Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Pan And Scan Imitacija Života

U vremenu permanentne vizualizacije i spektakularizacije individualnosti, kada se super-obično i super-trivijalno prenosi pažljivo biranim slikama, atrofira želja i navika za analizom složenijih i kompleksnijih sustava koji tumače svakodnevicu. Svako složenije združivanje, konfrontiranje i istraživanje različitosti stanja društva koje ne proizvodi jednostavne slike, te ne može sa sigurnošću osigurati potrebu za masovnim odobravanjem, teško se gleda i promišlja. Gesta i ikoničnost preferiraju se u odnosu na višeznačnu složenost, konstruktivnu proturječnost i neizvjesnu suprotstavljenost.

Stvarni događaji i slike nekih velikih trauma, poput rušenja Yamasakievih blizanaca u New Yorku, preko filmskih ekranizacija mega spektakla bombardiranja Pearl Harbora, iskrcavanja u Normandiji, Armagedona ili Jurasic Parka naviklo je pasivno oko i jednostavan um na glomazne, masivne i pretenciozne pojedinačne scene-ikone. Veoma slično su nam i u arhitekturi, suvremenoj umjetnosti, fotografiji, književnosti i video produkciji potrebni sve veći i veći individualni podražaji, scene, motivi i trenuci snažnog, ali veoma brzo prolaznog dnevnog podražaja koji napadaju osjetila.

Kao posljedica ovakvih postavki sve su rjeđi drugačiji pristupi koji neočekivano, ali jasno i konstruktivno opisuje svu složenost i kontradiktornost svakodnevice, projekti koji bilježe obične događaje, te pritom podastiru silno složene i bogate interpretacije života, poput video uratka za pjesmu “Imitation of life”, grupe R.E.M. iz davne 2001. godine.

 

 

Frontman grupe Michael Stipe i režiser Garth Jennings snimaju u Los Angelesu jedan običan i svakidašnji događaj. Starom VHS kamerom bilježe dvadeset sekundi vrtne zabave koji se odvija u sklopu nekog anonimnog hotela, ili u okolišu tipične kalifornijske vile s travnjakom i bazenom. Snimljenu scenu pokreću i vraćaju u nekoliko navrata, te vremenski pokrivaju cijelu dužinu trajanja pjesme. Koristeći filmsku tehniku “Pan and Scan” Jennings izdvaja različite prizore i događaje, te stvara uzbudljive i različite radnje. Tehnika ovakvog zumiranja i kadriranja nastala je izvorno 60-ih godina kod kadriranja starih filmova snimanih u cinemascopeu, te njegovom prilagođavanju televizijskom formatu ekrana – kadru koji može apsorbirati sliku i dio poruke namijenjene ovom novom masovnim mediju.

Na prvi pogled nepovezani događaji i ljudi počinju pulsirati s pomicanjem kadrova, stvarajući novu priču, smisleni sadržaj unutar nepregledne i kaotične mase. Od barmena koji ulijeva šampanjac u veliku piramidu kristalnih čaša, preko kuhara koji peče roštilj da bi se u jednom trenu i samozapalio. Kroz video pratimo veselo društvo koje opušteno pleše, žene koje se prepiru, djecu koje se kupaju i igraju, ali i mirnog radnika u vrtu koji reže živicu, stupajući u ljubavni zagrljaj s nepoznatom ženom koja se netom oprostila od svog muža ili partnera. Režiser putuje i preko velikog semafora, na kojem se poput instalacije umjetnice Jenny Holzer izmjenjuju i ispisuju poruke, dijelovi teksta koje kroz pjesmu izgovara Michael Stipe.

Gledajući video postavljamo se u ulogu istražitelja, aktivnog sudionika, pratimo scene, spoznajemo skrivene odnose i bogatstvo veza, koje su u samom staru nejasne, gotovo pa nevidljive. Kako video i vrijeme protječe, otvara se niz novih odnosa, povezanih osjećaja i značenja. Prilikom zoomiranja kadrova slika gubi na jasnoći i oštrini, postaje sve lošija i lošija. Nesavršenost obrisa, pikselizacija motiva, gubitak obrisa i boje u slici ukazuje na sve slabosti tehnologije, te vraćaju digitalno (koje često shvaćamo isključivo kao savršeno i precizno) negdje u prostore umjetničkog izobličavanja i distorzije, karakteristične za prošla vremena i stare umjetničke tehnike dvadesetog stoljeća.

Ova velika i složena scena podsjeća me i na renesansne slike Pieter Bruegel the Eldera koji na svojim velikim platnima oslikava motive starih Flamanskih gradova. Na svojim slikama umjetnik prikazuje svakodnevnu urbanu vrevu, dječju igru, društvene običaje, karnevale i komešanje velikog broja ljudi. Na slici i u videu svjedočimo silno kompleksnoj cjelini, složenom i precizno projektiranom kadru, okviru, sklopu sastavljenom od niza događaja, scena, motiva i akcija. Poput neke velike i kompleksne arhitekture, kuće, gradskog trga ili ulice, u ovom slučaju odabrano mjesto oko bazena predstavlja okvir za kadriranje cjeline i pojedinačnih događaja. Ulaženje i izlaženje na jednoj slici pokazuje svu složenost i slojevitost jedne nasumice odabrane, ali vješto planirane i projektirane putanje događaja. Poput kakve arhitektonske promenade gdje prolazimo kroz razne sadržaje, nižu se prizori, događaji i mjesta koja se stapaju u veliku i složenu cjelinu.

Svjedočimo trenutku i stanju u kojem se, poput ovog inteligentnog videa, nalaze i gradovi, urbani okoliš i arhitektura današnjice. Svi se krećemo i djelujemo unutar jednog silno otvorenog i nehijerarhijskog sustava, unutar otvorene mreže, kolaža koji se gradi, nastaje, postaje i nestaje putem mogućih, jasno odabranih heterogenih veza. Takav sustav nema predvidiv i unaprijed zadan scenarij rasta i ponašanja, a njegov oblik samo je posljedica spontanih i projektiranih odnosa, nehijerarhijska veza, kolekcija raznih promjenjivih puteva, stanja i događaja. Analizirati ovakvu cjelinu i okruženje možemo jedino tako da uđemo u nju, da jasno i precizno krenemo od njezinih fragmenata, te putem spojeva, veza i preostalog prostora “između” prepoznajemo, vežemo se na sljedeći, dolazeći ili najbliži entitet, konstantno imajući pregled nad cjelinom. Ovakva metoda i sustav operiranja traži konstantno ulaženje i izlaženje u sustav, metodu i princip djelovanja koji ponekad stvaraju brzo prolaznu, ali silno poticajnu iluziju o mgućnosti kontrole.

Od Goluba Do Drona

Svakodnevno djelovanje na različitim projektima arhitekture i dizajna teritorija, traži permanentnu mogućnost za drugačiji pogled, sposobnost stalnog iznenađenja spoznajom nastalom konkretnom promjenom perspektive. Drugačiji pogled i promjenu očišta shvaćam prvenstveno kao novi oslonac za polugu neuobičajenog odnosa, to je vizura i slika s kojim bolje i drugačije vidim, drugačije zaključujem, složenije i kompleksnije projektiram.

Potreba za drugačijim pogledom koja ponekad proizlazi iz pragmatičnih potreba za dobivanjem zračnih snimaka teritorija, skrivenih, običnom oku nedostupnih podataka, snimanja, nadziranja i/ili kontrole teritorija vodi nas u raznim smjerovima razvoja i povijesti zračne fotografije. Od prvih upotreba nadzornih balona izvedenih od strane Francuske vojske u borbama sa Austrijom, pa do prvih zračnih fotografija Parisa iz 1858. godine fotografa i stručnjaka za balone, Gaspard Felix Tournachona, vode nas i do neobičnih golubova fotografa Juliusa Neubronnera.

Tijekom 1907. godine, ovaj njemački apotekar i zaljubljenik u fotografiju prvi je u povijesti koristio ove snažne i inteligentne ptice za transport lijekova svojim pacijentima. Neubronner je nakon nekog vremena shvatio da kutiju za lijekove lako može prilagoditi kućištu i nosaču malog foto aparata. Postavio je fotoaparat s dvije leće i malim remenima na prsa goluba, te tako započeo slikati panorame gradova, šumaraka i polja oko svog rodnog grada. Patent je u Njemačkoj u početku odbijen, i gledan s laganim podozrenjem, ali nakon što je Neubronner svoje fotografije izložio na izložbi Dresden International Photographic 1909. godine, na Frankfurt International Aviation Exhibition-u, 1910. godine, te sljedeće 1911. godine na Paris Air Shows neočekivano i uspješno prodao i unovčio kompletnu kolekciju fotografija za potrebe štampanja razglednica, tehnika i patent su oduševljeno prihvaćeni.

U početku vojni potencijal “golubljih fotografija” namijenjen izviđanju i fotografiranju neprijateljskih položaja pokazao se silno obećavajućim. Testovi probnih izviđanja u Prvom Svjetskom ratu dali su ohrabrujuće rezultate, ali je ipak klasična upotreba golubova kao pismonoša, mobilnih prijenosnika poruka i informacija imala daleko najveću primjenu i presudan utjecaj u obavještajnoj djelatnosti. Zahvaljujući brzom usavršavanju zrakoplovstva, interes za golubove fotografe opadao je, a sam Neubronner napustili je daljnje pokuse. Ideja o golubima fotografima na kratko je ponovo uskrsla tijekom 1930. godine kada je od strane švicarskog urara Christian Adrian Michela došlo do razvijanja precizne mehanike i tehnike snimanja fotoaparatom s veoma sofisticiranim uređajem za okidanje fotografija koja podrazumijeva odgodu snimanja koju je moguće precizno prilagoditi vremenskom intervalu od polijetanja do dolaska na mjesto fotografiranja.

Izumima i patentima Nikole Tesle iz davne 1898. godine koji se odnose na radio valove i daljinsko upravljanje počeli su snažno utjecati na razvoj bespilotnih, daljinski upravljanih letjelica za nadzor i snimanje teritorija. Tijekom drugog svjetskog rata, a pogotovo za vrijeme Vijetnamskog rata u svrhe nadzora nepoznatih prostora, ali i zbog sve većeg pritiska javnosti, i straha za gubitak svakog pilota, počinje značajniji razvoj bespilotnih letjelica, UAV-a, (unmanned aerial vehicle), danas često nazivanih Dron-ovima.

Razvoj digitalne fotografije, i GPS-a, američkog svemirskog satelitskog pozicijskog sustava koji omogućuje pouzdano i precizno pozicioniranje, navigaciju i navođenje korisnicima širom svijeta, da u svim vremenskim uvjetima, danju i noću mogu upravljati raznim prometalima, brodovima, ali i vlastitim bespilotnim letjelicama. Svugdje na Zemlji ili blizu nje, ondje gdje postoji neometan kontakt s četirima ili više satelita GPS-a, moguće je daljinsko navođenje, kontrola i upravljanje svačim, pa tako i malim bespilotnim fotoaparatima.

Danas u vremenu digitalne tehnologije, istraživanja leta i krila malih kolibara, razvoj tehnologije quadrotor helikoptera veličine dlana omogućuju masovnu proizvodnju foto-dronova koji snimaju nikad viđene i nedostižne vizure. Otvorene su i svima dostupne mogućnosti i prilike za neočekivani i drugačiji pogled. Pogled na drugačiju privatnost, društvenost, ali i kreativnost.

Drugačiji pogled i mjesto gledanja koje prvenstveno bitno mijenja i moderira mogućnost zaključka. Zaključak koji nije konačan stav, zaključak koji definira sljedeći korak, korak u putanji koji ukazuje na neočekivani, ali mogući smjer kreativnog procesa medijskog i prostornog projektiranja. Drugim riječima istu stvar, događaj, mjesto, projekt ili njegov segment potrebno je gledati različitim očima, davati mu mogućnosti za kontrolu pogleda koji nije vezan samo uz klasičnu perspektivu, ljudski pogled pješačke vizure ili 3d simulacije pogleda svima već dosadnog, uvijek istog i predvidivog rezultata. To je prilika za novi pogled, pogled kao nova pozicija u shvaćanju i percepciji okoliša, javnosti, odnosa privatnog i javnog, pogled koji donosi mogućnost za drugačije kontrole, kreativnosti i interpretacije.

Neočekivana Ljepota Destrukcije

Nepotrošivi smisao arhitekture leži u gradnji, u ljepoti rasta strukture, inteligenciji precizno osmišljenog projekta, te u svakodnevnoj fascinaciji procesom i materijalom kojim gradimo. Postavlja se pitanje mogu li razgradnja, dekonstrukcija, svojevrsno nasilje nad predmetima, objektima i prostorima, nastali raznim neočekivanim i nepredvidivim događajima biti poticajni u promišljanju arhitekture? Postoji li legitiman, opravdan i koristan obrnuti postupak? Inverzija gradnje, njeno dekonstruiranje kao polazna osnova u promišljanju novih polaznih, prostornih i programskih odnosa u arhitekturi?

Posljednjih tjedana u više sam navrata nailazio na slike destrukcije i razaranja brodova. Svjedočio sam vijestima i fotografijama uništavanjima i razgradnji plovećih grdosija, koja su me s jedne strane opčinile ljepotom slučajnih oblika, ali i snažno potresle ljudskom traumom u kojoj su oblici i slike nastali. Izvlačenje trupa Coste Concordie, poznatog kruzera potonulog pored otočića Giglio u Italiji, prizori rezanja i vađenja dijelova potonulog trupa norveškog trajekta Tricolor na ulazu u Doverski tjesnac, te film o ljudima koji razgrađuju i demontiraju većinu otpisanih svjetskih brodova, na 10 kilometara dugačkoj plaži pored mjesta Chittagong u Bangladešu, potaknula su me na promišljanje o obrnutim procesima gradnje.

Možemo li gledati sliku razaranja, destrukcije i traume, neovisno od njenog uzroka, analizirati sliku i oblik oslobođen emocije stvarnog i istinitog događaja? Možemo li gledati sliku razaranja koja može biti poticaj za dobro, novo i neočekivano kreativno? Mogu li takve slike nekom čudnom ljepotom motiva, nepredvidivom uzbudljivošću oblika i neočekivanom snagom slučajno nastalog poretka potaknuti na novo razmišljanje? Navesti na razmišljanje o drugačijim odnosima u prostoru, generirati misao koja je slobodna i nova, misao koja je oslobođena traume uzroka destrukcije.

Slike uzbudljivih metalnih kolosa položenih na pješčanoj plaži vode nas u Bangladeš i Indiju, u mjesta Chittagong i Alang. Razbijanje olupina brodova i njihovo polagano recikliranje započelo je u Bangladešu još davne 1960. godine, kada je Bengalski zaljev pogodio snažan ciklon. Uz obalu, na pješčanoj plaži u blizini grada Chittagong, nasukao se divovski teretni brod. Vlasnici broda su napustili olupinu, a lokalni stanovnici polako su počeli demontirati vrijednu opremu, da bi u nekoliko mjeseci kompletan brod izrezali i prodali kao staro željezo. Ovaj incident i slučajni događaj postao je zapravo početak nove industrije, masovne demontaže brodova u Bangladešu.

Industrija razbijanja i demontaže brodova do sredine 80-ih godina pozicionirala je Bangladeš i Indiju kao jedne od glavnih svjetskih velesila u zbrinjavanja starog željeza. Neki od najvećih svjetskih brodova, otpisana imovina najvećih svjetskih brodara, stoje nasukani na pješčanoj plaži sjeverno od grada Chittagonga i Alanga te se dan za danom polako, ali sigurno lome, pile, stružu i precizno demontiraju, stvarajući pritom zadivljujuće i uzbudljive oblike.

Na drugoj strani svijeta, nešto drugačije slike komada prerezanog broda, vode nas u sjeverna mora, u Doverski tjesnac. Brod za prijevoz vozila Tricolor, Norveškog brodara Wallenius Wilhelmsen Lines potonuo je u noći 14. 12. 2002. godine. Nakon sudara s kontejnerskim brodom koji je dolazio s Kariba, trajekt je ostao nepomično ležati na dnu Sjevernog mora. Uzrok sudara bila je noć i gusta magla koja je smanjivala vidljivost, a svih 24 člana posade Tricolora spašena su prije nego što je brod počeo tonuti. Brod je prevozio 2.862 automobila, uključujući modele BMW-a, Volvoa i Saaba, vrijednih između 40 i 50 milijuna dolara. Među vrijednim teretom potonulog broda nalazilo se i 77 kontejnera s traktorima, dijelovima dizalica i pokretnim stepenicama. U brodskim rezervoarima nalazilo se i 2.000 tona dizel goriva.

Kako bi lakše izvukli glomazni brod s dna mora odlučeno je da se pristupi rezanju trupa broda u devet jednakih kriški. Svaka od ovako precizno nastalih metalna “feta” izrezana je dijamantnim sajlama koje su bile pričvršćene na dvije nasuprotno izgrađene platforme. U samo 5 radnih dana veliki brod je izrezan, te je svaki metalni odrezak specijalnim dizalicama i baržama izvađen s morskog dna i prevezen na kopno. Nastali su predivni oblici, začudni prevrnuti kolosi, nastala je čudna arhitektura metalnih gromada. Poput kakvih divovskih kuća metalna tijela ležala su porazbacana na travnatoj obali. Oblici, forme i presjeci silno inspirativne slike, motivi za snažnu inspiraciju, drugačiji pogled na stvarnost.

Na svim ovim snažnim slikama struktura brodova vidno je potresena, no ipak nije došlo do njenog konačnog urušavanja. Svjedočimo momentu napete fragilnosti, stanju koje nije moglo nastati gradnjom, trenutku nastanka oblika koji ne bi mogao biti zamišljen klasičnim procesom projektiranja. Svjedočimo stanju koje nije nastalo logikom rasta ili jasnim i racionalnim predviđanjem stabilnosti konstrukcije.

 

 

Razgradnja, rastakanje, entropija kao metoda novog stvaranja, više su nego jasno prikazane na ovim primjerima. Ovakvo stanje nije samo rezultat agresije i destrukcije zbog razaranja. Ovakvo nasilje nema za cilj slamanje i konačni lom konstrukcije. Demontaža i dekonstrukcija u svim ovim slučajevima su ciljani procesi, logičan slijed u kojem svaki korak, svaki radni proces, predstavljaju autonomnu cjelinu. Cjelinu u vremenu, cjelinu rada, cjelinu konstrukcije, a kao posljedicu stvaraju prolazan, promjenjiv, ali silno zavodljiv oblik. Entropija konstrukcije broda, umiranje čeličnog diva, zauvijek ostavljenog na pješčanoj plaži kao neočekivana slika i metoda u jednom.