Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Kuća Požara

Sigurnost građevine te sposobnost arhitekta da kroz projekt predvidi i apsorbira sve moguće nesreće i potencijalne katastrofe, snažno definira kontekst u kojem djelujemo. Atesti, pravilnici, naprave, uređaji i građevinski elementi koji pretpostavljaju i definiraju siguran život unutar građevine, lišen svake, pa i najmanje moguće nepredvidivosti, počinju biti uvjeti svakog arhitektonskog projekta. Rođen je novi mit o apsolutno sigurnom i svima preporučenom načina korištenja i korektnog ponašanja u kućama.

Jedan od najvećih strahova suvremene arhitekture i društva je požar.

Potaknuti objektivnim opasnostima suvremenog društva, stvarnim i prirodnim katastrofama te novim paranojama medijatiziranog svijeta, kristaliziraju se i konačno oblikuju specifična pravila ponašanja u arhitekturi požara. Stvaraju se drugačiji prostorni odnosi, neočekivana konstruktivna rješenja, alternativna materijalnost kuća, ali i nove vještine projektiranja, prevencije i ponašanja unutar specifičnih uvjeta gorućih građevina. Kako bi uvjerili sebe, ali i druge da se mogućnost katastrofalnog požara može svesti na najmanju moguću mjeru, da možemo predvidjeti, upoznati sve opasnosti koje požar donosi te obučiti građanstvo i specijaliste u borbi protiv požara, izvedena je kuća koja apsorbira i predviđa sve katastrofe uzrokovane vatrom.

U malom mjestu Glattbrugg pored Zuricha tijekom 2008. godine izvedena je jedna nova betonska kuća. Na prvi pogled ova se građevina gotovo pa idealno uklapa u estetiku i poruku suvremene švicarske arhitekture. Betonska konstrukcija, minimalizam oblikovanja, racionalnost materijala, jasan i dobro promišljen konstrukt položen je u centar velike parcele. Ono što ova skladna građevina vješto skriva, te fenomen same kuće i mjesta čini dodatno zanimljivim, je podatak da ova građevina u sebi anticipira i prikazuje očitim sve moguće prostorne scenarije uzrokovane katastrofom požara. Nazvana Brandhaus II ili Kuća Požara II kako je lokalno stanovništvo naziva, najsuvremeniji je svjetski trening centar za izučavanje požara u kućama i obuku vatrogasaca.

Ono što prvenstveno razlikuje Brandhaus II od ostalih stambenih zgrada u Glattbruggu je podatak da na kući nedostaju ostakljeni prozori, te da njena arhitektura i konstrukcija posjeduje specifičnu sposobnost da bude zapaljena nekoliko puta na dan. Da bi dodatno potencirali trening vatrogasaca te uvježbali njihove požarne procedure do apsolutnog automatizma, planovi, tlocrtna organizacija, arhitektura pregrada, stropova i otvora kuće, dizajnirani su tako da onemoguće ili bar dodatno otežaju jednostavno snalaženje u prostoru. Osnovni cilj tlocrtne organizacije kuće je bilo otežati bijeg, onemogućiti lagani izlazak njenih trenirajućih “stanovnika”. Kuća je projektirana kako bi vatrogasce naviknula na stanje požarnog stresa, te omogućila cjelodnevno treniranje i snalaženje u prostoru dima, vatre, buke, strujanja zraka i kaosa izazvanog požarom.

Ova nova betonska zgrada, odnosno suvremeni požarni konstrukt, zamijenio je trideset godina staru konstrukciju u Glattbruggu koja više nije mogla odgovoriti na nove sigurnosne zahtjeve vatrogasaca u obuci. Unutar konstrukcije nove građevine ugrađene su suvremene instalacije plina vođenog kroz zamršene sustave cijevi i kanala položenih u čelične i betonske zidove, definirajući pritom novi i veoma sofisticirani sustav “kontrolirane vatre”.

Kućom zapravo upravlja snažni kompjuter sa specijalno izrađenim softverom i programom kojim upravlja operater, smješten u kontrolnoj sobi susjedne građevine. Iz ove udobne i sigurne prostorije trenažni vatrogasac, specijalist za protupožarnu obuku, programira i upravlja mrežom i organizacijom za simulacije požara. On prema točno određenim uvjetima, procedurama, na specifičnim mjestima i samo njemu znanim vremenskim intervalima, uključuje i simulira stanje požarne katastrofe.

Zgrada požara organizirana je oko dva potpuno različita sigurnosna stubišta, s dva odvojena sustava komunikacija i prolaženja kroz građevinu. Prostor između jezgri rezerviran je za simulacije požara po cijeloj visini građevine, dok je u cijeloj površini poda i stropa građevina “obložena” tehničkom opremom potrebnom da bi prenijeli vatru na sve dijelove i najudaljenije kuteve prostorija. Stvorena je praznina “vatrene sobe”, jasan tehnički okvir za udomljavanje požara, strogo projektirani prostor koji gori i bukti koliko, kada i kako želimo.

Vatreni jezici, velike goruće buktinje, vode se iz kontrolne sobe preko zidova do namještaja, od vratiju do kreveta, od stolova do sofe i stolica, preko stropova do ormara, a sve prema zadanoj proceduri centralno nadziranog kompjutora. Sve se može zapaliti i sve se može jednako tako u trenutku zagasiti. Kuća, sobe, koridori i sve  pomoćne prostorije, podrum i garaža s automobilima – apsolutno baš sve može gorjeti. Zahvaljujući različitim krovnim oblicima, olucima, nagibima te krovnim oblogama, visinama kuća koje odgovaraju standardu gradnje u gradu Zürichu, mnoge se nepredvidive situacije izazvane požarom mogu simulirati i na pročelju same kuće. Svaka vanjska stuba, hodnik, nadzemni i prizemni trijem dio su klasičnih i standardiziranih elemenata arhitektura preuzetih iz okoline. Kuća je kolaž prostornih, geometrijskih, oblikovnih i funkcionalnih sklopova arhitekture Zürich Kantona.

Kuća požara Brandhaus II s arhitektonskog stajališta izuzetno je zanimljiv i kreativno poticajan slučaj. On kreće od fenomena katastrofe, od požara i nepredvidivosti događaja, ka novoj arhitekturi. Ovaj specifičan projekt kreće od same posljedice razornog požara, kreće od prostorne simulacije kaosa, destrukcije i jasne nelagode uzrokovane vatrom, stvarajući pritom neočekivane prostorne oblike, novu arhitekturu slaganu elementima pragmatične sigurnosti i zaštite. Ponuđena je nova mogućnost, drugačiji okvir tumačenja protupožarnog programa, stvoren je stambeni prostor definiran i generiran iz potpuno drugačije i svima neočekivane perspektive. Svjedočimo projektiranju i građenju arhitekturom vatre i požara. Projektiranje strahom od katastrofe.

Arhitektura Noćnog Kluba

 

Nightclubbing we’re nightclubbing

We’re walking through town

Nightclubbing we’re nightclubbing

 

We walk like a ghost

We learn dances brand new dances

Like the nuclear bomb

 

When we’re nightclubbing

Bright white clubbing

Oh isn’t it wild

 

Nightclubbing, David Bowie and Iggy Pop, Idiot, (1977)

Ako su izumi eskalatora, lifta i klimatizacije jasno odredili arhitekturu non-stop grada konzumerizma, onda su sigurno tehnologije koje su nastale na temelju izuma Grahama Bella, John Logie Bairda i Michael Faradaya presudno oblikovale prostore noćnih klubova i društvo spektakla arhitekata neo-avangarde 60-ih godina dvadesetog stoljeća.

Noćni klubovi ili disko-klubovi, kako ih često nazivamo, tijekom 60-ih i ranih 70-ih godina bili su specifična i progresivna mjesta koja su značila mnogo više od običnog arhitektonskog programa. Za mlade osviještene arhitekte, zasićene predvidivošću galopirajućeg kapitalizma prostori noćne zabave igraju središnju ulogu u njihovom programskom profiliranju i stručnom emancipiranju. U nekim slučajevima tehnologija svjetla i zvuka te aparati za prijenos informacija i slika, postat će gotovo pa ključni motiv, ikone ideološke inspiracije za njihov uspješan svakodnevni rad i postojanje. Noćni klub za njih je način razmišljanja, novi i neistraženi dio arhitektonskog prostora, skriveni dio organiziranog grada oslobođenog predvidivosti zoniranja, inertnosti programa i akademske tromosti.

Prvi jasni pomaci u projektiranju, gradnji, istraživanju i promociji ovih novih tipologija započinju u Italiji, unutar klasičnog akademskog obrazovanja na Fakultetu Arhitekture, Sveučilišta u Firenci. U razdoblju od 1968. i 1969. godine profesor Leonardo Savioli organizira niz radionica na temu “Spazio di Coinvolgimento”. To su novi prostori “upletenosti-isprepletenosti”, prostori novih medija, zabave i spektakla na kojem Adolfo Natalini i Paolo Deganello, budući članovi Superstudia i Archizooma, s kolegom Pietrom Derossiem i Giorgiom Cerettiem, budućim članom skupine Strum 12, razrađuju zadane teme.

Među raznim programima posvećenim zabavi, medijima i spektaklu, obrađuju i projektiraju teme pod radnim nazivom “Piper”. Piper dolazi od imena lokalnog Piper kluba koji je 1965. godine otvoren u Rimu te je postao legendarno mjesto za sljedbenike filozofije života “Dolce Vita”. Smješten u bivšem kinu, Piper klub bio je ispunjen i oblikovan radovima pop-umjetnosti Andy Warhola te lokalnih umjetnika Piera Manzonia i Maria Cintolia, koji su prikazivali svoje pop-murale na zidovima kluba, dok su se svjetla stroboskopa, novog treptajućeg svjetla, projicirala na velikom plesnom podiju. Inspiracija i snažni utjecaj na mlade arhitekte ima i umjetnik Nicolas Schöffer, koji 1966. godine u St. Tropezu izvodi klub Voom Voom, koristeći reflektirajuće prizme, ogledala s tada veoma poznatim luminodinamičkim efektima.

Godine 1968. časopis Domus objavljuje poseban tematski broj o toj novoj specifičnost arhitekture, te tamatski članak pod naslovom “Divertimentifici” slobodno prevedeno kao “zgrade zabave”. U sklopu tog izdanja prikazane su nove realizacije klubova Piper u Torinu i Altro Mondo iz Riminija, grupe Strum 12. Slijedeće godine, u prostoru potpljenog i u poplavi (koja 1969. zahvaća centar Firenze) razorenog podruma zgrade skupina Superstudio izvodi klub Mach 2. Ideja zatvorene kutije, spremnika svih mogućih efekata – zvukova, svjetla, pare – ovdje se nastavlja i dalje razrađuje. Kabeli, skele, reflektori, konstrukcije i zvučnici označavaju identitet projekta veličajući superiornu tehničku infrastrukturu.

Tih godina svima je već jasna i dokazana moć prostora zabave. Upotreba prostora novih slika noći, zvukova klubova, tehnologije novog vremena, zabave inspirirane kroz neo-avangardu Italije kasnih 60-ih, na prostoru Amerike biva uhvaćena i renterpretirana unutar ponešto drugačijeg konteksta. Paviljon za kompaniju Pepsi, izgrađen u Osaki tijekom World Expo 1970. godine, osobito je značajan događaj u tehnološkom eksperimentiranju i aplikaciji arhitekture zabave i spektakla.

Direktor Pepsi marketinga David Thomas, poziva tvrtku Experiments in Art and Technology te vlasnika poznatog noćnog kluba u New Yorku, Electric Circus, da mu dostave prijedloge za paviljon koji bi, prema njegovoj zamisli, trebao biti utjelovljenje neke vrste “velikog disco-multimedijalnog-kluba”, kombinacija umjetnosti i znanosti za stvaranje prostora nove društvenosti, spektakla i zabave.

 

 

Popis ljudi koji su bili uključeni u projekt je beskrajan i uključuje više od četrdeset inženjera i dvadeset umjetnika. Između inženjeringa i umjetnosti, arhitekt tako postaje neka vrsta komunikacijskog sučelja. Njegov rad, od tog trena, postjae apsolutno posvećen akciji, skriptiranju i kreiranju događaja, sklapanju različitih medija, prostora i slika. Pepsi Paviljon je u potpunosti mjesto novog iskustva za gledatelja. Svjetlo, zvuk i taktilni osjeti definiraju specifično okruženje, oni konačno zamijenjuju i transformiraju shvaćanje i percepciju građene arhitekture.

Za razliku od klasičnog bavljenja prostornim fenomenima arhitekture Disco-Club i novi paviljoni zabave postaju novo mjesto u kojem se projektira, oblikuje i pamti događaj. Arhitektura ovakvih mjesta ne rezultira samo novim formalnim rezultatom, ona donosi slijed iskustava te veoma snažan i dobro pamćen set percepcijskih podražaja. Osim formalnog aspekta, arhitekturu ovih eksperimentalnih projekata karakterizira izgradnja umjetnih atmosfera, koje se mijenjaju kroz tehnološke uređaje i njihove utjecaje na okoliš.

Ovaj jasan i veoma precizno određen prijenos uloge arhitekture izgrađenog objekta na proživljeno iskustvo neminovno mjenja ulogu arhitekta, korisnika, njihovo gledanje na prostor i vrijeme. Kako kaže povjesničarka umjetnosti Carlotta Darò u svom seseju “Night-clubs et discothèques, visions d’architecture” disco-club kao novi receptivni objekt uronjen je u multimedijalnu sredinu, te postaje, u urbanim vizijama nekih arhitekata neoavangarde 60-ih godina, glavni programer mjesta svakodnevnog života.

Napušteno Selo, Prazni Grad

Jednom, ne tako davno, na malom kineskom otoku Shengshan živjelo je jedno malo ribarsko selo. Marljivi i samozatajni stanovnici tog živopisnog otočića u pokrajni Zhejiang radili su i lovili, slavili su i žalovali, rađali i umirali, održivo živjeli svoje stanište na obroncima zelenoga brda. Strpljivo su gradili male kamene kuće izvedene iz lokalnog materijala, slagali i polagali puteve i zavojite stube koje vode do mora i ribarskih brodica.

Godinama bi brojni ribari jutrom odlazili u lov, a navečer se vraćali svojim porodicama i kućama. U jednom se trenu ribarska industrija, izlov velikim brodovima i prerada ribe preselila u veliki grad Shanghai. Stanovnici malog sela Shengshan napustili su svoje domove i prešli u velike kineske gradove. Ostali su prazni domovi, napuštena ognjišta.

Dvadesetak godina nakon iseljavanja amaterski fotograf Qing Jian iz Shanghaia nedavno je posjetio otoke Shengshan. Ploveći uvalama i istražujući predivnu prirodu otoka došao je do sela potpuno zaraslog u zelenilo i bršljan. Poput kakvog zavodljivog, ali blago jezovitog, romantičnog i pomalo zastrašujućeg filma, svojim je fotografijama posvjedočio trenutku gdje se arhitektura malog grada i priroda spajaju u jedno. Kuća postaje stablo, priroda postaje grad.

U malom selu Shengshan uhvaćen je taj rijetko viđeni trenutak transformacije, trenutak gotovo pa zadivljujućeg prijelaza artificijelnog u prirodno. Kroz kuće, njihove prozore i vrata danas prolazi priroda. Bršljan vijuga iz vanjskog prostora, prema unutarnjem, oblači kuću u prirodni, zeleni kaput. Ono što je nekoć bilo održiv ribolovni centar, gradić, središte rada i života, pred našim se očima pretvara u zelenu džunglu, arhitekturu zapetljanih biljaka i napuštenih građevina.

 

Ovo malo primorsko selo danas je romantično sjecište turista, koji sve češće i intenzivnije posjećuju ovo, do pred neku godinu potpuno zaboravljeno otočje, udaljeno samo dva sata plovidbe od vreve i gužve velikog Shanghaia.

Na drugom kraju Kineskog kopna, isto na tako davno, rasli su i bujali novi gradovi. Kineska vlada godinama je intenzivno investirala u gradnju novih gradova i pripadajuće im infrastrukture. Brojni su seljaci, stanovnici malih poloprivrednih, ribolovnih i stočarskih krajeva preseljeni u velike gradove. Svjetska proizvodnja željezne rudače i građevinskog čelika godinama je držala svoju cijenu, razvijala, planirala i organizirala svoju proizvodnju upravo prema ovom dijelu brzorastućeg svijeta.

Vrtoglavi rast BDP-a Kine, potaknut velikim radovima, svima je pomutio pamet. Ulaganje u nekretnine napuhalo je balon investicionog građenja do granice pred pucanje. Ekonomski podaci o BDP, kojeg svi tako vole, neovisno o režimu, totalitarnom, liberalnom ili demokratski usuglašenom sustavu, svima zamagljuje jasan pogled na stanje stvari. Predvidivi argumenti, neoborivi kriteriji i procjene temeljene na rastućem brutto društvenom proizvodu, tjerali su svih na ulaganja. Jedan od takvih velegradova, balona investicija i ulaganja u nekretnine bio je grad Ordos.

Tijekom 2003. godine, dužnosnici i rukovodeća garnitura s gradonačelnikom Ordosa počeli su planirati novu gradsku četvrt za 1.000.000 stanovnika. Zahvaljujući 161 milijardi dolara ulaganja u 2010. godini, “Dubai sjeverne Kine” kako su ga glamurozno najavljivali i reklamirali, tih je godina već imao izgrađeni kapacitet da udomi 300.000 ljudi.

Od tada, dolaskom svijetske ekonomske krize, stvari se nisu pomakle na bolje, u Ordosu i danas živi samo 30,000 novih stanovnika. To nije samo grad duhova, to je grad u kojem, budimo iskreni, većina ulagača i investitora nikada nisu ni pomišljali živjeti. To je bio grad ulaganja. S druge strane, zbog tekućih gospodarskih pitanja i stanja neizvjesnosti, Kineska vlada i lokalna uprava Ordosa jednostavno ne može uvjeriti stanovnike da se iz starog grada presele u nove kvartove. Stanje blokade i paranoje ukočilo je daljnji razvoj i tokove predpostavljenog ekonomskog rasta.

Nema sumnje, najveći strah političara, ekonomista, investitora i menadžera brojnih investicionih fondova i banaka zapravo je otvoreno i svima nelagodno pitanje: “Je li Kina i njezino tržište nekretnina zapravo balon koji ubrzo zaglušujuće puca?” Potencijalni slom nekretnina u Kini ugrozio bi čitav svijet, te onemogućio brz i izvjestan gospodarski oporavak globalnog društva. Da sve ide u tom smjeru potvrdio je nemili događaj iz rujna 2011. godine, kada je Wang Fujin direktor Zhongfu Real Estate Development Co. oduzeo sebi život zbog nagomilanih dugova.

Wang je do svog umirovljenja bio predsjednik suda u Ordosu, a prije odlaska tijekom 2007. godine započeo je svoje vlastito poslovanje s nekretninama, prikupljajući sredstava od brojnih pojedinaca, uključujući i vlastite Zhongfu Real Estate Development Co. djelatnike, umirovljenike i brojne suradnike iz pravosuđa i politike nove Kine. Prema nekim izračunima Zhongfu je vjerovnicima i developerima podigao ukupno 263 milijuna yuana, s ukupno preko 2.000 zasebnih pojedinačnih ugovora o kreditiranju. Nemogućnost vraćanja kredita blokada i neupitni stečaj nagnao ga je na samoubojstvo, što je sablaznilo strane ulagače.

Ove dvije istinite priče, slikovite vinjete događaja i mjesta kojima svakodnevno svjedočimo, pokazuju istovremeno prazne gradove i napuštena sela. One opisuju procese, društvene i ekonomske tokove, kojima se definira propast jedne strukture, ali jednako tako oslikavaju potpunu neodrživost nekih drugih predpostavljenih strategija. Svjedočimo slikama napuštenih sela kao rezultata promjene u proizvodnji i radu, dok su gradovi duhova rezultat proizvodnje neutemeljenih vrijednosti koje svakog časa mogu nestati.

No ipak, ovi promjeri nam mogu biti i veoma poučni i sugerirati neke moguće odgovore na pitanja razvoja, vremena i nepredvidivosti trenutka. Tako je sliku ozelenjenog gradića usred kineskog otočića i azurnog mora lako zamisliti kao romantičnu scenografiju nekog veoma uspješnog turističkog, hipsterskog resorta, idealno udaljenog od stresa i svakodnevne neizvjesnosti grada. Drugi primjer, grad Ordosa, može ponešto naučiti od ovog malog sela te jednostano pričekati neko drugo vrijeme i početi lagano odumirati i propadati. Vremenom će postati okvir za neke nove mogućnosti. U međuvremenu uvijek ostaje otvorena mogućnost da se pored replike Eiffelovog tornja u centru velikog grada uzgaja neka poljoprivredna kultura, kukuruz, pšenica, te veoma održivo prehranjuje rijetke stanovnike grada duhova.