnu upotrebu “Platenbauten” prefabriciranih panela.

marzahn

Danas u okolici Hanovera paneli iz nebodera Marzana, slično onima u Čileu, pokriveni su žbukom. U ovom slučaju radi se o energetski učinkovitoj, termo-žbuci raznih ekoloških boja. Žbuka ovdje ne prekriva potpis, panel nema sliku Bogorodice, već se njima ubrzano grade prizemne kućice po uzoru na kuće iz zaboravljenih slika Marzana, malog sela s kraja devetnaestog stoljeća. Vraćaju se kosi krovovi, mali prozori, ukrašena vrata koja nas vraćaju tamo gdje smo stali ili krenuli početkom dvadesetog stoljeća.

Slika ove kuće danas krasi naslovnicu knjige “Four Walls and a Roof – The Complex Nature of a Simple Profession” arhitekta Reinier de Graafa. Primjer iz Marzana i Čilea rječito nam govori da je nova žbuka prekrila svaki progresivni način razmišljanja, sakrila sirovost betona, zagladila i prikrila stare odnose te nas uvela u novi sustav lišen svake utopije.

Urbana Utopija

Danas donosim video predavanja kojeg sam održao u sklopu međunarodne radionice Urbana Utopija koja se u organizaciji studenata Geografije Sveučilišta u Zagrebu odvijala od 10. do 12. studenog 2017. godine u Oris Kući Arhitekture. Predložene teme simpozija, koje su doticale teme sveopće urbanizacije, geološke izazove, urbani turizam, pametne gradove, gledane kroz perspektivu utopije kao trajne društvene preokupacije, potaknule su me da prezentiram neka istraživanja i predložim moguće vidove koegzistencije ovih za neke kontradiktornih i nepomirljivih stanja.

Potpuna urbanizacija zemljine kugle, sveopća digitalizacija i umjetna inteligencija na očigled svih mijenjaju sliku svijeta u kojem živimo. Promijenjeni uvjeti rada, share ekonomija, turizam i stanovanje, nove tehnologije, globalni promet i migracije uveli su zemaljsku kuglu u stanje totalne urbaniziranosti. Ukinuta je vjekovna podjela na prirodno i urbano, klasično selo i ruralni razvoj nestaju, gradovi gube svoje prepoznatljive oblike, a globalne infrastrukture, te naoko nevidljive energije i ekologije umrežavaju ljude i teritorij u kontinuiranu arhitekturu. Komfor, sigurnost i “smart” sustavi potpuno su uvjetovali prostore oko nas. Mislimo i djelujemo u potpuno uređenom, precizno kondicioniranom, osiguranom i umreženom prostoru. Živimo u prostoru Kontinuiranog Interijera.

Projektiranje Kroz Sekvence, Stanley Kubrick “The Shining”

Protekloga sam tjedna bio pozvan u Art-Kino Rijeka da budem prvi u nizu ovosezonskih filmskih kustosa. Zamoljen sam da odaberem svoj nadraži film te da ga prije projekcije najavim i obrazložim razlog za odabir konkretnog djela. Bez dugog razmišljanja moj je izbor pao na režisera Stanleya Kubricka i njegov filmski kapitalac, “The Shining”. Ovaj film naučio me projektiranju kroz slaganje prizora prema jasno skriptiranom scenariju, te mi je više nego i jedan arhitekt ukazao na otvorene mogućnosti stvaranja arhitekture i prostora kroz projektiranje uzastopnih sekvenci.

Stanley Kubrick kao i većina arhitekata crta, piše i radi bezbroj maketa različitih mjerila. Razlika između arhitektonskog projektiranja i rada ovog poznatog režisera jedino je ta što iza svake arhitektonske realizacije ostaje stvarni prostor i njegovo potencijalno neograničeno trajanje, a iza dobroga filma ostaju bezbroj puta gledani prizori, pokretne slike i zauvijek pamćene sekvence. Kubrickovo projektiranje filmskog materijala podrazumijeva precizno, jasno i promišljeno skriptiranje prostornih odnosa i slaganje niza sekvenci koje definiraju jasan i upečatljiv sadržajno-slikovni sklop.

Organizacijska struktura filma Stanley Kubricka, kao i svaka prava arhitektura, sadrži različita mjerila, sugerira i manipulira različitim očištima, te se ogleda i prikazuje kroz jasne perspektive. Različita mjerila služe Kubricku kako bi precizno artikulirao cjelovitost radnje, očišta mu pružaju dinamiku i jasnoću pogleda, a precizno definirane perspektive otkrivaju odnose aktera i akcije postavljene kroz različite ambijente. Od teritorija do konkretnog pejzaža, preko urbanih ili ruralnih prostora i njihovih prepoznatljivih artefakata, sve do kuća i njihovih prostorija i soba, nižu se jasne sekvence, prizori i slike dinamičnog filmskog projekta.

5

U filmu “The Shining” precizno odabrani teritorij potkepljuje se kroz jasno artikulirani pejzaž, izolirani ambijenti bivaju podržani pomno odabranim mjestima koje se potvrđuju precizno postavljenom kućom. Na kraju, kuća se prezentira jasnom arhitekturom koja se spoznaje prolascima i bivanjem kroz brojne sobe, hodnike i prostorije izrazite taktilnosti i upečatljive tjelesnosti. Stanley Kubrick odabire teritorij Oregona, uvodeći nas žutim VW-Beatle automobilom kroz njegov razveden i heterogen krajolik. U tom zastrašujuće prostranom pejzažu Kubrick pronalazi specifično mjesto, zaravnati plato između visoke planine Mount Hood i kotline u koju postavlja Overlook Hotel. Stari hotel izgrađen je na starom indijanskom groblju, izveden u kombinaciji rustične vile, art-deco casina i dekadentnog noćnog kluba.

„Želio sam da hotel izgleda autentično, a ne kao predvidivo jeziv filmski hotel. Hotelski labirintski raspored i ogromne sobe, mislio sam, same bi po sebi trebale pružiti dovoljno uznemirujuću atmosferu. Činilo mi se da se savršen vodič za ovakav pristup scenama i prizorima mogao naći u Kafkinom stilu pisanja. Njegove priče su fantastične i alegorijske, no njegovo je pisanje jednostavno i iskreno, gotovo novinarsko.“ Stanley Kubrick, The Stanley Kubrick Archives, edited by Alison Castle, Taschen 2004.

6

Hotel kao prepoznatljivo mjesto, jasan prostor i reper za mjerilo Kubrickove arhitekture, definiran je svojim položajem, ali i fotografijama na zidovima ispred kancelarije direktora u kojoj glavni lik obavlja razgovor o prihvaćanju posla zimskoga čuvara. Ispred tajanstvenog hotela nalazi se “topiary garden”, zamršeni labirint, potpuno projektirani, ozelenjeni prostor. Njegova maketa nalazi se u hotelskom lobbyu, a nacrt s preciznim tlocrtom obješen ja na ulazu u vrt.

Ovaj zeleni labirint, kao i hodnici, brojne prostorije hotela, te prostrani pejzaž Oregona jezovito su nepoznati. Ostavljaju nas zabrinute, same, potpuno izdvojene u svojoj arhitekturi i vremenu zimskog sna. Kao što se možemo izgubiti u planinama i bespućima prirode, potpuno kontrolirana arhitektura hotela i njegovog labirinata jednako je opasna i tajanstveno zastrašujuća.

8

Hotel i vanjski vrt sastavljeni su od sustava različitih hodnika, zamršenih puteva, brojnih proširenja, raskršća i čudnih prostorija. Zidove, stropove, podove, otvore, prolaze, vrata i prozore definiraju različiti materijali, teksture i brojene obloge. Od potpune transparentnosti, preko zamućene ili isprekidane vizure, do potpune zatvorenosti, saturacije materijalima i bojama. Od okvira, stupova, preko pilastara, do greda, bogato ukrašenih ili potpuno purificiranih, sve pulsira jasnim ritmom. Preko portala i volti, od svodova i prolaza, do rampi i stubišta definiranih heterogenim elementima rukohvata, odbojnika i parapeta oslikanih linijskih monogramima, indijanskim simbolima, art deco grafikama i uzorcima, konačno se oblikuju prostori i nižu prostorije kolažiranog hotela.

7

Svi pomno projektirani prostori hotela doživljavaju se kroz konkretne akcije, vežu se nizom događaja, spajaju sekvencama. Kubrick ih precizno gradi kroz djetetovu vožnju bicikla, hodanjem glavnih likova hodnicima, prolaženjem kroz kuhinju, zlatnom salom za bal, šetnjom kroz topijareni park. Svako kretanje, bilo ono hodanje, trčanje ili vožnja biciklom, potencirano je jasnim kadrom u potiljak osobe čiji put kroz hotel pratimo. Jednako tako i u obrnutom smjeru, precizna Kubrickova kamera usmjerena je u oči glavnog aktera te se kreću unazad i prati kretanje osobe kroz arhitekturu. Kadrovi i tok definirani su prvim “steadicam” – uređajima pomoću kojih svaki pokret, prolaz, tok i sekvenca teču neprekinuto i mekanim, glatkim i pomno projektiranim ritmom.

2

Na kraju sve završava u sobi, u kupaonama, u kuhinji, u skladištu ili u podrumu s kućnim instalacijama. Art-Deko soba, crvene sanitarije, zelena kupaonica, “Warholovski” prepunjena skladišta namirnica, vintage-dekor elektro sklopki, kotlova, pumpi, cijevi instalacija grijanja i ventilacije, precizno definiraju prostor, oblikujući okvir za dinamični filmski tok. Svi ovi brižno definirani elementi, od dekorativnih uzoraka, preko amblema, logotipova, poruka i slova svaki za sebe definiraju posebno ozračje, atmosferu i karakter konkretne sekvence. Svaka soba jasno podupire radnju, a arhitektura sobe ostaje kao konačni element za projektiranje putem sekvenci, posljednje utočište u prostornom nizu slojeva Kubrickove arhitekture.