Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Špilja, Mjesto i Arhitektura

Otkrivši u jednom trenu neku dobro skrivenu špilju, ova obična geološka tvorevina odjednom postaje vidljiva, dostupna, prerasta u veoma specifično i prepoznatljivo mjesto. Kada takvom mjestu dodamo program, akciju i razlog korištenja neovisan o tradicionalnom pojmu primarnog skloništa, dobivamo jasnu arhitekturu. Arhitekturu specifičnog mjesta, arhitekturu koja raste na temeljima zatečene prirode, arhitekturu koja prati datosti mjesta, slijedi logiku akcije, služi programu i korisniku, utjelovljujući pritom jasan i prepoznatljiv oblik. Špilja koja ima jasan razlog postojanja, mjesto funkcije i znaka.

U sredini Visa, neposredno ispod vrha Hum kao najviše točke otoka, nalazi se Duhova špilja, mjesto gdje je 1944. godine bio smješten Vrhovni Štab partizanske vojske i privremeni dom njezina maršala Josipa Broza Tita. Operacijom “Konjićev Skok” Nijemci su u svibnju 1944. planirali zračnim desantom na Drvar uništiti ili zarobiti Tita s najvišim rukovodstvom nove Jugoslavije. Zračni desant izveden 25. svibnja 1944. Nijemcima nije donio očekivane rezultate, te je Tito s Vrhovnim štabom preko Italije i zračne luke Bari prebačen Britanskim razaračem Blackmore na otok Vis. U ranu zoru 7. lipnja pristali su u Komišku luku.

Tito se s najbližom pratnjom smjestio u zaseoku Borovik, gdje su ispod brda Hum od davnina postojale dvije prirodne špilje, udubljenja u gromadama kamenog masiva. Sama odluka da Tito s Vrhovnim Štabom uđe u Duhovu špilju, osigura si tako mjesto života, dnevnih rutina, rada i počinka, zauvijek je obilježila i formirala ovo dotad anonimno mjesto.

U tom napetom, neizvjesnom i za povijest drugog svjetskog rata silno važnom trenutku, na otoku Visu se nalazi i mladi arhitekt Neven Šegvić. Kasnije prvi urednik Slobodne Dalmacije, tada mladi ambiciozni arhitekt, intelektualac, partizan koji uređuje časopis “Naš Izvještaj”. Već tada je svjestan važnosti medija, utjecaja prezentacije, utjelovljenja arhitekture koja sadrži snažnu poruku o borbi partizana. Arhitekt je to koji jasno i precizno znade špilju-mjesto transponirati u prepoznatljivu arhitekturu. Arhitekturu jasne poruke i slike, arhitekture špilje u funkciji znaka, semiotičke arhitekture, arhitekture kao čina direktne i jasne komunikacije.

Šegvić izvodi bazičan i rudimentaran projekt, privremeni sklop sastavljen od dviju špilja, suhozida, nekoliko kamenih platoa, stuba i staza. Arhitekt koristi špilje i njezina prirodno nastala proširenja, spontano nastale prelazne prostorije za formiranje predvorja, blagovaonice, sobe za rad, sastanke, te prostora za odmor i spavanje.

U bočnim krilima gornje špilje, u malim nišama i proširenjima dotjeranih klesanjem žive stijene, smješta se prostor za radni stol i stolicu na kojoj se nalazio trofejni njemački induktorski telefon, dok je na drugom, nasuprotnom dijelu špilje, smještena niša za krevet. Na malom uzdignutom platou, potpuno izdubljenom u stijeni Duhove špilje, uređen je prostor za Titovog psa, Tigra. Okolica špilje uređena je kamenim zidovima i pošljunčanim platoima. Kako zbog razloga sigurnosti, tako i zbog poboljšanja klimatskih uvjeta za boravak kroz sva godišnja doba, stvoren je začudan spoj prirode, mjesta i arhitekture.

Ovdje će, na teritoriju pod Titovom kontrolom, dr. Ivan Šubašić potpisati u lipnju 1944. sporazum kojim kraljevska vlada u izbjeglištvu priznaje “nacionalne i demokratske tekovine izvojevane od naroda Jugoslavije u toku njihove trogodišnje borbe, kojima su postavljeni temelji demokratskom federativnom uređenju”. Odavde će također Tito u kasno ljeto 1944. godine poći na razgovore s Churchillom i Staljinom, kako bi učvrstio međunarodni položaj, a na viškoj obali 12. rujna 1944. godine prvi put će otvoreno govoriti o priključenju onih slovenskih i hrvatskih krajeva koji su po Rapallskom ugovoru pripali Italiji poručiti – Tuđe nećemo, svoje ne damo!

Nakon rata Neven Šegvić nastavlja svoj projekt špilje na Visu. Početkom pedesetih godina prošlog stoljeća Titov privremeni dom, sklonište i radni prostor Vrhovnog Štaba, pretvara se u memorijalni centar. Mjesto memorije, mjesto posjete. Šegvić projektira prilazne staze, vanjski prostor, sada bez opterećenja skrivenosti i obaveze potpune tajnosti. Pretvara špilju i njezin okoliš u memorijalni park. Arhitekt Nenad Fabijanić u osvrtu na ovo genijalno Šegvićevo djelo kaže ; “Elementarna jednostavnost viške buže i opne u ovom je djelu svedena na značaj i format proporcije i strukture. Kontura Šegvićevog reza, koju potvrđuje svaka njegova skica, ovdje uokviruje arhaični kadar dalekog mediteranskog prospekta.” Dvije razdvojene špilje s pripadajućim putevima i prilazima, Titove sakrivene sobe, dvije kamene duplje sada postaju mjesta trajnog memorijalnog susreta. Špilje nadopunjuju arhipelag kraških mjesta, potenciraju točake i linije mediteranskog teritorija, stvaraju mjesta pogleda, okvire novih susreta.

Danas, više od pola stoljeća od nastanjivanja špilje na Visu i izvedbe memorijalnog centra, neki dobro informirani izvori kažu da je špilja Titu služila zapravo samo kao sklonište u slučaju iznenadnog napada neprijatelja na Vis. Tito je kažu, s Vrhovnim štabom i svojim psom boravio u Villi Tramontana pored Komiže, lijepoj ladanjskoj kući izvedenoj početkom dvadesetog stoljeća.

Bilo kako bilo, Šegvić je ovim jednostavnim, promišljenim gestom – potezom u prirodi, pokazao nepotrošivost arhitekture. Arhitekture koja jasno pokazuje vanvremensku karizmu čovjeka, mjesta, i pokreta. Arhitekturu koja redefinira, uravnotežuje i interpretira mjesto, te šalje jasnu sliku ideje koju zastupa. Mjesto i arhitektura koja jednog trena prerasta u mit.

 

Prora, Turizam kroz snagu radosti i veselja

“Za sve one koji poput nas vjeruju da arhitektura ima sposobnost definiranja specifičnog i jasnog načina ostvarivanja kozmičkog poretka na zemlji, te da također postoji mogućnost stavljanja stvari u red, koje prije svega potvrđuju sposobnost čovječanstva za svakodnevnim ponašanjem i djelovanjem prema jasnim razlozima života, mišljenja smo da naša “moderirana utopija” može u bliskoj budućnosti zamisliti stanje u kojem će arhitektura biti stvorena jednim potezom, jednim aktom, te će iz jednog arhitektonskog poteza biti sposobna razriješiti sve motive koji su doveli čovjeka da gradi dolmene, menhire, piramide, i na kraju kao ultimativni racio, beskonačne bijele linije u pustinji.” Superstudio, The Continuous Monument: Arhitektonski model za totalni urbanizam, 1969. godina.

Na njemačkom otoku Rügen, okružen Baltičkim morem i položen uz dugačku pješčanu plažu, proteže se najveći hotel na svijetu. Četiri kilometra dugačka kuća, hotelski resort Prora, predstavlja perjanicu KDF – “Kraft durch Freude” projekta, promišljenog i pomno planiranog nacionalnog programa i pokreta koji brine o zabavi i razonodi višemilijunske populacije Trećeg Reicha.

KDF – “Kraft durch Freude” ili u slobodnom prijevodu “Snaga kroz radost i veselje”, početkom 1936. godine raspisuje arhitektonski natječaj za najveći hotel na svijetu. Svoje autorske radove prijavljuje 11 renomiranih njemačkih arhitekata, a prvu nagradu osvaja projekt dugačkog hotela, kuće-zida, arhitekta Clemens Klotza. Projektom je planirano da se hotel Prora položi paralelno uz blago povijenu liniju pješčane plaže, te da se sastoji od dva simetrično zrcaljena krila, odnosno sjevernog i južnog kraka hotela, koji se preko centralnog trga za masovna okupljanja, te velikom ceremonijalnom dvoranom i pratećim centralnim sadržajima, stapaju u jedinstvenu cjelinu velebnog turističkog resorta.

Svaki od dva jednaka trakta hotela sastoji se od četiri bloka s deset stambenih jedinica. Blok je sastavljen i sklopljen nepreglednim nizanjem soba veličine 5 x 2,5 m koje bi u jednom trenu mogle primiti i udomiti od 20.000 do 50.000 turista. Svaka soba ima dva jednaka kreveta, stol s dvije stolice, ormar i umivaonik te kvadratni prozor s pogledom na more.

Na svakom katu nalaze se zajednički toaleti, tuševi i polivalentna dvorana za okupljanja stanara hotela. Između dva hotelska bloka nalazila se centralna recepcija, uprava i veliki otvoreni trg za festivale te dvorana za plenume i predstave u kulturi. Kompleks uključuje nekoliko restorana, kina, sportskih dvorana, dvorana za plivanje i mjesta za zabavu, kao i kućice za prateće osoblje resorta. Tu se nalazi i vlastiti zaglavni željeznički kolodvor na koje svakodnevno dolaze i odlaze kompozicije vlakova s novim, i novim turistima.

Ispred glavnog trga i velike centralne plaže izgrađeno je pristanište s vezovima za KDF kruzere, poznate velike namjenski građene brodove “Robert Ley” i “Wilhelm Gustloff”. Kruzeri su putovali najčešće na redovitim rutama do Italije ili Norveške. Jedno krstarenje od sedam dana do Norveške, sa svim obrocima i troškovima smještaja, koštalo je oko 60 maraka, dok je prosječna plaća radnika u Njemačkoj u tom periodu iznosila 150 maraka.

Drugog svibnja 1936. godine, nakon izrađenog izvedbenog projekta, položen je kamen temeljac, te je krenula izgradnja hotelskog resorta “Koloss von Prora”, najvećeg graditeljskog projekta Trećeg Reicha. Na izgradnji četiri kilometra dugačke građevine sudjelovalo je 9.000 radnika, dok je gradnja trajala tri godine. Uz graditeljski cilj, imala i jasan ekonomsko-ideološki cilj poticanja njemačkog gospodarstva, ali i podržavanja turističke industrije za izlaz iz krize dvadesetih godina prošlog stoljeća. Tijekom 1934. godine, kada je KDF krenuo s masovnim motiviranjem Njemaca u korištenju slobodnog vremena, kroz snagu veselja i kolektivne sreće, organizirao je više od dva milijuna putovanja, a do 1939. godine u turističkim putovanjima i odlascima na odmor veselo je sudjelovalo nešto više od 25 milijuna ljudi.

KDF je pored aktivnosti u izgradnji velebnog resorta i organizacije kružnih putovanja velikim brodovima također pokrenuo i proizvodnju automobila KDF-Wagen. Bilo je zamišljeno da građani-kupci vrše uplate od pet maraka tjedno, te da za to dobivaju i skupljaju samoljepive markice. Kada bi ispunili album sa svim potrebnim markicama, za otprilike 4 godine trebali bi dobiti nov-novcat automobil koji je ubrzo postao planetarno poznat kao Volkswagen Beetle. Nažalost ovaj, za to vrijeme inovativni model štednje, nije doživio svoju potpunu realizaciju, propao je zbog velikog svjetskog rata, te tako niti jedan novi Volkswagen nije dospio u ruke vlasnika koji su brižljivo skupljali samoljepive markice. Umjesto toga, kao svojevrsnu odštetu, Volkswagen je nekim potencijalnim vlasnicima isplatio i do 2000 njemačkih maraka odštete za neiskorištena sredstva štednje.

Tijekom 1939. godine ratne aktivnosti na prostoru Europe eskaliraju u veliki svjetski rat. Hitler zaustavlja izgradnju Prora Resorta. 9000 graditelja velebne građevine mobilizirano je na brojna Europska ratišta ili preseljeno u tvornice naoružanja kao prijeko potrebna radna snaga. Hitler planira nedovršenu turističku građevinu transformirati u veliku vojnu bolnicu za zbrinjavanje ranjenika rata koji neumitno dolazi.

Tijekom ratnih akcija i savezničkih bombardiranja protiv Hitlerove koalicije, koja slijedi tijekom 1944. godine, mnogi odbjegli stanovnici Hamburga i gradova iz regije koja gravitira otoku Rügenu, našli su utočište u jednom dijelu hotela koji ih je primio, s dijelom ratnih izbjeglica s istočnih granica Njemačke. Tijekom rata kompleks se također koristio kao poligon za obuku policijskih i diverzantskih postrojbi Trećeg Reicha na simulacijama gradske i bliske borbe. Nakon drugog svjetskog rata, “Prora” je služila kao vojni položaj i vojarna za mnogoljudnu armiju njemačkog  DDR-a. Nakon njemačkog ujedinjenja tijekom 1990. godine hotel je korišten kao vojna tehnička škola, te je osigurao nužno potreban smještaj tisućama izbjeglicama s prostora Balkana.

Gledajući danas sa distancom od gotovo pa jednog stoljeća na ovu fascinantnu kuću-zid, beskonačni hotel, te čitajući jednako tako davne tekstove i manifeste Superstudio – Continuous Monument s kojim sam počeo ovaj osvrt, pitam se koja bi to ideologija, i koji bi to sustav danas ili u bliskoj budućnosti mogao pokrenuti ili potvrditi u svakodnevnom životu jedan ovako kontradiktorno logičan, gotovo pa i naivan, ali kolosalno iskren odnos arhitekture i društva?

Andrija Čičin-Šain, Drugačiji Pogled Na Turizam

U povijesti arhitekture čest je slučaj da neki projekti ili realizacije poznatih arhitekata ostaju daleko od očiju javnosti  i stručne kritike. Takvi radovi skriveni su u sjeni uspjeha nekih njihovih poznatijih, medijski bolje praćenih, ili pak od struke priznatijih i lakše vrednovanih ostvarenja. Upravo takvu sudbinu doživljava dio opusa arhitekta Andrije Čičin Šaina, većini javnosti poznatog po izvedbama legendarnog hotela Libertas i Palace u Dubrovniku. Danas, pedesetak godina nakon njihovog projektiranja ili izvedbe, donosim neke druge, manje poznate i analizirane projekte ovog vrsnog arhitekta. S kolegom Čičin Šainom imao sam priliku družiti se u više navrata tijekom 2004. godine, digitalizirati dio njegovog manje znanog, a osobno mi vrlo inspirativnog opusa turističke arhitekture, te u suradnji s Društvom Arhitekata Rijeke-DAR organizirati jedno iznimno inspirativno predavanje.

Arhitekt Andrija Čičin-Šain živio je i radio Rijeci, te je u suradnji s kolegom Žarkom Vincekom ostvario značajan doprinos razvoju turizma i turističke arhitekture 60-ih i 70-ih godina dvadesetog stoljeća. Pored poznatih i danas često prisutnih slika iz prošlosti, preko kojih se propituje i analizira razvoj turizma, po strani je ostavljen niz projekata i studija hotelskih naselja koje ovaj arhitekt izvodi za potrebe turističkih poduzeća Istre, Primorja i Dalmacije. Andrija Čičin-Šain promišlja drugačije viđenje hotela, uvodi neke nove poglede na hotelsku tipologiju, donoseći pritom neočekivane osvrte na mogućnosti turizma, drugačije poglede na temu dokolice, mjesta odmora i zabave.

1964. godine,  u malom mjestu Punat na otoku Krku, u suradnji sa Žarkom Vincekom i Borisom Tomašićem, Andrija Čičin-Šain projektira turističko naselje “hotela-sojenice”, kao pratećeg objekta prve nautičke marine u Kvarnerskoj regiji. Hotelsko naselje i restoran u potpunosti su smješteni na vodi, te nizom mostova povezani s obalom. Svaka soba ima izoliranu terasu-sunčalište, te vlastitu barku, kojom gost individualno pristupa svojoj “hotelskoj sobi”, malim stubama preko karakteristične “bokaporte” ulazi iz plovila u svoju privremenu kuću.

Recepcija i pomoćni pogoni hotela smješteni su na obali i oblikovani u pejzažu kao prostorna derivacija krčke gromače. U sklopu hotela na vodi, kao zasebni entitet, predviđen je i “sojenica-restoran”, podvodni bar i akvarij. Ovaj originalni projekt, koji bi i danas predstavljao znatan otklon od arhitektonskih i urbanističkih konvencija, jasno pokazuje kako Čičin-Šain ne projektira u granicama postojećeg. On anticipira drugačije, iznalazi nove i neočekivane odnose arhitekture i prirode, čovjeka i mora, drugačiji i specifičan pogled na mjesta i turističku ponudu.

Iste godine, paralelno s izradom krčkog projekta, ali sada na samom jugu Jadrana, na poluotoku Sustjepanu u Cavtatu, Andrija Čičin-Šain radi još jedan “rastavljeni” hotel, u kojem ponovo jasno individualizira sobu, razdvajajući je od pratećih servisa, usluga i centralnih sadržaja hotela. Odgovarajući jasno i precizno na potrebe intenzivnog razvoja dubrovačkog turizma, projektira turističko naselje koje bi obuhvaćalo samostojeće apartmane, nekoliko restorana, barova, te objekte za zabavu, sportske terene i dječja igrališta.

Poluotok Sustjepan nalazi se preko puta samog centra Cavtata, pa naselje gradi isključivo skriveno u zelenilu kako ne bi konkuriralo gradu. Restoran, kao centralni fokus ove razvedene i disperzirane strukture, je u ovom projektu trebao biti smješten na najužem dijelu poluotoka, ukopan u zemlji, tako da mu je krovna zelena terasa povezana s prirodom i lokalnim pejzažem. Smještajne jedinice koncipirane su kao zasebni apartmani, kuće u prirodi s vlastitim terasom i pogledom na more, građeni suhozidima izvedenog iz lokalnog kamena, lako dostupnim materijalom toga kraja.

Njegove analize, studije i projekti koji propituju organizaciju hotela kao rastočenu, disperziranu i rahlu strukturu, gdje se svaka smještajna jedinca pretvara u autonomnu kuću, mjesto odmora, ali i generatora zajedništva, artikuliranog javnim prostorom poput malog primorskog gradića, dobivaju svoju konačnu materijalizaciju 1969. godine u Turističkom naselju Polari (danas Villas Rubin), u Rovinju, gdje Čičin-Šain sve do 1979. godine, i pred sam odlazak u mirovinu, kontinuirano gradi svoju posljednju turističku realizaciju.

Turističko naselje Polari smješteno je u neposrednoj blizini grada Rovinja, na praznoj parceli uz samo more okruženoj starim maslinicima. Gotovo ravan teren bez većih uzvisina zahtijevao je niske, isključivo jednokatne i dvokatne objekte koji neće svojom vizurom i siluetom konkurirati starom gradu. Projektiranje naselja Polari osmišljeno je kao “grad u malom”, mjesto sa svim potrebnim sadržajima, infrastrukturom i komunikacijama. Čičin-Šain uvodi središnju pješačku komunikaciju koja se pruža od recepcije smještene u centru naselja, preko dva manja trga, pa sve do same morske obale. Kuće hotela okružene su maslinicima organiziranih oko pješačke ulice u centru naselja, dok je obalna zona, šetnica uz more, namijenjena isključivo dnevnom boravku, rekreaciji i razonodi gostiju na plažama, bazenima i igralištima.

Čičin-Šain u naselju Polari projektira nekoliko tipiziranih kuća. Od slobodnostojećih, kuća u nizu, preko prizemnih do katnih, kuće su većinom atrijskog tipa, s vlastitim vrtom ograđen visokim zidom koji jamči potpunu izolaciju od ulice i vreve naselja. Kuće u nizu organizirane su na jednoj, dvije, iznimno tri etaže, s kojih se pruža pogled na Rovinj, te takvom složenom organizacijom kompenziraju nedostatak vrta i intimnost parcele. Naselje u cijelosti nosi pečat primorskog gradića. Kosi krovovi prekriveni kupama kanalicama, vanjske stube i trijemovi, lođe, natkriveni prolazi, pergole s vinovom lozom, kameno popločenje, tek su neki od oblikovnih motiva koji manipuliraju suvremenošću, slikama povijesti i tradicijskom gradnjom.

S umjetnicima Raulom Goldonijem i Eugenom Kokotom, Andrija Čičin-Šain uređuje interijere, i predlaže specifičnu kolorističku viziju novog naselja. Odabir fasadnih boja te njihov učinak na cjelokupan doživljaj naselja Polari otvara i danas mogućnosti za nove interpretacije. Pastelno žuta, oker, ljubičasta, plava i venecijanski crvena, kao pet osnovnih boja istarske arhitekture na zapadnoj obali, našle su svoje mjesto i u naselju Polari. Ova veoma promišljena, konceptualno održiva, jednostavna, ekonomična i silno duhovita gradnja ostat će sigurno trajni poticaj za promišljanje suvremene arhitekture i svakodnevne gradnje.