Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Arhitektura Otvorenog Smisla

Ono što arhitekturu čini drugačijom od većine ostalih struka je njena otvorena mogućnost prilagodbe različitim uvjetima vremena i prostora, te sposobnost definiranja jasnih odnosa kroz specifičan projekt. Projekt kao proces, projekt kao alat, projekt kao vještina, projekt kao rad, projekt kao otvorena platforma u potrazi za konstrukcijom smisla. Smisao kao okvir koji se gradi, raste i razgrađuje kroz precizan odnos sadržaja, programa i politika.

Arhitektura i projekt kroz kojeg se ona strukturira postoje isključivo kao nedvosmislen odgovor na konkretan problem ili određeni fenomen. Projekt kao konstantna mijena, stvoren kroz procesualne konsenzuse, te uvjetovan moralom, etičnosti i ideologijama. Djelovanjem kroz konkretan projekt arhitektura jasno i učinkovito definira odnose, planira, organizira prostor i vrijeme, omogućuje i moderira sustavnu različitost, te sadrži snažan smisao za transgresiju shvaćenu kao sposobnost prihvaćanja novih ideja i mogućnosti.

Projekt pretpostavlja i jasno definira promjenjive odnose prostora, politika i ekonomija. Projekt pomaže zajednici, udovoljava nestabilnim uvjetima kolektiva, te moderira nepredvidivu ambiciju individue. Putem konkretnog projekta arhitektura reagira crtanjem, pisanjem i građenjem. Projekt definira novu arhitekturu informacija, oblikuje prostor novih ekologija, raspolaže i brine o energijama. Kroz arhitekturu projekt definira fizičko mjesto, oblikuje univerzalan tjelesni osjećaj bivanja.

Kroz povijest civilizacije projekt je uglavnom podrazumijevao jasnu organizaciju klasičnih elemenata arhitekture. Građenje stupom, gredom, zidom, otvorom i krovom imalo je za cilj stvoriti jasan poredak. Snažna abeceda arhitektonskih elemenata artikulirana kroz gramatiku njihovih odnosa stvorila je svima razumljiv smisao izražen kroz Firmitas, Utilitas, Venustas – Trajnost, Upotrebljivost i Ljepota. Jedinstvena ideologija, prepoznatljiva politika i jednostavna ekonomija formirale su grad, grad arhitekturu, a arhitektura prepoznala i usvojila projekt kao jasan proces.

Prvu značajnu promjenu koncepta projekta prepoznajemo kroz uvođenja progresivnih konstrukcija, novih mjerila i materijala kojim se granice projekta pomiču izvan repertoara klasičnih elemenata arhitekture. Domena projekta više nisu bili samo autonomni poredak i prostorni red već i sustavni odnosi funkcija. Mjesto biva artikulirano konstrukcijom, dok se prostoru oko nas atribuiraju zone, nove namjene površina. Činilo se da ekonomije i politike države blagostanja mogu dati univerzalan odgovor na arhitekturu javnog, oblikovati standarde privatnog, artikulirati proces planiranog, te jasno moderirati projektirano.

Nije trebalo dugo čekati da na projekt još snažnije počnu utjecati popularne kulture i tržišne ekonomije. Standardizacija, prefabrikacija, umjetno generirana klima i svjetlo uvedena je u arhitekturu kroz nove proizvode i tehnologije u graditeljstvu stvarajući pritom otvoreni sustav koji na sebe prima različite slobodne programe, događaje, ekonomije i marketinške špekulacije. Projekt u ovom slučaju definira odnose elemenata mikroklime i konstrukcije, moderirajući nove odnose tržišta, planirajući konkretne akcije uz tražene programe.

Prostor i vrijeme modernog urbanizma prepoznaje tragove prve krize. Namjena se zamjenjuje programom, plan prelazi u otvoreni scenarij, dok akcija zauzima mjesto funkcije. Dijagram korištenja i tablični prikazi, optimalizacije sustava, novi odnosi javnih politika i privatnih interesa, s dolazećom informatizacijom stvaraju novi sustav koji se odupire dotadašnjoj logici. Sustav više nije jednostavno kontrolirati alatima i praksama klasičnog projekta.

Konačnim uvođenjem nove medijske kulture potpomognute digitalnim i tzv. smart sučeljima, projekt se transformira uvodeći novi, programski, at-hoc, otvoreni način djelovanja. Projekt usvaja prigodan i uvijek promjenjiv program akcije. Odabrani program složen je u jasan dijagram skriptirajući različite scenarije događanja. Konstrukcija i infrastruktura postaju adaptibilni, promjenjivi, svima dostupni, otvoreni kao i neskrivene namjere projekta. Osmišljeni dijagram postaje prostoran u realnom vremenu, njegova konstrukcija promjenjiva, namjena nestabilna, ekonomija neizvjesna, adaptacija uvijek moguća, a prilagođavanje ekonomski isplativo.

U ovom slučaju i načinu djelovanja koje podrazumjeva moderiranje politika, ekonomija, te participacije različitih aktera, čini kontekst potpuno neizvjesnim, promjenjivim kao i sam projekt. Sve poprima oblik otvorene koloidne mase, prostorno-ekonomske lave bez klasične hijerarhije. Nalazimo se unutar sistema kontroliranog u realnom vremenu upravo, samo i isključivo kroz projekt. Projekt tako postaje alat za konstrukciju novog smisla u fluidnom okolišu.

Nova uloga projekta je sintetizirati višestruke procese koji se prožimaju i sklapaju u konkretne prostorne odgovore. Materijalizirana gradnja u tom kontekstu postaje jedno od sredstava kojim se intervenira u procese. Građevine i građevinski zahvati, osim zadovoljenja funkcije i estetike, poprimaju nove uloge kao jasne izvršitelje procesa koje podržavaju.

Ovakvo okruženje i kontekst djelovanja oslobađa projekt klasičnih arhitektonskih zadataka. Konačno nas rješava oblika i estetizacije, kao jedine promatrane i vrednovane manifestacije struke. Radi se o djelovanju koje podrazumijeva projektiranje akcija i događaja  koje oslobađaju arhitekturu i dizajn klasičnog objekta, planiranja zona i namjena i uvodi ih u prostor projektiranja i upravljanja sustavima. Uspostavljanjem veza i odnosa među procesima, akterima, mogućnostima, događajima i akcijama teži se konstruiranju novih vrijednosnih i značenjskih struktura. Takav Projekt gradi, moderira i uspostavlja Arhitekturu Otvorenog Smisla.

Ovaj tekst je sastavni dio knjige “We Need It – We Do It” koja je predstavljena u sklopu Hrvatskog nastupa na Bienalu Arhitekture u Veneziji. Autori knjige su Dinko Peračić, Miranda Veljačić, Slaven Tolj i Emina Višnjić. Autor fotografija je Damir Žižić. Organizator nastupa je Platforma 9.81 (Split), a partneri u organizaciji su POGON (Zagreb) i MMSU (Rijeka).

Fluidni Turizam, Non-Stop Hotel

U centru Toscane nalazi se 800 godina star i gotovo potpuno napušten gradić Castelfalfi kojeg je tijekom 2007. godine otkupio najveći multinacionalni tour operator TUI. U samo jednom trenu, samo jednom bankovnom transakcijom, srednjovjekovni dvorac, crkva, tvornica duhana, centralna gradska piazza, male kale i ulice, par zaselaka, desetine kuća s nekolicinom još preostalih žitelja, te 11000 hektara zemlje s vinogradima, maslinicima i šumama, postali su dijelom velikog turističkog resorta. Žitelji Castelfalfia, koji su do jučer teško preživljavali i jedva spajali kraj s krajem, odjednom su postali djelatnici unutar novog “Fluidnog Resorta”. U nekoliko godina stvoren je specifičan turistički krajobraz, živopisni ambijent, potpuno kontroliran, nadziran i projektiran prostor koji u sebi objedinjava povijest, baštinu, poljoprivredu, lov, gastronomiju, stanovanje, sport, zabavu i turističku proizvodnju, stvrajući prostor i vrijeme “Non-Stop Hotela”.

Danas, a posebno nakon ovakvog primjera, bez ikakva oklijevanja možemo reći da je fenomen hotela najslabija točka cjelokupnog turističkog sustava. Klasični hotelski resort, nekoć „rodno mjesto napretka turizma“, danas je, zapravo, najzaostaliji i najsmušeniji predstavnik turističkog kapitala. Počinjemo se pitati: Je li moderni turizam s hotelom kao glavnom tipologijom išta više od neriješenog problema i nije li on, u stvarnosti, povijesna pojava koja je objektivno prevladana? Stoji li turistički kapital i dalje pred zadaćom rukovanja svojom vlastitom organizacijom i slikom na urbanoj i planerskoj razini, kao što je stajao i prije sto godina? Nisu li promjene koje su se zbile i zbivaju se promijenile i njegovo aktualno područje djelovanja, preobražavajući time i sam koncept hotela, turizma i turističkog planiranja? Danas, dakle, nije više problem i pitanje kako stvoriti humaniju, javniju i bolje organiziranu hotelsku tipologiju, nego shvatiti objektivne zakone i principe koji vladaju oblikovanjem urbano-arhitektonskog fenomena turizma, demistificirajući složenu ideologiju koja okružuje tu raspravu i uvjetuje njen način operiranja, funkciju i konačni oblik.

Prema naturalističkome mitu o slobodnom natjecanju, upravo je turizam, kao aparat i mehanizam zabave i dokolice, jamčio idealne uvjete, pridonoseći prirodnoj ravnoteži između protivnih interesa modernog doba, a na općoj pozadini sklada između rada i odmora s jedne te tehnologije i prirode s druge strane. Danas svjedočimo promjeni paradigme gdje tržišna ekonomija, i njezini globalni medijski sustavi, zauzimaju mjesto neposredne urbane i turističke prakse. Umjesto nagovaranja na turističku potrošnju u sklopu godišnjih odmora, dopušten je i ostvaren mnogo dublji prodor u društvenu i socijalnu strukturu nego što su to mogli slabi i tromi informacijski kanali klasičnog turizma. Turizam, njegovi hoteli i resorti prestaju biti „mjesto“ da bi postali „stanje”; u stvari, to je stanje upravo i stvoreno da bi, kroz proizvode masovne potrošnje, jednoliko cirkuliralo po društvenoj pojavnosti. Buduća dimenzija hotelskog resorta podudara se s onom samog turističkog tržišta, prostor turizma je prostor globalnog svijeta i njegove jasne ekonomije.

Intenzivno koncentrirani resort ili hotel odgovara danas prevladanoj fazi spontane akumulacije turističkog kapitala. U programiranom društvu upravljanje turističkim, društvenim i medijskim interesima ne mora se više nalaziti na jednom konkretnom mjestu gdje će se odvijati turistička razmjena, upražnjavati dokolica i provoditi slobodno vrijeme. Potpuna dostupnost i probojnost teritorija uklanja resort i hotel kao odredište i dopušta organizaciju progresivne mreže ili kontrolnih organizama na cijelome području urbaniziranog teritorija planete. U staroj građanskoj ideologiji, ekološka ravnoteža i društvena pravda postaju dijelom iste izgubljene bitke: pojava turizma na primjeru Toscane, Istre, Schwartzwalda ili Provanse, daju i formalnu potvrdu tog raznovrsja. U turističkom planiranju i projektiranju turizma se stoga, još uvijek, nastoji postići ne nemoguć sklad između javnog interesa i privatnog interesa; te dvije kategorije, međutim, uzimaju se uvijek kao antitetične, protivne i nepomirljive pojave. Stoga problem postaje kako naći matricu, mehanizam ili platformu, trodimenzionalnu mrežu koja će zajamčiti slaganje takvih nepomirljivih sastavnica.

 

 

Infrastrukturu transporta, ekologije, medijske i digitalne platforme stoga možemo uzeti kao najopćenitiju komunikacijsku poveznicu među njima, jer oni postaju objektivnom i figurativnom shemom funkcioniranja turističkog života, medijske prezentacije bivanja i boravljenja na specifičnom turističkom mjestu. Zapravo, putevi i staze turizma ne opslužuju samo kompaktno tkivo onoga privatnog, nego ga također i raščlanjuju i primoravaju da komuniciraju, stvarajući prostor za pojavu specifičnog arhitektonskog jezika, jezika odnosa starog i novog, baštine i tehnologije, ekologije i infrastrukture. Obris staroga grada na obzoru tako postaje dijagramom prirodne akumulacije turističkog kapitala, slika za trženje, medijske objave i kibernetički život. Građanski hotel ili veliki resort ostaje tako uglavnom prepoznatljivim vizualnim mjestom, a njeno iskustvo ostaje vezano uz taj tip danas zastarjele komunikacije.

Provođenje potpune resocijalizacije turizma, reorganizacije teme i pojma rada, drastične promjene u pogledu na slobodno vrijeme, odmor i zabavu, uz pomoć planiranja novog turizma uklanjaju prazni prostor u kojem je kapital ekspandirao tijekom razdoblja svog rasta. Izvan samog sustava, zapravo ne postoji više nikakva stvarnost: cijeli vizualni odnos sa stvarnošću gubi važnost, kako prestaje svaka udaljenost između subjekta i pojavnosti. Hotel i hotelski resort više ne „reprezentira“ sustav, nego postaje sustav sam. Novi hotelski resort potpuno je programiran i izotropan, obuhvaćajući kroz svoje djelovanje u sebi povijesne gradove, prirodu i njezine resurse, infrastrukturu i sve različite funkcije starog grada i povijesnog urbanizma s njihovim proturječjima kao slike fluidnog resorta, novog turizma i svakodnevnog i kontinuiranom življenju u Non-Stop Turizmu.

Proizvodnja i potrošnja, konzumerizam i voajerizam, povijesno i futurističko posjeduju jednu te istu ideologiju, koja je ideologija turističkog programiranja. Obje pretpostavljaju socijalnu i fizičku stvarnost koja je potpuno kontinuirana i neizdiferencirana. Nikakve druge stvarnosti ne postoje. Tematski parkovi ili veliki autlett centri postaju oglednim uzorcima budućeg hotelskog resorta; optimalne kvazi-urbane, kvazi-povijesne, kvazi-prirodne, kvazi-otvorene strukture, potencijalno bezgranične, u kojima se ljudske funkcije u turizmu, radu, stanovanju i zabavi raspoređuju spontano u slobodnome polju, uniformirane sustavom mikroaklimatizacije, medija i optimalnim kruženjem digitalnih informacija. „Prirodna i spontana“ ravnoteža svjetla i zraka prevladana je: hotelska soba postaje dobro opremljena napuštena kuća u selu sa stanovnicima koji su djelatnici hotela, ljudi novog turizma, svi zajedno dobrovoljni zatvorenici resorta. Unutar ovog sustava ne postoji više nikakva klasična dobna, spolna, ekonomska ili politička hijerarhija, niti postoje posebne fizičke konfiguracije koje kontroliraju ljude. Svi žive i rade, odmaraju se i zabavljaju u kontinuiranoj masi arhitekture prirode i društva, arhitekture Fluidnog Turizma, arhitekture Non-Stop Hotela.

 

gif3

 

Izvori literature i fotografija:

Andrea Branzi, Fluidna Metropola, Domus br. 496, ožujak 1971. godine

Super Studio, Projects and thoughts, Domus br. 479, listopad 1969. iodine

Trumanov Show,  ZF tragikomedija, 1998. godina, režija Peter Weir, scenarij Andrew Niccol.

http://www.castelfalfi.com

Occidente Nuevo, Reciklirana Tijuana

Tijekom posljednjih sedam desetljeća kompletni građevinski i arhitektonski otpad Južne Kalifornije reciklira se i ponovo upotrebljava za gradnju kuća meksičkog pograničnog grada Tijuane. Prefabricirane barake, mobilne kuće, garažna vrata, drveni paneli i automobilske gume samo su dio asortimana koji se legalno i veoma uspješno trži između američkih veletrgovaca i meksičkih developera reciklirane stambene izgradnje. Fotografi iz Minnesote, Laura Migliorino i Anthony Paul Marchetti ovaj su veoma održiv i kreativan vid samogradnje prikazali kroz seriju upečatljivih fotografija pod nazivom Occidente Nuevo: Reciklirana Tijuana.

Upoznavši 2009. godine danas svjetski poznatog arhitekta Teddya Cruza, te potaknuti njegovom izložbom u Carnegie Museum of Art u Pittsburghu, mladi su se fotografi odlučili na slikovno istraživanje ovog godinama slabo vidljivog i relativno nepoznatog fenomena. Kroz nekoliko odlazaka u Tijuanu, pomognuti i vođeni od svojih meksičkih kolega, umjetnika Ingrid Hernandez i Alejandra Cartagene, koji su se već odprije bavili dokumentiranjem recikliranja kuća, snimili su zavidnu količinu fotografskog materijala. Ova precizno dokumentirana istinita priča živopisno opisuje proces, trgovinu, rad i ekonomiju ljudi koji jasno i nedvosmisleno djeluju, projektiraju “gotovim elementima”, stvaraju novu meksičku arhitekturu recikliranim ostacima američke gradnje.

Povijest američko-meksičkog arhitektonskog recikliranja prilično je stara. Prvi utovar drvenih baraka, prefabriciranih kuća, započeo je davne 1945. godine u vremenu nakon Drugog svjetskog rata, kada je jedno vojno naselje u San Diegu prebačeno preko granice i postavljeno u Meksiku za ponovnu upotrebu. Od tada, pa sve do danas, u Tijuani postoji organizirani, nikada službeno inaugurirani odjel za development, odjel za prodaju i gradnju recikliranih kuća. Ova održiva trgovina u kombinaciji s at-hoc planiranjem i sam-svoj-majstor gradnjom, veoma održivo i sada već potpuno rutinski udovoljava minimalnim potrebama stanovanja San Diega.

Izložba fotografija jasno i neskriveno crpi inspiraciju iz zbirke crno-bijelih fotografija Robert Adamsa iz sredine 70-ih godina prošlog stoljeća, pod nazivom The New West. Poznati fotograf veoma upečatljivo prezentira novogradnju, jeftino građenu, mobilnu i privremenu arhitekturu nastambi i novih naselja izgrađenih na pustom i golom zapadu američke pustinje. Robert Adamsov New West signalizirao je prvi značajan pomak u fotografskom prikazu američkog krajolika. Izbjegavajući ulogu fotografa i poziciju fotografije koja romantizira američki zapad, Adams se usredotočuje na izgradnju prvih velikih puteva i cestovne infrastrukture, na mobilne kućice sa raznim improviziranim trgovačkim centrima i na prve simptome američke urbane raštrkanosti u predgrađima Colorado Springsa i području Denvera.

U svojevrsnom ironičnom odmaku od Adamsa, rad Laure Migliorino i Anthony Paul Marchettia snima “novi zapad” koji nastaje od ostataka, recikliranja onoga što je sada definitivno postao “stari zapad”. Stambena naselja u Tijuani rastu i niču kroz ponovo korištenje starog stambenog fonda San Dijega. Kroz nekoliko posjeta i fotografskih ekspedicija kroz 2009. i 2010. godinu fotografi su napravili upečatljiv projekt. “Occidente Nuevo: Reciklirana Tijuana” koji bilježi šest putovanja od po pet dana, prilikom kojeg su fotografi ispresijecali grad, vozeći se i snimajući deset ili dvanaest sati dnevno. Laura bi slikala ljude, porodice i korisnike reciklirane arhitekture, dok bi se Anthony usredotočio na evidentiranje same arhitekture. Migliorino se prisjeća: “Ustali bismo u 7:00 ujutro, i slikali dok bi imali svjetla . Ponekad bismo toliko izgorjeli od jakog sunca da smo se osjećali kao da smo pijani.”

Povijest ove, danas precizno dokumentirane i zabilježene priče koja može dati moguće odgovore na otvorena pitanja gradnje, njezine legalnosti i održivosti, te potrebe i uloge arhitekta i projektiranja u ovako snažno izmijenjenim odnosima društva, ekonomija i politika gradnje, započela je zapravo davno, u godinama odmah nakon drugog svjetskog rata. Napuštene kuće uz granicu sa Meksikom najprije su odbačene od svojih izvornih stanovnika, vojnika drugog svjetskog rata i njihove pratnje, a potom i od same gradske uprave i gradskog ureda za urbanizam, u kojem su se nadali da će rušenjem i napuštanjem ovih baraka osigurati novi razvoj i ekonomiju grada i njegovih novih, “boljih stanovnika” veće platežne moći.

Kao što su se novom razvoju nadali protivnici subvencioniranog stanovanja, raširena i nesebična podrška da se riješi pitanje razgradnje kuća dolazila je s pograničnog područja Amerike i Meksika. Više od pet tisuća stanova automatski su reklasificirani iz privremenog u trajne, kako bi mogli biti prodani i premješteni u nepovezana područja San Diego Countyja, kao primjerice u San Ysidro gdje su građevinski propisi manje restriktivni ili uopće ne postoje. Neke od odvojivih kuća djelomično su obnovljene i zadržane za daljnju uporabu, dok su neke uspješno prodane za novu upotrebu u Meksiko.

Od tada sve do danas recikliranje i ponovna upotreba baraka iz Amerike osigurava održivu ekonomiju, odražava smisao za rad i formira specifičnu kulturu građenja i života unutar graničnog područja. Područje granice između Amerike i Meksika, teritorij migracije, stvara specifičan prostor ljudi i specifične kulture između dva sustava, dva svijeta, dvije politike, dvije ekonomije koje kao da ipak ovise jedna o drugoj. Ove fotografije također pokazuju svu održivost arhitekture i sposobnost recikliranja i projektiranja novih i neočekivanih prostornih sklopova, izražavajući istovremeno začudnu melankoliju i nepredvidivi humor. Osjećaje podijeljene zbog nove spoznaje koja tumači svu obnovljivost i kreativnost prilagodbe u arhitekturi, ali i ukazuje na svu besmisao reprodukcije novih elemenata masovne potrošnje u graditeljstvu i dizajnu domova današnjice.