Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Kuća Aplikacija, Kuća Uređaja I Atesta

Ako su progresivne konstrukcije otvorile našim kućama mogućnost slobodnog plana, nove tehnologije i pop-kultura stvorile non-stop cityje, relativizirajući pritom mjerilo i mjesto kuće, akcije i događaji zahtijevali i dobili aparate za pojačavanje doživljaja kuće, a kolažiranje i sempliranje materijalima, zvukovima i motivima omogućilo kućama upotrebu otvorenih sadržaja globalnog društva, moguće je pretpostaviti da će novi mediji, cyberspace i aplikacije naših pametnih uređaja i pomagala uspostaviti nove odnose, drugačija pravila i režime korištenja kuće.

Kuća Aplikacija, Kuća Uređaja i Atesta je stvarni projekt. Kuća je namijenjena gradnji i stvarnim korisnicima, njihovoj porodici i budućim generacijama. Ova kuća istovremeno je projekt, otvoreni eksperiment, kritički pogled i pokušaj redefiniranja standardnog oblika kuće, njenih pomalo već predvidivih klišea, elemenata i motiva. Ona je pokušaj drugačijeg tumačenja, interpretacije i gradnje arhitekture, sukladno novim pogledima i navikama suvremenog društva.

Utjecaji medija, digitalne tehnologije i društvenih mreža danas jasno moderiraju i oblikuju stavove, životne navike i svakodnevne rutine ljudi. Pored jasnog i svima osobno doživljenog i nebrojeno puta potvrđenog utjecaja na naoko periferne stavove, digitalno vrijeme i njegove tehnologije danas snažno moderiraju životni stil, način donašanja odluka, društvena, politička i prostorna opredjeljenja. U procesu moderiranja i donašanja stavova većini, kao jasno i veoma učinkovito pomagalo, predstavljaju brojne aplikacije na pametnim telefonima, uređajima i osobnim računalima.

Paralelno s ovom promjenom paradigme, drugi snažan utjecaj na novu organizaciju doma, projektiranje i gradnju kuće, osiguralo je slobodno tržište materijala i opreme. Mogućnosti slobodne i otvorene nabave, gradnje i ugradbe predgotovljenih, prefabriciranih i potpuno autonomnih graditeljskih i obrtničkih elemenata arhitekture ponuđenih u beskonačnim superstore-ovima, te gomila sve-stilskog namještaja, manje ili više kreativno oblikovanog pokućstva, obloga, tekstila, boja, lakova, svjetla i klimatizera, otvaraju nove slobode arhitektonskog projektiranja.

S druge strane, pozitivni propisi i norme koji tumače i definiraju sve dijelove građenja od sanitarnih, protupožarnih, sigurnosnih i fizikalnih svojstava građevine, preko njezine energetske učinkovitosti i održivog razvoja, uspostavljaju svoja paralelna, jasna i nedvosmislena pravila. Energetsko certificiranje, revizije mehaničkih i fizikalnih svojstava građevine, sigurnosni nadzor, zaštita i 24/7 monitoring kuće, praćenja i zaštite stambenog prostora te brojne police osiguranja i procedure za postupanje u nepredviđenim stanjima, nedvosmisleno i jasno oblikuju dijelove i sustave građevina.

Drugim riječima, projekt kuće je moguće jasno poželjeti, njezinu priču, poruku i nezaobilazni brand medijski osmisliti, društveno se putem otvorenih mreža uskladiti, fizikalna svojstva i ateste kuće osigurati, a same dijelove i elemente kuće slobodno kupiti i adekvatno ugraditi. Postavlja se pitanje kako izgleda, kako funkcionira, kako pulsira život u kući koju definiraju i oblikuju ovakve polazne osnove? Kakva je uloga, pozicija i svrha projekta, arhitekture u ovakvom okruženju i promijenjenom društvenom i medijskom kontekstu?

Kuća Aplikacija, Kuća Uređaja i Atesta, kao i većina stambene izgradnje, sadrži podrum, prizemlje, kat te prostranu krovnu terasu. Stambeni prostor prizemlja i kata definira skeletni “Domino” sustav, otvoren i prilagodljiv skelet otvoren transformacijama i zahtjevima rastuće porodice. Uz sjeverni rub ovakve skeletne kuće priljubljena su tri autonomna, konstruktivno i uporabno potpuno neovisna elementa, uređaja i aplikacije ugrađene na potrebu i služenju kući i njezinim stanovnicima.

Prvi, sandučasti element, predstavlja veliko kućno skladište, dvoetažni prostor za pohranu, skladištenje namirnica, smeća i reciklažu predmeta, smještaj raznih prometnih pomagala, opreme za različita godišnja doba i vremenske uvjete. Drugi, križni element predstavlja razne uređaje kuće te u sebe prima, slaže i komprimira sljedeću opremu i infrastrukturu suvremene stambene građevine: lift koji spaja sve etaže, eskalator, požarno stubište, klima uređaj, prostor za smart-instalaciju, sigurnosnu sobu, protupožarni sustav, skladište litijskih baterija, solarne kolektore, toplinske pumpe i agregat. Treći, valjkasti element, sadrži i spaja podrum, prizemlje, kat i krovnu terasu kuće u jedinstvenu i specifičnu kućnu aplikaciju. Preko kružne rampe koja putuje i vodi nas katovima, priključuje podrum s tavernom, umjetno osvijetljenim vrtom za uzgoj namirnica i povrća, galerijom i kaminom, prizemljem s velikom otvorenom kuhinjom, katom s velikom kupaonom, kadom i kinom, te bazenom i šankom za tulume i zabavu na krovnoj terasi.

Ako pretpostavimo da prostrani sandučasti element predstavlja prostor, kontejner za pragmatičnu i funkcionalnu pohranu predmeta i pomagala koja trebamo, a skrivamo od okoline, križni element pogoni, komunicira i usklađuje kuću s pozitivnim propisima normama i pravilima života u individualnoj stambenoj građevini, dok treći valjkasti element predstavlja životne aplikacije, veselja, uživanja, opuštanja i hedonistički raj bez kojeg neki kažu da možemo, ali nas svakodnevica jednostavno demantira.

Kvadar, križ i valjak utjelovljuju aplikacije i uređaje koje nam možda i ne trebaju, ali je visoko medijatizirani, društveno umrežen i legalistički uspostavljeni život bez njih gotovo pa nemoguć. Za utjehu, uvijek nam ostaje mogućnost da možda jednog dana otkinemo, odspojimo i isključimo sva tri ili neki od ovih uređaja i kućnih aplikacije te ostanemo u otvorenom, moralno ispravnom i egzistencijalno svrhovitom skeletu “Domino” kuće.

 

Prostori Soli, Vrijeme Litija I Novi Krajolici

Od pamtivijeka je sol bila strateški važan i nezaobilazan element, sastojak životnog opstanka, ali i jasna poluga vladanja. Bilo da služi kao konzervans, nezaobilazna namirnica ili začin bez ove, na prvi pogled proste praškaste tvari, život praktično nije moguć. Vađena iz mora, skupljana u isušenim pustinjama ili kopana u dubini zemljine kore, oduvijek je bila presudna rezerva, faktor vladanja, prevlasti i opstanka brojnih, danas nekih davno zaboravljenih carstva, država i gradova.

Danas, tisućama godina nakon početka eksploatacije ove dragocjene tvari, zalihe ove dragocjene materije nisu upitne. Potrebe i strateške količine smiruju i najveće paničare i dušobrižnike za svjetsku stabilnost. Ipak sol, odnosno njezina eksploatacija naglo se povećala zbog iznenadne i mnogima neočekivane potrebe za litijem, važnom kovinom, metalom koji se dobiva vađenjem i preradom slane vode u dalekim i zabitim slanim pustinjama na nedostupnim visoravnima Amerike, Argentine, Bolivije i Čilea.

Unutar globalnog poretka novih tehnologija, danas je praktično nemoguće zamisliti i jedan električni automobil, pametni telefon ili kompjutor koji u sebi ne sadrži svoju snažnu, izdržljivu bateriju. Ona omogućuje vožnju do neslućenih granica, danonoćni rad te beskonačno surfanje i komunikaciju s dalekim sugovornicima. Glavni sastojak baterija koje daje, pogoni i prenosi energiju ovim globalnim i, priznajmo, neizbježnim alatima, čini upravo litij.

Litij, kada se nalazi u metalnom obliku predstavlja vrstu srebra i najlakši je od svih poznatih metala. Većina nas sjeća ga se iz školskih lekcija kemije, kada u pokusima nekontrolirano pišti, prska i pljuska uokolo, nakon što ga se naglo uroni ili baci u vodu. Reakcija je toliko snažna da neugledni metal u djeliću sekunde postaje potpuno užaren. Litij je metal s vrlo korozivnim učinkom te se može veoma lako samozapaliti.

Prvu komercijalnu litij-ionsku bateriju 1991. godine izradio je Sony, čime je globalno revolucionirao potrošačku elektroniku. Litij-ionske baterije pune se tlakom litijeve soli otopljene u organskom otapalu, obično u eteru, spojene s dvije elektrode i separatorom izrađenim od nevodljive mikro perforirane plastike postavljene u sendviču između. Kada je dio kruga, litij se kreće od negativne elektrode izrađene od ugljika (anoda) do pozitivne elektrode (katoda), dobivenog iz litij kobalt oksida, oslobađajući elektrone koje zatim putuju oko kruga, stvarajući električnu snagu.

Danas nove tehnologije i drugačiji pogledi na zemljinu površinu, koje nam omogućuju google-ove satelitske kamere, dronovi i njihove nadzorne kamere, otkrile su nam skrivenu i do sada teško vidljivu ljepotu slanih pustinja i specifičnih mjesta eksploatacije ovih dragocjenih tvari. Od “kamenih kotlova” u Senegalu kao jedinog i stoljetnog izvora soli za preživljavanje siromašnog stanovništva, brižno skupljanoga u malim kružnim bazenima, preko Paških solana, Australskih polja soli, pa sve do rudnika soli u Boliviji te slanih jezera i mjesta za vađenje i eksploataciju litija u Južnoj Americi, otkriva nam se novi, neočekivano živopisni krajolik.

Vađenje ovog dragocjenog i danas veoma traženog metala, njegove jednostavne tehnike eksploatacije, prerade te oblici i načini tehnološke organizacije, bili su do sada manje znani. Danas svima vidljive, analizirane fotografijama i video zapisima lebdećih kamera, zasigurno stvaraju nove zaključke te potiču i inspiriraju na promišljanja drugačijih krajolika. Ovaj jasan tehnološki proces i pragmatična organizacija teritorija definirali su sa zatečenim krajolikom novu sliku prirode, drugačiji oblik jesne i korisne infrastrukture. Polja i bazeni slane vode Bolivije, Perua, Čilea i Amerike, iz kojih se vadi ovaj vrijedni metal, stvaraju potpuno neočekivane boje, motive, oblike i teritorije nalik starim filmovima znanstvene fantastike.

Velika bijela mrlja koja se može vidjeti na danas dostupnim satelitskim snimkama, lako se može pobrkati i zamijeniti s nekim čudnim i zaboravljenim ledenjakom zarobljenim u bespućima južnoameričkog kontinenta. To je golema i nesaglediva slana pustinja Salar de Uyuni, najveća, svjetski poznata zaliha soli, potpuno bijela i kristalično svjetlucava zaravan soli s više od deset milijardi tona ovog traženog i vrijednog rudnog bogatstva.

Ovo čudnovato prostranstvo gotovo je 40 puta veće od Singapura, prostranstvo od punih 10.500 četvornih kilometara površine. Ova nepregledna slana pustinja nalazi se u pokrajinama Potosi i Oruro u jugozapadnoj Boliviji te se proteže ispod vrha Anda, na visini od 3.656 metara iznad srednje razine mora. To nepregledno prostranstvo, pokriveno s nekoliko metara debelom korom čiste soli, sigurno pokriva i čuva 50 do 70% svjetskih rezervi litija. Ovaj element, globalno bijelo zlato, kako ga neki nazivaju, mogao bi učiniti Boliviju silno bogatom. Kako ova najveća zemljana ravnica soli sadrži najveće rezerve litija na planeti, iznenadno postavlja ovu južnoameričku zemlju kao strateški važnu zonu u novoj hijerarhiji svjetskog poretka moći. Cijena za ovaj dragocjeni metal već je skočila do 400% tijekom posljednjih nekoliko godina te stalno, ubrzano i nezaustavljivo raste.

Danas, veoma očigledno, ova začudna prostranstva nezaustavljivo i sigurno plove ka nekom novom prostorno-vremenskom rasporedu moći i kapitala. Ova nova strateška mjesta, zalihe novog dragocjenog metala, soli novog doba, čine snažne poluge vladanja i predstavljaju nove utege prevlasti svjetske organizacije. Kada ubrzo svjetske naftne zalihe budu iscrpljene, ili njihova količina ne bude osigurala miran i stabilan raspored moći energije, litij bi mogao igrati vodeću ulogu u novoj, kažu svi, čistoj i održivoj energiji. To bi moglo pretvoriti u stvarnost opis i konturu trokutastog teritorija litija omeđenog granicama Čilea, Argentine i Bolivije kao nove prepoznatljive i snažne “Saudijske Arabije litija”.

Novo Svjetlo Za Zemljodere

Ako je izum liftova otvorio mogućnost gradnje visokih nebodera, a primjena klimatizacijskih uređaja donijela potrebnu svježinu zraka nepreglednim i dubokim halama, sasvim je izvjesno da će nova tehnologija umjetnog svijetla Coe-Lux osigurati neslućene mogućnosti gradnje “zemljodera”, projektiranje i upotrebu zdravog, ugodnog prostora duboko u tami naših podruma.

Kada je prije nekoliko godina Paolo Di Trapani, profesor optike na Sveučilištu Insubria u Italiji, pripremao jedno od svojih rutinskih predavanja, otkrio je nešto potpuno neočekivano. Tražeći podatke o odnosu svjetlosti i boje, te listajući knjigu nizozemskog astronoma Marcel Minnaerta “Light and Color in the Outdoors” iz 1937. godine, otkrio je niz novih, neobičnih pojava koje proizvodi sunčeva svjetlost.

 

Minnaertova istraživanja odnosila su se na primjere odnosa unutar sjene, preklapanja njezinih svijetlih i tamnih dijelova, mreškanja vode koje odražava samo vertikalne, ali ne i horizontalne oblike u okolici te su potvrdila fenomen da kod niskog sunca samo vertikalni dijelovi nekih mrežastih konstrukcija bacaju sjene, dok njihovi horizontalni dijelovi ostaju potpuno nevidljivi. Takva nevjerojatna simfonija svjetlosnih učinaka potaknula je Di Trapanija da se zatvori u svoj laboratorij i proizvede rasvjetu koja stvara svjetleće prostore Minnaertovih svjetlosnih “pogrešaka”.

U nekoliko mjeseci izgradio je svoj prvi umjetni svjetlarnik, stropni prozor, kroz kojeg možemo vidjeti i osjetiti njegovo novo, umjetno nebo Ceo-Luxa. Ovi novi stropni prozori koriste tradicionalnu LED rasvjetu, precizno kalibriranu prema različitim valnim duljinama sunca. Ono što ovoj rasvjeti daje presudnu i začudnu specifičnost je stvarno oponašanje suptilnih varijacija, nevidljivih, ali veoma osjetljivih nesavršenstva, uzrokovanih različitim atmosferama. Ova precizno istražena nesavršenstva variraju u svojoj debljini i sastavu, zavisno o položaju na zemaljskoj kugli. Coe-Lux koristi milimetarski sloj plastike posut nanočesticama koje simuliraju specifičnu atmosferu. Različite osobine svjetla karakteristične za različita mjesta na zemaljskoj kugli, od Nordijskih zemalja, preko Mediterana do Afrike.

Eksperimenti i manipulacija umjetnim svjetlom počinju još davne 1901. godine kada je Nikola Tesla prilikom predstavljanja izuma električne sijalice, svoj novi sustav umjetne rasvjete sa žarnom niti, prezentirao pod naslovom “Teslina Umjetna Dnevna Svjetlost”. U stanju potpune euforije ovim fascinantnim izumom Matej Luckiest, direktor General Electricovog odjela rasvjete, izjavio je:“Čovječanstvo ne samo da je postalo u određenim situacijama neovisno od dnevne svjetlosti, već je ovim izumom usavršeno i samo prirodno svjetlo!!” Engleski umjetnik George Sheringham usavršio je Tesline zamisli te ponudio rješenje za bolje razlikovanje boja ispod umjetne rasvjete umetanjem konkavnih reflektora oko samog izvora svjetla. Trgovci dijamantima, crtači stripova u boji, proizvođači zidnih tapeta, majstori za farbanje i radnici u tekstilnoj industriji bit će među prvim i glavnim korisnicima ovog izvanrednog izuma. Umjetnici i slikari novog svijeta, od tog su trenutka mogli slikati i noću.

Ovakav razvoj događaja i novi tehnološki napredak rasvjete drastično je počeo mijenjati i samu arhitekturu. Što zbog tehnologije, što zbog funkcionalističkog vjerovanja da vanjština arhitekture odražava i predstavlja svoj jasan odnos i geometriju unutrašnjosti, dok s druge strane interijer biva sagledavan i prepoznat na vanjštini građevine, izazvali su među arhitektima šok, nevjericu, ali i potpuno izmjenili pogled na arhitekturu interijera. Novi, drugačiji, dublji i veći poslovni prostori, restorani, noćni klubovi, i tada veoma popularni jazz barovi, potpuno su poprimili novi izgled. Svoju ponudu iluzija dopunili su novim izumima.

Primjer poznatog noćnog kluba Murray’s Roman Gardens iz 1908. godine, smještenog u samom centru New Yorka, potpuno je izmjenio svijet arhitekture. Ta bajkovita i maštovita prostorna reprodukcija tipičnog kasnoantičkog prostora i prirode u unutrašnjosti jazz-kluba, manipulirala je prostornim dimenzijama umetanjem velikih ogledala i scenografskim majstorijama prenešenim iz lokalnih teatara. Da bi dovršili konačnu i potpunu iluziju, strop kluba je oslikan plavim nebom te osvjetljen električnom rasvjetom proizvodeći efekt pomičnih oblaka koji konstantno klize preko uvijek vedrog neba.

Reinkarnacija neba, stvaranje i gradnja ideala prirode u unutarnjem prostoru, svoje vrhunce doseglo je i davno prije, u fresko slikarstvu renesanse i baroka, no ipak svoje neslućene i nevjerojatne dimenzije doseže konačnom iluzijom kojeg postiže upravo izumom moderne tehnologije umjetnog osvjetljenja. Hoteli i casina Las Vegasa, prostori koji simuliraju Veneziju i njene kanale na visokim i oslikanim stropovima, novim nebesima zatvorenih holova, oslikani su živim nebima poznate Hollywoodske umjetnice Karen Kristin. “The Sky Lady”, kako ju pompozno i ponosno nazivaju njezini brojni pobornici i klijenti, živo govore o nekim novim, ali od strane većine arhitekata potpuno zanemarenim i preziranim svjetovima arhitekture.

Neovisno o ukusima, vjerovanjima i istinama o svjetlosti “svjetleći atriji” Ceo-Luxa i Di Trapanijev novi svjetlosni svijet sigurno otvaraju nove poglede i osjećaje prostora. Oni otvaraju nove mogućnosti u projektiranju naših zgrada, unose neki kreativni nemir u arhitekturu koja je oduvijek imala svoj vanjski i unutarnji svijet. Različit i teško pomirljiv interijer i eksterijer, budimo skroz otvoreni i iskreni, u zapadnoj arhitekturi i modernizmu oduvijek su se pokušavali ‘pomiriti’, inaugurirati nedosegnuti ideali humanističkog odnosa i pretpostavki o nužnosti moralnog i ispravnog odnosa između ova dva potpuno suprotna lica i dijela arhitekture. Ovaj hvale vrijedan pokušaj neko je vrijeme ustrajao u svom idealu, ali je ipak u cijelosti demantiran, te u jednom naletu definitivno porušen Di Trapanijevim radom i Ceo-Luxovim novim nebom. Vrijeme i svijetlo za nove Zemljodere počinje.