Naturist Brutalist

Kad se na jednom mjestu spoje plemenite ideje države blagostanja koja je svojim građanima htjela podariti pravo na rad, osigurati kvalitetan stan i omogućiti zaslužen odmor kroz kvalitetno osmišljenu dokolicu, zatim nagost i potpuna ogoljelost ljudskog tijela te brutalistička arhitektura, dobijemo francuski naturistički resort Cap d’Agde.

Cap d’Agde je planiran u sklopu velike misije i opsežnog plana, radno nazvanog Misija Racine, koja je imala zadatak izgraditi novi turistički raj Europe. “Francuska Florida”, kako su je tada neki nazivali, trebala je stasati u prepoznatljivu turističku destinaciju, mjesto koje će tijekom cijele godina privlačiti i zadržavati potpuno gole, k’o od majke rođene turiste iz sjeverne Europe i cijele Francuske.

Zemljište na kojem se i danas nalazi najveći europski raj za nudiste stoljećima je graničilo s dugom pješčanom plažom na Cap d’Agde u vlasništvu obitelji Oltra. Tipična Francuska obitelj s obale Languedoca dugi je niz godina obrađivala maslinike i vinograde uz dugačku pješčanu plažu. Nakon Drugog svjetskog rata braća Oltra primijetila su da turisti dolaze u sve većem broju, kampiraju i borave na njihovoj zemlji, te da se mnogi od njih vole kupati i sunčati potpuno nagi, goli, kao od majke rođeni.

Braća Oltra počeli su sve više formalizirati aranžmane za kampere-golaće na svojoj zemlji, što je ubrzo dovelo do stvaranja Oltra Cluba koji je bio prvo karavansko i kamp naturističko naselje u ovom dijelu Europe. Kamp je postajao sve više popularan, posebno među mladim slobodoumnim obiteljima. Njemački i Nizozemski turisti koji su bili u većini, počeli su uvoditi nove slobode ponašanja, otvorene seksualnosti i tjelesne prisnosti.

U ranim 1970-ima, kada vlada Georgesa Pompidoua izrađuje planove za razvoj Languedoc-Roussillon obale, naturizam i razmišljanje o golim turistima u početku nisu imali mjesto u razvojnim projektima. No, Paul René Oltra, jedan od braće, odlazi na sastanak u Paris, u sjedište  developera ovog, za Francusku kapitalnog turističkog welfare projekta. Paul uvjerava izrađivače plana da u svoj projekt uvrste i naturistički resort, nudistički hotel u Cap d’Agdeu. Ubrzo nakon toga, tijekom 1973. godine, plaža je službeno označena kao nudistička te su također doneseni i specifični, nikada prije napisani niti osmišljeni propisi za novo naselje naturista.

Ubrzo nakon početka turističkog života u Cap d’Agde, tijekom ranih 70-ih, glavni arhitekt Jean le Couteur projektira i izvodi prvi dio naselja s malim apart-hote gradićima Port Natur i Port Ambonne. Izgrađeni su prvi stanovi za najam i prodaju, trgovine te prostrani vanjski bazeni. Kasnije su izgrađeni hoteli i veliki brutalistički landmarkovi Heliopolis i Port Venera, dok je Port Natur znatno proširen. U drugoj fazi izvode se trgovački centar s trgovinama, caffe barovima i restoranima. Potencijalno, mogli ste provesti cijeli odmor bez napuštanja područja, i što je najvažnije, bez oblačenja i jednog komadića vaše uobičajene odjeće.

U godinama kada su pisma bili jedini način komuniciranja i prenašanja vijesti na daljinu, poruka razglednice bila je jedan od najpoznatijih i najslikovitijih medija u prenašanju energije i atmosfere koja je vladala u ovom raju za golaće. Seksualne slobode, tolerantnost i otvorenost, utjecaji hippy pokreta iz toga vremena, nova flover-power generacija, iznjedrila je slike svoga vremena koje jasno govore o potpuno drugačijem ozračju, atmosferi i odnosu naspram tijela, arhitekturi i turizmu.

Dok su se još brutalističke građevine dizale, dok su brojni kranovi i buldožeri rovali pješčano tlo prekriveno gustim šašem, na drugom netom dovršenom dijelu Cap d’Agdea stajao je novi betonski resort, eliptična građevina koja je utjelovila snagu i istinu gole arhitekture. Bile su to nove brutalističke konstrukcije podržane golim tijelima mlade i slobodoumne generacije, neopterećene brigama koje će se ubrzo javiti u 80-ima godinama 20-og stoljeća. Dokaz ovim tezama su i slike predivnih mladih djevojaka koje poziraju na stijenama netom nasipane velike plaže, a u njihovoj pozadini posložena je dugačka linija kranova i dizalica koji nastavljaju tijekom sezone izgradnju novog dijela ljetovališta.

Na vrhuncu svoje popularnosti Cap d’Agde postaje prepoznatljivo i upečatljivo mjesto koje je svojim slikama i razglednicama gole arhitekture i nagih tijela uvjerila svijet da je moguć i takav, novi raj na zemlji. Poznati Francuski proizvođač automobila Peugeot odlučuje svoju marketinšku kampanju, i fotografiranje svog novog modela Peugeot 104 Berline realizirati upravo u Cap d’Agde resortu. Napredna arhitektura turizma u trenutku je postala okvir za komunikaciju slika o novom malom automobilu za mlađu populaciju. Automobil kojeg pokreće i realizira neopterećeni status i veličina, te veoma jasan stil i poruka novog vremena.

Nakon perioda u 80-ima Cap d’Agde ulazi u svoj krizni period. Nestaje prvo oduševljenje naturizmom i dijelovi hotelskog naselja se prodaju velikim poduzećima-iznajmljivačima, te privatnim vlasnicima mahom iz Njemačke. Tijekom prve krize, u toku promjena u shvaćanju i prakticiranju naturizma, nova grupacija golaća zauzima hotelski resort. Swingeri i njihove radikalno slobodne grupe organiziraju prisvajanje Cap d’Agde infrastrukture. Ubrzo nastaje otvoreni sukob između ovih radikalnih seksualnih praktikanata i slobodoumnih naturističkih porodica koji su naturizam i Cap d’Agde shvaćali kao svoj mirni, nagi grad.

Danas ovaj goli grad vješto balansira između swingerstva i naturizma, između radikalnog prakticiranja otvorene seksualnosti i slobode tijela, perverzne otuđenosti i otvorene nagosti, zabranjujući pritom svako slobodno i nekontrolirano fotografiranje. U vremenu kada su fotografije apsolutno moguće dijeliti, slati i komunicirati neovlašteno snimanje, neovlašteni ulaz i komunikacija golih s obučenima potpuno je zabranjena. Brojni znakovi postavljeni u resortu upozoravaju i prijete kaznama od godinu dana zatvora i 15 000 Eura globe za svako seksualno uznemiravanje, slikanje i dijeljenje seksualnih poruka. Od slobodnih i svima dostupnim razglednicama s golim ljepoticama i brutalističkom arhitekturom, do slika koje su zabranjene za dijeljenje čovječanstvo je napravilo puni krug. U čekanju da se kretanje u ovom uvijek otvorenom krugu ponovo započne uživajmo u komforu, sigurnosti, nadzoru i predvidivosti suvremenoga turizma 21. stoljeća.

Muzej Apoksiomena – Bijela Soba, razgovor s Vanjom Ilić

Danas donosim razgovor s arhitekticom Vanjom Ilić koja je u suradnji s modnom dizajnericom Brankom Donassy i njenim Atelierom Donassy osmislila i izvela Bijelu Sobu, sobu Apoksiomena u njegovom Muzeju u Malom Lošinju.

Idis: Na početku ovog našeg razgovora rekao bi da sam rijetko kada bio tjelesno fasciniran nekim prostorom, kao onog trena kada sam davne 2012. godine ušao u pop-up izložbeno-prodajni prostor Donassy u Mesničkoj u Zagrebu koji si projektirala. Fascinacija prostorom bila je toliko jaka da sam odlučio izmijeniti već završen projekt muzeja Apoksiomena te sobu, u kojoj se trebala prezentirati brončana skulptura u sklopu postava muzeja, prepustio vama – tebi i modnoj dizajnerici Branki Donassy. Za početak mi , kao uvod, reci nešto više o tom prostoru?

Vanja: Otvoreni atelier Donassy nastao je kao privremeni, fleksibilni izložbeno-prodajni prostor za izlaganje radova modne dizajnerice Branke Donassy, moje majke. Postojeći lokal u historicističkoj građevini bačvastog svoda, trebalo je transformirati minimalnim sredstvima i bez građevinskih zahvata, a najbitniji njezin zahtjev bio je za nenametljivom difuznom svjetlošću, kako bi se vidio svaki detalj odjevnog predmeta, doživjela tekstura materijala. Traženjem odgovora na ovaj zadatak pokazalo se da translucentni tekstil iza kojeg se smještaju rasvjetna tijela omogućuje izvrsnu difuziju, a ujedno i dematerijalizira prostor do te mjere da se odjevni predmeti dodatno ističu, tako da se odabir bijelog tekstila proširio na artikulaciju cijelog prostora.

Idis: Jesi li uopće prilikom rada bila svjesna broja nepoznanica i nepredvidivosti koja te očekuje, te koliko je iskustvo krojenja, šivanja, mode pomagalo?

Vanja: Znala sam da se u razradi projekta i realizaciji mogu osloniti na dizajnerska znanja i izvrsno poznavanje krojačkih tehnika i modne konstrukcije Donassy ateliera. Inicijalni koncept za optimalnom rasvjetom razvio se tako u cjelovitu prostornu intervenciju u čijoj se realizaciji preklapaju mediji arhitekture, mode, i tehnologije preuzete iz modnog dizajna, spojene u jedinstvenu konceptualnu cjelinu. Primarno sredstvo oblikovanja prostora je elastična translucentna tkanina koja je krojena i sašivena prema couture principima, bez potkonstrukcije, montirana isključivo točkastim sidrenjem u postojeću strukturu, čime je postignuta autonomna voluminozna struktura. Koncepcija se referira na istraživanje avangardnih formi, konstrukcije i perfekciju izvedbe Donassy dizajna.

Idis: Zanima me tvoj stav o odnosu, razlikama i sličnostima između koncepcije i rada na pop-up izložbeno prodajnom prostoru Donassy i Bijeloj sobi u Muzeju Apoksiomena?

Vanja: Kad si nas pozvao da se koncept oblikovanja tekstilnom opnom primijeni u Muzeju Apoksiomena, odnosno sobi za izlaganje kipa Apoksiomena koja danas nosi ime Bijela soba, ispočetka sam čak i dvojila treba li takav, vrlo osobni koncept, koji je u svojoj konačnoj pojavnosti reflektirao i duh sofisticiranog Donassy dizajna i s njime stvarao integralnu cjelinu, prenositi u sasvim drugi prostor namijenjen izlaganju antičke brončane statue. Međutim, zaključila sam da bi upravo difuzno osvjetljenje koje se postiglo prodiranjem kroz tkaninu, koje ne stvara sjene, i pri kojemu se vidi svaki detalj objekta u prostoru zasigurno bilo jako dobro rješenje za kip koji je izrađen od bronce i koji sam stvara refleksije, te mu neadekvatna rasvjeta može stvoriti vizualne deformacije. Osim toga, tekstilna opna apstrahira pojavnost prostora, koji tako teče bez bridova i stvara neutralni, apstraktni okoliš te stavlja sam kip u centar pažnje.

bijela-soba-nastajanje-nacrt

Idis: Iako su prostori na prvi pogled slični, očigledno se radi o potpuno drugačijem projektu, procesu i radu?

Vanja: U realizaciji se pak radilo dva potpuno različita prostora: Donassy otvoreni atelier tlocrtno čine tri povezane prizemne prostorije s bačvastim svodovima nevelike visine. Soba Apoksiomena bila je projektirana kao naglašeno poligonalan prostor s trostrešnim krovom i krovnim prozorom do kojega je vodio poligonalni tuljac sve do visine od 7 metara. Osim u tlocrtu, u prostoru u kojemu nije bilo pravog kuta, ovojnicu sobe sačinjavao je zapravo velik broj ploha nepravilne geometrije. Ogromna je razlika također bila u složenoj infrastrukturi koja je trebala prodrijeti u sobu, uz dva otvora prema drugim prostorijama. Svaki od prodora trebalo je rješavati kao mali projekt za sebe. Brojna rasvjetna tijela, preciznije njih pedesetak, bila su unaprijed zadanih dimenzija. Dakle: novo tijelo, novi projekt, novo odijelo.

Idis: Kada smo već kod odijela, jednom prilikom kada sam davao intervju za medije rekao sam da ste ti i Branka Donassy “sašile prostor” za izlaganje Apoksiomena. Ubrzo nakon toga dale ste mi do znanja da vam se taj termin nimalo ne sviđa. Iskreno to me iznenadilo, jer ja sam htio iznijeti osjećaje potpune superiornosti vašeg pristupa. Vaša soba bila mi je puno više od gradnje-dizajna-projektiranja. Unikatna vještina i superioran stil …

Vanja: Da budemo precizniji rekao si ‘sašile sobu’; ‘sašiti prostor’ već bi bila prikladnija sintagma… Tvoja, inicijalno lijepa zamisao koju si ovdje objasnio, izvađena iz konteksta u dnevnom tisku nažalost je banalizirala cijeli projekt. Zapravo se radi o stavljanju novog ‘ tijela’ u postojeće, što je u osnovi slično kako je projektiran i čitav muzej – integracijom novog korpusa unutar postojećih, starih zidova. Šivanje je samo jedan tehnički segment od mnogih faza unutar vrlo složenog projektantsko-realizacijskog procesa, u kojemu se preklapa arhitektonski pristup s modno-dizajnerskim kao i sva zanatska rješenja koja iz njihovog sraza proizlaze.

Idis: Mnogo je segmenata procesa nastanka ovakvog interijera koje krajnji korisnik ne vidi, osobito zanatskih. Muzej Apoksiomena sam za sebe je kolektivno djelo nastalo energijom desetak autora kroz vrijeme od sedam godina, ali mi se čini da i ova soba krije mnoge participante koje do sada nismo nikada spomenuli, zar ne? Koje su sve struke sudjelovale u izradi Bijele sobe?

Vanja: U projektiranju i realizaciji sobe Apoksiomena sudjelovale su različite struke i stručnjaci: arhitektica, modna dizajnerica, konstruktorica odjeće, krojačica. U izradi bravarskih pričvrsnih i ostalih elemenata surađivalo se sa strojarskim inženjerima i bravarskom radionicom. Tu su naravno i električari, kao i svi mogući instalateri koji su morali napraviti određene izmjene u odnosu na izvorno projektirano i izvedeno stanje. Čitav postupak rađen je u vrlo preciznoj koordinaciji. U samom postavljanju tekstila, timu iz Ateliera Donassy priključili su se i pomoćni radnici koji su sudjelovali u montaži. Zanimljivo je s koliko su se pažnje i poštovanja odnosili prema cijelom procesu realizacije.

Idis: Zanima me i sam proces rada, koliko je vremena, modela, maketa i testiranja odrađeno prije izvedbe. Koji su se prostorni izazovi postavili kao najzahtjevniji? Koliko su modeli, makete, prototipovi i testni krojevi bili važni?

Vanja: Prvenstveno je bilo potrebno precizno snimiti postojeće stanje, radi čega je zbog složenosti prostora i velike visine angažiran geodet i korišten 3d scanner, ali bilo je potrebno i dodatno ručno mjerenje. Nakon toga se pristupilo izradi digitalnog 3d modela, kao i male radne makete postojećeg stanja. Testirala se difuzija svjetla kroz material kako bi se mogla precizno odrediti udaljenost tekstila od rasvjetnih tijela, odnosno zida i stropa. Nakon toga se krenulo u projektiranje pozicija rasvjetnih tijela i paralelno tomu određivanje mjesta sidrenja elastičnog tekstila koja se nalaze na linijama šavova. Posebno su projektirana sidra različitih dužina s obostranim navojima za zatezanje tekstila. Također se zasebno rješavao detalj svakog instalacijskog prodora, kao i način spoja otvora vrata, te maske za njih. U donjoj zoni projektirana je osnovna cijev preko koje se učvršćuje baza materijala također s maskom za ventilaciju. Svaki od ovih segmenata zahtijevao je izradu vrlo složenih fragmentarnih 3d modela i maketa, prije nego se pristupilo izvedbi bravarskih elemenata, a za neke od njih su izrađeni i posebni alati. Napravljena je i ‘velika’ maketa u mjerilu 1:10 na kojoj se isprobao kroj prema projektiranim mjestima sidrenja i prodora instalacija.

bijela-soba-nastanak-fotke

Idis: Čini mi se da je upravo ova sašivena opna, odjelo, bila idealan medij za svojevrsnu “legalizacuju” grešaka i zatečenih elemenata u ovom složenom prostoru?

Vanja: Čitavo vrijeme se paralelno projektiralo u kontinuiranoj koordinaciji s timom Ateliera Donassy u kojem se odvijao proces osmišljavanja konstrukcije za krojenje tkanine, počevši od izračunavanja faktora rastezljivosti materijala, što je bio jako bitan element jer je cijela tekstilna ovojnica morala biti sašivena u jednom komadu, i to manja od prostora, da bi se rastezanjem i zatezanjem na mjestima sidrenja dobila konačna željena forma.

Idis: Oblik, kroj i konačni oblak rastao je, smanjivao se i prilagođavao kroz vrijeme izrade?

Vanja: Razvijala su se i posebna krojačko konstrukcijska izvedbena rješenja (tehnika šivanja), te osmišljavanje pomoćnog materijala za realizaciju. Također je bilo je vrlo važno precizno izračunati i označiti mjesta sidrenja na tekstilu s obzirom na faktor rastezanja. Moram napomenuti da se ovi izračuni vrše ručno. Najzahtjevniji dio, kako s projektantske, tako i s izvedbene strane, bio je rješavanje dijelova oko vrata i posebice oblikovanja tuljca od tkanine koji se spaja s krovnim prozorom zbog same vrlo složene geometrije tuljca izlomljenog korpusa, koji završava vertikalnim zakošenim prozorom. Prije konačnog krojenja i šivanja tekstila napravljene su probe in situ od istog materijala, preciznije, jedna trećina prostora je bila sašivena i postavljena u prostoru.

Idis: Zanimljiv je i finalni proces samog postavljanja, gdje ste čitavo platno, sašiveno i završeno u Atelieru, montiraou jednom komadu, direktno in-situ?

Vanja: Kad je konačno sve bilo sašiveno u jednom komadu, prvo je dizajnirana posebna torba prstenastog oblika za transport, kako bi olakšala početak montaže na velikoj visini, s obzirom da je montaža krenula od krovnog prozora i da je čovjek morao ući u sredinu tkanine. Sitne prilagodbe bilo je potrebno raditi i na licu mjesta tako da se u jednom trenu tzv. ‘endlerica’ (mašina za šivanje) našla na 4 m visokoj skeli. Najstresniji dio je bio što je, kad je sve bilo postavljeno, trebalo ručno izrezati otvore na rastezljivoj tkanini na mjestima svih instalacijskih elemenata i ostalih prodora koji su trebali ući u prostor, s osjećajem vjerojatno sličnim kao kad kirurg uzima skalpel u ruke i ulazi u organizam koji ne oprašta pogrešku.

Idis: Zanima me odnos cjeline i fragmenta. Muzej Apoksiomena je projektiran kroz jasan scenarij postava, kroz nizanje scena, a ne kroz svoju funkciju i namjenu. Bijela soba, odnosno soba Apoksiomena, upravo se izlaže na Izložbi hrvatskog dizajna 1516, kao zaseban projekt. Svaki fragment muzeja funkcionira unutar cjeline, ali itekako može funkcionirati i izdvojeno. I u autorskom smislu on je kolektivno djelo, znatno više nego bilo koji projekt na kojem sam do sad radio. Slažeš li se da jednakovrijedno djeluje kao scena i dio postava, i kao interijer i priča za sebe izdvojen iz cjeline?

Vanja: Slažem se, mislim svaki segment može funkcionirati kao samostalno djelo, ali je dramaturgija nizanja karakterno vrlo različitih prostora kao uvod u susret s Apoksiomenom ovdje ključna. Nakon snažnih kolorita, tekstura i različitih ambijenata posjetitelj ulazi u eteričnu bjelinu u kojoj se susreće sa statuom Apoksiomena i s njom stvara izravan, osobni odnos, lišen bilo kakvog drugog opterećenja.

Idis: Koliko je na vas, u kontekstu rada na ovom projektu, utjecala suvremena umjetnost Italije 60-ih godina prošlog stoljeća? Enrico Castellani, cijeli pokret vezan uz Arte Spaziale i Lucia Fontanu, Piero Manzoni, njegove dlakave skulpture i takvi umjetnici, snažno su utjecali na moje formiranje. Kada sam vidio pop-up Donassy otvoreni atelier odmah sam na njih pomislio. Kakav je tvoj, odnosno vaš odnos s njima i ima li ga uopće?

Vanja: Zanimljivo je koliko ima raznih, vrlo osobnih asocijacija posjetitelja, od potpuno apstraktnih osjećaja poput lebdenja u oblaku, do sasvim konkretnih umjetnika kao što si spomenuo u vlastitoj impresiji. U ovom kontekstu izravnog utjecaja umjetnika koje si naveo, u oblikovnom i konceptualnom smislu, nema. No utjecaj umjetnosti uvijek je prisutan u nekom temelju projektiranja, a odnosi se na postulate, slobodu mišljenja, istraživanja i pomicanje granica između medija.

Idis: Iskreno nisam tražio generičan odgovor, tražim direktniji utjecaj? Je li to možda zbog toga što u se kontinentalnom dijelu naše zemlje ne prepoznaje utjecaja talijanske umjetničke scene i mode 60-ih? Možemo li spomenuti neke utjecaje i inspiracije koji su možda ipak bili pokretači za ovaj projekt?

Vanja: Ovdje se pak radi o stvaranju autonomnog prostora. Inicijalni projekt za Donassy otvoreni atelier nastao je na temelju rješavanja sasvim konkretnih, pragmatičnih zahtjeva za specifičnim osvjetljenjem, te interijerskim rješenjem oblikovanja prostora bez ikakvih građevinskih zahvata. Upotreba elastičnog tekstila se tu pojavila kao logičan izbor, koji je istovremeno omogućavao i difuziju svjetla i oblikovanje prostora. To je meni najzanimljiviji dio, upravo radni proces koji te odvede izvan unaprijed zacrtanog smjera. U tom smislu prelaženje okvira arhitektonskog pristupa je upravo u korištenju tehnika iz modnog dizajna za formiranje prostora. Temeljna razlika od uobičajene primjene tekstila u arhitekturi je da se on ovdje ne napinje preko čvrste konstrukcije koja mu daje oblik, već je nova forma stvorena krojem i točkastim napinjanjem prema zatečenom zidu i stropu. Osim doticaja s avangardnim opusom Donassy dizajna u izvornom projektu, ne bih mogla izdvojiti određenog umjetnika, umjetničko djelo ili pravac kao inspiraciju. Za mene je umjetnost, ne samo likovna, nego i književnost, film, kazalište, moda…. vječna potreba, hrana i inspiracija.

Idis: Svatko će naravno reći da je ovaj muzej, a poglavito soba Apoksiomena djelo arhitekata i dizajnera. Ali, iskreno, meni se čini da bez mode, modnog dizajna i tog iskustva, po pitanju mnogih atmosfera u Muzeju, a u ovom slučaju bez umjetničko-modne pozadine Branke Donassy, ovog svega ne bi bilo. Smatram da moda, njezina tjelesnost i brzina u provedbi mogu arhitekturi jako pomoći da se riješi grižnje savjesti savršenstva.

Vanja: Mislim da u samom pristupu projektu nema bitne razlike između modnog dizajna i arhitekture. Bitna se razlika krije u tome da je u modi brža produkcija i prisutan izravan odnos s tijelom. Što ste procesa tiče vrlo je sličan: koncept, istraživanje, projekt, konstrukcija, realizacija. Vrhunski dizajner mora odlično poznavati metier, a vrhunski modni predmet mora biti vrhunski izveden. Dakako da treba povući jasnu razliku između danas estradizirane, masovne produkcije i pravih dizajnera – istraživača i umjetnika. Što se tiče korištenja elastičnog tekstila i njegovih zakonitosti, Brankino iskustvo rada na kostimografijama za plesne predstave bilo je od velike važnosti za realizaciju ovog projekta. Ipak, u konačnici smatram da ni druge struke nisu oslobođene osjećaja grižnje savjesti i težnje savršenstvu. Upravo je perfekcija izvedbe sobe Apoksiomena bila nužna za ukupnost i uspješnost projekta. Nije to uvijek neizbježno, jer neki materijali i prostori sasvim dobro podnose i nepravilnost i nesavršenosti, dapače traže je. Suradnja različitih struka i transmedijalnost otvaraju sasvim nove mogućnosti za sve nas, koje se još uvijek premalo koriste. Cijeli koncept Muzeja Apoksiomena, kao kolektivnog djela, zaokružen je i Donassy dizajnom za službenu odjeću osoblja Muzeja.

Idis: Hvala ti Vanja na ovom razgovoru. Za kraj bi spomenuo Bernarda Tschumija, koji je jednom prilikom rekao da zadatak arhitekture nije da ispuni očekivanja i funkciju već da pokrene rituale zavođenja, nesvjesno….Ima nešto zavodljivo i erotično u toj sobi, toj beskrajnoj bjelini…. možemo li toga biti unaprijed svjesni i možemo li to ovom prilikom, nakon ovog iskustava osvijestiti. Prošlo je dovoljno vremena.

Vanja: Moment zavodljivosti, to tjelesno i duhovno iskustvo o kojem govoriš sasvim je iracionalna komponenta u projektiranju, a intuitivna u doživljaju. Nisam sasvim sigurna da ju je moguće potpuno svjesno ugraditi u projekt, već je ona posljedica koja se nekad dogodi, a nekad ne. Odraz je ukupnog sklada, energije; na kraju krajeva, postoji samo u interakciji s korisnikom. Često je ono najvrjednije, u arhitekturi i umjetnosti općenito, riječima neopisivo, upravo kao ono ‘nešto’ što razlikuje umjetničko od zanatskog djela. Vrhunska djela ostavljaju nas bez daha, neovisno o dobi, spolu, kulturnom nasljeđu i stupnju obrazovanja. Upravo pokretanje nesvjesnog u čovjeku, osjećaj zavedenosti, kontemplacije, o čemu Tschumi govori, neko djelo čini bezvremenskim. U konačnici najzavodljiviji je upravo sam Apoksiomen i to ne samo zbog idealizirane antičke ljepote atletskog tijela, već upravo zbog neopisive energije kojom zrači već oko dvije tisuće godina…

Playboyeva Arhitektura Zavođenja

“Zadatak arhitekture nije da ispuni očekivanja i savlada funkciju, ona je tu da pokreće rituale zavođenja, te potiče nesvjesno.”  Bernard Tschumi, The Pleasure in Architecture, 1996.

Kad je Bernard Tschumie napisao ove rečenice, siguran sam da nije mislio na utjecaje koje je časopis za muškarce Playboy i njegovog otac-tvorac Hugh Hefner, imao na shvaćanje i doživljavanje suvremene arhitekture, ali je veoma precizno i istinito odaslao poruku o univerzalnoj moći i ulozi arhitekture. Pokretanje rituala zavođenja, pojačano i intenzivnije doživljavanje prostora, manipulacija nesvjesnim, posebice kroz vizualni, taktilni, audio i olfaktorni načini percepcije i mogućnosti shvaćanja arhitekture, snažno će se početi razvijati te konačno postati svima dostupno, pod utjecajem novih medija i popularne kulture, razvojem tehnologija i dizajna masovne produkcije dvadesetoga stoljeća.

Ogrnut u svoj kućni mantil, zavaljen u veliki krevet, Hughe Hafner tijekom 1953. godine pokreće prvi svjetski lifestyle magazin Playboy. Započinje nezaustavljiv proces poništavanja svih dotadašnjih funkcionalističkih koncepata, uvođenje novih mjerila, kriterija i odnosa unutar namjene i organizacije arhitekture. Hafner projektira, prezentira i tumači drugačiji pogled na prostore stanovanja i rada, donosi sliku novog, svima dostupnog hedonizma te nas uvodi u vrijeme u kojem različite namjene, programi i akcije postaju svugdje i uvjek moguće. Bilo da se radilo o stanu, kući, penthouseu, poslovnom prostoru, hotelu, aerodromu, avionu, vlaku, jahti ili brodu, svijet u koji nas Playboy uvodi je neka vrsta kontinuiranog non-stop interijera. Taj umjetno kondicionirani, medijsko-tehnološki opremljeni puteni i strastveni prostor užitka arhitekture potpuno je svjesno projektiran i osmišljen kao okvir nesvjesnog, prostor zavođenja.

Hefner svojim časopisom ne prodaje samo jeftinu golotinju, kako se to često mislilo, već nudi sveobuhvatan stil života koji obuhvaća sve od interijera, umjetnosti, mode, glazbe, hrane i pića do ideja, stavova, scenarija poželjnih razgovora i načina ponašanja. Njegova jasna arhitektura, precizna strategija zavođenja, uređen interijer s namještajem, aparatima i komponentama suvremenog stana, postao je sastojak u točno isprojektiranom koktelu suvremenog lifestylea – neizostavan dio slagalice uvjerljivog identiteta i seksualnog oslobođenja. Hefner je debanalizirao muškost i prilagodio ju vremenu, smještajući seksualnost u središte osmišljenoga života. Kao prvi uistinu globalno utjecajan kurator stila, Hefner je pred čitatelje postavio viziju savršeno zaokruženoga života bez mana, religijskom predanošću osmišljenu viziju pravoga muškarca sredine stoljeća.

Kao prvi ekspertni predlagatelj potpunog životnog stila, stvoritelj i projektant novog stava Hefner se postavio kao neskriveni posrednik između moderne arhitekture i široke publike. Već su prvi brojevi Playboya uključivali intervjue s arhitektima Frankom Lloydom Wrightom i Miesom van der Roheom, a izdanje Playboya iz srpnja 1961. godine, primjerenoga naziva “Designs for living”, slavilo je namještaj najznačajnijih dizajnera toga vremena, Eera Sarinena, Georgea Nelsona, Harryja Bertoia, Charlesa Eamesa. Beatriz Colomina, voditeljica doktorskih studija na Arhitektonskom fakultetu sveučilišta u Princetonu, svojom će izložbom i pripadajućim katalogom-knjigom istraživanja “Playboy Architecture, 1953-1979” ostvariti sustavan pregled utjecaja magazina, arhitekture, dizajna interijera, mode i seksualnosti na smjer razvoja zapadnjačkoga društva.

Zapanjujuće informiran o suvremenim trendovima, Hefner je od svojega čitatelja zahtijevao potpunu pozornost, jasan interes i kulturnu erudiciju. Kao nadoknadu za svoj trud, čitatelj se mogao osjećati kao iskreni član elitne Hefnerove skupine iznimnih muškaraca rafiniranoga ukusa. Čitatelj, jasno, tada nije znao da njegovo divljenja vrijedno članstvo dijeli još 7 milijuna jednako profinjenih džentlmena. Promatrajući minuciozno uglađen svijet Playboyeva muškarca, čitatelj mu je snažno želio pripadati. Ukoliko je ta pripadnost bila uvjetovana razumijevanjem i stjecanjem moderne arhitekture, bio je potpuno spreman da ju zauvijek prihvati.


Playboyeva je retorika radosno poticala takav oblik kolektiviteta, te je i kultno prvo izdanje Playboya, urešeno obećanjem golotinje Marilyn Monroe, sasvim jasno izrazilo što će u budućnosti nastojati postići. „Ne smeta nam unaprijed vas upozoriti, planiramo većinu vremena provesti unutra. Volimo svoj stan. Uživamo u miješanju jednog ili dva koktela, slušanju glazbe na gramofonu i pozivanju ženske poznanice na tihu raspravu o Picassu, Nietzscheu, jazzu, seksu…“.

U izdanju iz listopada 1956. godine Playboy donosi poseban prilog o Playboy-Penthouseu koji postaje najčitaniji i najprodavaniji broj u povijesti izlaženja. Nijedna zečica, gola žena, putena dama uslikana u zavodljivoj pozi ili ambijentu nije postigla takovu popularnost i čitanost kao arhitektura penthousa. Penthouse je bio arhitektonska analiza zavođenja, životni prostor suvremenog neženje. Hefner je prostor osmislio minucioznom preciznošću, a modernistički je namještaj ogrnut ugođajem tehnologizirane budoarske lascivnosti. „Prostori zavođenja“, primijetila je Beatriz Colomina, postali su zavodljiviji od samih žena. Zavođenje je moralo imati prostorni kontekst, a taj je kontekst postupno nadišao zavođenje.

Poseban prilog u Playboyu, “25 točaka zavođenja” skriptira, crta i projektira akciju, donosi precizan dijagram, prostorni scenarij arhitekture zavođenja. Ovaj jasan i jednostavan tekst sa pratećim nacrtima ne donosi prikaz razumijevanje psihe i interesa žene koju se nastoji zavesti, već vodi čitatelja, sugerira i projektira njegovu aktivnost u stanu, uvodeći brojne radnje i aktivnosti ne bi li potencijalnu partnericu doveo do spavaonice. Niti jedan element stambenog prostora nije ostao netaknut, od najnovije glazbene linije i obaveznih Eamsovih stolica, do svilenih ogrtača i recepata za koktele. Interijer nije bio samo podloga zavođenja, postao je nužan element zavođenja. Playboyeva arhitektura zavođenja skriptirana kroz jasan scenarij zavođenja, program jasnog dijagrama, prostor uzbuđenja, arhitektura direktne i nesputane energije.

Izvori:

www.bureau-europa.nl/en/manifestations/playboy_architecture_1953_1979/

http://archinect.com/features/article/149942986/beatriz-colomina-on-playboy-architecture-and-the-masculine-fantasy

www.architectmagazine.com/design/playboy-magazine-and-the-architecture-of-seduction

www.anothermag.com/design-living/8978/when-playboy-magazine-endorsed-radical-design

istraživanje: Hana Samaržija