Emil Jurcan, Utočište u aparatu

Objavljeno pod Recenzije dana Svibanj 19, 2012

“U nizu razgovora, skica i dijagrama, te nakon intenzivnog upoznavanja i istraživanja odlučeno je da kuća mora spojiti u arhitekturi rijetko spojene elemente. Osjećaje zaštite i introvertiranost špilje i toplinu sigurnosti doma, te osjećaj lebdenja, osjećaj boravka u ptičjem gnijezdu na vrhu stabla sa pogledom na horizont i okolinu”.

Sa tom željom je arhitekt Idis Turato krenuo u projektiranje “nest and ceve house” kraj Opatije, tik uz magistralu. Strmi teren omogućio mu je potpuno ukopavanje suterenskog „spiljskog“, noćnog, dijela kuće koji se, obložen monolitnim komadima kamena i zazelenjenim krovom, potpuno kamuflirao sa terenom i nestao u njemu. Iznad njega je, u ravnini sa cestom, položena čista limena lamela koja konzolno izviruje nad „spiljom“ i usmjerava pogled (poput dalekozora) prema Rijeci na drugoj strani Kvarnerskog zaljeva. Ova lamela, izvedena kao prostorna rešetka čije su horizontalne i vertikalne stranice nosači ispreplela je čelične šipke i doslovce formirala „gnijezdo“ za dnevne prostorije kuće.  Međutim, ovo gnijezdo ne nalazi se na krošnji niti na vrhu stabla već uz prometnicu kojoj minimalistički bijeli kubus odašilje jasnu poruku – „ovdje ispod razine ceste nalazi se kuća“. Također, bjelina i elegantna linearnost „gnijezda“ odašilje jasnu poruku i promatračima sa mora – „ovdje na litici Učke nalazi se lebdeći objekt“. Time je stvorena paradoksalan spoj zaštite i znaka, jednog u relaciji sa zemljom, drugog u relaciji sa prolaznicima. Iako je arhitektura znaka poznata još od Venturijeva, Scott Brownova i Izenourova čitanja Las Vegasa, ono što suvremeni (semantički) kapitalizam omogućava za razliku od prethodnih je da znak ne bude samo mjesto kapitala nego ono ujedno postaje i mjesto života – skrovište.

Jasnu stvar koju treba shvatiti u transformaciji utočišta u znak jest da prilikom te mutacije kuća gubi svaku vezu sa idejom mašine za stanovanje. Nadilaženju mašinskog tretiranja životnih funkcija u stanu najviše je doprinijela arhitektura „case study“ kuća po Kaliforniji kasnih 50-ih godina u kojima je stambena arhitektura moderne dostigla svoj posljednji stupanj, stupanj u kojem je monumentalnost avangarde konačno domesticirana. Stoga ne čudi da Turato u trenutku uzdizanja konzole zamišlja Pierra Koeninga i čuvenu kuću „22“ koja lebdi iznad Los Angelesa.

No, za potpunu transformaciju skloništa u znak nije dovoljno odbacivanje mašine, potrebno je efikasno zamijeniti mašinu aparatom. Točnije, zamijeniti mašinu za življenje aparatom za do-življenje. A ova kuća tu transformaciju shvaća najozbiljnije; nadzemni aparat opremljen je sa tri (minimalna brojka kod formiranja ćelije) otvora koja su strogo specijalizirana za usisavanje različitih elemenata u nutrinu skloništa – jedan za ulazak tijela, drugi za ulazak svijetla i treći za ulazak panorame (odnosno izlazak ljudskog oka). Drugim riječima, minimalističkom linijskom volumenu nadzemlja kuće pridodan je jedan istak gdje se nalaze ulazna vrata, drugi istak na krovu iznad stubišta gdje se nalazi svjetlik i treći otvor na kraju konzole gdje se nalazi staklena ploha.

Uspješnim opremanjem znaka sa elementima za usisavanje vanjskih podražaja kuća postaje savršen aparat za doživljaj, potpuno neovisan od ljudskog djelovanja i potpuno zavisan od eksternih inputa – u ovom slučaju pogleda i svjetla, odnosno mora i sunca. A njena lakoća manipuliranja jednostavnim arhitektonskim jezikom potencijalna je inspiracija svima onima koji zamišljaju i traže utočište u aparatu.

Tekst je Emil Jurcan izvorno napisao za najnovije izdanje časopisa Oris br. 74 od 14. svibnja 2012. godine. Autor fotografija Želimir Gržančić.

Realizacija Ville Gumno

Objavljeno pod Novosti, U Toku dana Svibanj 12, 2012

Prije godinu dana započet je projekt obiteljske kuće koja zbog svog spacifičnog položaja i sadržaja starog gumna kojeg dijeli sa svojim stanarima i njihovim gostima nazvana Villa Gumno. Nakon intenzivnog projektiranja te simuliranja niza prostornih i oblikovnih scenarija kuće započeta je realizacija. Kuća unutar sebe udomljuje tri različita sadržaja pa tako i tri različita ambijenta koja su složena jedan preko drugoga u kompaktnu strukturu građevine.

Prvi prostor u suterenu je zatvoreni, taman ali topao i u kamenu stijenu izdibljeni podrum zamišljen kao prostor druženja, degustacije i kušanja vina i maslinovog ulja. Drugi prostor na katu je dnevni dio, potpuno otvoren pogledu na suprotno kopno i crikveničku rivijeru, namjenjen je okupljanju cijele porodice sa velikom otvorenom palubom na kojem se nalazi bazen i podignuti travnjak. Na vrhu kuće nalazi se križna struktura kuće u kojoj se nalaze četiri odvojene kućice sa intimnim i mirnim prostorom za svakog člana porodice orjentiranih na različite poglede i strane otoka Krka.

Ovako heterogen i prostorno različit program rezultirao je kućom koja unutar sebe pretapa, slaže i pakira tri razdvojena i različita prostorna, funkcionalna i konstruktivna ambijenta. Puni, masivni, ukopani i u grubom betonu izdubljeni prostor suterena, lagano, transparentno, otvoreno i ostakljeno prizemlje sa velikom hipertrofiranom palubom, te male ožbukane kućice sa sitnim otvorima i kosim krovom, svaka sa svojim pogledom i orjentacijom. Također, element terase-palube oslonjen na nožicu bazena realizira mirnu sjenovitu terasu suterena, ali i drive-in prolaz za dolazak automobila i gostiju.

Kuća se zbog svoje specifične i složene konstrukcije, te niza pretopljenih sadržaja i ambijenata izvodi u masivnom betonu ljevana u grubu drvenu opaltu. Radovi su u toku.

Dvorana i Trg u Krku

Objavljeno pod Arhitektura dana Svibanj 6, 2012

U toku izvedbe snovne škole u Krku 2004. godine, prilikom jednog obilaska gradilišta i otvorenog razgovora sa gradonačelnikom Dariom Vasilićem uvjerio sam ga da za sada možda nema potrebe izvoditi klasičnu školsku sportsku dvoranu za tjelovježbu đaka, već da je susjedna postojeća stara zgrada učeničkog doma izvedena tokom 19-og stoljeća položena na trgu uz crkve i samostane, svojim otvorenim prizemljem idealna za privremenao preuzimanje funkcija sportskih sadržaja škole. Sugerirao sam također da bi bilo možda važnije izvesti novi mjesni vrtić, a dvoranu projektirati kasnije kao komunalni objekt, sportsku, školsku i javnu polivalentnu dvoranu primjerenu aktivnostima i sadržajima tada već živog centra otoka Krka.

Tokom proteklih godina izveden je novi gradski vrtić, a škola je u potpunosti saživjela i generirala jak urbani protok sadržaja u sjevernom dijelu starog grada Krka. Restoran i hostel koji se nalazi u blizini škole i traga, te dva stara smostana i čak tri crkve ispreplele su svoje aktivnosti, te generirale intenzivan ulazak prometa i ljudi u stari grad. Takav razvoj situacije tražio je ekonomičan projekt uređanja traga sa novom komunalnom dvoranom.

Prije rušenja zgrade postojeće privremena dvorane i starog đačkog doma izvršena su preliminarna konzervatorska istraživanja djelova zidane konstrukcije građevine i arheološka istraživanja terena, koja su intenzivno nastavljena tokom i nakon rušenja zgrade sa svim pretećim sadržajima. Sukladno predviđanjima i spoznajama koja sam imao temeljem starih Venezianskih karata i povijesnog katastra starog grada pronađeni su arheološki djelovi staroga samostana, crkve, sa zidovima arhitekture grada davnih vremena. Pronađeni su i ostaci kasnoantičke kuće i velika cisterna samostana sa bačvastim svodom.

Iako je ovakav nalaz značio potpunu promjenu već zamišljenog i izvedenog projekta, shvatio sam da će ovi stari ali novootkriveni “tragovi” i elementi arhitekture grada biti poticajne klice novog prostornog i organizacionog kolaža koji pritom definiraju nove prostorne i vremenske slojeve gradske kuće. Nastao je sklop sastavljen od povijesnih slojeva, novih i starih zidova, atrija i pukotina genariranih raznim utjecajima i paramatrima parcele te programom građevine. Također, kuća definira i gradski trg sa bočnim ulicama, kalama, i prolazima oblikujući različite komunikacije snažno kanalizirajući prodore kroz dvoranu i njezine sadržaje omogućujući složeni urbani tok korisnika. Bilo da se radi o đacima, sportašima, građanima, maškarama, ljubiteljima predstava i izložbi-sajmova svaki od korisnika pronalazi svoje puteve i mjesta unutar nove komunalne dvorane.

Trg je definiran sa tri crkvena tornja i visokim zidovima posjeda crkvi i samostana. Sjeverna fronta dvorane otvara se trgu putem kliznih staklenih stjena uvlačeći gradski tok direktno u svoju unutrašnjost. Takva organizacija trga i kuće omogućila je i različiti tretman i oblikovanje pročelja dvorane. Raspuknuta opna glavnog pročelja kadrira vizure iz dvorane prema van uokvirujući poglede na crkvu i samostane. Također, perforirano pročelje uvlači vanjski prostor i difuzno svjetlo sa sjeverne strane u kutiju dvorane definiranu generičkim armirano-betonskim prefabrikatima. Glavno pročelje prema trgu izvodi se iz bijelog cementa sa bijelim mramornim pjeskom, poliran i brušen u terazzo izvedbi svilenkastog sjaja. Ostala pročelja izvedena su u oplatama raznih struktura i tekstura betona sa različitim oplatama, utisnutim reljafima lokalnog kamanja i gromače oblikujući svojevrsni negativ suhozida. Pročelje prema ulici koja se spušta prema glavnom gradskom trgu i gradskoj luci završno je obrađeno finom ali neravnom i patiniranom žbukom stvarajući sa pročeljam škole prolaz, kanal koji se spušta sa visokog pročelja prema trgu do visine katnice prilagođene gabaritima kuća u donjem dijelu grada.
Realizacija je u toku, a nova bi dvorana do kraja godine trebala primiti svoje prve korisnike, djecu, sportaše, goste i građane Krka.

Razgovor, Oton Gliha, 2. dio

Objavljeno pod Razgovori dana Travanj 29, 2012

Danas donosim drugi dio zamišljenog razgovora sa dragim mi prijateljem, slikarom, misliocem Otonom Glihom. Odlasci u njegov atelieur tokom kasnih 80-ih, i učenje od ovog mudrog i veoma pristupačnog čovijeka snažno je utjecalo na moje odrastanje, promišljanja svijeta umjetnosti i spoznaju teritorija unutar kojeg djelujem. Također, razgovori su se nataložili kao draga sjećenja, te ih sada mogu precizno i čisto podjeliti svima.

IT: Otone kako najbolje hvataš i krotiš linije i točke tvog crteža? Dali je u tome alat i sredstvo rada važno i kako utječe na rad?

OG: Flomaster i to onaj debeli sa kockastom glavom, kao tehničko sredstvo crtanja izum je mog vremena i njime najviše volim raditi. On u priličnoj mjeri potiskuje dosad upotrebljavana klasična sredstva: olovku, pero, ugljen. Pored svojih specifičnih svojstava, on na svoj način zadržava i ona spomenutih materijala i objedinjuje mnoge simultane mogućnosti. To specifično nalivpero, koje propušta crnu tekućinu bez taloga na bazi alkohola kroz ukrućenu pust različitih okruglih i četvrtastih oblika, različitih debljina i širina, svojim tehničkim svojstvima odgovara duhu vremena u kojem radim. Ta crna ili obojena tekućina prodire u dubinu papira i djeluje plošno poput lazurne štamparske boje. To je osnovno svojstvo flomaster tinte, zato se i crtež njome izveden doimlje kao da nije rađen ljudskom rukom, nego nekom grafičkom tehnikom utisnut.

Od 1952. Flomaster mi se nameće kao tehničko sredstvo bilježenja mojih likovnih misli na papiru. Proučavajući godinama sklopove gromača na otoku Krku, služio sam se isključivo flomasterom. Osjećao sam da mi upravo flomaster u ruci omogućuje fiksaciju mnoštva točaka različitih oblika i veličina kao neke simbole kamenja u naslagama tih suhozidina. Točka je istovremeno stala graditi pravce i plohe te počela živjeti sa svojim samostalnim životom. Povezivana kraćim crtama i udarcima trokutastog, kvadratičnog, romboidnog obilka, izostavljanjem bjelina nepokrivenih ploha, kao i negativno dobivenih bijelih pravaca, točka je gradila površinu tkanja karakterističnim tehničkim postupkom koji omogućuje možda upravo jedino flomaster. Tako mi se barem dosad činilo.

IT: Kako ti se sada sa ove distance čini otkrivanje gromača i tvog sada tipičnog i prepoznatljivog “Gliha-Stila”? Kako se osjećaš ispred svoje slike Gromača, a kako kada hodaš gromačama?

OG: Svako otkriće, gledano retrospektivno, nije ništa drugo nego jedna neminovnost, rezultanta prethodnih komponenta, karika u lancu vlastitog razvitka. Suština jedne likovne vizije, u prvim svojim manifestacijama, bremenita je različitim mogućnostima, koje jedno vrijeme ravnopravno i usporedno žive, no tada se odjednom jedna od tih mogućnosti počinje odvijati i nametati kao opsesija. Tu počinje misterij otkrića, neobjašnjiv razlog zbog kojeg slikar počinje gubiti mogućnost upravljanja svojim slobodnim htijenjem i sve više postaje rob svoje ideje-opsesije.

Svaka autentična likovna vizija koja se pojavljuje kao neminovna nužnost neiscrpiva je. Ona se kao realizacija na početku pojavljuje vrlo skromno, no unatoč tome vrlo sugestivno, i teži za svojim savršenstvom. No, budući da umjetnik ne zna svoj konačni cilj, on se do njega probija indirektno, sluteći ga; zato podsvjesno odbacuje sve što mu se čini suvišnim. Zato sam ja u prvoj fazi osjetio potrebu da gromače očistim od tadašnjih pratilaca, tj. vegetacije, mora, neba i ostalih elemenata, i raširio gromače preko cijele površine platna između dvije horizontale i dvije vertikale. Poslije toga bilo je sve jasno. Gromače više nisu bile gromače, nego nešto više od toga. One su postale ritmovi koji su počeli samostalniji život, dok nisu postali sami po sebi cilj, što danas jesu gromače – ritmovi na mojim slikama i crtežima. No, unatoč tome, u tim ritmovima još uvijek odjekuje bezbroj sitnih asocijacija koje se, kao kristalizirane istine, jednom doživljene više nikada neće izgubiti.

Kada se nalazim među stvarnim gromačama, uvijek me obuzima neki osjećaj silnog uzbuđenja koje ne znam definirati. Osjećam se, ne znam zašto, vrlo sretan i pun neke tihe svečane radosti. Osjećam prisutnost mnoštva ljudi i kao da čujem njihove glasove. Čini mi se da vrijeme stoji, a stvarnost postaje irealna. Davna prošlost mi se čini sadašnjost, a sadašnjost i budućnost kao prošlost: intenzivno osjećam prisutnost vječnosti. To stanje duha daje mi snagu i izdržljivost.“

IT: Rekao si da te gromače i pismo glagoljica inspirira. Što misliš o pismu, slovima i kaligrafiji kao mediju komunikacije u inspiraciji?

OG: Oduvijek mi se činilo da postoji neka tajna likovna veza između pisma i podneblja u kojem je nastalo. U pismu kao da se nalazi likovna kvintesenca jednog podneblja, ono podsvjesno održava konfiguraciju tla, kristalni svijet, kao i onaj faune i flore. I danas, kad gledam unatrag, vidim da nije bilo slučajno što su me takve misli oblijetale dok sam sa uzvisina promatrao sve one zagonetne ritmove koje su te gromače stvarale, i nalazio u njima asocijacije na to glagoljsko pismo, tako karakteristično za slavenski prostor i tako vezano i uz Mediteran, naročito ono najstarije, slobodni klesano u kamen. Pačetvorina jedne kamene ploče ne nosi samo poruku, nego i svoju likovnu ljepotu.
Svaka umjetnost ima svoje izvorište u stvarnosti, no odlučujuću temu čovjek svjesno ne može odabrati. Ona mu se sudbinski nameće. Zašto je tako, neobjašnjivo je. Vjerojatno je to podvrgavanje sebe jednoj temi, ono dobrovoljno ropstvo koje čovjeku daje snagu da iz sebe izvlači sve one likovne tajne koje ga opsjedaju.“

Nikad nisam naslikao sliku koju sam želio naslikati. Nikad mi to nije pošlo za rukom. Ja bih se, želeći nešto naslikati, toliko probijao kroz džunglu zavodničkih glasova da bih, na koncu, uvijek stvorio nešto sasvim drugo. Ali bih, nakon nekog vremena, shvatio da sam upravo to tražio: to sasvim drugo ipak nije ono što sam tražio.“

Razgovor, Oton Gliha, 1. dio

Objavljeno pod Razgovori dana Travanj 22, 2012

Ovo nije stvarni razgovor. Ovo nije stvarni događaj. Ovo je rekonstrukcija niza razgovora i druženja koja sam imao sa slikarom Otonom Glihom tjekom petogodišnjeg studiranja arhitekture u Zagrebu.

U periodu od 1985. godine pa sve do ranih 90-ih jednom mjesečno odlazio sam kod Otona u slikarski atelieur. Sjedili smo, pili kavu, a on je pričao. Ja sam radoznalo ispitivao i mnogo toga od njega naučio. Najvažnija vještina kojom me naučio, je dovođenje sebe u stanje preciznog pogleda na svijet gdje nevidim razliku između linije crteža, od linije koju definira stvarni zid. Ovaj razgovor nastao je kao kolaž dragih sjećanja, kolaž stvarnih razgovora i intervjua preuzetih iz raznih novina, časopisa, revija i knjiga, te predstavlja zamišljeni dijalog van stvarnog vremena i prostora.

Oton Gliha bio je priznati Hrvatski slikar rođen 1914 godine u Črnomlju (Slovenija). Živio je i radio u Zagrebu i Krku gdje je crtao krševiti pejzaž zvan “gromača”. Ti polako ali strpljivo slagani suhozidi u pejzažu nastali su stoljetnim vađenjem kamenja iz zemlje kako bi se došlo do plodne zemlje. Tako izvađena kamenja postavljala su se u zidove koji bi također definirali teritorij vlasništva i ograđivali posjede. Zidovi gromača koristili su se i u poljoprivredi, stočarstvu ali i u funkciji ograda, granica teritorija različitih namjena i načina korištenja. Slike Otona Glihe nalaze se u brojnim galerijama i zbirkama, od Zagreba, Beograda, Ljubljane, Sarajeva, Skoplja, Novog Sada, Rijeke, Parisa. Naw Yorka, Montreala, Munchena, Berlina, Venacije, Milana, Bologne, Londona, Sao Paola, Alexandrie, New Delhia.

U New Yorku u muzeju Guggenheim stoje slika Otona Glihe i Jacksona Polocka. Sličnog su oblika, slične forme, sličnih skupina linija, crta, točaka i prostornih vrloga ali različitog kreativnog polazišta i konceptualnog puta ka njima. To me uvijek fasciniralo.

IT: Dragi Otone, reci mi kakav je tvoj odnos između realnosti i apstrakcije? Gdje po tebi počinje gomača a gdje poačinje apstraktni crtež? Dali postoji i obrnuta putanja od linija, crta točki, ka realnim zidovima tragovima u kamenjaru otoka Krka?

OG: Mislim da nitko ne može imati ništa protiv borbe za esencijalne likovne elemente i ne mislim da su pojmovi ‘realizam’ ili ‘apstrakcija’ suprotni. Etikete kao što su ‘realizam’ i ‘apstrakcija’ samo su izvjesni putokazi za one koji se teško snalaze na području umjetnosti, a ne objašnjavaju ništa. Realizam svakog stoljeća dobiva drugo značenje i proširuje se. Impresionizam je, na primjer, donedavna za neke bio formalistička igra, a danas već predstavlja klasičan pojam realizma. Najteže je objasniti zašto je jedna ‘realistička’ ili ‘apstraktna’ slika jedanput umjetnost, a drugi put nije. Tu leži sav problem i nesporazum između kreatora i društva. Jedno je sigurno: da je slikarstvo prevalilo logičan put od Altamire i Loskoa, preko Pompeja, Sezna, Pikasa do Mondrijana.

IT: Kada si i kako shvatio da Krčke gromače mogu biti istovremeno i crte linije polja slike, i zidovi koji definiraju teritorij Krčkog polja?

A sve je počelo 1954.godine, kada mi se jednog dana taj krčki pejzaž izbrazdan gromačama pričinio kao neka stara ploča klesane glagoljice. Može ta moja asocijacija izgledati čudna, čak smiješna, ali za mene je ona jednoga trenutka bila fatalna i pomogla mi razmrsiti sva ona uzbuđenja koja sam godinama nosio u sebi promatrajući tu čudnu geometriju, arhitekturu i skulpturu koju je čovjek nesvjesno stvarao u borbi s kamenom. Tako su nastale te pačetvorine, trokuti i krugovi, taj fantastičan kovitlac ritma linija i ploha. Jednom su to žive i radosne boje kao sunce, a drugi put monokromne i tužne kao površina Mjeseca. Čovjeku se čini, gledajući te oblike, kao da stoji pred nekim velikim zagonetnim slovima, dok sva realnost postaje irealna….“

IT: Otone, kako vidiš danas umjetnost, koja je njezina uloga kod recimo tako “običnog čovijeka”?

Suvremeni čovjek, sa svojim sveobuhvatnim likovnim osjećajem, može danas iskreno doživjeti kao umjetnost mnoge predmete koji su do jučer imali samo arheološko ili puko graditeljsko značenje. Suvišno je u tom smislu navoditi primjer stećaka ili sličnih tragova u prostoru. Kamene ploče klesane glagoljice vrlo često predstavljaju takve likovne realizacije. Različite veličine pojedinih slova, ukomponiranih u površinu, sa svojim vertikalama, horizontalama, dijagonalama, krivuljama, krugovima, trokutima, točkama mogu pružiti likovni doživljaj.

IT: Kako počinje tvoje slikanje, gdje je početak ideje i slike, dali je crtež sa linijama točkama i stvorenim poljima početak?

Kad je uzbuđenje najintenzivnije, misaona napetost najjača, crtež je najjednostavniji. Crtež je najnemilosrdnija činjenica. Crtež je let ptice, trag mlaznog aviona na plavom nebu, putanja bačenog kamena, ljudski hod, kretanje ljudske misli, tok rijeke od izvora do ušća, suština svega što miruje i što se kreće, uvijek prisutan i tamo gdje ga prividno nema.

Kuća Špilja, Kuća Gnijezdo 2

Objavljeno pod Realizacije dana Travanj 15, 2012

Kuću u Opatiji koju sam netom nakon dovršetka i useljenja stanara prikazao na blogu, nastavio sam snimati u raznim trenucima sa fotografom Sandrom Lendlerom. Fotografiranje i izvedba vanjskog bazena još traje, te svi nestrpljivo isčekujemo prvo proljetno kupanje-fotografiranje. Paralelno sa snimanjem odlučio sam za potrebe prikazivanja kuće u tiskanim medijima, prvenstveno za časopis Oris, iscrtati tlocrte, presjeke i pročelja prema njihovim uputstvima i standardima tiska.

Kao i u svim projektima koje izvodim, nacrte za objavu u tisku i raznim medijima radim pred sam kraj gradnje kada je kuća u potpunosti realizirana. Tokom gradnje crtam rukom skice, radim sa kolegama modele kuće u raznim materijalima i veličinama, te sa svojim najbližim suradnicima generiramo 3-d Cad crteže za prostorne simulaciju i nacrte gradnje.

Crtanje izvedene kuće predstavlja mi projekt za sebe, post-produkciju građevine, svjež i neopterećen pogled na projekt koji uključuje sve slojeve poruke i ideje koju kuća želi izreći. Također taj i takav crtež predstavlja jasan stav, poruku i pogled osobe koja crtež i izvodi. U većini slučajeva kao i sada nacrte za medije radim sa kolegama koji i nisu sudjelovali u projektu. To mi osigurava jasan, neopterećen i čist pogled na projekt, nužan za medij post produkcije. I ovom prilikom iscrtani su svi potrebni prilozi, ali kada sam ih vidio printane na papiru shvatio sam da je potpuno besmisleno prikazivati ovu veoma specifičnu kuću kroz njezine tlocrte presjeke i pročelja. Odlučili smo odustati od traženih priloga, te iscrtali niz prostornih dijagrama, aksonometrija, shema kuće sa parcelom koja govore o raznim aspektima građevine važnih za komuniciranje osnovne ideje projekta.

U prilogu donosim niz crteža koji govore o namjeni pojedinih djelova građevine i njihovim prostornim odnosima. Dnevni dio kuće smješten je u zokrenutoj slojnici gornjeg kata koja konzolno hvata poput dalekozora ili nekog drugog optičkog pomagala pogled i vizure u kuću sa teritorija Kvarnerskog zaljeva. U suterenu ukopano u zemlji nalazi se spavaći dio sa stanom za gosta kojem se prilazi direktno sa vanjskog prostora i okoliša.

Na spoju gornjeg i donjeg dijela kuće, na spoju čelične konstrukcije konzole kata i betonske masivne špilje prizemlja nalazi se bogato čelično stubište koje oko sebe okuplja ulazni prostor za stanare, ulaz automobila u kuću, te ulaz zenitalnog svijetla sa sjevera koje prodire sa obronaka Učke koja se nalazi u pozadini kuće.

Također donosim i neke nove fotografije koje pokazuju različite vizure i oblike ove na prvi pogled jednostavne i rudimentarne građevine. Njezina različitost u funkcionalnom smislu, te napetost konstruktivnog i kontekstualnog postava rađa različite i površnom oku kontradiktorne osjećaje i stanja boravka unutar kuće i u njezinom okolišu. Kuća traži da se kroz nju i oko nje hoda i spoznaje njezine neotkrivene slojeve.

\Rtserver300garhitektonakseshenzehn Model (1)

Hartera Buvljak, Hartera Energana

Objavljeno pod Arhitektura, KLJB dana Travanj 8, 2012

Dolaskom prvih dana proljaća Hartera se budi iz zimskog sna. Članovi KLJB-a (Kluba Ljubitelja Buke) prošetali su se prostorom tvornice kako bi razradili i osmislili nove aktivnosti i događaje. Prolaskom kroz prostor tvornice vidjeli smo brojne tragove, otiske akcija i urbane komunikacije nastale taloženjem raznih događaja. Intenzivno dolaženje i prolaženje ljudi, te sveprisutni oblik trajnog ili privremenog skvotiranja djelova kompleksa rađa održive i životne metamorfoze pojednih djelova Hartere. Slikovito spajanje prirode, starih građevina, zatečenih elemenata mobiljara i ostataka namještaja sa grafitima stvara specifičnu energiju i sliku mjesta.

U cilju nastavljanja i intenziviranja sadržaja i novih prilika za život Hartere, prošlog vikenda nastavljen je započeti program cjelodnevnih događaja u prostoru stare tvornice papira, sa proljetnim programom, Hartera Buvljakom i Hartera Radio Isus partyem. Ovi sadržaji i događaji smješteni su u dosad javnosti nepristupačnom dijelu kompleksa stare tvornice, u prostor stare Energane. Oko i unutar građevine tokom dana razmješten je niz štandova sa robom i predmetima namjenjenih prodaji, razmjeni ili jednostavno poklanjanju. Predvečer cijeli prostor prerasta u klub za druženje i uživanje u glazbi. Energana je uređena zatečenim elementima i djelovima opreme, i odbačenih djelova mobiljara interieura tvornice koji su godinama taloženi. Jedini novi i unešeni element interieura su Harterina rasvjetna tijela, sada već svima poznate crvene kante u lokalnom žargonu zvani “Črljeni Bujoli” čiji design potpisuje Mrle, i fluorescentni grafiti izvedeni i aplicirani tokom dana, samo nekoliko sati prje događaja, te velika ruka, konzola DJ pulta Radio Isusa.

Sam događaj predstavlja uvod u nastavak projekta koji je započet prošle godine natječajem za osmišljavanje likova iz stripa Damira Martinovića Mrleta radno nazvanog Vivi Rinocerus. Ove godine pokreće se nova akcija koja ima za cilj generiranje niza mogućih priča i radnji vezane uz sada već osmišljene likove i njihov poznati izgled. Putem intenzivne i interaktivne komunikacije društvenim mrežama cilj je omogućiti razvoj niza potencijalnih scenarija priče koji bi kulminirali osobnim iskustvima, otkrivanjem i ulaskom u još neviđene prostore i djelova Hartere. Također, cijela bi igra imala konačni rasplet i sadržajnu kulminaciju ovog ljeta, sretanjm sa ostalim učesnicima igre, posjetiteljima Hartera Festivala 8. Pravila igre i putevi ulaska u Mrletovu priču upravo se pišu i razrađuju.

U sklopu projekta Radio Isus koji se odvija u prostoru Energane, Mrle, sada u ulozi DJ-a sa umjetničkim imenom Mr Lee, osmislio je i zvučnu podlogu i niz samplova koje izvodi tokom partya. DJ-set sadrži veseli splet raznih muzičkih citata i prepoznatljivih pjesama spojenih u neočekivani sklop, novu pjesmu, veoma blisku metodama suvremenog projektiranja koje sam već pokazivao na svom blogu. Donosim samo dio zvučne kulise koju u cijelosti možete čuti tokom događaja u Energani. Također kliknite na slike i kratki film sa Hartera Buvljaka, Radio Isus Partya, i radne šetnje članova KLJB-a Harterom.

Riječki Neboderi i Igor Emili

Objavljeno pod Planiranje, Povijest dana Travanj 1, 2012

Prve asocijacije koja vas veže uz sliku Rijeke su zasigurno luka i neboderi. Luka i njezina infrastruktura sa željeznicom i pratećom industrijom bila je osnovni generator urbanog razvoja grada. Ubrzani priliv novih radnika i stanovništva sa svih strana bivše države koji su se zapošljavali u ovom mladom i brzo nastalom gradu sredinom 20-og stoljeća uvjetovao je potrebu primjene efikasne arhitektonske tipologije stambenog nebodera kao kvalitetanog i ekonomičanog odgovora za udomljavanje novih stanovnika Rijeke.

Neboder, kirurški precizno položen na malu površinu nagnute topografije parcele i pogled sa orjentacijom stanova nebodera na more i Kvarnerski zaljev postati će osnovni funkcionalni i konceptualni parametri u definiranju danas prepoznatljivog i inspirativanog elementa gradske siluete.

Rijeka i razvoj njezinih nebodera vezani su uz početak dvadesetog stoljeća kada je Rijeka podijeljena na dva grada, te kada je njezinim centrom i kanjonom rijeke prolazila granica dviju država, Italije i Kraljevine Jugoslavije. Kompeticija i poticajno urbano takmičenje dva grada rezultira i natjecanjem u izgradnji sakralnih građevina sa visokim tornjevima i prvim visokim neboderima u centru grada.

Na strani Italije arhitekt Nordio 1939. godine izvodi Riječki Neboder kojeg postavlja na kraju zapadne osi Korza, dok sa druge strane, Sušak sa arhitektima Pičmanom i Albinijem gradi visoki neboder s hotelom u sklopu Hratskog Kulturnog Doma. Poticajna kompeticija gradova arhitekturom kroz vrijeme je rezultirala tipično riječkim načinom rješavanja urbanih insula, sa promišljenim planovima novih djelova grada koji se stapaju i nastavljaju na urbanu konfiguraciju grada i zatečenog konteksta. Nakon drugog svjetskog rata na prelazima između predratne arhitekture gradskih naselja Bulevard i Vojak dolazi do veoma specifične i kvalitetne urbane interpolacije visokih nebodera u postojeće urbano tkivo obiteljske i višeobiteljske stambene izgradnje. Nakon ovih promišljenih realizacija izvode se i nadograđuju drugi kvartovi, Vežica, Kantrida, Kozala, Mlaka, Turnić, Zamet, Škurinje i Podmurvice.

Tokom 1965. godine Igor Emili razrađuje ideju stambenog tornja za grad Rijeku. Kriteriji su bili osigurati što veći broj stambenih jedinica, sa bogato i slojevito projektiranim stanovima. Emili projektira nebodere na Podmurvicama, te na nagnutom terenu polaže sedam tornjeva sa 110 stanova po neboderu. Osigurati svakom stanu dobru i kvalitetnu orjentaciju bio je osnovni konceptualni generetor tlocrtne složenosti. Emili slaže, lomi i zaokreće stanove koji hvataju pogled i sunce. Na prelazima između stanova u vanjski prostor postavlja bogate i za dotadašnje nebodere neuobičajene elemente, velike balkone i terase. Upravo su ti elementi definirali konačni oblik kuće, i snažno oblikovali međuodnose služenih i služećih djelova stambenih jedinica i pripadajućih im međuprostora. U sredini nebodera položeno je razlomljeno stubište sa liftovima koji drže na okupu blokove, osi i smjerove pogleda-orjentacije stanova na etaži.

Emili oblikuje tornjeve snažnog plastičnog karaktera, upotrebljavajući ekonomične i građevinskoj operativi poznate elemente i tehnologije, trensponirajući beton i prefabrikate u snažne oblikovne elemente dugačkih rebara koji čas postaju vertikalni brisoleji, čas bivaju ograde balkona. Emilijevi balkoni i terase koji zavodljivo oblikuju zabate i vertikalne pilastre nebodera, imaju na sebi tipično za njega mali funkcionalni element rigalice vode koju zapravo preuzima sa svojih malih mediteranskih obiteljskih kuća, tako da ovi banalni, prizmatični betonski kanali počinju biti skupina točka, grafika, ritam i ornament sugog i grubog pročelja. Također, ove predivne stambene terase i balkoni stanu daju svojim stanarima osjećaj boravka u kući na vrhu stabla.

Kritičari arhitekture koji su 70-ih godina pisali o ovim Emilijevim tornjevima nadahnuto su analizirali ove danas zaštitne znakove riječkog identiteta. Antoneta Pasinović kaže da je ovim projektom Emili zapravo izveo djelo koje je usađeno u zemljopisni ambijent Rijeke, u konfiruracije i vizuale riječkog pejzaža. Boro Pavlović upravo poetskim riječnikom govori o vrijednostima koje donose podmurvički tornjevi, te o “transu” južne orjentacije, koji nije samo estetsko ili estetizirajuće zanošenje ljepotom kao takvom, nego čista nužnost.

Vozeći prije sada već nešto više od godinu i pol teglenicu sa paviljonom Venezianskog bienala po Kvarnerskom zaljevu od Kraljevice do Rijeke, postavljao sam je u razne pozicije i odnose. Gledao sam i fotografirao teglenicu sa paviljonom samu poput fatamorgane na sredini pučine, postavljao je u pozadinu kopna, prirode brda i zelenila, industrije Kostrene i petrokemije i tankova sa naftom otoka Krka, ali jedna od najdražih vizura svakako je ona gdje se u pozadini vidi uspavana riječka luka i predivni stambeni neboderi Rijeke.

Sealand, Metahaven i Uncorporate Identity

Objavljeno pod Inspiracija, Vizija dana Ožujak 25, 2012

Tragajući za točkama i mjestima koje snažno definiraju teritorij u kojem se nalaze došao sam i do najmanjeg umjetnog otoka kojeg je ljudska ruka proizvela. Sealand ili kako je englezi zovu Principality of Sealand je mikronacija tj. međunarodno nepriznati entitet, Kneževina. Sealand polaže pravo na Roughs Tower, vojnu platformu iz 2. svjetskog rata, u Sjevernom moru, 10 km od obale Velike Britanije, na koordinatama 51°53′40, N°1′28. Na platformi površine 550 m2 živi Paddy Roy Bates s obitelji i suradnicima, a broj stanovnika rijetko prijelazi brojku 5. Iako se suverenitet ove samozvane državice rijetko shvaća ozbiljno, primjer Sealanda se nerijetko citira u debatama o međunarodnom pravu.

Platforma je tokom 1942. godine izgrađena tehnologijom tipičnom za morske platforme koje se inače koriste za naftne bušotine i infrastrukturne objekte koji služe za radove na moru. Platforma koja je položena izvan teritorijalnih voda Velike Britanije služila za obranu od avio napada njemaca tokom drugog svjetskog rata, naoružana masivnim i snažnim topništvom i mitraljezima bila je privremeni dom za 150-300 mornara-vojnika. Nakon drugog svjetskog rata, točnije od 2. rujna 1967. Britanac Paddy Roy Bates polaže, na osnovu vlastite interpretacije međunarodnog prava, pravo na platformu. Michael Bates, sin Paddy Roy Batesa, priveden je 1968. godine zbog otvaranja vatre na britanski vojni brod, no Batesovi su uspjeli dobiti pravnu bitku i jer je sud uzeo u obzir da se incident dogodio izvan britanskih teritorijalnih voda.

Tijekom 1978. godine, premijer Sealanda, prof. Alexander G. Achenbach je, tijekom odsustva predsjednika, pokušao uz pomoć nekoliko nizozemskih građana zauzeti platformu, pri čemu je Michael Bates nakratko bio držan taocem, prije nego je pušten na slobodu u Nizozemskoj Bates je okupio vojsku i u helikopterskom desantu ponovno zauzeo platformu, pri čemu su uzurpatori postali ratni zarobljenici.
Nakon završetka “rata”, Nizozemci su oslobođeni, a premijer Achenbach (Nijemac), koji je imao putovnicu Sealanda, je optužen za izdaju i zatvoren. Tijekom zatočenja Nizozemaca i Achenbacha, vlade Nizozemske i Njemačke su reagirale kod vlade Velike Britanije da oslobode njihove građane, no Velika Britanija je odbacila mogućnost uplitanja, pozivajući se na odluku suda iz 1968. godine. U ovu bizarno istinitu pravnu priču upliće se službeni njemački diplomat koji odlazi na Sealand i pregovara o oslobađanju svojih sunarodnjaka tumači se kao defacto međunarodno priznanje Sealanda.

Tokom devedesetih godina vlada u egzilu koja je privremeno izgubila vlast od predsjednika kneževine u španjolskoj masovno je proizvodila putovnice Sealanda i prodavala ih istočnim Europljanima koji su htjeli prebjeći na zapad. Putovnica Sealanda pojavljuje se i u priči o ubojstvu poznatog dizajnera Giannia Versacea, a putovnice su se koristile i u još nekim kriminalnim djelima. Uslijed masovne proizvodnje putovnica (procjenjuje se da ih je tiskano oko 150.000), Batesovi su zbog toga 1997. godine proglasili sve putovnice nevažećim.

Tokom 70-ih godina platforma je bila i stanica nezavisnog radia, medija koji je širio svoje poruke i okupljao gomile slobodoumnih i inteligentnih ljudi. U novo doba tokom kasnih 90-ih i početkom novog milenija Sealand potpisuje ugovor sa internet startup-business kompanijom HavenCo. HavenCo je u početku dobio široku pokrivenost u međunarodnim medijima, te tako surađuje, radi i pojavljuju se na naslovnici pokrenutog danas svepoznatog magazina Wired, na više od 200 novinskih članaka, te u nekoliko televizijskih izvješća. Sealan u to doba i putem ovog novog medija, a izvan dosega bilo kakve vlasti “hostao” je sve što je bilo ilegalno, zabranjeno ili riskantno posebno u odnosu na autorska prava i intelektualno vlasništvo. Zahvaljući svojim slobodoumnim i veoma radikalnim idejama, grupa hackera predvođena poznatim “cypherpunks-om” Sean Hastings-om i Ryan Lackey-om dolazi na Sealand da nagovori Princa Roya i njegovog sina Michaela na basnoslovnu zaradu i pretvori sebe i državu u svojevrsnu “dotcom kneževinu”. Datahaven počinje sa radom i Lackey seli svoju bazu na platformu i organizira svoj balon od sapunice koji kulminira masivno popularnim “peer to peer” file izmjenjivačem danas poznatim Napsterom kojeg je čak i heavy-metal megagrupa Metalica tužila za nelegalno kopiranje njihove muzike. Nakon nekog vremena društvo se razišlo i pustilo iza sebe ogromnu popularnost i tipične kontroverze koje uvijek idu uz ovakav ili sličan projekt. U ljeto 2006. godine platformu je zahvatio požar koji je uništio dobar dio fizičkih elemenata arhitekture i građevina najmanje države na svijetu. Cijeli projekt nakon što je zamišljen, procvjetao, prolazio kroz uspone i padove dolazi po meni u svoju posljednju fazu gdje samog sebe i cijelu kneževinu stavlja na prodaju. Naravno gdje drugdje nego na eBay! Predivan i super kraj.

Iz ove priče već duže vrijeme crpim svježe ideje i analiziram mogućnosti utjecaja, kontrole i propitivanja okoliša i konteksta u kojem živomo i radimo. Znamo da su ove građevine voljeli članovi Archigrama 70-ih godina, a Constant u svom meni najdražem New Babylon projektu progovara upravo o takvom gradu-državi, gdje otvara ideje i okvire posvećene društvu oslobođenog problema rada.
Prilog o ovom inspirativnom projektu izašao je u meni izuzetno inspirativnoj, i predivno oblikovanoj knjizi “Uncorporate Identity”. Publicirana 2010. godine u izdanju Lars Muller Publishers, a zamišljena i oblikovana od strane design tima Metahaven, stražuje identitet kao geopolitički fenomen. Zajedno sa arhitektima, geografima i misliocima kao što su Boris Groys, China Mieville, David Grewal i mnogim drugima knjiga otvara, tumači i polemizira sa svježim i važnim temama koje me nadahnuto inspiriraju.

Metahaven Uncorporate Identity

Posebno mi je drag prilog iz knjige gdje inteligentni Metahaven donose niz fotografija “maketa”, modela Sealanda koje prenosim u prilogu. Prva maketa je knjiga Utopia, Thomasa Mora na nogama od čaša za pjenušac Mumm. Druga maketa je svjetski poznata knjiga mislilaca Deleuze & Guattari-a, Tisuće platoa, položena na noge od kutija Pringles krumpirića. Treća maketa je Neal Sthepensonova, Cryptonomicon, položenog na noge limenki Guinness piva. Četvrta maketa je Harvardovo izdanje Hard & Negri-evog, Empire, na nogama plastičnih čaša za rođendane i slične party-e.
Ove makete, modeli kneževine koje se može kupiti na eBayu podsjeća me na meni dragu tezu Slavoja Žižeka koji vidi sebe kao javnog intelektualca, čovjeka današnjice i kao “Yuppiea koji čita Deleuza”. Takvo stanje po njemu osigurava uspješno surfanje društvenim valovima uzbudljivog i globalnog svijeta.

Facebook / Principality Of Sealand

Valkane Bazen

Objavljeno pod Arhitektura, Novosti dana Ožujak 18, 2012

Pula i njezin urbani teritorij sastoji se od niza gradskih točaka, čvorova, križanja puteva i tokova koji su taloženi kroz vrijeme. Takva su čvorna mjesta na moru definirana arhipelagom prirodnih i nasipanih otočića, dok na obali dobivaju svoje “suhe točke”, točke položene na specifičnu topografiju brda, udolina i prirodnih morskih uvala i plaža. Ovakav prostorni odnos gradskih čvorišta, urbanih monumenata započinju rimski slojevi planiranog grada, nadograđuju srednjovjekovni, renesansni i barokni gradski akcenti, da bi 300 vojnih utvrda, bunkera i čvornih točaka novog vremena konačno objedinilo i držalo na oku preglednu i logičnu mrežu teritorija Pule. Svako takvo mjesto ima svoje specifično i prepoznatljivo ime. Arena, Busoler, Centar, Kaštel, Monte Ghiro, Monte Magno, Monte Zaro, Monte Šerpo, Monvidal, Padulj, Pješčana Uvala, Punta, Stoja, Štinjan, Šurida, Tivoli, Valdebek, Valelunga, Valkane, Valsaline, Valmade, Valvidal, Veli Vrh, Vergarola, Veruda, Verudela, Vidikovac, specifična su mjesta oblikovana prirodnim ili artificijelnim akcentom, jasne prostorne poruke i orjentacije.

Jedna od takvih prostornih točaka je i prirodna uvala, plaža Valkane. Područje Valkana i sam poluotok na Valkanama nalazi se između uvale Stoja na zapadu i uvale Zelenika na istoku. Kupalište Valkane jedno je od najpoznatijih gradskih kupališta kojeg ispunjavaju turisti iz obližnjeg autokampa Stoja kao i lokalni stanovnici. Na istočnoj obali kupališta nalazi se nogometno igralište i teniski tereni.
Valkanama se izvorno označavala današnja uvala Valsaline a naziv su dobile zbog brojnih morskih pasa koji su bili česti posjetitelji ove uvale zbog mesa koje se bacalo u more iz obližnje, danas nepostojeće, vojne klaonice.

Na takvom specifičnom mjestu Gradu Puli izrađena je i predložena studija koja definira ovaj prostor kao polivalentni sportski centar, prostora za rekreaciju, zabavu građana i posjetitelja Pule u sklopu kojeg bi se izveo novi gradski plivački bazen.
Bazen je planiran kao prostor 50 metarskog plivačkog polivalentnog bazena sa pomičnim i fleksibilnim dnom za obuku neplivača uklopljenog na rub postojeće šume, parka položenog uz gradski lungo-mare kao mjesta, čvorišta snažnog urbanog toka Pule.

Bazenom i gledalištem, nagnutom plohom-tribinom koje se nastavlja na okoliš i prirodni pad terena između šume i plaže definira se niz mjesta, pratećih sadržaja za građanstvo, te time omogućuje cjelodnevni rad i služnost sadržaja bazena građanima tokom cijele kalendarske godine. Bazen je otvoren prema prirodi i parku sa sjeverne strane, moru i plaži sa južne strane, dok samo plivalište prekriva levitirajući tepih, krov-streha građevine. Ovakav prostrani krov osim zaštite od sunca i atmosferilija projektiran je kao energetski punjač kompleksa, kolektor, skupljač sunčeve energije, kišnice i svjetla kao važnog elemenata obnovljivog i održivog funkcioniranja kompleksa. Ovim se jakim arhitektonskim elementom, te jasnom prostornom gestom pokušao stvoriti osjećaj boravka u velikoj i sigurnoj infrastrukturnoj šumi, sjenovitoj energetskoj prirodi kroz koju prodiru tisuće tankih zraka sunca. Ovakva projektirana “nova šuma”, “nova priroda” snažno je i nedosmisleno oblikovana kao transmiter obnovljivih izvora energije, te dodatni poticaj poznatoj društvenosti Puležana.

Plodovi destrukcije

Objavljeno pod Arhitektura, Inspiracija dana Lipanj 19, 2011

U periodu od 1964. do 1973. godine Američka je avijacija bacila preko dva miliona tona bombi na teritorij Laosa. Amerika je u ovom tajnom ratu podržavala kraljevsku vlasta Laosa koja se borila protiv gerilaca i sjeverno-vijetnamske vojske. U toku 580000 bombarderskih misija u kojim je svakih 8 minuta, 24 sata dnevno u toku 9 godina pala po jedna bomba kompletno je izmenjena zemljina površina ove lijepe i živopisne zemlje. Danas smo svjedoci nevjerojatne energije teritorija izranjavanog bizarno masivnom energijom destrukcije.

Vremenom dio kratera prirodno je pretvoren u jezera ili plodne vrtače u kojima rastu razne biljne kulture. Dio ovih ranjenih teritorija i kratera stanovnici Laosa su pretvorili su u parkove, anfiteatre, muzeje rata ili bazene za kupanje u sklopu luksuznih parkova i posjeda sa vilama.
Poput intervencija Gordon Matta-Clarka u Parizu koji destrukcijom i silno preciznom energijom izrezuje djelove kuća, tako i ova destruktivna i zastrašujuće masivna erozija terena (ako se načas odmaknemo od njezinog uzroka), u sebi sadrži blaženu ljepotu i energiju. Spoznaja uzroka i metode ježi kožu i tjera nas da možda primjer i ne spominjemo. No, gledajući sa današnje distance i leteći Google-earthovskim pejzažem svakodnevnog okoliša nemožemo se oteti dojmu o silno poticajnim brazdama i strukturama koje kao da su svojevrsna apstraktno prostorna paralelnost sa suhozidima, mrgarima i gromačama otoka Krka, mjesečeve kore s kraterima, skupine tankova i rezervara industrujskih pogona, land art kompozicije Roberta Smithsona, ili točkasto raspršenog grada, naselja u nepoznatom krajoliku. Mogućnost takvog sagledavanja stvarnosti oko nas silno je uzbudljiva i poticajna u promišljanju aktivnosti kojom se svakodnevno bavim.

Object to be destroyed

Objavljeno pod Inspiracija, Vizija dana Lipanj 25, 2011

Gordon Matta-Clark je bio američki umjetnik. Poznat je po umjetničkim radovima koji su obuhvaćali rušenja i izrezivanja djelova napuštenih građevina. Urezivanje praznine unutar tkiva građevina stvorilo je začudne prostorne odnose i neočekivana preklapanja vanjskog i unutarnjeg prostora. U sklopu umjetničkog Binenala u Parizu 1975. godine izveo je svoj poznati rad koji je obuhvaćao dekonstrukciju i razgradnju djelova starog gradskog bloka iz 17-og stoljeća. Valjkasta rupe koja prolazi kroz više etaža i izviruje na pročelju građevine ostvaruje novi prostorni odnos između zatečene strukture kuće, ulice, unutarnjeg i vanjskog prostora. Na mjestu ove prostorne intervencije izveden je Centar Georges Pompidou arhitekata Rogers-Piano.
Promišljajući o nekim projektima često sam dolazio u iskušenje i pred pitanje kako ove začudne i predivne realizacije pretočiti u arhitektonsku realizaciju. Radeći na projektu ponovnog oživljavanja Hartere, napuštene tvornice papira u Rijeci došao sam do zaključka da bi se ogromna i masivna struktura stare tvornice mogla ovakvom metodom svojevrsne dekonstrukcije i erozije dovesti u stanje nove poticajne napetosti dajući novom sustavu potrebnu energiju i otvorenost. Nažalost projekat još nije u fazi realizacije. Oduzimanje i dubljenje u punom kao metoda odavna je poznata ali je realizirana u malom broju dobrih i poticajnih primjera. Často sam se pitao čitajući bezbroj puta snažnu i masivnu knjigu S,M,L,XL zašto u tisućama slika i gomili predivno inteligentnih paralela i metafora nema slike Gordon Matta_Clarkove intervencje u Parizu. U tom istom gradu samo dvadesetak godina kasnije autor poznate knjige neuspješno pokušava uvjeriti investitore i žiri da izvedu njegov prijedlog za Parišku knjižnicu koja je po mom mišljenju čista materializacija Gordonovih “destroyed-objecta”. Pitanje je je koje se postavlja; kada ću i gdje imati prvu priliku izvesti dio energije ovih prostornih rezova, rupa i zašto sveinformirani arhitekt nije u svojoj knjizi naveo izvor? jeli moguće da sam ja krivo isčitao ideju ili da on nije znao?

Kazimir Ostrogović, Kuća Kosch u Malinskoj

Objavljeno pod Povijest dana Lipanj 26, 2011

Potaknut spoznajom da će se novim zakonom svi bezpravno sagrađeni objekti i kuće moći legalizirati pokušao sam se prisjetiti nekih lijepih i poticajnih realizacija sa Kvarnerskog područja. U razgovoru sa kolegama i prijateljima shvatio sam da i većina arhitekata nezna za neke primjere kuća izvedenih u prošlom stoljeću na ovom području, a koje sam istraživao, pronalazio, i iskreno njima bio inspiriran u nekim svojim promišljanjima i djelovanjima kao arhitekt. Malinska I Crikvenica su dva gradića koja najbolje pokazuju kako pogubna i loša može biti nekontrolirana apartmanizacija teritorija. U slučaju ovih sredina, problem nije u njihovoj nelegalnosti, već naprotiv, većina ako ne i sve intervencije posjeduju uredne dokumente za izgradnju. No, rezultat je poguban, depresivno provincijalan. Prevladava potpuno odsustvo osjećaja za prostor, normalno i iskreno skladno. Samo sedamdest godina prije izvedene su neke od prvih kuća za odmor na području naše zemlje. Kuća za ing. Oscara Koscha predstavlja prvu realizaciju tek diplomiralog mladog arhitekte Kazimira Ostarogovića. Kuća je projektirana tokom 1934, a realizirana 1935. godine u vrijeme kad Ostrogović svoje prve dane prakse provodi u birou arhitekta Kliske i Lowija. Topla ljeta provodi kod roditelja u svojoj rodnoj Malinskoj gdje je sve veća potražnja i mogućnost za kupnju atraktivnih parcela uz more. Kako se radi prvenstveno o mlađim investitorima iz bogate građanske klase advokata, lječnika i inženjera školovanih u duhu modernih svetskih gibanja, Ostrogovićev duh i arhitektonski talent imponira svojom čistoćom i elegancijom pristupa koncipiranja građevina.
Kuća Kosch nalazi se u maloj uvali na rubu Malinske uz lungo mare i plažu. Ostrogović uvlači kuću od linije obale te na prirodnoj denivelaciju terena projektira spremište za brodice sa prostranom terasom lagano uzdignutu od nivoa mora i šetnice. Ovim postupkom fino gradiranja vanjskog prostora plaže i terase koju uvlači ispod same građevine postavljajući kuću na stupove storen je sjenovit prostor vanjskog dnevnog boravka idealnim za boravak i život u ljetnom periodu. Ovom principu stvaranja otvorenog prizemlja Ostrogović će ostati vjeran kroz cijeli svoj opus vila u Malinskoj. Ovaj fini osjećaj za kombinaciju elemenata manifestnog Corbusierovog otvarenog prizemlja, sa ljepotom zasjenjenog boravka na otvorenom, predstavlja svojevrsnu modernističku odu ljepoti življenja na mediteranskom prostoru. Ovu tvrdnju također potvrđujemo prilikom analize tlocrtne dispozicije prizemlja građevine gdje Ostrogović postavlja niz vratiju sa ulascima u prostor ulaznog halla, kuhinje te ostvaruje ideju o širokom, otvorenom sjenovitom prostoru susreta, boravka i ulaska u kuću uokrenutoj prema jugu i moru.

Na katu građevine nalazi se niz spavaćih soba i prostor dnevnog boravka za boravak u zimskim mjesecima i kišovitim ljetnim danima. Pročelje građevine izvedeno je iz glatke bijele terabone, s jednostavnim pravokutnim otvorima prozora s drvenim eslinger roletama, i karakterističnim kvadratnim odrazčnicima kosog krova. Ostrogović dobro poznaje podneblje i toplinu podnevnog sunca te izvodi kosi krov s dvostrukim plitkim “tavanskim” prostorom i zemljanim nabojem, koji štiti prostorije od pretjeranog zagrijavanja. Ove oblikovne i elemente Ostrogović će upotrijebiti na cijelom nizu slijedećih realizacija u Malinskoj.

Kazimir Ostrogović, Kuća Majnarić u Crikvenici

Objavljeno pod Povijest dana Lipanj 30, 2011

Nastavljajući se na predhodni primjer kuće u Malinskoj, pokazao bih drugi karakterističan i upečatljiv primjer kuće koja bi da je izvedena danas mogla govoriti više i kvalitetnije o stanovanju i odmoru nego sva izvedene nove kuće za odmor u Crikvenici od početka 90-ih do danas. Ova nevjerojatna spoznaja govori o potpunom odsustvu osjećaja za kvalitetan okvir života ljudi koji borave i dolaze u ovo nekad malo a sada nekontrolirano “nabubreno” mjesto na Kvarneru. Iskreno mislim da za to i takvo stanje nisu odgovorni samo arhitekti. Kuća Majnarić izvedena 1938. godine jadna je od najupečatljivijih realizacija Kazimira Ostrogovića u predratnom Kvarnerskom opusu. Krš, kamen i gromača koju nosi duboko u svojim korjenima na ovoj kući u snažnoj ekspresiji zidova doživljavaju punu realizaciju. Element kamenog klesanaca Ostrogović susreće u pučkoj arhitekturi otoka Krka od kuda potječe, kamenim rustikama kao bazama stambenih i javnih građevina na Sušaku i okolici nadahnjuje se od prvih dana arhitektonske prakse. U ovom slućaju element kamenog suhozida hipertrofiran je do nivoa zidnog platna kojim oblaže građevinu do njezinog vijenca.
Južno ostakljeno pročelje u cijelosti ja otvareno prema moru. Svjastan da ostakljenje osim mogućnosti ljepog i otvorenog pogleda na morsku pučinu donosi probleme sa insolacijom, Ostrogović produžuje za njega već karakterističan jednostrešni kosi krov preko ruba građevine. Dugom izvučenom sterhom zasjenjuje prostore u kući u vremenu kada je sunce u zenitu. Ovim suprotstavljanjem ostvarena je dotad neviđena ekspresija modernog komponiranja arhitektonskih sklopova na primorskom području.
Maleni otvori i snažna kamena rustika suprotstavljena je eleganciji i glatkoći velike krovne strehe, žbukane bijelom terabonom. Također uvlačenjem prostora dnevnog boravka ispod terase prvog kata ostvaruje dodatnu plastiku pročelja, te zasjenjuje dio prostora u prizemlju građevine.
Osim razloga jasnog koncepta i arhitektonske ekspresije razlog introventiranosti bočnog i stražnjeg pročelja građevine također možemo tražiti u ograničenju i skučenost parcele koju Ostrogović zatiče. Kuća je koncipirana sa prizemljem i katom na relativno maloj kvadraturi, gdje je svaki detalj brižno i funkcionalno isprojektiran. Ulaz sa vjetrobranom smješten je na zapadnom pročelju iz kojeg se ulazi u dnevni boravak sa blagovaonicom, dok je na sjeveru kuhinja sa gospodarstvom i sobom za poslugu. Prostor dnevnog boravka izvučen je u obliku svojevrsnog erkera izvan volumena građevine, te se nadovezuje na vanjsku terasu pokrivenu strehom balkona prvoga kata. Stubištem koje se nalazi uz ulazni prostor vode preko gospodarstva u manji podrum, te na kat građevine na kojem se nalaze tri sobe i kupatilo.
Uz kamenu rustiku kao osnovni element komponiranja fasade kuće Majnarić kao kontrast težini i plastici fasade postavljeni su elementi čelične bravarije. Ograde, rukohvati, prozorski okviri, izvedeni su iz vučenih čeličnih profila i cijevi, te prefabriciranog željeznog pletiva rastegnutog između čeličnih nosača.

Milde Sorte Club

Objavljeno pod Novosti, U Toku dana Srpanj 3, 2011

Projekt Cluba Milde Sorte nalazi se na Preluci, granici između Opatije i Rijeke i jedna je od naj karizmatičnijih lokacija Kvarnerskog zaljeva. Postojeće derutna građevina izgrađena je početkom 70-ih godina 20-og stoljeća kao jedan od prvih disco-klubova u regiji te je izvorno korištena za prateće sadržaje uz stazu za moto-trke na kojoj se održavala Velika nagrada Jugostavije. Položaj na strmoj litici sa pogledom na morsku pučinu daje ovoj lokaciji ogroman potencijal i energiju mjesta bez obzira na njezinu namjenu i arhitektonsko rješenje. Također ovaj prostor poznat je kao jedan od naj frekventnije posjećenih lokacija za windsurfing gdje se u ranim jutarnjim satima okupljaju mnogi štovaoci ovog lijepog sporta, te praskozorja koriste za jedrenje i druženje.

Planirana građevina je svojevrsni centar za prihvat ljubitelja sportova na vodi od windsurfinga, ronjenja do morskih skutera sa pretećim klubskim i uslužnim sadržajima poput kluba, predavaonica, pratećeg skladišta brodica i opreme, svačionica, prostora barokomore i fitnesa. Uz sportske sadržaje koji omogućuju korištenje građevine tokom cijele godine zavisno od godišnjeg doba i željama gostiju, nalaze se i prateći smještajni sadržaji sa sobama za noćenje i duži boravak gostiju.

Sama građevina koncipirana je kao interpretacija mediteranske kale kojom je moguće šetanje, obilazak i ulazak sa svih strana parcele prolazeći kroz svih pet etaža kompleksa koristeći sadržaje centra kao arhitektonsku promaenadu. Milde Sorte Club koncipiran je kao kuća-lungo mare, te se direktno nastavlja na ovo poznato Opatijsko šetalište. Ulaskom i izlaskom u centar na najvišoj koti uz postojeću prometnicu moguće je proći kroz sadržaje medicinsko terapijskog djela, preko šetnice koja prolazi bazenom i sunčalištem sa malim ugostiteljskim sadržajem proći do prostora za vježbanje, te ući u dio smještajnih jedinica i apartmana namjenjenih stalnim gostima, preko kojih slobodno ušetamo na prostor ulaznog halla, recepcije i poslovnog prostora. Iz ove centralne piazze kompleksa moguće je spuštanje u sporsko ugostiteljski dio sa restoranom i caffe barom te prostorom kluba vodenih sportova koji se spušta do samog mora. Ovako koncipirana građevina predstavlja svojevrsnu arhitektonsku serpentinu, javni pasage, te daje građevini specifičan osjećaj otvorenosti i komunikacije posjetitelja, prolaznika i zaljubljenika u vodene sportove. Građevina je projektirana dugim i snažnim potezom, nizom sadržaja koji su u cijelosti orjentiranih na morsku pučinu i pogled, otvarajući sadržaje pogledu velikim ostakljenim otvorima zasjenjenih dubokim i razlomljenim strehama.

Igor Emili, Spomenik u Podhumu

Objavljeno pod Povijest dana Srpanj 10, 2011

Igor Emili jedan je od autora i osoba koji je vrlo snažno utjecao na mene još kao dječaka da postanem arhitekt. Imajući sreću da direktno pratim njegov rad boraveći u arhitektonskom birou gdje je većina i moje porodice radila (nono, stric i tata), sjećam se njegove fascinacije kamenim kršom i gromačama koju je istraživao potaknut između ostalog nekim razmišljenjima njegovog dobrog prijatelja slikara Otona Glihe. Većina njegovih projekta i realizacija duboko je inspirirana lokalnom primorskom arhitekturom, i vernakularnim konceptualnim postavkama arhitekture uklopljene u suvremenost, što će nekoliko godina kasnije Kenneth Frampton nazivati “kritičim regionalizmom”. Emili je radio na nizu projekta od urbanističkih i prostornih planova, preko projekata hotelskih kompleksa, poslovnih i višestambenih zgrada, obiteljskih kuća, pa sve do interieura. Tipični predstavnik svestranog i marljivog arhitekta “opće prakse” koji se u slobodno vrijeme bavio slikarstvom i fotografijom. Njegov rad u području memorijalne arhitekture gdje je izveo nekolicinu upečatljivih intervencija manje je poznat. Većina putnika dolazeći i izlazeći iz Rijeke autoputom prolazi Grobničkim poljem neznajući da je Emili autor prostornog obilježavanja autentičnog mjesta zločina, spomenika u Podhumu, na kojemu je radio ne samo kao projektant, već i kao začetnik podizanja obilježja – od 1960. do 1967. godine.

Dana 12. srpnja 1942. talijanski okupatorski vojnici, karabinjeri i fašisti, opkolili su Podhum, selo nadomak Rijeke. Selo su opljačkali i spalili. Od pohvatanih stanovnika uzeli su devedeset i jednog muškarca, u dobi od 13 do 65 godina i pobili ih mitraljezima, a leševe su pobacali u jame. Ostale stanovnike, njih više od osam stotina – djecu, žene i starce – otjerali su u logore iz kojih se nije vratilo njih više od stotinu.

Emilijeva ideja je definirati autentično mjesto zločina u vodoravnom pejzažu velikoga Grobničkog polja okružena planinama, ali tako da bude uklopljen u pejzaž. To je Emili proveo dvama visokim zidovima mekih linija, koji su obuhvatili stratište i jame. Zidovi su u tlocrtu polukrugovi, otvoreni jedan prema drugome, ali se ne dodiruju, već su izmaknuti, tako da na mjestu približavanja stvaraju uske klance prolaza. Podignuti su od sivoga mjesnog kamena i slagani poput gromača – suhozida.

Svi zidovi meko su obuhvatili mjesto smrti, a kroz dva prolaza – prosjeka, to strašno mjesto komunicira s poljem i planinama. Kontrast sa sivilom gromače čine bijele ploče s imenima pobijenih, a redovi bijelih krnjih piramida imaju funkciju nadgrobnih kamenova pobijenih mještana Podhuma.
Poslije, po raspisanom natječaju, podignut je okomiti spomenik akademskog kipara Šime Vulasa i pješčane su jame uređene prema rješenju partera arhitekta Duška Rakića. Spomenik je dovršen 1970.godine.

tekst opisa projekta preuzet Iz monografije Igor Emili autora Rastka Švalbe.

Christian Marclay, Body Mix

Objavljeno pod Inspiracija, KLJB dana Srpanj 10, 2011

Početkom 90-ih godina tada mladi i perspektivni vizualni umjetnik i kompozitor Cristian Marclay radi kolaž-sliku pod nazivom Doorsiana. Potaknut spoznajom da je ovaj inteligentni umjetnik laureat ovogodišnjeg Venezianskog bienala podsjetio sam se njegovih radova. Slike su dio zbirke radova “Body Mix”. Umjetnicko djelo je upečatljivi kolaž sastavljen od nekoliko omotnica vinilnih LP-ploča skupljenih sa različitih strana, muzičkih žanrova, autora i designera. Marclay svojim djelom stvara novi začudan lik, novi sklop, u kojem se očituju svi elemanti za sebe, ali u novoj strukturi stavaraju novi neočekivani organizam, svijet u koji proizvodi novu, napetu stvarnost. Poput ove upečatljive slike i snažnog autorskog primjera valjalo bi razmišljati o mogućoj primjeni ovih ideja na neki novi arhitektonski ansambl kojeg čine različita mjesta i različiti sastavni elementi. Projektirajući školu i vrtić sa mjesnim odborom i dvoranom “Veli Vrh” u Puli, mogu iskreno priznati da sam konstantno pred očima i u mislima imao Marclayove kolaže. Nevjerojatno suvremena ideja kombiniranja različitih “gotovih elemenata” u ovom slučaji omota ploča definira novu stvarnost. Za ovu metodu potrebna je ogromna energija i znanje u skuljanju podataka, svjesnost o njihovoj poruci i konstrukciji, te sloboda misli u slaganje istih i transpoziciju u novi neočekivani okvir. Kako u ovim slikama, tako i u arhitekturi škole “Veli Vrh”, različita mjesta definirana su namjenom i pripadajućim oblikom, dok su elementi koji čine sklop definirani sadržajem i prostorno oblikovnim karakterom. Spajanje prepoznatljivih i već viđenih slika, namjena i motiva može uroditi stvaranjem novog neočekivanog sklopa. Takav sklop može udomiti nove prostorne, funkcionalne odnose i napatosti. Projektiranje danas nije novi stil već metoda, koja prvenstveno definira novi i drugačiji poredak.

“Projekt mora tjesno slijediti volju za postojanje na određeni način. Projekt slijedi tu volju. Stoga prugama obojani bijeli konj nije zebra. Prije kolodvora je zgrada, ona hoće biti ulicom, izrasta iz potrebe kretanja. Kroz prirodu-zašto, kroz poredak-što, kroz projekt-kako. Mozartove skladbe su projekti. One su vježbe poretka-intuitivnog. Projekt potiče još projekata. Projekti izvlače svoje slikovlje iz poretka. Slikovlje je pamćenje,-oblik, stil je usvojeni poredak”
—Louis I Kahn

Crikvenica, paviljon za vježbanje

Objavljeno pod Novosti, Realizacije, U Toku dana Srpanj 20, 2011

U sklopu specijalne bolnice za rehabilitaciju asmatične djece Thalassotherapija u Crikvenici projektirana je mala polivalentna dvorana-paviljon za vježbanje. Djeca koja dolaze na terapiju i borave na svježem morskom zraku svakodnevno održavaju kondiciju vježbajući više puta dnevno. Dvorana je također namjenjena i rekreaciji građana izvan termina dnevnih terapija, te povremenim događanjima i okupljanjima u sklopu aktivnosti bolnice. Planirana dvorana projektirana je kao nadogradnja kata stare upravne zgrade izvedene početkom 20-og stoljeća, koja se preko spojnog hodnika povezuje sa zgradom u kojoj se nalaze smjestajni kapaciteti bolnice. Dvorana je osmišljena kao otvoreni vrtni paviljon koji se sastoji iz vidljive drvene lamelirane konstrukcije i otklopivog staklenog plašta. Konstrukcija je postavljena sa vanjske strane paviljona, te se lepezasto rastvara oko dijagonalno položenog sljemena građevine. Drveni okviri pored konstruktivne uloge važni su i u pogledu zaštite od sunca. Realizacija u toku.

Ispovijed

Objavljeno pod Arhitektura, Inspiracija, Novosti dana Kolovoz 15, 2011

Tokom realizacije projekta Aule Ivana Pavla II u sklopu Pastoralnog centra na Trsatu u Rijeci desila se projektom nepredviđena i svakako začudna pojava. Potaknuti idejom fra Serafina Sabola glavnog pokretača ovog za franjevce i lokalnu zajednicu značajnog projekta, odlučeno je da se prostor sjenovitog trijema koji djeli dvoranu od trga pretvori u privremene ispovijedaonice. Prostor između stupova-lamela pretvoreni su u kućice-ispovijedaonice sa pokretnim namještajem klecala i stolice preuzetih iz starog svetišta. Od tog dana tokom svetkovine Velike Gospe tisuće vjernika dolazi na ovo mjesto izvršiti ovaj intiman i vrlo osoban čin.

Igor Emili kuća za odmor u Selcima

Objavljeno pod Povijest dana Kolovoz 10, 2011

Nastavljajući sa prikazom nekih zaboravljenih realizacija sa područja Kvarnera koje su po mom mišljenju kvalitetno odgovorile na pitanje kuće za povremeni boravak i odmor, nemožemo a ne prisjetiti se nekih realizacija Igora Emilia. Sredina 60-ih godina karakteristična je za početak izgradnje malih vikend-kuća na području Kvarnerske rivijere i otoka Krka. Ljepota netaknutog pejzaža, niska cijena zemljišta i relativno jeftina radna snaga omogućila je početak izgradnje niskobuđetnih i malih kuća uz more. Tih godina Igor Emili nakon što se prestaje baviti urbanizmom i prostornim planiranjem, razočaran odnosom politike i nekih kolega koji pristaju na kompromise i utjecaje sa strane, počinje se baviti samo i ekskluzivno arhitektonskim projektiranjem. Kuće Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika u Rijeci, te kuću za odmor u Selcima koju je projektirao 1964.god. bile su prve realizacije koje su omogućile svojevrsno testiranje i ispitivanje elemenata autohtone regionalne arhtekture transponirane i uklopljene u okvir suvremenog arhitektonskog rukopisa koji će svu svoju puninu doživjeti nešto kasnije na realizaciji hotela “Villa Lostura” i “Uvala Scott”.
Bilo bi prejednostavno reći da se taj projekt, poput drugih njegovih projekata malih kuća, temelji samo na mediteranskom graditeljskom nasljeđu jer je iskustvo s kojega polazi mnogo šire. To pokazuje i ova mala zgrada, jednostavna sadržaja i izrazito skulpturalna oblikovanja. Sam je projektant o kući napisao:

„Relativno usko zemljište, u laganom padu, sa slobodnim vizurama samo prema jugozapadu, uvjetovalo je oblik i rješenje osnovne tlocrtne sheme. Skoro cijelu površinu, oko četrdeset kvadratnih metara, zauzeo je dnevni boravak. Pomoćne su prostorije svedene na najmanju moguću mjeru. Nužno je komuniciranje između mokrog i suhog, vanjskog i unutarnjeg, riješeno adekvatnim odnosima hladnog teraca i toplog brodskog poda. S obzirom na korištenje objekta tokom cijele godine, otvori prema sjeveru i sjeveroistoku su minimalni, a zagrijavanje je pećima i kaminom. Ljeti, horizontalni otvor pod krovom na sjevernoj strani, omogućava stalno poprečno strujanje. Nagib krova, primjenom kanalica, omogućuje vertikalni prostorni razvoj dnevnog boravka s galerijom iznad spuštenog dijela. Osim igre estetsko – prostornih kvantiteta, unutar relativno malog volumena, dobivena je i praktična mogućnost korištenja pojedinih dijelova uz jednostavno odvajanje. Prostor je definiran i oblikovan vidljivom drvenom konstrukcijom krova i galerije, kamenim zidom i bijelim površinama zaglađene i grube žbuke.”
(Tekst preuzet iz monografije Igor Emili, autora Rastka Švalbe.)

Chicago Gap

Objavljeno pod Novosti, U Toku dana Lipanj 10, 2011

Zahvaljujući konačnoj propasti real estate tržišta sjeverne Amerike, Chicago ima dosad najljepši i najsnažniji prostorni ožiljak, rupu. Ovo specifično mjesto u sebi vrlo plastično utjelovljuje i prezentira sav apsurd vremana i sustava koji je kolabirao. Perverzna ideja da se napravi najveći, najviši i najlješi toranj Amerike i svijeta arhitekta Santiaga Calatrave rezultirao je izgradnjom nadrealne ali savršene rupe kao početka i ishodišta izgradnje velebnog tornja. Današnje stanje odlikuje ogromna energija koja isijava iz ovog artificijelnog kratera i pokazuje očiglednim ogromnu ukroćenu silu vode Michigenskog jezera koja može svakog trenutka prodrijeti u savršeni kipući lonac-krater. Građani Chikaga odlučili su poduzeti mjere koje bi sanirale ovaj ožiljak i realizirale novi javni prostor ovog velikog i markantnog grada. Projektom se problematiziraju i prikazuju mogućnost izgradnje suvremene gradske loggie, ili trga sa paviljonom. Paviljon koji se pokazuje pa nastaje, te upotrebljava i manipulira energijom mjesta i zatečenim elementima konteksta. Energija vode kao pokretač i okosnica arhitektonske intervencije definira različite mogućnosti i načine korištenja prostora, te u svakom trenutku ukazuje posjetitelju i građaninu svijeta na važnost vode, njezine sile i nepotrošive energije kao pokretača suvremenog svijeta.

Glavni elemant ovog projekta je fleksibilni disk koji unutar sebe sadrži sadržaje namjenjene građenima i posjetiteljima. Projekt predviđa izgradnju dvostrukog betonskog valjka koji obujmljuje postojeću rupu unutar kojeg se smještava kompletna infrastruktura i glavna verikalna komunikacija novog kompleksa. Drugi važan element projekta je disk koji pluta, roni, naginje se, rotira u vodi, te prodire u rupu prema unaprijed definiranom scenariju. Propuštanje i punjenje vode u valjak rupe definira različite položaje namjene i načine korištenja prostora, različitih po svom položaju karakteru i namjeni.

Disk se nalazi na dnu rupe u kojoj nema vode. Spuštanje posjetioca u rupu izvodi se stubištem u prstenu oko postojećeg kratera. Također posjetioci mogu sa gornje plohe i parka gledati rupu i biti svjedoci snažnog karaktera i oblika ove inžanjerski vrlo zahtjevne i spektakularne građevine. Posjetioci koriste gornju zaobljenu plohu diska i nalaze se u prostoru koji nalikuje zatvorenom punom trgu visokih zidova,sa nebom i svjetlom visoko iznad.
U drugoj fazi posjetioci ulaze u disk ili hodaju po njegovoj zakrivljenoj plohi, dok se rupa počinje puniti vodom. Snažni pritisak vode iz jezera podiže pavilon od dna do vrha rupe. Paviljon pluta na površini vode i poravnava se sa okolnim terenom prizemlja. U ovom trenutku rupa se ne doživljava već postaje zaobljeni uzdignuti brijeg-trg.
U trećoj fazi posjetitelji ulaze u disk koji se hermetički zatvara i počinje njegovo uranjanje u vodu jezera. Poput Nemovog Nautilusa disk postaje podmornica iz koje posjetitelji što na stropu što na podu gledaju u dubinu vode koja je putem filtera u obodu savršeno pročišćena i bistra. Posjetioci putem komora ulaze u ronilačke kabine iz kojih im se omogućuje ronjenje bocama ili lebdenje u kapsuli koja se izdvaja iz diska, te pliva, roni u vodi.
Četvrta faza i način korištenja diska predstavlja faza njegovog izranjanja i rotacija u uspravni položaj. Putem balasnih tankova voda ulazi u dio diska koji je u prijašnjoj fazi služio kao niz tematskih soba i komora, te prevrće disk u uspravni položaj. Prevrtanje diska vrši se sporo i bez izlaženja posjetioca iz prostora paviljona. Naginjanje diska lagano i vrlo tjelesno odvodi posjetitelje i građana u drugi dio paviljona koji u uspravnom položaju stvara svojevrsni auditorij i vertikalni paviljon. Transformacija paviljona i vertikalni obelisk također omogućuje da se koristi dio vodene površine rupe i paviljon kao element koji pliva usred rupe. Ulazak i izlaz omogućen je čamcima koji plivaju od kopna do paviljona sa vratima u centru diska. U tom trenu disk je uronjen do polovice visine i rotira se prema strujanju vode ili udarom vjetra koji uz obalu Michiganskog jezera konstantno puše.

Pored ovih različitih mogućnosti pozicioniranja i korištenja diska zahvaljujući puštanjem i ispuštanjem vode u rupu, disk također unutar sebe omogućuje uzgoj kultura koje zahtjevaju vlagu i mrak kojeg u paviljonu ima u obilju. Tankovi-sobe ujedno su i prostori za uzgoj specifičnih kultura, gljiva i organizama koji se prirodno nastanjuju u ovom biotopnom konstruktu.

\Rtserver300g##mine the gap1_projektChicago Prize_REVISED_

Kamene crte i krugovi

Objavljeno pod Inspiracija dana Srpanj 25, 2011

U sklopu projekta inventarizacije prirodne baštine Republike Hrvatske izašla je knjiga “Krajobrazna i biološka raznolikost Primorsko Goranske Županije” sa inspirativnim tekstovima Dragutina Hirca prvog istraživača hrvatske flore, geografije i speologije. Publikaciju prirodnih fenomena prikazanih u knjizi prate fotografije Želimira Gržančića koji je leteći malim sportskim avionom između ostaloga snimio i suhozide-gromače smještene podno Obzove (586 m), najvišeg vrha otoka Krka. Kako je u ovoj zanimljivoj knjizi prikazano gromače su jedan su od najupečatljivijih obilježja krajobraza jadranskih otoka i smatraju se našom najstarijom pučkom arhitekturom. Namjena ovih prostornih struktura i kamenih tragova u pejzažu je raznolika. Služe kao ograde oko poljskih parcela ili ovčjih pašnjaka (torovi, mrgari), kao ograde pojila, lokvi vode za napoj ovaca, kao podzidi strmih putova i vrtova, ali i kao zaštitni bedemi protiv bure. Iako se na prvi pogled doimaju pusti i beživotni, ovi kamenjarski krateri, vrtovi i pašnjaci otoka Krka stanište su vrijedne biološke raznolikosti koja se održava zahvaljujući ekstenzivnom ovčarstvu i tradicionalnoj poljoprivredi. Upravo je stočarstvo osiguralo opstanak bjeloglavih supova (Gyps fulvus) kao krovne komponente otočne hranidbene mreže, budući da te impozantne ptice, inače zaštićene domaćim i međunarodnim propisima, izravno ovise o dostupnom broju uginulih ovaca za hranjenje.
Gledajući danas ove fotografije zamišljam kako bi reagirali Igor Emili i Oton Gliha kada bi ih vidjeli, a za koje provjereno znam da nisu nikada nadlijetali otok Krk.
Kamene Crte, Krugovi

Razgovor, Pavilion.hr

Objavljeno pod Razgovori dana Rujan 3, 2011

Razgovor kojeg su vodili Marko Golub i Idis Turato održao se sredinom srpnja mjeseca 2010. godine, u prostorijama Radia 101, sastavni je dio knjige objavljene u sklopu predstavljanja Hrvatskog paviljona na Bienalu u Venaziji. Koncept publikacije i grafički dizajn osmislile su Lana Cavar i Narcisa Vukojević, a razgovor sa svim članovima tima odvojeno je vodio Marko Golub.

M.G.: Mislite li da vas je rad na ovom projektu s tolikim brojem ljudi promijenio kao osobu i kao profesionalca?

I. T. :Mislim da sam profesionalno i osobno nakon tih nekoliko mjeseci sastanaka i razgovora, rada i djelovanja ako ne puno bolji nego prije onda sigurno drugačiji. Jako mi je dobro došao taj projekt da sam sebi sredim neke stvari. A što će se dogoditi u konačnici, sa samim paviljonom, zaista ne znam. Meni je to pomoglo da iskusim sebe i neke ljude u timu, da vidim koliko su različiti, koliko ih dobro znam ili koliko neznam. Iskreno to ja za mene predivno iskustvo, pa sam si dao priliku da kroz ovu jedinstvenu priliku, projekt, iskušenja, usporedim kako funkcioniram u odnosu na ostale, ili oni u odnosu na mene, ma koliko god taj proces nekima možda ovako rečeno izgledao šizofren. Volio bih da i e-mailovi i fono-zapisi uđu u dokumentaciju projekta, pa da sve ovo što se događalo promatramo kasnije kao neku vrstu složenog Big Brothera. Žao mi je što nije bilo sredstava za video snimanje. Kolegama sam za inspiraciju čak jednom donio DVD filma o Metallici „Some kind of monster“ nagrađenog na Canesu zlatnom palmom. Nisam fan benda, ali…

M.G.: … ali ste vidjeli nešto poticajno u dokumentu njihovih unutrašnjih sukoba i grupne terapije?

I.T. : Da, baš to! Kad se snimao taj film, oni su već bili u fazi kad su imali više nego dovoljno novca, sve najbolje pjesme već su smislili i snimili, autorski su se odavno realizirali i došli su do trenutka kad se pitaju – a što sad? Taj film je zabilježio iskreno proživljavanje jedne ozbiljne i duboke katarze. Tu se naše stanje poklapa sa njihovim… Nove pjesme im nisu bolje nego one ranije, ali siguran sam da su iz toga izašli kao bolje osobe. Upravo zato sam htio pokazati taj film. Žao mi je da nismo i mi snimali.

M.G. : Da, to je vjerojatno bio i jedan od onih pokušaja da se vrate osnovama, tamo odakle su došli. Ovi vaši radionički sastanci možda su u tom smislu nešto slično.

I.T. : Da, s tim da je ovo drugačije od radionica. Podsjeća me na radne akcije po njihovom poletnom kolektivnom duhu ali sa druge strane čudno su raspoređeni odnosi ! Svi smo, u neku ruku, neki više neki manje, dovoljno realizirani autori da nemamo više što izgubiti….????, a istinski se možeš osloboditi ega tek kada zaista nemaš što izgubiti. Kad mladi ljudi rade u grupi, onu u principu muljaju same sebe. Nisu dovoljno jaki da budu sami, pa osnuju grupu, i nakon nekog vremena se raziđu. Mislim da je tako bilo sa svim grupama u umjetnosti. I EXAT 51 i Zemlja nastali su iz potrebe da se bude sigurnijim i jačim, a nakon što su se individualni autori etablirali, odlučili su nastaviti raditi svatko svoje. Kod nas je obrnuto. Nismo mladi, realizirali smo se već ranije, i sada se zapravo vraćamo korak unatrag. Preispitujemo može li se u kolektivu raditi još bolje, ili ne može…. i dali je svima jednako ugodno, drago i udobno u svemu ovom što radimo.

M.G. : Dobro, vjerojatno je najzanimljivije to što su neki osnovni parametri izmijenjeni, pa ste se našli svježe glave na svježem terenu.

I.T. : Moguće. Znaš, meni je jako dobro ovo što sa svakim razgovaraš odvojeno, bez da drugi znaju o čemu ste pričali. U katalogu se mora moći iščitati i ono kolektivno, i ovo individualno. Moći će se isčitati različitosti i razne ambicije, sličnosti i srodnosti, strahovi. Slično kao i umjetnost, arhitektura je postala pomalo hermetična, a unutar svoje scene i jako predvidljiva. S tim da su arhitekti su još gori od umjetnika. Oni su zapravo podvojene ličnosti – za novac prema narudžbi rade fancy stvari, a onda, kao, na Bijenalima kao preispituju arhitekturu, bivaju kritični. Arhitektura u svojoj biti nemože biti apsolutno kritična. Ma dajte molim vas, nemojte mi prodavati muda pod bubrege.

M.G. : Meni se taj okvir Bijenala svejedno čini dobrim za arhitekte. Ipak traži od ljudi da razmišljaju o struci kojom se bave i o njenom širem kontekstu. Možda je ponekad lažno, kao što kažete, ali siguran sam da je to u konačnici vrlo korisno ako se napravi na dobar način.

I.T. :To je točno, ali pitanje je o kakvim autorima govorimo. Prilično me iživcirao prethodni Bijenale na kojem je Aaron Betsky pozvao neke arhitekte da promišljaju ideju arhitekture onkraj građenja. Što je uopće beyond building ako govorimo o Zahi Hadid, koja je projektirala sve – od cipele do aerodroma, i sve joj isto izgleda, i svemu pristupa isto. Što takav arhitekt ima za reći na temu beyond building, ako dizajnira i misli neku sofu koja izgleda kao maketa zgrade ili dizajnerska cipela, i to štanca bez ikakvog odmaka ili bar ironije, skrivenog cinizma? Gdje je tu kritičnost?

M.G. : Što onda misliš o ovogodišnjoj koncepciji Kazuyo Sejime?

I.T. : Ta mi je tema dobra. Naime, osobno me zanima isključivo arhitektura koja spaja ljude i stvara zajedništvo. Ne vjerujem ni u tipologije, niti u predodređene scenarije – samo ona arhitektura koja ima potencijal da stvara zajedništvo ljudi, određene grupe ljudi, ili para je ispravna arhitektura. Njen izgled, način na koji je oblikovana, kao i materijal od kojeg je građena, na drugom mi je mjestu. Dakle, uvijek je prvo i najvažnije gdje su ljudi, pojedinci u arhitekturi, bit je suvremene arhitekture, a ono drugo ionako više manje svaki arhitekt nauči na fakultetu, ili mu neki konzultant ili specijalist pomogne.

M.G. : Koje će sve dodatne kriterije paviljon morati zadovoljiti da postane ponovno upotrebljiv nakon ovog Bijenala?

I.T. :Ne vidim da arhitektura mora zadovoljiti sve fizikalne i tehničke kriterije da bi bila upotrebljiva i uzbudljiva. Trg Svetog Marka najljepši je javni prostor na svijetu, čak i kada po njemu pada kiša, i kad nema ljudi, i kad je aqua alta i kad je magla.

M.G. : Možemo li i o izložbenom prostoru govoriti kao o javnom prostoru?

Nečija crkva, nečiji shoping centar ili nečiji muzej su privatni prostori, ali bez javnosti ne mogu biti u svojoj funkciji, nema ih. S druge strane, svaka arhitektura koja okuplja ljude i omogućava im da uživaju u prostoru bez da im se nameću određena pravila ponašanja, može biti “javni” prostor, ali bi ga bilo dobro možda drugačije nazivati. U tom smislu, javni prostor može biti i stan na dvanaestom katu neke kuće. Ako ćemo ozbiljno, odgovornost prema javnom prostoru sve je važnije pitanje ali se njime manipulira isto kao i sa multidisciplinarnosti i održivim razvojem. Svakako mislim da se Zagrebački blok treba otvoriti i urediti, ali sigurno ne na ovakav način na koji se sada radi. Krive su loše metode i loš način rada.

M.G. : Kako se došlo do ideje armaturne mreže?

I. T. :Ideja nam je bila raditi s brodskim limom u brodogradilištu. Zanimalo nas je da bude lokalno specifično i svakako low tech, i u jednom trenutku imali pred sobom na stolu nekih desetak maketa. Jedna od njih predstavljala je zamisao Tončija Žarnića i još dvojice, mislim Silvija i Helene, da se realizira paviljon kojemu bi formu davali tanki mlazovi vode. Pero Vuković napravio je maketu toga rješenja izvedenu kao slojeviti paketić mrežica, a kad sam je vidio učinilo mi se odlično, ali nisam prepoznao da je zapravo riječ o vodenim mlazovima, fluidu. Ostali su, naravno, prasnuli u smijeh. Shvatili smo da je to zapravo pravo rješenje. Uglavnom, s greškom smo došli do nove i još bolje ideje, u konačnici željezna armatura u sebi ima gotovo apstraktnu matematičku preciznost i slobodu, a na prvi pogled jako je banalan i očekivan element. Zatim smo to počeli tumačiti kao teret, slično onome stanju kada armaturu tegliš, voziš na gradilište. Silvije je imao ideju da se taj teret na neki način izdubi i unutra dobije prostor. Meni je čak pala na pamet očekivana korozija. Armaturu ćemo ove godine nekoliko mjeseci sigurno morati pustiti da korodira, a nakon toga će trebati odlučiti ili fiksirati koroziju, ili pustiti da objekt odumre, kao maslačak. Tema odumiranja, kraja paviljona, kraja arhitekture koja je zapravo toliko bliska životu. To mi je intimno jako draga misao, iako neke interpretacije toga i te teme shvaćene površno mogu biti vrlo opasne.

M.G. : Uključili ste i studente arhitekture, koji crtaju i izrađuju makete umjesto vas. Zašto?

Nije mi se sviđala ideja da sami crtamo, ili radimo makete, jer je crtanje, modeliranje također osoban čin, a osobnosti smo htjeli stišati. Tonči Žarnić i Petar Mišković su preko fakulteta u projekt doveli Pera Vukovića i još neke studente čiji će rad neutralizirati artističku ruku svake u razgovoru nabacane ideje, teze, misli. To je slično ovome što ti sad činiš s intervjuima. Pokušavaš osobno ali neutralno kanalizirati neke karakteristike projekta, neke naše osobnosti i energiju, ali ih u konačnici interpretiraš izravno. Naravno mi smo ti dali tu slobodu i dužnost.

Vila Gumno

Objavljeno pod Arhitektura, U Toku dana Rujan 16, 2011

Gumno je okrugli zaravnati plato omeđen niskim kamenim zidim i u prošlosti je služio za vršidbu žitarica. To je bilo mjesto snažne društvene interakcije ljudi tijekom radova, prostor svetkovina dobrom urodu, ali i markantno mjesto sastanaka i odlučivanja mještana o bitnim temama zajedništva. Na otoku Krku u njegovom sjeveroistočnom dijelu nalazi se mjesto Risika. Na malom području oko mjesta zatičemo skupinu zaraslih i teško dostupnih gumna. Na prvoj parceli uz naselje, ograđeno gromačom, zatičem prvo staro gumno u nizu koje se posljednjih 40 godina ne koristi. Mladi bračni par sa dvoje djece planira na tom vrlo snažnom i upečetljivom mjestu izgraditi svoje mjesto za budući život. Odlučeno je da gumno sa obnovljenim maslinikom postane perivoj, oživljeno mjesto susreta obitelji sa gostima i mještanima. Kuća se povlači u pozadinu i gradi uz gornji rub parcele. Također, mještanima se predlaže i organizira krčenje makije i spajanje preostalih gumna u prostorni prsten, šetnicu sa nizom točaka i mjesta sretanja. Ovakva prostorna kompozicija u totalitetu ali i promatrana samo u kontekstu projektirane parcele stvara snažna mjesta različitih doživljaja. Kuća sa druge strane unutar sebe udomljuje tri različita, a od strane obitelji oduvijek željena i maštana sadržaja. Prvi je podrum za smještaj ulja i vina te prostor druženja, drugi je dnevni dio namjenjen porodici sa velikom trgom-piazzom na kojem se nalazi bazen i podignuti travnjak, dok se na vrhu nalaze četiri odvojene kućice sa intimnim i mirnim prostorom za svakog člana porodice. Ovako heterogen i prostorno različit program rezultirao je kućom koja unutar sebe pretapa, slaže i pakira tri razdvojena i različita prostorna, funkcionalna i konstruktivna ambijenta. Puni, nasivni, ukopani i u grubom betonu izdubljeni prostor suterena, lagano, transparentno, otvoreno i ostakljeno prizemlje sa velikom hipertrofiranom palubom, te male ožbukane kućice sa sitnim otvorima i kosim krovom, svaka sa svojim pogledom i orjentacijom. Također, element terase-palube oslonjen na nožicu bazena realizira mirnu sjenovitu terasu suterena, ali i drive-in prolaz za dolazak gostiju. Kuća sa gumnom omogućuje mir i individualno spokojno korištenje, ali se također u trenu transformira u plato sa nizom mjesta i fokusa za druženje i okupljanje većeg broja ljudi i prijatelja ove vedre i društvene porodice.

Učiti od Prodigy i Abletona

Objavljeno pod Inspiracija, Novosti, Vizija dana Rujan 24, 2011

Nastavljajući sa prilozima o temama i inspiracijama koje snažno utječu i pomažu mi u promišljanju konceptualnih postavki arhitekture, te jasno otvaraju mogućnost drugačijeg načina gledanja i komponiranja arhitektonskih sklopova dotaknuti ću se iskustava koje sam doživio upoznajući software Ableton. Ableton je kompjuterski program koji je namjenjen za komponiranje i slaganje zvukova, ritmova, muzičkih elemenata i fragmenata u suvremenoj elektroničkoj glazbi i produkciji. Poznato je da su Prodigy ovaj program u svom kompozitorskom radu i na živim koncertnim nastupima iskoristili do nevjerojatnih granica kreativne održivosti stvarajući inspirativne, nove i neočekivane zvukovne slike i bogate kolaže slagane iz brojnih pripremljenih samplova. Analizirajući sa Mrletom i prijateljiama iz Leta-3 ovaj program došao sam do zaključka da ovaj alat koji rabi kompjutorski ekran i grafičku tablaturu sa nizom jednostavnih komandi, putem kojih se veoma jasno i grafički precizno na baždarenoj neprekinutoj horizontalnoj traci slažu, rastežu, kopiraju, lijepe, moduliraju, izobličuju i mutiraju fragmenti zvučnih “gotovih elemenata”, mogu biti poticaj za način slaganja i projektiranja određenih arhitektonskih motiva u mojim projektima. Poput slaganja fragmenata iz Prodigyevog “Smack my bitch” koje prikazujem ovim filmom, moguće je slagati, modulirati, gužvati, deformirati, spajati i stapati elemente arhitektonskog sklopa. Arhitektura danas po mom mišljenju ima mogućnost predivne slobode korištenja svojevrsne banke podataka, informacija, slika, emocija, nacrta, unapred spremljenih fragmenata, koji se prilagođavaju i nanovo koriste u promjenjenom i redefiniranom okruženju. Ova metoda traži od arhitekta otvorenost i znatiželju u pronalaženju i istraživanju iskustava i primjera drugih arhitekata, znanje i spretnost konkretne mogućnosti primjene na neočekivanom mjestu, te fokusiranost na postavljeni cilj i konačni projekt koji poprima karakteristike elemenata koje ga čine ali rađa novi i svježi sklop, nove i drugačije pojavnosti. Poput citata oktogonalnog baptisterija i crkve u Novigradskom lapidariju, tema i motiva iz Sixpach House u Portugalu, elemenata sklopova škole Veli Vrh, ili različitih soba sa citatima i elemenatima složenim u promenadu Muzeja Apoksiomena, svi oni čine skupinu prepoznatih, skupljenih, predhodno pripremljenih i nanovo sklopljenih, složenih prostornih i osjećajnih elemenata.

Kazimir Ostrogović,Riječka Banka

Objavljeno pod Arhitektura, Novosti, Povijest dana Listopad 2, 2011

U vremenu kada osvješteni prosvjednici po prvi puta u novijoj povijesti ne nalaze mjesto za iznašanje svojeg nezadovoljstva i zahtjeva za promjenama ispred parlamenata ili predsjedničkih palača, već kampiraju ispred banaka i burzovnih kuća Wall Streeta znakovito nam govori o prerspodijeli odnosa moći i politike. Prostori banaka i brokerskih kuća prepoznati su kao mjesta i okviri glavnih uzročnika sveopće krize. Analizirajući i prezentirajući opus Kazimira Ostrogovića osvrnuti ću se na njegovu posljednju realizaciju, zgradu Riječke Banke iz 1965. godine. Ovaj primjer najbolje nam oslikava promjenjeno stanje i uloge arhitekata u procesu projektiranja i oblikovanja prostora financijskih institucija, zgrada poslovne i uslužne namjene, te potpunog zaokreta u načinu gledanja i shvaćanja sustava financijskih institucija i arhitektonskih tipologija koje se pritom transformiraju, ali snažno razvijaju nove društvene navike i pravila ophođenja.

Na Narodnome trgu (danas Jadranski trg) uz križanje sjevernog ruba Korza i Barčićeve ulice predviđena je izgradnja poslovne građevine Riječke banke. Na parceli je u toku bombardiranja Rijeke posljednjeg dana Drugoga svjetskoga rata porušen niz kuća tako da se na lokaciji do početka 60-ih nalazio improvizirani park. Izgradnjom nove banke pružila se prilika da se ponovno oformi gradski trg te uspostavi ophod oko gradskoga bloka Kružnom ulicom koja definira istočni rub parcele. Ostrogović u svojemu rješenju otvara prizemlje banke i uvlači javni prostor trga unutar gradskog bloka u kojemu postavlja paviljon za prodaju novina i natkrivenu terasu kavane, dok se u drugom planu nalazi glavni ulaz. Ovim prolazom ostvarena je pješačka veza i svojevrsni produžetak Kružne ulice te spoj s Barčićevom ulicom. O samoj organizaciji banke i njezinog unutarnjeg glavnog “trga” piše sam Ostrogović u časopisu Arhitektura 1960. godine. “Na prvom katu kompleksa nalazi se dvoetažna dvorana sa šalterima i galerijskim odjeljenjima za publiku dovedena na liniju fronte trga. Sa svojim staklenim plohama daje trgu atraktivan element, a publici i službenicima omogućuje direktan vizualni kontakt s trgom”. U pozadini bloka s javnim prostorom šaltera nalazi se prizmatični volumen s gusto posloženim jednotraktom kancelarija banke interpoliran kroz osam etaža do visine vijenca visokih klasicističkih stambenih građevina u Barčićevoj ulici. Ovim je omogućena relativno visoka katnost građevine, ali istovremeno i skladno komponiranje masa koje uspostavljaju fine plastične odnose sa susjednim kućama 19. stoljeća i vertikalom Nordijevog Riječkog nebodera.
Ovakva prostorno oblikovna organizacija banke sa današneg stanovništa potpuno je nezamisliva i govori o potpuno različitim pogledima, organizacijskim i urbanim postavkama financijske institucije i grada. Promjene koje su se dogodile u samo 50-ak godina različito tretiraju i gledaju na pojam javnog prostora, njegovu ulogu i potrebu, te bacju drugačije svijetlo na shvaćanje odnosa korporacije i grada.
U toku realizacije projekta došlo je do stanovitih odstupanja od idejnog rješenja tako da je povećana visina banke okrenuta Narodnome trgu, a glavna dvorana s prijemnim šalterom postavljena u središte kompleksa iznad kojega se nalazi armiranobetonska ljuska s nadsvjetlom. Nadalje, kako bi zadržao jasnoću koncepta prve faze Ostrogović odvaja gornji kubus kancelarija od baze građevine uvlačenjem trećega kata čime je dobiven dugački ugaoni balkon koji je postavljen duž južnog i zapadnog pročelja, orijentiran na gradski trg. Također, ovim horizontalnim rezom kojim se ostvaruje dojam «lebđenja» nadodane kancelarijske etaže vješto se izbjegla masivnost glavnoga pročelja.
Ovaj primjer govori nam također da arhitektura uvijek izlazi u svojoj punini samo u trenucima kada je duboko ukorjenjena u kontekst vremena u kojem nastaje. Prepoznati okolnosti, gibanja društva, njegove bitne odrednice i generatore društvenosti te ih uklopiti unutar arhitektonskog okvira daje arhitekturi suvremenost i svježinu.

Vučedolsko kupalište

Objavljeno pod Novosti dana Listopad 9, 2011

Vučedol je poznat po arheološkom nalazištu famozne “Golubice” iz doba neolitika, ali je za stanovnike Vukovara i okolice također mjesto okupljanja, druženja, roštiljanja i kupanja na Dunavu. Ljeti kada vodostaj Dunava opada ovaj je prostor idealan za plivanje i prelaženje rijeke do pješčane plaže i Orlovog Otoka. Na tom i takvom mjestu planira se izgradnja novog kupališta sa pristaništem za brodice. Predloženo je da se planirani sadržaji izvedu kao plivajuće barže i teglenice koje se mogu u zimskim mjesecima i vremenu visokog vodostaja odtegliti u mirnu i skrovitu luku. Kupalište je projektirano kao plutajuća teglenica sa palubom i sunčalištem koja u sebi sadrži dva različita bazena. Prvi ograđuje i formira uokvirenu vodu rijeke te oblikuje bazen sa tribinama i pratećim sadržajima sa vodom Dunava. Drugi bazen plutajuće je korito sa čistom cirkulirajućom vodom, te sadrži vlastiti pogon koji omogućuje plutanje i plovidbu Dunavom te odlazak i povratak matici kupališta na Vučedolu. Zamišljeno je i predloženo da bazen putuje rijekom, te staje na nekoliko stanica i ugošćuje plivače na objema strana Dunava. Mnogi Vukovarci često prepričavaju doživljaje i odlaske na kupanje i ribičiju sa druge strane rijeke. Ovakav bazen-teglenica počinje biti specifično “mjesto” koje rađa drugačiju atmosferu i fizičko boravljene u vodi koja putuje, te generira zajedništvo i nova poznanstva. Voda u teglenici i bazenu kroz vrijeme mjenja temperaturu, dok se u toku tjedna više puta mijenja i kombinira morskom vodom, vodom iz planinskih rijeka i jezera, te stvara kupaču nove i neočekivane tjelesne osjećaje, i provocira nove dolaske te želju za novim iskustvima.

\Rtserver300g11_511_Kupaliste, Vucedol�1_projektkupaliste_2

\Rtserver300g11_511_Kupaliste, Vucedol�1_projektpresjek_201

\Rtserver300g11_511_LD Kupaliste, Vucedol

Posljednji let Roberth Smithsona

Objavljeno pod Inspiracija, Vizija dana Listopad 16, 2011

Posljednji rad Roberth Smithsona nazvan Amarillo Ramp nalazi se u bespuću Texasa, i ostati će zapamćen po tragičnoj nesreći i pogibiji umjetnika koji je leteći malim avionom iznad Amarilla u društvu svojih najboljih prijatelja fotografa i pilota pao u prostor pustinje nadgledajući lokaciju nove prostorne intervencije. Ovaj tragičan trenutak govori nam također o jasnom stavu umjetnika da je stvarnost oko sebe potebno gledati različitim pogledima, perspektivama i načinima spoznaje. Poznato je da klasična perspektiva sputava kreativno promišljanje projekta i predodređuje iznenađenje. Gledanje na teritorij oko nas i arhitektonske odnose točaka u prostoru potreno je stoga dovoditi u stanja iznenađenja konstantnim mjenjanjem rakursa, te koristiti sve medije, alate, i pomagala koji nam se bogato i složeno nude. Smithsonova rampa u Amarillu nalazi se na veoma specifičnom i dobro promišljenom mjestu. Teren i okoliš karakterizira nepregledna pustinja crvene zemlje i crvenih kamenja sa vrlo niskom i oskudnom vegetacijom. Rampa je položena na mjestu lokalne prostorne depresije koja definira točku intervencije udubljenu u odnosu na okolni teren. Ovakav položaj i orjentacija kameno-zemljanog grebena koji se kružno penje do visine okolnog terena i lokalnih izvisina omogućuje potapanje dijela rampe za vrijeme jakih kiša i naplavina vode. Također, dio Smithsonove Rampe položen je i na mjestu erozije zemlje uvjetobanih periodičnim prolaskom vode koja oblikuje svoj put i dovodi nas u centar kameno-zemljanog kruga. Ova istovremeno suptilna i snažno ekspresivna intervencija lokalnim kamenjem, blatom i zemljom, kroz koju se inteligentno planira i precizno projektira struktura u lokalnom kontekstu govori o promišljenosti i fokusiranom pogledu umjetnika na univerzalne i konstantne vrijednosti odnosa u prostoru. Smithsonove poruke i misli koji se pretapaju od apstraktno geometrijske do snažno materijalno fizičke osjećajnosti prisustva u prostoru, omogućuju spoznaju strukture kroz vrijeme i različite pripadajuće joj atmosferičnosti. Ovaj mi je rad putem slika iz brošura bio poznat u Smithsonovom opusu ali sam se precizno i konkretnije osvrnuo na njega spoznajući svu njegovu beskrajnu poetičnost i promišljenost koncepta, i mogućnosti poticaja za razmišljanje konkretnog projekta početkom 90-ih godina, prilikom projektiranja “Cartagena Suhozida” prikazanog u radovima. Iskreno priznajem da je zapravo pravi poticaj za analizu projekta bio izlazak muzičkog CD-a gitarista Lee Ronalda iz Sonic Youtha i omota sa slikom Amarillo rampe, kojeg je također snažno inspirirao ovaj prerano preminuli umjetnik. Važno je također napomenuti da je prostornu intervenciju izveo i dovršio Smitsonov prijatelj i umjetnik Richard Serra. Danas kada slobodno i otvoreno letimo kartama Google-eartha možemo tekođer posjetiti teritorij Amarilla, i zamisliti trenutak Smithsonove oduševljenosti spoznajom mjesta za svoj rad gledanoga preko prozora malog krhkog aviona.
amarillo ramp

32-robert-smithson-and-richard-serra-1970

Igor Emili Villa Lostura u Klenovici

Objavljeno pod Povijest dana Listopad 24, 2011

Razvijajući teoriju i motive regionalne arhitekture tokom 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, te transponirajući elemante ruralnog načina gradnje u suvremeni okvir i arhitektonski rukopis, Igor Emili iskustva sa netom izvedene kuće za odmor Rukavina u Selcima iz 1965 godine, koju sam također prikazao, koristi u razvijanju sada malog motela sa restoranom u Klenovici. Element kuće sa jednim prozorom i drvenim griljama, te jednostrešnim kosim krovom arhitekt na ovom projektu umnožava, te simulira rast i oblik malog mediteranskog grada. Kuća je opasana punim kamenim zidom u visini prizemlja te se jedino otvara uskim kanalom, prolazom na sjeveru, koji nas uvodi u centar kuće i velikim stubištima provodi kroz kuću do ostakljenih otvora prizemlja usmjerenih prema jugu i morskoj pučini. U prizemlju kompleksa nalazi se restoran sa centralnim hipertrofiranim dvoetažnim kaminom sa nekoliko ložišta koji prolazi kroz sve etaže ovog malog motela sa tridesetak soba. Element kamina postati će element kojeg Emili redovito upotrebljava i koristi kao element okupljanja i zajedništva u svim svojim zgradama bez obzira na tipologiju ili namjenu građevine. Posebno su upečatljivi kamini u arhitektonskom birou GPZ u Riječkom Starom gradu, gdje je godinama radio, a bila su draga i često korištene mjesta susreta arhitekata, kolega te mjesta razmjene energije dnevnih iskustava uz piće i vatru. U slučaju ville Losture to je zajenički dnevni boravak posjetitelja i predstavlja proširenje sadržaja soba kao niza kuća za život i uživanje u cjelodnevnom ritualu boravka uz more i ognjište. Također važan element građevine je Emilijeva fascinacija starim i univerzalnim pitanjem svih arhitekata nekad i danas; kako spojiti krov i pročelje kuće u jedno tijelo? Emili vješto koristi tehnologiju izgradnje plastičnih čamaca i barki, te upotrebljava staklenu vunu sa premazima od poliestera i epoksidnih smola kako bi prekrio površine kosih krovova. Bjelina grube žbuke sa fasade stapa se sa volumenom krova u jedinstveni i neprekinuti oblik, te se ponavlja, podiže i spušta po krovovima soba,“kućama grada” hotela. Ovakav jednostavan i uobičajani element kojeg Emili preuzima iz lokalnih brodogradilišta koristi kasnije na nizu kasnijih realizacija hotela i obiteljskih kuća. Početkom 90-ih godina nakon privatizacije hotelskog poduzeća kuća je obojana u roza-breskva boju, dok je na krovove postavljena uvozna patinirana kupa kanalica.

Letjeti i gledati očima Jenny Odell

Objavljeno pod Inspiracija dana Studeni 6, 2011

Leteći kartama i prostorom Google Eartha tražim razna mjesta i točke. Na nekima sam od njih već fizički bio te sada ponovno hodam. Neka ću posjetiti te se tada sigurno prisjetiti hodanja na kompjuteru, osjećati sličnosti i različitosti od one zamišljene ili očekivane. Neka mjesta tražim, neka slučajno pronađem, neka nemjerno ne želim vidjeti, neka mi se učine poznatima, dok su neka i ovom savršenom alatu nejasna. Najasan im je i neprepoznatljiv uzrok nastanka, materijalnost, te logika rasta i organizacije. Neki su elementi više nego jasni i prepoznatljivi te se kroz prostor ponavljaju, pojavljuju i ukazuju u pravilnim i očekivanim odnosima i mjestima. Tražeći obična mjesta, svekodnevna mjesta osobnog interesa zaključio sam da ih je mnogo, te da svaki od njih predstavlja prostornu točku i element je za sebe. Spajanje tih i takvih elemenata u novu cjelinu i prostornu kompoziciju može biti kvalitetna i poticajna inspiracija u promišljanju prostora i koncepta organizacije istog. Poznato je da perspektiva predodređuje iznanađenje te je promatranje istih stvari sa različitih rakursa, pogleda i vizura prijeko potrebno za svježinu i britkost odluka u promišljanju prostora. Tražeći svoje istomišljenike i zaljubljenike u letenje Googleovim svjetom došao sam do Jenny Odell. Mlada umjetnica potrudila se skupiti gomilu običnih i svakodnevnih “gotovih elemenata” koje predhodno prepoznaje i detektira. Nakon selekcije i skupljanja iste skida sa Googleovih karata. Motivi i elementi se naknadno pažljivo slažu i komponiraju u njezine osobne, nove i neočekivane karte-slike-kompozicije. Gomila istih tema i motiva koji su iako pripadnici iste tipološke ili motivne skupine, grupe, sadrže istovremeno specifičnost i valastitu različitost u odnosu na ostale u skupini na prvi pogled “istih”. Posloženi, uređeni elementi u svoj svojoj golemosti i masivnosti broja sličnih pojedinačnosti dovode do novih i uzbudljivih sklopova, odnosa, međustanja, i novih cjelina. Poput slika-LP ploča Cristiana Marchleya, ili Prodigiyevog sempliranje zvukova, koje sam već pokazivao princip je sličan, te za rezultat slaganjem običnih i svakodnevnih elemenata dobivamo nove i nesvakidašnje sklopove. Treba se stoga naviknuti na nove metode. Metode poput rada obavještajnih službi i njihove elemente korištenja slobodnih izvora inteligencije (OSINT, kako je naziva CIA), misliti arhitekturu na način kako o njoj govori Michael Speaks u svojemu tekstu “Design Inteligence” (Michael Speaks, “Design Inteligence”,Writing Architecture, MIT Press, 2006. god.), znači onako kako to naše avangardne prethodnice nisu uspjele i nisu mogle. Skupimo niz malih istina, niz malih fragmenata, niz malih podataka, malih iskustava koji su svuda u nama i oko nas. Obavijesti na internetu, iskustva svakodnevne inteligencije proizašle iz pop-kulture i neopterećena malograđanštinom svakodnevnog okruženja, informacije sabrane iz drugih dizajnerskih profesija i disciplina, postat će nova praksa koja će biti prilagodljiva bilo kojim okolnostima i bilo kojemu mjestu. Zato gledajući bazene, polja, nuklearne reaktore, stadione, brodove, brda, doline, proplanke, jezerca, rijeke, ceste očima Jenny Odell vidimo da sami možemo vrlo jednostavno i uzbudljivo kreirati novu i osobnu realnost koja samo ima malo drugačiji pogled na stvari koje nam se svakodnevno nude i prikazuju. Ponekad mi se čini da većini arhitekata nedostaje taj dosta jednostavan ali vrlo fokusiran i koncentriran pogled na bogatu i nepotrošivu svarnost oko njih samih.

Burrijev grad, Grande Cretto

Objavljeno pod Inspiracija, Vizija dana Studeni 19, 2011

Mali gradić na otoku Siciliji, Gibelina kompletno je porušen u potresu 15. siječnja 1968. godine, te je u jednom trenu život izgubilo 1150 stanovnika, dok je 98 000 žitelja ovog mjesta ostalo bez krova nad glavom. Veliki talijanski umjetnik Alberto Burri poznat po trodimenzionalnim slikama-skulpturama, a koji mi je sa svojim kolegom Luciom Fontanom potpuno i zauvijek promjenio odnos naspram slike, platna i materijala u suvremenoj umjetnosti, izveo je velebnu memorijalnu prostornu intervenciju na mjestu ove velike traume i prirodne katastrofe. Burri izvodi golemu i prostranu bijelu betonsku raspuklinu koja pokriva površinu uništenog mjesta. Prostor od desetak hektara predstavlja ogromnu nakupinu ostataka kamenja, betona, cigli i građevinske šute porušenog grada rasprostrijetog valikim bagerima i buldožerima po padini brežuljka. Unutar velike gomile građevinskog materijala urezne su pukotine, ulice, staze. Blokovi i tako formirane staze prekrivene su slojem debelog i gustog bijelog betona. Dobivena je začudna skulptura, okamenjeni grad, okamenjeni pejzaž. Mjesto i memorija na nestali grad, mjesto sagrađeno od ostatka grada samog. Alberto Burri je svoj grad nazvao Grande Creto, velika pukotina, veliki prasak kojeg formira na padinama brda ostavljaju snažan i upečatljiv dojam. Prolaženje ulicama i pukotinama bijelog betona slijedimo nagib terena te tjelesno bivamo vođeni kanalima Burrijevih pukotina, hodajući gradom poput velikog labirinta. Visina blokova koja se mjenja od metra do metra i šezdeset stvara istovremeno začudno ushićen i jezovit osjećaj izgubljenosti u hodanju bijelim napuštenim gradom. Slijedimo tok pukotina, slijedimo pad ili uspon topografije terena, te nesvjesno i snažno tražimo izlaz iz klopke labirinta u koju smo dobroboljno ušli. Hodanjem kroz betonsku masu umiruje nas podizanje pogleda od staze, puta na pogled, pejzaž i dolinu mjesta ili u suprotnom smjeru vrh brda sa velikim vjetrenjačama koje so okreću na laganom vjetru. Tjelesno uzbudljivo, snažno i dojmljivo, te nevjerojatno ali istinito traži da se ponovno vratite na to mjesto i uđete u betonski labirint pukotinu.
Grande Cretto

Ostakljeni paviljon u Crikvenici

Objavljeno pod Novosti, Realizacije, U Toku dana Studeni 28, 2011

U sklopu bolnice za rehabilitaciju Thalassotherapija u Crikvenici završeno je ostakljenje male dvorane za vježbanje čiji sam početak realizacije najavio prije nekoliko mjeseci. Nakon ojačanja i izvedbe konstrukcije postojeće upravne zgrade, te umetanja nove obodne grede montirana je prefabricirana drvena lamelirana konstrukcija. Između nosača konstrukcije kojima se ostvaruje i zaštita od sunca, sa unutarnje strane paviljona umatnuta je staklena opna pročelja i krova. Ostaklenje dvorane omogućuje vježbanje djece i pacjenata neovisno o vremenskim prilikama, te terapija vježbom, specifičnim pokretima tijela, te vedar i otvoren osjećaj stapanja sa okolišem, parkom, čempresima i borovima sa pogledom na morsku pučinu. Trake stupova i greda lome se oko sljemene grede, dok zrake sunca i svijetla prodiru u interieur dvorane. Sjene nosača na podu paviljona zatvaraju sa drvenim lamelama prostorni okvir. Terapija pokretom tijela, vježbom duha, te terapija vedrim i zračnim prostornim osjećajem unutar arhitekture paviljona osnovni je zadatak ovog jednostavnog projekta neopterećenog namjenama i potrebom za pokazivanjem suvremenog trenutka.

C:Documents and SettingsidakDesktoptalaso_konstrukcija Model

Kuća špilja-Kuća gnijezdo

Objavljeno pod Arhitektura, Novosti dana Prosinac 3, 2011

Kada se sretnete sa mladim čovijekom koji se dobar dio svog života bavio temom “swarm inteligence”, te zaželi sagraditi novi doma za svoju obitelj, a iskreno se u samom startu ne osjeća udobno u usamljenoj obiteljskoj kući, znate da je pred vama ili silno uzbudljiv projekt ili da od kuće, suradnje i projekta neće biti ništa.

Kako napraviti dom i životni okvir koji neće biti puka reprezentacija i sredstvo za pokazivanje vlasnika, ali da istovremeno u svojoj biti snažno materijalizira silnice parcele i konteksta, te snagu spoznaje i svjesnosti prostora sa programom kojeg stvara i udomljuje? Dali je moguće i kako materijalizirati svjesnost korisnika i arhitekta o energiji mjesta i potrebu za objedinjavanjem svih silnica projekta u jednom prostornom konstruktu? Iz toga slijedi da je osnovno pitanje koje je davno Buckminster Fuller postavio u tekstu “Univerzalna arhitektura”, “….osnovno je pitanje kako kontrolirati obuhvaćeni prostor te nakon toga razviti selektivnu kontrolu obuhvaćenoga prostora, koja će dopustiti uvijek varijabilnu komplementarnu harmoničnu svijest o svakoj i svekolikim osjetilnim organizacijama što ih treba sklopiti unutar obuhvaćenog prostora…..”

U nizu razgovora, skica i dijagrama, te nakon intenzivnog upoznavanja i istraživanja odlučeno je da kuća mora spojiti u arhitekturi rijetko spojene elemente. Osjećaje zaštite i introventiranost špilje i toplinu sigurnosti doma, te osjećaj lebdenja, osjećaj boravka u ptičjem gnjezdu na vrhu stabla sa pogledom na horizont i okolinu. Sjetili smo se Titove špinje na Visu i njezine karizmatičnosti, te Pierre Koenig-ove case study (Stahl) house 22 u LA-u iz 50-ih godina za koju Kenneth Frampton kaže da ima terapeutski efekt na stanovnika i posjetitelja.

Kuća je stoga sklopljena od dva rudimentarna “gotova elementa”. Ukopane betonske kutije, i izduženog čeličnog okvira, kontejnera koji balansira na špilji, te konzolom od 17 metara predstavlja zaokrenutu slojnicu terena iznad prizemlja. Ovim jednostavnim ali odlučnim spojem, srazom i okretom stvorena je kuća koja se sa jedne strane zatvara a sa druge strane otvara ka različitim pogledima te tim uvjetima biva i perforirana u lebdećem gornjem dijelu. Ukopana špilja suterena pokrivena je zemljom i zelenilom, oklopljena kalanim kamenim stjenama, te se putem malih otvora i pukotina otvara na okoliš kuće i vrt. Ispod konzole stvoren je dnevni boravak kuće koja štiti od sunca i kiše. Omogućuje stalni život, druženje, blagovanje, rad, odmor, i samovanje na otvorenom. Ispod gnjezda a ispred špilje centar je kuće i sjecište pravaca i silnica prostornog konteksta.

Na spoju ovakva dva “gotova elementa” urezan je i zabijen snažni svjetlarnik-tuljac koji uvodi sjeverno svjetlo na stubište, te definira sjecište ulaza u kuću za automobile i ulaza u kuću za stanovnike. Ove tri za kuću važne prostorne i funkcionalne silnice definiraju pojavnost kuće prema sjeveru, ulici, i pogledu prolaznika kojima se ne želi u cijelosti pokazati. Kuća se postepeno i višeslojno kroz stubište i prostrani hall otkriva i otvara, te tako definira razna mjesta i prostorne osjećaje.

Učiti od Stirlingovog prekinutog Rima – Roma Interotta 1978

Objavljeno pod Inspiracija dana Prosinac 11, 2011

Poput Cristian Marclayevih slika nastalih slaganjem, sklapanjem i pretapanjem “gotovih elemenata” omota vinilnih ploča koje sam već prikazivao, ili Prodigyevog korištenja različitih “gotovih elemenata” odabranih samplova poput prikazane Smack my bitch, i grad je moguće gledati, komponirati i projektirati preciznim slaganjem pripremljenim “gotovim elemanatima”. Karte, slike, prikazi i stvarna stanja gradova danas za mene su sa jedne strane veliki kolaži sastavljeni od različitih prostorno-vremenskih elemenata, ili pak beskonačne plohe, prostori, teritoriji koje nalikuju velikim apstraktnim slikama Jacksona Polocka unutar kojih se grupiraju točke, likovi, i elementi poticajno zapetljani u bogatstvu svojih međuodnosa.

Najpoznatija povijesna projekcija grada u kojoj se vidi sva složenost elemenata koji definiraju teritorij povijesne urbane aglomeracije je Giovanni Battista Nollijeva karta Rima iz davne 1748. godine. Poput suvremenih Google earth karata i u ovom slučaju putujemo kroz prikaz, sliku, kartu, povijest, i teritorij Rima. Ulazimo i izlazimo kroz začudne prelazne elemante otvorenog i zatvorenog, punog i praznog, javnog i privatnog. Prepoznajemo kuće, trgove, širine, brda, doline, tok Tibera, gradske zidine, polja i počinjemo biti svjesni bogatstva odnosa. Dokazujemo samom sebi da je uvijek potrebno iscrtati, isprojektirati određeni plan, grad, tlocrt da bi tada i tako istog postali potpuno svjesni, ali istovremeno uočili nove odnose, datosti i zaključke koje nam se kroz jednostavnu projekciju, i takvu spoznaju nude i otvaraju.

Dva stoljeća nakon Nolieve karte, James Stirling nadopunjuje i nadograđuje ovu začudnu kartu svojim “gotovim elementima”, te stvara briljantno inteligentnu novu kartu, projekt Roma Interotta.

Nastao u zamahu postmoderne i uz sudjelovanje niza arhitekata od Venturia, do Collin Rowea, Stirling radi svoj vanvremenski i univerzalno nadahnjujući projekt. Prekinuti grad u ovom se projektu nadograđuje, nadopunjuje, krpa, i slaže kirurškom preciznošću novim arhitektonskim građevinama stvarajući nove i bogate odnose. Novi grad, dio grada, Stirlingov kvart sastoji se od tridesetak precizno insertiranih mahom neizvedenih gradotvornih projekta. U periodu između ranih 50-ih i 1978. godine kada projekat nastaje, nagomilan rad, trud, i energija spoznaje univerzalnih prostornih odnosa koje u sebi sadrže njegovi projekti sveučilišnih zgrada, kampusa, upravnih zgrada Olivettia, muzeja, galerija, studentskih domova, preko škola i zgrada socijalnog stanovanja implodirala je unutar jedne karte, plana grada Rima, Rome Interotte. Iskorištena je komplemantarna energija gomile Stirlingovih projekata, i karte sa svojim jasno definiranim topografskim, tipološkim, simboličkim, ikonografskim, asocijativnim elementima tako definiranog konteksta, koji u snažnom srazu novih i tako isprovociranih odnosa rezultirala nevjerojatno inspirativnim projektom, i novim začudnim okruženjem. Ovako nastali novi projekt govori o bogatstvu koje nudi arhitektonska imaginacija, i sposobnost transponiranja arhitektonskih tipologija i tako nastalih “gotovih elemenata” u nove sklopove i prostorno-planske okvire drugačijih mogućnosti. Na kraju valja reći da su te 1978. godine uz Stirlingovu “Romu Interottu” nastali i Rem Koolhaasov “Delirius New York”, te Bernard Tschumiev briljantni “Advertisements for Architecture” koji svaki za sebe snažno i bogato nadahnjuje moja promišljanja o suvremenosti, te pokazuju da je za kvalitetnu arhitekturu potreban teoretsko konceptualni okvir, intelektualno sidro u kojeg vjerijemo i kojem se uvijek sigurno vraćamo.

Kamporski Mel, pješčani sprud sadržaja

Objavljeno pod Arhitektura, U Toku dana Prosinac 18, 2011

Kampor je malo ribarsko mjesto na otoku Rabu, a nastalo je okupljanjem i spontanom gradnjom malih kuća u zaštićenoj uvali sa prostranom pješčanom plažom na koju se nastavlja plodno polje. Mjesto doline i polja je također snažno i upečetljivo obilježeno tragedijom iz drugog svjetskog rata gdje je su fašistički okupatori sagradili veliki koncentracioni logor. Mjesto traume briljantno i nadahnuto obilježio je 50-ih godina slovenski arhitekt Edvard Ravnikar izgradnjom memorijalnog parka-groblja.

Kampor je danas određen jasnim administrativnim granicama mjesnog odbora, prirodnim datostima konteksta, te otvorenom i pozitivnom energijom lokalnih stanovnika fokusiranih u svojoj želji da obilježe i urede svoj teritorij. Programom se traži sređivanje zatečenih odnosa u prostoru, te aktiviranje centralnih, društvenih, maritivnih, lučkih, sportskih i turističkih sadržaja mjesta. Odlučeno je da se za svaki od predviđenih sadržaja pronađe ili redefinira mjesto kojeg oblikuje i aktivira njegova prostorno-energetska “aura”. Ljetni program mjesta uvelike premašuje veličine i zahtjeve zimskog perioda, te je element vremena, prolaznost, prijelaz, te cikličko ponavljanje vremenskih intervala dalo snažan poticaj ovom projektu. U sredini mjesta i lučice izvodi se niz elemenata plutajućeg lukobrana i pontonski gat koji se nadograđuje i smanjuje sukladno potrebama i godišnjem dobu. Elementi plutajućih pontona planiraju se izvoditi u lokalnom brodogradilištu. Pored lučice postavlja se mjesni park sa parkingom, dvoranom koja udomljuje boćalište, košarku, odbojku i rekreaciju, ali također služi za okupljanja, skupove ali i veoma važne mjesne maškarane zabave ljeti i zimi.

Uvala i plaža zvana “Mel”, što u dijalektu znači pijesak, definira mjesto snažne osobnosti kojeg karakterizira velik teritorij iznimno plitkog mora sa predivnim mekim pijeskom. U sredini uvale na mjestu prelaza iz plitkog u duboko more projekt predviđa jednom godišnje gradnju-nasipavanje pješčang spruda koji na sebe veže sve sadržaje vezane uz aktivnosti na plaži i u moru. Kupalište sa paviljonima, ljekovito blato, sport sa odbojkom na pijesku, mali beach-bar, sunčalište, pristanište za sandoline, pedaline, i malu teglenicu koja putuje i seli se po kamporskom zaljevu i Rabu. Ovaj zaobljeni pješčani sprud-otočić vremenom erodira i mjenja svoj oblik te tako pokazuje prolaz vremena, promjene i morske struje koje snažno definiraju ovaj prostor. Također, uvođenjem koncentriranog sadržaja definira se novo mjesto ali i produžetak kopnene staze, i postavljanje šetnice prstena u plitkom moru, svojevrsni “lungo-nel-mare” jedinstvenog osjećaja hodanja po vodi. Staza je obilježana bovama, plutačama za čamce i svijetlećim krijesnicama koje se pune energijom sunca u toku dana. Zaštitu od sunca na pješčanom sprudu definiraju suncobrani-kolektori koji ujedno opskrbljuju sadržaje otoka potrebnom električnom energijom. Uređajima za desalinizaciju mora, te skupljanjem kišnice u tankove koji su ujedno i zidovi-konstrukcija nadstrešnice caffe-bara osiguravana je tehnička voda i vodu za prskanje, rashlađivanje zraka i tuširanje.

Tokom zime pješčani sprud-otok ostaje sam i prazan u sredini uvale. Obilježan zabodenim kopljem jednog suncobrana-kolektora koji noću svijetli, desetkom drvenih stolica na sklapanje i spojen sa kopnom definiranom stazom od plutača omogućuje i zimske posjete. Projektom se predviđa da svake godine za vrijeme uskrsnih blagdana, nakon zimske pauze, Kamporani nadograđuju i obnavljaju svoj pješčani sprud sadržaja te ga spremaju za dugo toplo i uzbudljivo ljeto.

Zadarski Monte Cristo, Prostorno Vremenske Krletke

Objavljeno pod Novosti, Recenzije dana Prosinac 25, 2011

Postoje mjesta i gradovi koji svojom energijom mjesta dišu nevjerojatnom snagom. Kroz vrijeme bivaju građeni, razarani i ponovo obnavljani, te poput feniksa iznova bivaju lijepi kao ponovo rođeni. Jednom je prilikom Jean Nouvel reakao za Berlin da je poput Monte Crista, bez obzira na vrijeme, bez obzira na destrukciju koju je višekratno prošao i traume koje je dozovljavao uvijek je ponovo mlad. Takav osjećaj imam svaki puta kada dolazim u Zadar. Građen, nadograđen, bespoštedno paljen, razaran, bombardiran, te ponovo obnovljen, 90-ih godina sabijen na uski koridor te dnevno ranjavan projektilima bio je mjesto tjeskobnog i bezizlaznog sivila. Danas je ponovo živ i svijetao. Ovi procesi i događaji koja prolaze određene mjesta kroz vrijeme, puštaju i definiraju tragove i zapravo slažu bogate i jasne sedimente koje čine Grad. Kao i sam Grad tako i njegovi djelovi, kuće, trijemovi, trgovi, kale, ulice dio su tog sedimentiranog kolaža koji se definira vremenom. Prostor Kneževe palače u Zadru također je arhitektonski kompleks bogate i slojevite strukture. Kuća definira mjesto, dok mjesto i utjecaji društva i potreba definiraju kuću. Vrijeme je nemoguće vratiti, potrebno je samo njega kao takvog biti svjestan i tom spoznajom manipulirati. Biti svjestan prošlih slojeva i razmišljati koji je i kakav sloj danas potreban, te što s njim i takvim govorimo. Prostor Kneževe palače danas se nalazi pred izazovom njegove obnove i prenamjene. Koji je pravi odgovor na to složeno iako na prvi pogled jednostavno pitanje. Konzervatorsko povjesna komponenta zasigurno se nemože izbjeći i ona ima svoje veoma jako uporište. Sa druge strane postavlja se legitimno pitanje koji je sloj povjesti danas važan, potreban, vjerodostojan, čemu služi i koji se sloj pokazuje. Pitamo se koji se sloj obnavlja i nanovo gradi, za koga i zašto.

Ovo su samo neka od univerzalnih pitanja koja su potaknuta “privremenom realizacijom” galerijskog prostora u Kneževoj palači arhitekata Ive Letilović i Igora Pedišića. Ova začudna realizacija iako zamišljena kao privremena i provizorna govori upravo o vremenu i trenutku pokazujući sve slojeve strukture. Strukture nastale u vremenu koja ga savršeno pokazuje očitim i predivno složenim. Vidljivi su tragovi nastanka, gradnje, prigradnje, ožiljci destrukcije, paleža i starih nanosa boje. Struktura postojeće zgrade je poput snažnog prostornog enformela. Skupina naslaga i uzoraka snažne taktilnosti i prostorne osjećajnosti. Arhitekti ubacuju “krletke” i prolazne “tunele”. Ova dva elementa koji su prvenstveno nastali kao zaštita prolaznika od erozije i padanja strukture uništenih stropova i žbuke zidova, zapravo svojom elementarnošću, sirovšću izvedbe, skelama, mrežama, recikliranom drvenom oplatom definiraju novu kožu, novi lik, novi sloj, novi okvir današnjeg vremena i potreba. Sa druge strane upotrebljeni rekvizitarij i želja da se napravi privremena struktura daje ovom projektu neočekivanu trajnu i dodanu vrijednost. Projekt kao takav nikad ne bi smio imati svoj kraj i konačni cilj, a još manje konačni oblik. To je prostor i okvir konstantnoga pulsiranja, prostor koji se definira vremenom i aktivnošću. Ovakvi elementi daju prostoru mogućnost organskog rasta u vremenu i daje odgovor na pitanje što bi on danas i htio biti. Potrebno je jasno reći da se vrijeme na svu sreću nemože vratiti, pa je tako nemoguće i bespotrebno vraćati prostorni okvir i izgled davno prošlog i konzumiranog vremena. Nikakva institucionalizacija i balzamiranje mjesta nije poželjno jer dovodi do mono funkcije i križanja istih elemenata i jedinki. Ovakav prostor i proces koji se konstantno “događa”, te to stanje predstavlja i konačno htijenje, mora imati mogućnost pokretanja, premještanja, fleksibilnosti i nadopune-dograđivanja. Poput programa i usluga stvari, tako i arhitektonski prostor u kulturi vremena grada mora imati mogućnost mijenjanja identiteta, davanja različitih atributa, opisa i osjećaja. Poput mijenjanja prostornih avatara. Stvari se moraju mijenjati, ali i stalno provocirati novo nastajanje.

Promišljenom i preciznom upotrebom ovih jednostavnih i prostih elementa graditeljsko-gradilišnih rekvizita stvorena je složena i duhovita struktura. Različitost propuštanja svjetla, pogleda, mirisa elemenata i postojeće strukture zidova stvaraju novu sliku. Pokazuje se meni draga tema da u arhitekturi mora postojati neki otklon koji našu percepciju tjera da iz materijalnoga prijeđe u nematerijalno. Osjećaj treptanja ovih jednostavnih elemanata i tekstura transponira nas tjelesno u drugačija stanja od uobičajenog i često upražnjavanog pukog hodanja kroz “konzervatorski povjesno ispravne” ožbukane sobe. Stvara se osjećaj “između”, prostorni trenutak gdje se lagano gubi staro a novo nije nastalo do kraja. Prostor kao da mutira, prelazi u nešto drugo i novo. Rađa se novi prostorni sklop, novi ali još nejasni obris budućeg stanja. To i takvo stanje osjećaja prostora predstavlja pojam koji arhitektura mora usvojiti da vidimo i spoznajemo više. To više je više od onog što vidimo, više od onog što osjećamo, dok se u konačnici očituje u kontekstu fizičkog, tjelesno jakog osjećaja bivanja u tom i takvom prostoru.

Stoga mi se čini da (bez obzira na vjerojatni i predvidivi proces koji će usljediti vraćanjem ovih soba u izgubljeno vrijeme) ovakva metoda i ovaj projekt kao takav nikad nebi trebao imati svoj kraj i konačni cilj, a još manje svoj konačni oblik. To je i trebao bi biti zauvijek prostor i okvir konstantnoga pulsiranja, prostor koji se definira vremenom i aktivnošću. Dodatni sloj u bogatim i slojevitim sedimentima Zadra. Zadarski Monte Cristo.

Ovaj tekst izvorno je napisan za časopis Oris, broj 72, koji izlazi iz štampe 27.12.2011. godine.

Igor Emili Uvala Scott, Hotel je Grad

Objavljeno pod Povijest dana Siječanj 1, 2012

U godinama koje su pred nama biti ćemo svjedoci silno uzbudljivog perioda kada će se razviti i raspetljati niz zamršenih tema i odnosa turizma sa teritorijem, gradovima i mjestima na našoj obali. Istra i Kvarnerski prostor, Opatija i neka druga mjesta morati će jasno reći kakav je njihov stvarni i u suštini nepotrošeni odnos Grada i Hotela. Kakav je odgovor na ovo za nas arhitekte silno intrigantno pitanje? Staro je, priznajem malo pojednostavljeno, pitanje koje se postavlja, te će se sada još intenzivnije postavljati pred građane Opatije, dali su Grad ili Resort? Dali su naprimjer Pula i Istra teritorij velikog resorta ili se organski isprepliću i nadograđuju složeni odnosi grada, periferije, teritorija njegovih svakodnevnih aktivnosti i usluga, pa tako i turizma. Poznato je da danas veći dio Toscane živi od turizma gdje su od turističkih kompanija kupljeni cijeli gradovi i naselja u kojem su stanovnici plaćeni da ostanu u kućama i simuliraju život pitoresknog mjesta davno nestale Italije, te sada smješkom dočekuju turiste koji dolaze na ladanje, blagovanje i kušanje Chiantia. Dali je to ono što bismo i mi željeli? Pitanje je koje se hladno i bez puno emocija postavlja. Ili možda postoji neko složenije, inteligentnje i bolje pitanje tako da se ovim možda i netreba zamarati?

Dok o tome razmišljamo, kao dobar primjer iz prošlosti a koji bi mogao pomoći u iznalaženju kvalitetnog odgovora na odnose tema grada i hotela, je zasigurno već više puta na mom blogu prikazivani opus arhitekta Igor Emilija. Nakon što smo vidjeli njegove primjere regionalnih elemenata transponiranih u suvremene kuće i manje turističke građevine, nemožemo zaobići hotelski kopleks Uvala Scott, pored Rijeke nastalog na mjestu današnjeg prelaska mosta na otok Krk. Igor Emili dobiva zadatak da u periodu od 1966 do 1967. godine isprojektira i izvede novi hotel. Brzina u izgradnji hotela bila je zavidna, poznato je da su arhitekti u GPZ-u (građevnoprojektnom zavodu) u Rijeci gdja su radili Emili, Bregovac, Magaš, Šlosar, Draščić, te moj otac radili po šest hotela na godinu.

Ovakvo stanje nagomilanog iskustva i znanja u projektiranju rezultiralo je Emilijevim pitanjem kako projektirati hotel kao grad? Kako strukturu hotela osloboditi predvidivih i bespotrebno konfekcijskih standarda koji mi turistički djelatnici nameću, pitao se Emili? O tome je napisao niz tekstova a i objavljene su mnoge kritike (Pasivović, Gamulin, Rogić-Nehajev) i osvrti na ovaj projekt i metodu organizacije hotelskog kompleksa. Hotelski kompleks Uvala Scott dobio je naziv po mjestu starog posjeda Engleza Aleksandra Scotta iz 19-og stoljeća, koji se sastojao od ribarske kuće, stambene zgrade i konjušnice. Emili koristi i projektira elemente zatečenog konteksta kao sastavni dio hotekskog kompleksa. Mjesto je od prije snažno definirano posjedom ovog davno preminulog vlasnika, pa se i cesta prema kompleksu i tada i danas naziva “inglezova cesta”.

Hotel je koncipiran kao grad koji se sastoji iz nakoliko djelova i cjelina, prilagođenih topografiji terena i skladnoj plastičnoj kompoziciji masa. Emili zadržava tzv. Scotov zid oko cijelog posjeda sada hotela-grada, kojeg perforira nizom prolaza i javnih puteva, te unutar njega komponira pejzaž, park, i svoj grad. Hotel se sastoji od centralnog objekta sa glavnim ulazom u kompleks sa pretećim centralnim sadržajima. Sobe su smještene zavisno o veličini, organizaciji i ugođaju kojeg definiraju, u centralnom komplaksu ali su i raspršene kao blokovi, kuće u nizu i individualne kuće po obroncima padine položenih uz kale i puteve, hvatajući pogled na more i sunce. Također dio hotelskog komplaksa sadržavao je autonomne vikend-kuće sa javnim prilazima i kolnim putevima koje se koriste od strane građana cijelo doba godine neovisno od režima hotela. Postojeće kuće Scottovog posjeda transformiraju se i prenamjenjuju, pa kuća postaje taverna, konjušnica se pretvara u disco-klub, a ribarska kuća postaje konoba zvana “šepavi Đo” kako ju je sam Emili tako nazvao. Poznato je da su generacije mladih riječana 70-ih godina odlazili svakog vikenda u večernje izlaske na ova nova javna i otvorena mjesta sretanja i druženja. Ispred hotela i u nastavku na ribarsku kolibu, konobu nalazi se stara “tunera” kao memorija na ribare koji su ovdije i u Bakarcu lovili tune, te plaža i javni lungo-mare.

Arhitektura Talking Headsa, Stop Making Sense

Objavljeno pod Inspiracija, KLJB dana Siječanj 8, 2012

Projektiranje arhitekture je poput pisanja scenarija filma, komponiranje pjesme, slaganje koncerta ili knjige, pisanje. Da je to sigurno tako, i da se tom i takvom metodom može voditi vlastite projekte najbolje nam pokazuje moj omiljeni fim-koncert “Stop Making Sense”. Koncert Talking Headsa iz 1983. godine skriptiran je, sniman i editiran projektantskom preciznošću kroz tri dana i tri koncerta u kazalištu Hollywood’s Pantages Theatre. Režiser filma je tada mladi umjetnik Jonathan Demme, danas poznati režiser koji je ekranizirao legendarni “The Silence of the Lambs”, sa snažnim scenama znanog nam Dr. Hannibala Lectera.

U tom filmu koji vas drži prikovanim uz ekran putujete svijetom kojeg precizno i promišljeno projektira David Byrne. Taj arhitekt zvuka, riječi, scene, muzike, i prizora uvodi nas kroz tjelesno uzbuđujuće prostore. Poput hodanja i kretanja kroz djelove i prostore velike arhitekture ili grada srećemo različitost i posebnosti. Slike se nižu, prizori se stapaju, poruke i misli se usložnjavaju. Nama niti trena pauze, ništa nije slučajno i sve je podređeno scenariju i projektu osjećaja koje nam David prenosi, te time snažno manipulira osjećajima i tjelesnim slobodama.
Koncert je kolaž različitih prizora, flash-backova autora i režisera, dok je film paket precizno i projektantski slojevito sklopljenih fragmenata u novi audio vizualni konstrukt. Važan element filma je i njegova postupna gradnja i razgradnja kroz pijesme koje čine poglavlja sa pratećim prostorno scenografskim okvirom.

Početak filma uvodi nas bočno na pozornicu koja nema scenografiju. Goli prostor sa drvenim podom i bijelim markerima, križevima, točkama na koju se vežu kasniji objekti, instrumenti, ljudi i scenografija predstave koja slijedi. Ovaj precizni i ogoljeli početak govori nam o svjesnosti autora da se zapravo radi o iluziji, predstavi, projektu, svijetu za sebe koji se slaže, razgrađuje i traje određeno vrijeme. Motivi i pjasme slažu se postepeno preciznim scenarijem, te se broj ljudi, aktera, scenskih radnika, muzičara usložnjeva, da bi kulminirao snažnim i nabrijanim trčanjem Talking Headsa u furioznoj “Life during the war time”. Sve ključa od energije koja se penjala postepeno i projektantski precizno. Prekid, intermezzo u filmu čini nastup Tom Tom Cluba, soloprojekt Tine Weymouth basistice i njezinog supruga bubnjara, koji koneptualno, glazbeno i vizualno dijeli nastup i koncert u dvije cjeline. Drugi i završni dio koncerta manipulira percepcijom, arhitekturom, prizorima, motivima, neočekivanim elementima i mjerilom, čega je Byrne potpuno svjestan. Oblačenje u ogromno bijelo odijelo stavra neočekivani prizor male glave pjevača koje se doživljava poput glavice pribadače. Također, obasjavanje pozornice reflektorima te stvaranje na momente zastrašujuće pomične sjene ljudi na pozornici kreiraju trodimenzionalnu arhitekturu koncerta, te promjenjivim mjerilom i obrisima stvaraju jednostavnu ali vrlo snažnu scenografiju. U tom dijelu koncerta svaka pjesma ima vlastitu scenu i Davidovo ponašanje. Uvođenje slika biblioteka, dnevnog boravka, grada, prirode, te stvarnih elemenata interieura, stojeće lampe koja se opasno ljulja pod Davidovom kontrolom usložnjavaju se i stapaju elemanti kolaža ovog savršenog projekta. Kao što je početak filma izveden kroz pokazivanje suhe i gole pozornice bez scenografije, kraj filma i koncerta predstavlja članove osoblje i stage radnika koji su izveli projekt i fikciju scene kroz koju smo prošli.

Poznato je da je za ovaj film korišteno samo bijelo prirodno svjetlo feflektora, scenografije nema, postoji samo crna pozadina, čak su i svi elemanti instrumenata obojani mat crnom bojom. Za bolje poznavoce tehnike, čak je i mikrofon Shure SM58, kojem pjeva David Byrne objan u crno, jer su do tada mikrofoni bili srebrne i njemu neželjene sjajne refleksije. Ovo projektiranje svakog i najsitnijeg detalja govori nam o fokusiranosti autora, njegovom savršenom miru i mogućnosti za definiranjem i manipuliranjem svim unapred definiranim elementima. Također intersantno je da se tokom koncerta publika i kamere koje snimaju gotovo i nevide osim na samom početku. Kao da ih nema. Čujemo samo zvuk ljudi, i gledamo okom kamere. Još jedan nevjerojatno precizan i upečetljiv elemant ovog složenog projekta.
Sličan dojam i trajanje u vremenu nalik ovom uzbudljivom filmu, kojeg sam priznajem posljednjih 20-ak godina gledao stotinu puta, imao sam nekoliko puta hodajući New Yorkom i to Fifth Avenue-om, Broadway Avenue-om, preko Park Avenue, hodajući od južnog ruba sa World Trade Centrom pa sve do sjevera i Central parka. Nižu se slike i motivi, hodate ravno i putujete.

stop-making-sense-1984-david-byrne-pic-2

Darvaza, rupa koja gori

Objavljeno pod Inspiracija dana Siječanj 15, 2012

Tragajući za točkama i mjestima koje snažno definiraju teritorij dolazim do bogatstva ideja i poruka koje je moguće transponirati u nove arhitektonske strukture bogatog i poticajnog sadržaja. Neovisno o namjeni ili mjestu takvi primjeri uvijek su definirani različitim ali veoma jasnim i snažnim razlogom njihovog nastanka i postojanja. Od velike rupe u centru Chicaga nastale prirodnom propašću real estate tržišta nikad završenog Calatravinog nebodera, pa preko kretera-bazena nakon masivnog bombardiranja u poljima Laosa, do Krčkih gromača i Emilijevog spomenika na Grobniku, Smithsonovog Amarillo rampa, ili preciznih točki-rupa Gordon Mata Clarka, svaki od prikazanih primjera tumačim i analiziram u kontekstu “arhitekture teritorija”, kao arhipelaga točaka projektiranih nekim pravilom i programom u prostoru. Takve točke, kao prostorni sadržaji oblikuju nove odnose, te snažno transformiraju i unapređuju zatečeno stanje okoliša unutar kojeg postoje.

Pored mjesta Darvaza u pustinji Karakum, u današnjem Turkmenistanu tokom 1971. godine Ruski su geolozi i tragači za plinom istraživali mogućnost vađenja i eksploatacije prirodnog plina u ovom zabačenom dijelu zemlje. Prilikom montaže masivnih uređaja za bušenje zemljine kore došlo je do propadanja tla, te je u jednom tranutku stvoren masivni krater promjera 100 metara.
Ubrzo nakon havarije uočeno je da dolazi do izlaska veće količine otrovnog plina u atmosferu. Istraživači plina i prateća ekipa radnika sa plinskih bušotina odlučila se na rutinirani i uobičajeni postupak paljenja plina kako bi se bolje kontroliralo njegov izlazak iz dubine zemlje putem njegovog brzog izgaranja.

Tom prilikom desio se čudan i neočekivan obrat situacije gdje se cijela površina kratera, kamenje i zemlja zapalila, te u takvom jednoličnom plamenu gori i dan danas, bukteći i grijući pustinjski zrak sada već punih 40 godina. Stvorilo se mjesto snažnog karaktera i začudne energije. Mjesto je danas učestalo posjećeno i velika je lokalna turistička atrakcija, te točka sretanja, druženja putnika i lokalnog stanovništva prije svega u sumrak i tokom noći gdje goreći krater zagrijava i obasjava svojom svjetlošću široki prostor u nepreglednoj pustinji.
Darvaza, Rupa koja gori

Razgovor, G.M.C., Marksist Hermeneutics

Objavljeno pod Razgovori dana Siječanj 22, 2012

Donosim prvi dio razgovora kojeg je Gordon Matta-Clark vodio sa Donald Wallom, a objavio “Arts Magazine”, u mjesecu svibnju 1976. godine, pod naslovom “Gordon Matta-Clark building dissections”.

Gordon Matta-Clark i njegov Pariški rad kojeg sam ovdije prikazao u lipnju mjesecu, snažno i inspirativno utječe na današnji svijet arhitekture. Njegov odnos spram postojećih slojeva konteksta i okruženja kojeg brižljivo i precizno bira bogato je sedimentiran vremenom, memorijom, i socijalnom energijom mjesta. Takvo okruženje i mjesto omogućuje mu da preciznim rezovima projektira nove odnose. U vremenu kada se slojevi grada i teritorija oko nas predivno usložnjavaju njegove misli i rad sanžno su mi uporište u donašanju konkretnih odluka.

Matta Clark je školovani arhitekt ali ne veže svoju genealogiju na Bauhaus, niti na Corbusiera, a još manje na američku posljeratnu arhitektonsku scenu, već je duboko vezan uz društvo i energiju mjesta “Green Streeta” nezavisne galerije iz 60-ih godina u New Yorku. Prevladavajući su utjecaji na njegov kratak ali briljantan rad slike i događaji iz njegovog djetinjstva, posebice oni iz područja voajerizma, kućica za lutke i tihe komedije. Nepoštivanje pravila dominantne arhitekture i njezinih kanona osobito je vidljivo, te si Gordon uvijek postavlja pitanje; što čini i gdje su dopuštene granice?

GMC: Uništavanjem građevine postoje mnogi aspekti socijalnog karaktera protiv kojih gestakuliram: prvo, da se otvori pitanje gledišta koje je uvjetovano ne samo fizičkim potrebitostima nego i industrijom koja profilira suburbane i urbane kutije kao kontekst za osiguranje pasivnih, izoliranih korisnika – virtualno zarobljene publike. Činjenica da se neke od građevina sa kojima sam se bavio nalaze u crnačkim getoima pojačava neke od ovih promišljanja, iako ne bih radio totalnu razliku između zatvaranja sirotinje i iznimno suptilne samo-konteinerizacije bogatijih socio-ekonomskih kvartova. Pitanje je reakcije na sve manje održivo stanje privatnosti, privatno vlasništvo i izolacije.

Sa formalonog aspekta vidim konstantnu brigu oko prošlih građevinskih projekata i pitanja centralizacije njihove projektirane strukture. Ja bi obično krenuo onim što sam vidio kao srce spiritualno-strukturalne konstante koja bi se mogla nazvati hermetičkim aspektom mojeg posla, upravo zato što se odnosi na unutrašnje-personalnu gestu, kojom je i sam mikrokozmos povezan za cijelinom.

U zadnje vrijeme uživam u izrazu koji se odnosi na Waltera Benjamina „Marxist Hermeneutics“. Ovaj izraz mi pomaže razmišljati o svojim postupcima koji kombiniraju iznutra uklonjenu sferu hermetike i interpretaciju materijalne dijalektike stvarnog okruženja. Ta aktivnost poprima formu teatralnosti koja prijanja uz strukturu prostora.

Dijalektike uključuju moju dualističku naviku centriranja i otklanjanja (odvajanja od srži strukture); još jedan važan aspekt društvene djelatnosti tada postaje još jasniji. Ovdje usmjeravam svoju pažnju na centralnu prazninu, međuprostor, između ostalih stvari, koji bi mogao biti spona između sebe samoga i američkog kapitalističkog sistema. Ono o čemu govorim je o jednoj veoma stvarnoj, programirano održivoj, masovnoj šizofreniji pod kojom su naše individualne karakteristike konstantno kompromitirane posredstvom kontrole medija, masovnog tržišta i koorporativnih interesa. Prosječni individualac je izložen ovom teretu poluistina i monstruoznih neistina koje navode na pitanje „tko vodi njegov život“ i „kako je on postignut“. Ova urota se nastavlja svaki dan, svuda; dok građanin putuje od svoje „kutije za cipele“ sa svojim zrakom mira i smirenosti, dok se upravo održava u stanju koje vodi masovnom ludilu.

DW: Da li bi sljedeće bilo pravi opis kako vi djelujete? Prvo, vi nađete napuštenu zgradu, onu koja je nadživila svoju korisnost, uđete unutra sa svojim pilama, metalnim rezačima, ili onim što imate na raspolaganju, onda sekcirate različite dijelove zgrade; kada je to sve napravljeno, zgrada je re-napuštena. Za laika, kao i za praktikanta arhitekture, ne bi li se to trebalo smatrati beskorisnim ili gotovo ništavnim ponašanjem? I Vi ne pronalazite ništa perverzno u ovoj formi izražavanja?

GMC: Ne, to bi bilo pojednostavljivanje. Jedna od mojih najdražih definicija razlike između arhitekture i skulpture je: da li postoji vodovod ili ne. Pa, iako je to nepotpuna definicija, stavljam funkcionalistički aspekt prošlosti “Doba Mašinerijskih Moralista” gdje pripadaju – puštam ih niz neki dobro izvedeni odvod. Da se ne zanosimo previše, što želim reći jest da je sama priroda mojeg posla sa zgradama u problemu, sa funkcionalističkim stavovima ide do tih razmjera da ova vrsta samopravednosti nije u pitanju ili da uopće ne preispituje kvalitetu života koja se nameće. Znam da ovo može zvučati kao kao umjetnička racionalizacija (i do neke mjere to i jest), ali točno ovime ja zaštićujem Umjetnost od Arhitekture – ili barem onaj aspekt Arhitekture koji je poslužitelj civilizacije. Ne mislim omalovažavati poslužiteljevu ulogu kao ljude, nego samo kao politiku. Moja najbolja „čovjek-na-ulici“ reakcija na rad u Parizu proizlazi od 70-godišnjeg conciergea koji je rekao: „O, vidim svrhu te rupe – to je eksperiment dovođenja svjetla i zraka u prostore koji nikad nisu imali niti jedni niti drugo“. Što se tiče perverznosti istoga, siguran sam u to. Pogotovo u mjeri u kojoj je svatko tko uživa kršiti pravila istodobno uvjeren da je u pravu bar jedan dio vremena.

DW: Koje kriterije imate pri odabiru građevina?

GMC: Najbolju građevinu koju mogu naći.

DW: Najbolju u kojem smislu? Slikovitu? Strukturalnu?Kompozicijsku?

GMC: Tražim tipičnu strukturu koja ima određeni povijesni i kulturni identitet. Ali vrsta identiteta kojeg tražim mora imati prepoznatljivu sociološku formu. Jedna od mojih briga ovdje tiče se „Non.u.mental.“, to je izraz za prepoznatljive društvene forme koje se suprotstavljaju veličanstvenim i pompoznim arhitektonskim strukturama i njihovim samodopadnim klijentima. U Parizu sam imao sreće što sam naišao na jednu ovakvu situaciju. Rad je bio obavljen na dvije kuće iz 17-og stoljeća. Tipične, ali sa osobitim identitetom, skoro antropoloških karakteristika. Ovaj „stari par“, kako ih ja volim nazivati, bili su doslovno posljednji od prostranog stambenog dijela grada čije su građevine bile uništene da se „poboljša“ Les Halles-Plateaux-Beaubourg zona. One su preživljavale na mreži ogromne moderne strukture.

Nastavit će se….

Razgovor, G.M.C., Marksist Hermeneutics, drugi dio

Objavljeno pod Arhitektura, Razgovori dana Siječanj 29, 2012

Donosim drugi dio razgovora Gordon Matta-Clarka s Donald Wallom, izvorno objavljen u “Arts Magazine”, 1976. godine pod naslovom “Gordon Matta-Clark building dissections”. Matta-Clark otvoreno i nadahnuto govori o izlaganju u muzejima, arhitektima i poslu arhitekta, te odnosima u umjetnosti i Marcel Duchampu.

DW: Kako Vaš život profesionalnog umjetnika funkcionira u sustavu galerije? Posebice kada se Vaš rad bavi specifičnim gradilištima?

GMC: Cijelo pitanje galerijskog sustava i izložbenih konvencija je za mene duboka dilema. Ništa mi se manje ne sviđa način na koji se većina unjetnosti mora sagledavati u galerijama od načina na koji prazne dvorane čine čovjeka da traži ili uzvišuje gradske trgove koji kreiraju beživotna okruženja. Premda moj rad ima naglasak na izvangalerijske prostore, ja stavljam objekte i dokumentaciju na zaslone unutar galerijskih prostora. Prečesto se plaća cijena zbog galerijskih uvjeta: moja vrsta posla plaća više nego većina, čisto zbog toga što moji instalacijski materijali rade konfuziju u datom prostoru. Ali za mene, ono što je izvan zaslona, iskustveno je postalo sve neophodnije.

DW: Ali ostatak Humprey kuće mogao je završiti na Hirshhorn muzeju i njegovom dvorištu skulptura!?

GMC: Uvijek postoji ta opasnost. Ja sam više zainteresiran za izradu stvarnog Hirshhorn muzej komada. Mislim, ako je netko stvarno zainteresiran za moj rad dopustit će mi da rasčetvorim zgradu muzeja. Nadam se da će želja za izlaganjem restlova nestati kako vrijeme prolazi. Ovo bi moglo biti korisno onim ljudima koji su orijentirani na posjedništvo. Nevjerovatno, kako ljudi kradu kamenje sa Akropole.Čak i ako jesu dobra kamenja, ona sama po sebi nisu Akropola!

DW: Ovaj razgovor o arhitekturi i umjetnosti dovodi do postavljanja Vašeg djelovanja u povijesne okvire. Da li više pašete uz dadaiste ili uz urbanizam (Land Art)?

GMC: Prvo ću odgovoriti na zadnji dio pitanja zbog toga što je urbanizam (Land Art) novijeg datuma i moja poveznica sa njim je jasnija. Prvenstveno, izbor koji se bavi ili sa urbanizmom u cjelini ili strukturama građevina specifično, mijenja moju kompletnu oblast referenci i udaljava se od velike teme prostorne praznoće, koja je, za „zemaljske“ umjetnike, doslovno kao crtanje na praznim platnima, ali mnogo bitnije, ja nisam odabrao izolaciju od socijalnih uvjeta, već direktno djelujem sa socijalnim čimbenicima bilo kroz fizičku implikaciju (kao u većini mojih radova) bilo kroz mnogo direktnije zajedničko sudjelovanje, kojim želim vidjeti kako će se moj rad odraziti i razvijati u budućnosti. Mislim da su konceptualne razlike moja primarna briga – i najveća separacija od „zemaljske“ umjetnosti. U biti, to je pozornost posvećena specifičnim zauzetim područjima zajednice.

U ovom trenutku bih trebao spomenuti moje osjećaje naspram Dadaizma od kada je njegov utjecaj bio veliki izvor energije. Njegov izazov naspram krutosti izričaja, i formalnog i popularnog, kao i naše percipiranje stvari, je sada temeljni dio umjetnosti. Dadina odanost maštovitom prekidu konvencije je esencijalna oslobađajuća sila. Ne mogu ilustrirati kako se Dada povezuje stilitistički sa mojim radom, ali u duhu je fundamentalna.

DW: Da li imate razumijevanja za ideološke pozicije koje su dijametralno suprotne praksi arhitekata, i u skladu sa tim da li profesija implicira na rješavanje problema sa kojim se susreće čovječanstvo?

GMC: Ne mislim da većina praktikanata rješava išta doli kako zaraditi za život. Arhitektura je zahtjevan posao. Ona je enormno skupa obaveza, i zbog toga, kao politika i vlada, dolazi opremljena sa punom spremom propagande.

Moram pojasniti nekoliko stvari. Prvenstveno, mislim da je pogrešno shvatiti ono što sam napravio, sa svojim specifičnim završetkom, posebice sa lokalnim naglaskom na tako veliki povijesni kontekst, kao cijeli problem modernizma, profiliran sa internacionalnim stilom, da stvar mora biti viđena u razvoju poslijeratnog američkog imperijalizma. Stanje takve arhitekture reflektira ikonografiju zapadnjačke korporativne osovine. Suočavam se najprije dakle sa zlostavljanjem Bauhausa i ranim puritističkim idealima. Tada moram razjasniti kako problem monolitičnog idealizma nije uspio riješiti probleme nego je već stvorio dehumanizirajuće uvjete na domaćoj i institucionalnoj razini. Stoga, na ono što impliciram tiče se deformacije vrijednosti (etike) na području modernizma, obnove, urbanog planiranja, ..nazovite ih kako hoćete.

DW: Da li ima drugih umjetnika ili arhitekata koji vas interseiraju?

GMC: Da, svi oni kojima su izazovni predrasude i granice.

DW: Granice čega? Percepcije? Ili samo ograničenja?

GMC: Umjetničke, etičke i moralne granice. Ne znam mnogo umjetnika koji se bave isključivo samo percepcijom. Više manje je to mix svega po malo. Postoji Sonnierova transmisija dijelova koja gura naše granice limita do ekstrema: veoma je teško obuhvatiti lokalitet brzinom svjetlosti, u smislu- sa jedne strane kontinenta na drugi. Onda, imamo tezu Vita Accontija : on se bavi sasvim drugačijim prostornim kontekstom, koji je tip prostora, koji mi svi, imamo pohranjenog u memoriji: prostori koji su detaljni i precizni, generalno fragmentirani, na svim nivoima reminiscencije. I naravno, jednom kad zakoračimo u reminescenciju, beskonačan broj poveznica se pojavljuje. Pamćenje se čini kao da kreira jedinstvenu vrstu prostora i postavlja ga na „dezintegriranu“razinu.

DW: Kakve afinitete imate prema „performance“umjetnosti?

GMC: Smatram da je moj rad u neposrednoj vezi sa formom teatra; uključuje i radnu aktivnost i strukturalne promjene koje se se odražavaju na performansama same građevine. Također uključujem slobodnu interpretaciju pokreta kao geste; i metamorfične, skulpturalne i socijalne, u moj smisao teatra, najviše za slučajnu publiku – gradilište daje kako prolaznicima tako i zaposlenim ljudima u tranzitu svojevrsnu pozornicu. Osim oga, ja gledam posao kao na prostornu pozornicu u perpetualnoj metamorfozi, na model konstantnog utjecaja ljudi na prostor kao i utjecaj prostora na ljude koji su okruženi tim prostorom. Građevine su u mislima mnogih fiksni subjekti – pojam mutacije prostora je virtualni taboo – čak i i vlastitim kućama. Ljudi žive u svojim kućama sa takvom drskošću da je to zastrašujuće. Vlasnici kuća generalno radne samo nešto više od samog održavanja zemljišta. Zbunjujuće je kako se ljudi rijetko odlučuju na promjenu svog životnog prostora.

DW: da se ubacim na trenutak. Duchamp je jednom rekao da veliki umjetnici tokom svog života izjave jednu ili dvije veće konstatacije, a osatak je samo ispuna, nešto čim se mora upotpuniti vrijeme, u stvari; smeće. Koliko se vi slažete sa ovime?

GMC: Duchamp je bio majstor strategije. Budući da je bio savršeno učeno racionalno biće, mogao je riješiti problem u smislu nekoliko diskretnih, dobro manevrirajućih gesta. Ja vidim proces mog rada kao mnogo veću difuznost. Generalno, ne znam koji će mi biti idući korak. Ja radim slično onome kako gurmani tragaju za tartufima. Mislim, tartuf je fantastična stvar, zakopana negdje pod zemljom. Vrlo mesnata, jako cijenjena kao hrana. Stoga, ono što ja pokušavam naći je zakopano zrno. Ponekad ga pronađem. Ponekad ne.

Stanko Parmač, Arhitekt Donje Neretve

Objavljeno pod Inspiracija, Vizija dana Veljača 5, 2012

Svatko tko je jednom prolazio dolinom Neretve ostao je zapanjen ljepotom krajolika i precizno isprojektiranim teritorijem koji je nastao jednostavnim ali promišljenim nasipavanjem i oduzimanjem tla. Stvoren je prostor inspirativnog prirodnog crteža nalik na ogromnu i prostranu land-art intervenciju, bogatu prostornu matricu kanala, sprudova, otoka, puteva i vegetacije uklopljenih sa zatečenim prirodnim brežuljcima u nevjerojatan prostorni projekt. Prvo pitanje koje mi se nametnulo vozeći zavojitim putem po obroncima palnine iznad doline, bilo je: tko je projektant ovog začudno prepariranog teritorija, drugačijeg krajolika? Godinama sam skupljao fotografije i tragao za pisanim dokumentima nacrtima, da bi danas došao do silno zanimljive priče čije djeliće danas donosim, a po kojima bi se mogao snimiti i veoma uzbudljiv film ili napisati knjiga.

Glavni pokretač i inicjator ovog projekta važnog za razvoj regije nije arhitekt, već inteligentni i odlučni umirovljeni časnik i ratni heroj Stanko Parmać. Rođen je u Metkoviću 1913. godine, a školovan u Šibeniku, te se odmah u početku drugog svjetskog rata priključuje partizanskim odredima Dalmacije. Kao Načelnik dalmatinske brigade i zapovjednik XIX. divizije NOV-a predvodio je svoju vojsku od Dalmacije preko Knina, i Like, da bi na kraju rata oslobodio Rijeku od Njemačkog okupatora. Parmač se kao komandant isticao točnom procjenom situacije, smjelošću u rukovođenju jedinicama i iznimnom upornošću. Uživao je veliki ugled kod boraca i rukovodećeg kadra. Proglašen je narodnim herojem 27.studenog 1953.

Nakon rata odlazi u Lenjingrad gdje završava Višu vojno-pomorsku akademiju. U ljeto 1948. godine, kada je izbio sukob sa Staljinom, vratio se u zemlju. Tada postaje načelnik Vojno-pomorske škole u Divuljama. Tu dolazi u konflikt sa višim časnikom Brankom Mamulom te odlazi u prisilnu mirovinu, te se 1959. godine vraća u rodni kraj, Donju Neretvu sa ciljem da radi na melorizaciji postojećih močvara u cilju stvaranja boljih životnih uvjeta tamošnjeg stanovništva.

Stanko Parmač nije imao nikakvog agronomskog znanja ali 31.prosinca 1959. godine osniva Poljoprivredno-industrijski kombinat „Neretva“ u Opuzenu gdje je dužnost direktora obnašao sve do 1976. godine. Sve počinje inicijativom i ugovorom sa organizacijom Ujedinjenih Naroda FAO o projektiranju i izgradnji melioracijskog sustava delte rijeke Neretve. Od države je dobio 13 miljardi dinara, od kojih je sa 60% iznosa isplatio FAO-u za građevinske radove na izgradnji sistema za obranu od poplava-nasipa duž Velike i Male Neretve u Opuzenu i na ušću. Prva brazda otvorena je u jesen 1971.

Stanko Parmač je radi unapređenja uzgoja agruma birao i okupljao priznate domaće i svjetske stručne eksperte za agrumarstvo. 1961. godine američki stručnjak za agrume dr. Guy Adriance sa ing. Franjom Tabianom na području donje Neretve u Opuzenu daje inicijalna pravila za planiranje teritorija i pripremu tla, te jasne smjernice za razmake sadnje, zaštitu nasada od vremenskih neprilika, te pravilno navodnjavanje nasada. Nakon sklapanja ugovora sa organizacijom FAO te tijekom izrade projekta „Opuzen-Ušće“, 1963. prof.dr. A.D.Aleksandov iznio je preporuke i prijedloge koji su postali putokaz daljnjeg napretka agrumarstva u dolini Neretve koje su se odnosile na uvoz novih ranozrelih sorti japanskih mandarina i drugog južnog voća, te na jasnu i potrebnu zaštitu nasada od zime sadnjom biljnih vrsta otoprnih na hladnoću eukaliptus, čempres, bambus, lovor koji se sade paralelno sa poljoprivrednim kulturama. Ovi jednostavni i logični elementi regulacije teritorija rezultiraju novim i drugačijim mjestom, inspirativnim krajolikom.

Donosim fotografije splitskog fotografa Borisa Kragića koje pokazuju djelove doline Neretve, te prezentiraju silni potencijal ovog projekta kao podloge za učenje od Stanka Parmaća.
dolina neretve

Igor Emili, 66666666666666666666

Objavljeno pod Povijest dana Veljača 12, 2012

U dosadašnjim prilozima o arhitekturi Igora Emilia pokazao sam svoje viđenje promišljanja i konceptualiziranja njegove arhitekture kroz različita mjerila, tipologije, utjecaje, vernakularne i tradicionalne elemente gradnje, te njihovu transpoziciju u suvremeni arhitektonski rukopis.

Emili je arhitekt koji je radio stalno i bez stanke. Kao i većina njegovih svjetskih suvremenika 60-ih godina, paralelno projektira, crta, slika, kipari, te fotografira arhitekturu prirode oko sebe. Taj paralelizam omogućuje mu svježinu ideja, utjecaje raznih formalnih i oblikovnih elemenata tradicionalne gradnje, te fokusiranje na teksture i strukture graditeljskih elemenata i materijala. Takva mu stanja i dnevne rutine omogućuju jasnu spoznaju materijalnosti i taktilnosti elemenata prirode, njihovu primjenjivost, i mogućnost korištenja u arhitektonskim detaljima arhitekture interieura.

Često se dešavalo da fotografijom i crtežom uvećava i “zoomira” određeni motiv, element, te ga dovodi do njegove formalne neprepoznatljivosti. Taj mu trenutak i metoda omogućuje trenutak spoznaje za početak smislene gradnje strukture koju proizvodi. Iz tog razloga mnoge kuće, a pogotovo interieri Igora Emilia imaju nevjerojatnu tjelesnu osjećajnost koja ostavlja snažan dojam, poput ulaska u neku apstraktnu sliku ili skulpturu, ili gledanja čudnog nadrealno-futurističkog filmskog prizora. Takvi postupci i inspiracije omogućili su Emiliju izvedbu mnoštva interieura ugostiteljskih objekata, poslovnih prostora i interieura stanova i kuća brojnih prijatelja. Emili nije birao zadatke prema mjerilu, društvenoj važnosti ili tipologiji. Birao je samo prilike i prostor u kojima može biti potpuno slobodan i otvoren u koncipiranju svojih ideja, motiva i ambijenata.

U periodu od 1964. godine do 1972. za tadašnje poznato riječko ugostiteljsko poduzeće “Slavica” projektira i izvodi četiri različita, ali nadahnuta i inspirativna interieura. Prostori su se nalazili na Korzu, udaljeni samo nekoliko metara jedan od drugoga. Prva dva nastala 60-ih godina činili su minijaturni kaffe bar presvučen u cijelosti ogledalima, sa dvostranim pultom za konzumaciju kave “snogu” i mali bar za brzu prehranu “Dellicatesse buffe” kojeg su riječani zvali “Paprika”, izvedenog u drvu i prostornim skulpturama u drvu. Treći je bio luksuzna kavana zvana “Darvil” po uzoru na tada luksuzne švicarske satove, jer je lokal bio izveden elegantno i otmjeno u tamnim ali toplim bojama terakote i smeđih tonova kože, sa bogatim mesinganim elementima interieura, stupova, pilastara i okvira ogledala na zidovima.

Posljednji u nizu, prostor slastičarice “Šestica” u koji sam kao dijete često odlazio ne toliko zbog kolača, već zbog prvenstveno uzbudljivog prostora, riječani su zbog njegove crveno-narančaste boje nazivali “Pomidor”. Ovaj jedinstveni i upečatljivi interieur izveden dlakavom, mekanom “tepih” oblogom zidova, dijela podova i stropova stvara neobičan doživljaj. Prigušeni zvuk poput boravka u kazalištu, taktilna toplina i mekoća prostora stvarala je predivan, tjelu i svim osjetilima blag i blažen osjećaj sigurnosti, mira u ispijanju frapea od marelice.

Emili u ovom projektu zatiče stari drveni izlog postojeće stare trgovine, “butige” iz 19. stoljeća koju zadržava i boja u zelenom tonu. Stakleni dio izloga prekriva bojanim samoljepivim tapetama koje perforira sa tri kružne rupe kroz koje se nazire i spaja interieur slastičarne sa Korzom. Srednja rupa je prostor izloga kolača ili torte spremne za slasni zagriz. Tu i takvu rupu, prozor Emili oblikuje u suradnji sa Aleksandrom Srnecom slažući predivan Op-art izlog, Vasarelijevsku interpretaciju umjetničko-slatičarskog motiva. Pod slastičarnice u ulaznom dijelu i uz pult sa vetrinaom za kolače izveden je u crno-bijelom terazzu, Emiliu dragoj i često upotrebljavanom tradicionalnom tehnikom izvedbe poda i standardnog elemanta interiera sa ovih područja uz granicu sa Italiom.

Times, Sign O’ the Times

Objavljeno pod Inspiracija, KLJB dana Veljača 19, 2012

Pričao sam neki dan sa prijateljem, designerom Damirom Bralićem o arhitektima i designerima, razlikama i sličnostima, ljepotama suradnje, preklapanjima interesa i ideja, navikama pisanja i komunikacije, tipografiji i fontovima, te modelima prenašanja misli i spoznaja. Nakon ugodnog razgovora koji možda jednog dana urodi dobrim projektom, složili smo se oko značenja i važnosti istraživanja sadržaja ideja, a manje u produciranju gomile bezpotrebnih vijesti ili oblika.

Slova i tipografija kao osnovni medij i element komuniciranja fascinantna su u svom porijeklu, načinu nastanka, te svako slovo, poput dobre kuće sadrži svoju jasnu priču o nastanku i porijeklu ideje.
Gledajući oko sebe, svoje kolege i poznanike shvatio sam da sam jedan od rijetkih arhitekata koji voli i koristi Times i Times New Roman kao svakodnevni font. Postavio sam si pitanje, na koje netko valjda znade odgovor: zašto arhitekti vole i koriste češće Curier, Avantgard i Arial font, nego Times?

Kada gledam unazad ova slova dio su izgleda i designa mog bloga, njima svakodnevno pišem, dio su opće prihvaćenog standarda pisanja radova i publikacija, te ih sa posebnim zadovljstvom upotrebljavam kao opise ispod slika na prezentacijama.

U toku studija i sa prvim danima bavljenja arhitekturom, sredinom 80-ih godina pojavio se video spot meni omiljenog autora, kompozitora i performera Princea. Tada sam po prvi puta ostao zapanjen ljepotom slova i mogućnosti koje daje Times. Njegova pjesma Sign O the Times svakako je jedan od naupečatljivijih video spotova i danas. Intersantno je da cijelu animaciju čine Times slova koja poput karaoka tekućeg teksta putuju pulsirajućim ekranom koji mjenja boje okvira, raznih geometrijskih tijela i oblika.

Kod ove pjesme intersantno je da je kao i gotovo sve Princeove pjesme nastala u nedjelju za radnim stolom, koristeći ovom prilikom samo jedan instrument. Prince svira, samplira sve zvukove i ritmove na danas legendarnom Firelight syntisizeru. Prince ne programira nove zvukove već koristi standardne ritmove i bas sekciju koja ide sa ovim inspirativnim instrumentom, kompjuterom kao dio standardnog software paketa. Osim Firelighta čuje se samo povremena gitara i pomoćni vokal njegove tadašnje djevojke Susannah Melvoin i članice njegovog sastava Revolution koja se gotovo nečujno uključuje pred sam kraj pjesme.

Za kraj, svaka sličnost ovog video spota, likovne poruke, i slova mog bloga također je namjerna.

45 Škola, 15 Školskih Loggia

Objavljeno pod Novosti dana Veljača 26, 2012

Posljednih 5 godina tokom zimskog i ljetnog semestra svakog petka boravim u Splitu. Radim sa studentima na našoj novoj školi arhitekture. Posebno mi je drag i inspirativan rad sa mladim kolegama na projektima školskih zgrada i vrtića, uz koje sam kao arhitekt u praksi snažno povezan. Još jedna važna i poticajna stvar koja me zapravo veže uz Split, je otvoren, blizak i nesebičan rad sa kolegama Tomom Plejićem, Leom Pelivan, Sašom Begovićem, Ivom Letilović, Dinkom Peračićem, Dujom Ivaniševićem uz koje sam ovih par godina zajedno sa studentima prolazio kroz nova arhitektonska iskustva i svakim petkom nešto novo otkrivao, i radoznalo istraživao.

Na nagovor svog dobrog prijatelja i profesora Ljubljanske škole arhitekture Tadeja Glažara prihvatio sam poziv da sa svojim Splitskim studentima u ime naše škole arhitekture predstavljam, i radim projekat školskog paviljona u Južnoafričkoj Republici. Tadejevo pozitivno iskustvo, komunikacija i rad sa drugim evropskim školama koje su također već izvele svoje paviljone, a i moja prirodna radoznalost i potreba za novim, drugačijim postavilo je pred mene još jedan izazov. Već duže vrijeme držao sam u sebi takvu ideju, ali nisam imao adekvatnu priliku konkretne realizacije rada sa studentima na jasnom i realnom projektu koja bi rezultirao konkretnom fizičkom realizacijom, kao konačnim ciljem i plodom arhitektonske edukacije.

Nekoliko dana nakon Tadejevog poziva postavio sam si pitanje: Super je ova prilika, ali zašto idem daleko u Afriku izvoditi veoma plemenitu i društveno potrebnu stvar, kada bih to isto, a jednako tako potrebno i plodonosno mogao izvoditi negdje kod nas? Zar nije i ovdje potrebna pomoć manjim sredinama da izgrade dobar, ekonomičan i kvalitetan prostor susreta, komunaikacije i edukacije? Prostor+ za lokalnu zajednicu, prostor+ za đake i studente, prostor+ u kontekstu promišljanja suvremenosti i edukacije.

Pozvao sam svoje prijatelje i kolege sa škole Ivu letilović i Dinka Peračića i iznio im ideju o Africi, ali i mogućnosti djelovanja u našem okruženju. U roku od 24 sata kolegica Iva koja se iz Zagreba pred nekoliko godina preselila u Zadar, dogovorila je suradnju sa općinom Bibinje, županijskim pročelnikom za školstvo, načelnikom i lokalnom školom, da im u toku zimskog semestra isprojektiramo njima prijeko potrebnu dodatnu učionicu za razna događanja i edukaciju. Shvatili smo svi da je to prilika koju se ne propušta. Pokrenuli smo studente i nazvali projekt “Školska Loggia”, te je tako nepovratno krenula plodna i srdačna suradnja naše škole arhitekture, sa Zadrom i Županijom, predvođena agilnim pročelnikom Šimunićem. Kroz semestar organizirana je i radionica sa lokalnim stanovištvom, đacima škole u Bibinjama, te je kroz bezpoštedan trud i marljivost inteligentnih studenata izrađen projekt osnovne škole na Bokanjcu u Zadru, i loggia u Bibinjama.

Ovog petka, samo nekoliko mjeseci od zametka ideje, u Zadru, u prostoru Kneževe palače, meni dragih Ivinih i Igorovih “krletki” svečano je otvorena izložba 45 studenata, sa 45 škola na Zadarskom Bokanjcu, i 15 školskih loggia u Bibinjama. Slijedeće godine u ovo vrijeme zpočeti će realizacija jednog od ponuđenih projekata, kako bi početkom nove školske godine đaci i stanovništvo počeli koristiti i boraviti u svojoj gradskoj i školskoj Loggi.

Zahvaljujući Ivi, Dinku, Hrvoju, Miketeku, a posebno Jakovu, Luki, Antonu, Niki, Sandri, Angeli, Jakši, Emilu, Nikoli, Željani, Ireni, Antoneli, Aniti, Jeleni, Filipu, Martini, Josipi, Tomi, Darku, Ivani, Ani, Anti, Toniu, Tihomiru, Anki, Dori, Luki, Maji, Pavu, Alajdinu, Petri, Sonji, Josipu, Paoli, Anamariji, Josipu, Moniki, Martini, Mateji, Miji, Vani, Mirku, Anđeli, Marti i Mariji, evo dobrog razloga za odlazak slijedeći semestar patkom u Split!

Kuća špilja – Kuća gnijezdo, fotografije Sandro Lendler

Objavljeno pod Arhitektura dana Ožujak 4, 2012

Početkom prosinca donio sam fotografije sa gradilišta netom dovršene i neuseljene kuće u Opatiji. Kuću smo u toku projektiranja zbog svoje specifičnosti nazvali “Nest and cave house” i dogovorili da nećemo prikazivati njene arhitektonske elemente bez života ljudi koji je nastanjuju, i prema čijim je životnim navikama projektirana i rađena. Odlučeno je da krenemo sa fotografiranjem nakon pola godine života kuće sa svojim stanarima koju oblikuju elementi ukopane kuće i kuće kao zaokrenute slojnice.

Fotografija i njezin medij veoma je osjetljiv i nepredvidiv svijet komuniciranja jasnih arhitektomskih poruka. Odrastao sam i zarzio se arhitekturom mahom preko medija crno bijelih fotografija, te sam tek mnogo kasnije shvatio da zapravo Le Corbusierove kuće nisu i ne žele biti bijele-crne-sive, nego pršte bojama, strukturama i da su identične njegovim slikama uljima koje je svakodnevno izrađivao. Također, ostao sam tjelesno šokiran veličinom i snagom vile Tougenhat u Brnu čija se snaga i golemost jednostavno fotografijom nemože spoznati. Taj ogromni visoko esteizirani gađanski kubus sa proporcijama prostora i odnosa visina i širina poput Venezianske palače, francuskih baroknih vila, ili građanskih stanova Berlina sa početka 20-og stoljeća pokazuje Miesovu ukorjenjenost u visokoesteitiziranu građansku sredinu koja ga je suštinski oblikovala. Ništa od toga fotografijom nisam otkrio, a još manje tjelesno spoznao.

Sa druge strane, fotografije Juliusa Shulmana postavkom svjetla i ljudi u fotografiranim kućama oblikuju nevjerojatan svijet prvenstveno fotografa samog, a manje predstavljaju izvornu ideju arhitekta. Arhitekturu Shulmanovog svijeta zauvijek pamtimo nakon prvog pogleda, te nam se ona uvijek vraća kao dragi film ili pjesma. Poznato je da je Shulman često postavljao svoju djevojku, poznanike ili vlasnike kuće u točno definirane položaje da dodatno oblikuju snažni prostorno vremenski trenutak , ali i da sakriju prejak izvor i intenzitet svjetla iz bazena u slučaju Richard Neutrine Kaufman house u Palm Springsu. Čudesno “postavljani” par djevojaka koja razgovaraju u prostoru Stahl haus, zauvijek su definirali auru kalifornijeske arhitekture 50-ih godina. To vrijeme i ta arhitektura zapravo je fotografija sama, njihova realnost i stvarno mjesto manje su mi važni i bit su tako prenesene poruke kuća i njihovog vremena

Svjedoci smo da su mnoge drage slike nastale montažama i retuširanjem, starinskom metodom strpljivog interveniranja na fotografiju. Tom metodom u prošlosti su uljepšavane slike bračnih parova sa vjenčanja koje su ukrašavale zidove kuća, a danas to isto marketnške agencije rade sa političarima. Poznato je da je Staljin svojim snažnim propagandnim strojem brisao, oduzimao ljude i stvari sa poznatih fotografija čije originale danas prikazane u cijelosti doživljavamo kao falsifikate.

U današnje vrijeme predivne i složene hiperrealnosti, kada smo preplavljeni nizom slika sa svih strana, te uzbudljivo surfamo realnošću, francuski filozof Jean Boudrillard, a inače strastveni fotograf kaže da fotografija, svaka slika, svaka medijska poruka, ali također i svaki funkcionalni predmet iz okruženja predstavlja jedan test – to jest, u svoj strogosti pojma, on oslobađa mehanizme odgovora suglasno stereotipima ili analitičkim modelima.

Danas, predmet više nije “funkcionalan” u tradicionalnom značenju riječi, on vam ne služi, on vas testira. On više nema ničeg zajedničkog s ranijim predmetom, nema nikakve veze sa objektom kao što ni posredovana poruka, vijest nema veze sa “stvarnošću” činjenica. Oboje, objekti i informacije, već proizlaze iz nekog odabira, montaže, nečeg snimljenog, oni su već testirali “stvarnost” i postavljali su joj jedino pitanja koja su im “odgovarala”, analizirali su stvarnost u jednostavnim elementima koje su iznova usustavili u scenarije upravljanih suprotnosti, upravo kao što fotograf nameće svom sadržaju kontraste, svjetlosti, kutove.

Tu i takvu predivnu i inspirativnu istinu potrebno je stoga otvoreno i iskreno živjeti, prepuštati se svjesno njenoj priči i različitim mogućnostima interpretacije. U slijedećim mjesecima odlučio sam sa nekoliko fotografa, kamermana, snimatelja, montažera, designera i producenata prikazati fotografijama i filmovima život kuće u Opatiji.

Važno je još reći da je danom dovršenja kuće mladi bračni par donio na svijet predivnu curicu. Sa njom sretno žive u ovoj kući. Prošlo je nekoliko mjeseci od useljenja, te stvari i mjesta polako poprimaju lik svojih stanara. Pravo je vrijeme za novi projekt, projekat za sebe, projekt snimanja i pokazivanja kuće. Prve fotografije povjerio sam Sandru Lendleru fotografu sa kojim već davno surađujem, i koji je donio neke od meni najdražih slika, a koje možete na ovom blogu vidjeti. Prve fotografije kuće koja se lagano budi iz zimskog sna donosim danas. Proljeće i dugo toplo ljeto je pred nama. Nastavak slijedi.

Priča o Vili i Crkvi

Objavljeno pod Arhitektura, Povijest dana Ožujak 11, 2012

Mjesto Opatiju i njezin urbani razvoj obilježili su brojni velebni hoteli i raskošne vile. Prva vila je Villa Angiolina koja je izgrađena pored male crkve s opatijom 1844. godine, te se tim činom definira početak urbanog razvoja Opatije kakvu danas poznajemo. Villu Angiolinu gradi bogati poduzetnik, patricij i bivši riječki političar Ignacio Skarpa, kao prostor ladanja i okupljanja svoje obitelji. Pored mora na malom uzvišenju izvedena je bogata neorenesansna vila sa projektiranim parkom, perivojem i botaničkim vrtom. U obližnjoj Rijeci, luku i cijelu prometnu infrastrukturu gradi Austrougarska monarhija, te tako netom izgrađena moderna željeznica koja spaja Beč sa Rijekom uslijed promjena na Evropskom tržištu naglo gubi na količini potrebnog i rentabilnog prometa. Spretni poduzetnik Skarpa prodaje imanje austrijskom Društvu južnih željeznica koji počinju izgradnju prvog poznatog turističkog resorta na ovim područjima. Društvo brzim i konfornim vlakovima dovode građane monarhije na ladanja te pune velebne hotele Quarnero, Imperial i Stephanie. Hoteli i njihovi importirani projektanti po uzoru na brojna kazališta sa ovih teritorija bivaju postavljeni u slobodni prostor oko vile koja postaje centralni sadržaj kompleksa, a njen bogati perivoj prerasta u centar novonastalog grada i resorta.

Spoj mediteranske klime, austrougarske arhitekture sa vegetacijom palmi, čempresa i pinija, u okviru masivnih obronaka planine Učke koja se strmo spušta prema plavetnilu mora Kvarnerskog zaljeva omogućio je nastanak jednog od najkarizmatičnijeg ladanjskog mjesta u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Opatija se nakon tako stvorenog zametka urbanog razvoja, kroz razne vlasti, režime i politička okruženja, razvija i gradi kao specifični i općeprihvćeni grad-hotel.
Snažni poticaj razvoju ovog jedinstvenog spoja turizma i gradske društvenosti jasno definiraju i realizacije suvremenih hotela nakon drugog svjetskog rata, od kojih su svakako nadaleko poznati life-style hoteli arhitekta Zdravka Bragovca i Andra Čičin-Šaina.

Hotel Ambasador arhitekta Bregovca i danas je najbolje organizirani i projektirani turistički kompleks na Jadranu koji predstavlja savršen spoj umjetničko konceptualnih postavki i tendenca EXAT-a 51, čiji je osnivač Bregovac, i dolazećih društvenih navika i životnog stila koje nosi turizam.
Krajem 50-ih godina Bregovac koji je neko vrijeme radio na Arhitektonskom fakultetu i sa prijateljima umjetnicima iz grupe stvarao temelje i teorije umjetničkog stvaranja seli iz maglovitog Zagreba u sunčanu Opatiju. Ovdje u jasno ciljanoj i pragmatičnoj praksi primjenjuje nakupljena znanja, iskustva i inspiracije, te u bogatoj arhitektonskoj karijeri izvodi 30-ak hotela. Tako proizvodi specifičan i prepoznatljiv Bregovac-turistički proizvod, kao rezultat tadašnjeg sustava i novih navika sve bolje povezanog društva. Karijera kulminira kada postaje i savijetnik Ujedinjenih Naroda za turizam, te svojim iskustvom planira svjetski turizam.

Prve godina svog intenzivnog rada živi i stalno boravi u svom netom izvedenom hotelu Ambasador, spavajući u raznim sobama sa pogledom na more zasjenjenih bojanim tendama. Hoda atrijima, holovima i hodnicima oblikovanim Srnecovim, Piceljovim, Kristlovim muralima, skulpturama, platnima i gigantskim slikama Murtića. Poznato je da bi noći provodio kartajući, i ispijajući pića u salonima hotela, sjedeći u design namještaju svog prijatelja Bernarda Bernardija. Ideje i zamisli EXAT-a 51 materijalizirane su i vješto utjelovljene u hedonizmu turizma, otmjene i sa stilom oblikovane dekadentne aure stare Opatije.

Takav neviđeni i specifični kolaž moderne, austrougarske monarhije, mediterana, njegovog zimzelenog raslinja i palmi oduševio je tadašnjeg najpoznatijeg celebritia, pjavača i svjetski poznatog zabavljača Ivu Robića. Došavši sa svojom suprugom krajem 50-ih godina u Opatiju susreće se sa Bregovcem. Šarmiran stilom, porukom, misijom arhitekta i negovog djela, Ivo Robić odlučuje izgraditi vilu, modernistički ljetnikovac, stroj za užitak, hedonistički okvir za svoju prezentaciju i komunikaciju nove društvenosti.

U periodu od četiri godine na praznoj parceli uz more u Ičićima malom mjestu pored Opatije izvedena je prva prava moderna vila u tadašnjem društvu koje se već davno oslobodilo stega rigidnog komunizma. Otvaranje hotela Ambasador i izgradnja Ville Robić koincidira i čestim posjetama Tita i njegove supruge, tako da netom izvedeni life-style strojevi za turizam utjelovljeni u hotelu i vili postaju mjesta susreta brojnih posjetitelja. Bregovac i Robić svako na svoj način šarmiraju političare, vlast, estradu i građane tadašnje države, stvarajući pritom specifičan i nikad ponovljeni društveni krug.

Tih je godina i omot singl ploče pod nazivom “Dugo toplo ljato” sniman upravo ispred vile sa motivom loggie sa pogledom na more. Kuća je začudna kombinacija Kalifornijskih, LA Case Study kuća, i Ostrogovićeva vile Majnarić u Crikvenici, koju sam već ovdije pokazivao. Jasna i čista organizacija arhitektonskog kubusa sa otvorenim južnim pročeljem i posmičnim drvenim griljama koje zatvaraju duboku i sjenovitu terasu otvara se pogledu i moru. Bokovi kuće puni su i snažni zabati izbušeni malim otvorima za provjetravanje. Kuća je bojana venezianski karmin crvenom žbukom, sa plavim griljama. Čista kutija za užitak života. Pored kuće je mala kutija, garaža, kutija za automobil kao prestižni element lifestylea pjevača i dekadentnog komunizma u gradu-resortu.

Padom Jugoslavije i privatizacijom hotela Opatija gubi na svojem stilu i još uvijek se traži u matrici novih odnosa istovremeno predivnog i brutalno otvorenog globalnog svijeta turizma današnjice. Početkom devedesetih godina Ivo Robić tada već umirovljeni celebrity stalno živi u svojoj vili u Ičićima te povremeno odlazi za Zagreb. Padom turizma, raspadom dugo godina građenog tržišta ispuhani se sustav počeo gasiti kao i život čovijeka u villi koji je bio simbol Opatije i njenog specifičnog glamoura.

Robić je samo tri dana prije smrti na bolesničkoj postelji svjestan svoga kraja, sastavio svoje oporuke gdje svoju vilu i zemljište u Ičićima, vrijedne milijun njemačkih maraka, darovnim ugovorom poklanja Riječkoj nadbiskupiji. Zauzvrat su crkveni oci u vrtu vile u Ičićima trebali sagraditi manju kapelicu, te Robićevoj supruzi Marti doživotno isplaćivati rentu od pet tisuća kuna mjesečno. Nakon smrti pjevača u tuzi umire i supruga Marta. Vila se ubrzo nakon toga pretvara u crkvu koja dobiva snažni i nedvosmisleni naziv Kapela Svetog Ivana od Boga u Ičićima. Crkva minimalno intervenira u Bregovčevu arhitekturu. U vrtu se postavlja veliki kameni križ i metalni jarbol, raspelo sa zvonom. Dnevni boravak vile pretvoren je u prostor za crkvene obrede.

Jučer navečer povodom 12 godina od smrti poznatog Ivana u 17 sati održano je Misno slavlje kojeg je predvodio Riječki Nadbiskup msg. dr. Ivan Devčić.

Svibanj 2012
Pon	Uto	Sri	Čet	Pet	Sub	Ned
« Tra
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31