Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Razgovor s Tomislavom Pavelićem

U sklopu emisije “Stvarnost Prostora” koja se redovito emitira na Trećem programu Hrvatskog radija , prošlog sam tjedna imao priliku razgovarati s arhitektom Tomislavom Pavelićem. Razgovor je, prema njegovoj zamisli kao glavnog urednika i voditelja, upriličen bez prethodnih konzultacija i dogovora, a temeljen isključivo na odabranim prilozima koje objavljujem na svojem blogu.

U polusatnom razgovoru dotaknuli smo teme kojima se trenutno bavim, izazove arhitekture i vremena koji me okupiraju te otvorenim pitanjima kulture društva, na koja nemam jednoznačan i siguran odgovor. Kako je kolega Pavelić napomenuo u uvodu emisije, razgovor i odabrane teme tumače doba u kojem živimo i radimo, a konkretna djelovanja i projekti koje u razgovoru propitujemo gotovo da se poistovjećuju s vremenom i prostorom u kojem nastaju.

 

 

Razgovor s kolegom Pavelićem dotiče teme medijatizacije arhitekture i društva, analizira sustav i organizaciju medijskog praćenja umjetnosti i arhitekture, povezanosti djelovanja arhitekta i prezentacije slike rada u kontekstu društvenih mreža, te analizira moguće posljedice i kreativne izazove ovih otvorenih alata i medija.

Također, u razgovoru se dotičemo pojmova i pravila gradnje koja uvodi energetska učinkovitost, održivi razvoj, udobnost i sigurnost vremena i prostora, koji snažno redefiniraju današnju arhitekturu. Od same zamisli, gradnje i certificiranja, preko manipulacije medijima o potrebi “zelenije” gradnje, svjedočimo novoj društveno-političkoj korektnosti. Energetski certifikati, atesti, sigurnosni sustavi ili pametne instalacije, zamijenili su klasičnu vjeru u arhitekturu i građenje, preuzeli svojevrsni nadzor nad promišljanjem i izvedbom kuća, te uveli neku novu kontrolu ponašanja u prostoru i načine projektiranja.

Grad, Luka, Shopping

Kada se na jednom mjestu spoje grad, luka, rad, shopping i socijalističko samoupravljanje 70-ih godina dvadesetog stoljeća, dobivamo neočekivani arhitektonski konstrukt, u ovom slučaju Robnu Kuću RI arhitekta Ninoslava Kučana. U vremenu kada stege komunističkog sustava bivše Jugoslavije popuštaju, a ideali države predstavljeni u slobodi, radu i jednakosti nadopunjuju se zavodljivošću trgovine, zabave i turizma, kada većina Riječana barem jedno mjesečno shoppingira u obližnjem Trstu, političko i privredno rukovodstvo Rijeke odlučuje se na radikalan i pomalo neočekivani urbanističko-arhitektonski potez. Odlučuju se za izgradnju velikog shopping centra koji će spojiti grad i luku, odgovoriti na potrebe i nove zahtjeve radnika brzorastuće Rijeke.

Za razliku od vremena ranog socijalizma, kada su među prioritetima društvenog razvoja i gradnje urbane strukture bili komiteti Saveza komunista, gradske vijećnice, sudovi, ponekad i radnička sveučilišta, “katedrale” najnovijega doba nisu više hramovi duhovne i ideološke obnove, kao ni sjedišta vlasti i uprave, već to mjesto zauzimaju robne kuće, svetišta tek stvorenog naraštaja potrošača. Kako se sedamdesetih godina živi bitno bolje nego u vremenu poslijeratne obnove, pa se i “potrošačka groznica” širi veoma brzo, projekt Robne kuće Rijeka postao je stoga bespogovorna društvena i politička zadaća.

Planovi za izgradnju velike robne kuće ranih 70-ih godina mobilizirali su vodeće političke, društvene i trgovačke snage grada. Osnovano je posebno poduzeće koje će voditi ovaj opsežan i mnogima potpuno nepoznat projekt. Brojne delegacije i organizirane grupe u kojima su sudjelovali direktori trgovačkih poduzeća zainteresiranih da svoju djelatnost prošire na prvi shopping-centar, arhitekti, stručnjaci za marketing, trgovinu, instalacije klimatizacija i rasvjete, obilazile su u nekoliko studijskih putovanja robne kuće u Ljubljani, Mariboru i Beogradu. Također, u nekoliko su navrata, posjetili su neke od najatraktivnijih robnih kuća u Italiji, Austriji i Njemačkoj, dok se za tim glavnih arhitekata i suradnika projekta organiziralo i studijsko putovanje u Sjedinjene Američke Države. Pripreme za gradnju buduće riječke robne kuće RI postale su veoma ambiciozne, ona postaje pravi gradski prioritet.

Snaga projekta, polet i ambicija gradskih planera te jasan arhitektov stav o potrebi povezivanja starog rada, Korza i luke do samoga mora, rezultirale su odlukom da nova robna kuća zauzima prostor kroz dva gradska bloka, da premošćuje ulicu, da prelazi glavnu prometnu osovinu između Korza i Rive. Odlučeno je da se ulica nadgradi blokom robne kuće te sprovede pješački tok ljudi iz grada do luke prolazom kroz ljepotu i zavodljivost shoppinga.

Arhitekt Ninoslav Kučan kroz svoje tekstove, i brojne izjave za medije koji intenzivno prate kapitalni gradski projekt, jasno govori o važnosti prilike da se u Rijeci stvori arhitektonski presedan koji hrabro gleda u budućnost. “ Mi samo želimo ostaviti trag svojeg vremena. O ambijentalnim vrijednostima Rijeke itekako vodimo računa. Nismo htjeli kopirati, ponavljati staru arhitekturu, nego smo željeli pomnim odabiranjem materijala, proporcija i oblika kuće asocirati na tu arhitektonsku prošlost. Inspiraciju smo našli u jednom obliku života presudnom za Rijeku, u luci. Lučke manipulacije, dizalice, jarboli, signalizacija i infrastruktura, uvukli su se kao presudni likovni činilac u oblikovanju tog dijela Rijeke. Tehnika, pokret i manipulacija znak su našega vremena, glavni činilac našega rezona. Oblikovna zamisao ovoga objekta totalno je originalna. Proizlazi iz naših analiza, koncepcija i shvaćanja.” riječi su arhitekta i njegovog tima kojeg su pored Ninoslava Kučana činili arhitekti Boris Babić i Leo Tončinić.

Kao dobrodošla mogućnost uklapanja — interpoliranja u baštinjeni prostor, Kučanu se nametnula i kreativno otvorila slika i ambijent luke. Ona se više uklapala u njegove oblikovne koncepcije nego historicističko-secesijski ambijent okolnih blokova. Uvjeren da je tehnološki razvoj arhitekture njena budućnost, zalaže se za korištenje niza standardiziranih “prefabriciranih” elemenata koji će se na gradilištu samo montirati i instalirati “suhom izvedbom”, a neće se morati graditi zastarjelim “lijepljenjem blata” kako je to cinično govorio Kučan, starinskim zidanjem, betoniranjem i žbukanjem.

U duhu montiranja, prefabrikacije i industrijske proizvodnje, koja zamjenjuje klasično zidanje, zgrada je potpuno montažna. Pročelja su u prizemnom dijelu obložena velikim staklenim izlozima, dok su gornji katovi potpuno zatvoreni, bez prozora, prostori u potpunosti klimatizirani, obloženi okomito postavljenim uskim prefabriciranim betonskim elementima. Kompletno pročelje robne kuće na kraju je presvučeno i obloženo aluminijskom rešetkom, čipkom štapova spojenih u konstruktivnu arabesku namijenjenu postavljanju gigantskih reklamnih panoa koji danas doista prekrivaju velike dijelove pročelja robne kuće RI.

I unutrašnjost kuće potpuno je prefabricirana, montažna i pomno oblikovana u duhu vremena, naročito veličinom otvorenih prostora katova, visinom prizemlja i otvorenim stropovima u kojima se naziru instalacije. izravna veza s lukom (u to vrijeme u punom pogonu i najvećoh u bivšoj državi, uz koju se uklapa i jedna od tada najvećih robnih kuća u Jugoslaviji!) terasa je kavane na prvom katu uz južno pročelje. Terasa je doista luku približavala nadomak Robnoj kući, te je pružala jedinstven pogled, koji prije izgradnje nije bio moguć niti s jednog drugog mjesta na riječkoj Rivi.

Kako navodi Ervin Dubrović u svojoj knjizi o arhitektu Ninoslavu Kučanu, Robna Kuća RI nažalost nikada nije izvedena do kraja. Najvrednija Kučanova arhitektonsko-urbanistička zamisao da izgradi atraktivan i prometan pješački put koji bi s prostora lučke obale s Rivom doista izravno i snažno povezao Korzo, središnju gradsku ulicu, i Stari grad ostala je za “kasniju fazu”. Bila je to jedna od najintimnijih, i nikada ostvarenih želja lgora Emilija, Kučanova vršnjaka i dobrog prijatelja s fakulteta. U svakom slučaju, unatoč mnogim dvojbama i raspravama, neizvedenim i planiranim idejama, Kučanovu veliku Robnu kuću Ri, na dan je otvorenja, u četvrtak 14. studenoga 1974., posjetilo gotovo nevjerojatnih tridesetpet tisuća posjetitelja, građana i radnika koji su oduševljeno prihvatili novu zgradu, te je godinama smatrali prekrasnim darom grada, mjestom susreta i druženja za svih.

 

Stvarnost Nekretnina i Lažni Posjedi

U vremenu kada se uz svaki prostor na kugli zemaljskoj veže određena namjena, kada svako područje, zona ili predio,  ima određeni režim korištenja, uvjete raspolaganja, kontrole ili zaštite, te svaki planirani zahvat u prostoru (po logici stvari) mora posjedovati jasnu parcelu, a događaj ili akcija vezuje se uz nečije vlasništvo, poznati i priznati posjedovni ili katastarski dokument, nedvosmisleno su predodređeni parametri i očekivanja arhitekture grada.

Neovisno o tome radi li se o prostorima vezanim uz urbani krajolik, infrastrukturu, prirodna bogatstva ili krajolik prirodi nalik, svaki, pa i najmanji dio prostora oko nas čini i predstavlja neku vrstu dobra, robe mjerljive vrijednosti. Racionalno ili špekulativno, emocionalno ili administrativno, uz određena mjesta redovito se vežu vrijednosti i jasni robni, ekonomski i politički odnosi. Prostor gotovo pa da i ne postoji, ako mu nije pridodana, osigurana, određena vrijednost.

Razmišljajući o ovim danas sveprisutnim i globalnim izazovima, tijekom ljeta 1973. godine, arhitekt i umjetnik Gordon Matta-Clark potaknut razvojem američkog real-state tržišta, ekonomijom profita, koja zemlju vidi isključivo kao zaradu, kupio je petnaest posjeda u gradu New Yorku, četrnaest u Queensu i jedan na Staten Islandu. Specifičnost ovih parcela bila je da su se sve nalazile na zaostalim građevinskim područjima, često pješački ili kolno potpuno nedostupne. To su bila mahom zemljišta koja su “pobjegla” kontroli sustava katastra i vlasništva, ostaci prostora koji su zbog nekog spontanog i često nedefiniranog razloga ostala izvan pravila, mreže i fokusa interesa tržišta nekretnina.

Neki od ovih potpuno “neupotrebljivih” i u neku ruku beskorisnih prostora, koji su ponekad bili čak uži od ramena jedne osobe, tijekom 1973. godine dani su na javnu dražbu u gradu New Yorku po cijeni u rasponu od $ 25 do $ 75 za svaki prostorni isječak. Matta Clark kupuje sve te neželjene nekretnine, te stvara neobičan prostorni skup. Zbirku neodrživih prostora i svojstava koji uključuju trokutasto zemljište, dugački, izduženi i mali pravokutni posjed između stražnjih vrtova kuća, majušno nepristupačno zemljište između dvije kuće. U zbirci ovih čudnih parcela našao se i prostor na pločniku nastao zbog krive izmjere prilikom izvođenja cestovnih rubnjaka.

U zbirci nekretnina Gordon Matta-Clarka našao se i prostor između pješačkog prolaza i kanala za odvodnju oborinske vode, izdužena, duga parcela položena uz rub ceste, nastala kao plod neusklađenosti prostornih veličina izvedenog, planiranog i katastarski provedenog stanja. Ovaj kaotični i neorganizirani sustav pravila i djelovanja komunalnih, planerskih i gruntovnih službi stvorila je mogućnost za nastanak nepredvidivih prostornih odsječaka. Evidentirana su mjesta koja namjenama, mjerama i odredbama za provođenje urbanističkih planova neće biti provedena, neće se vidjeti, a u konačnici neće biti niti fizički zauzeta. Ostvarene su legalne i potpuno mjerljive pa tako i vrednovane gradske šupljine, gradski isječci nastali greškama provedbe i planiranja. Arhitekt je stvorio katalog komadića zemlje proizašlog iz administrativnih pogrešaka i urbanističke nedorečenosti.

Gordon Matta-Clark započeo je tijekom 1974. godine s dokumentiranjem, skiciranjem, mapiranjem i mjerenjem (kada je to bilo moguće), katalogiziranjem i analizom svojih petnaest zemljišta, jasnih privatnih posjeda. Video umjetnik i pionir kabelske televizije Jaime Davidovich, dokumentirano je Matta-Clarka, te bilježio, snimao iscrtavanje i iskolčavanje parcele Lažnog Posjeda, Nekretnine Nestvarnog, parcele bez ikakve vrijednosti.

Dok je tako precizno dokumentirana sva iracionalnost grada, jednako se tako otvoreno i istraživački precizno ispitivao smisao ovih nekretnina, njihovu često potpuno nepredvidivu i teško kontrolabilnu pridodanu vrijednost. Pomoću ove jasne i pravno legalne anomalije na karti velikog grada prikazane su sve njegove proturječnosti, skrivene pojavnosti, iscrtan je nesklad između vrijednosti, opisan prostor za manipulaciju, evidentiralo nepoznavanje procesa i pravila rasta grada, te dokazala jasna vezanost planiranja i robnog interesa.

Kao što su u knjizi “Formless”, Rosalind Krauss i Yve-Alain Bois istaknuli u jednom od eseja posvećenom radu Gordon Matta-Clarka : …”neki prostori u današnjem društvu, pa tako i u ovom konkretnom slučaju “neće se vidjeti”. Oni su nevidljivi ne toliko zbog toga što su bili nedostupni (iako je to bila istina u nekim slučajevima), nego zato što nisu imali upotrebnu vrijednost, vrijednost nečega pa ma što to bilo, važno je samo da vjerujemo kako ono ima i posjeduje čisto nominalnu vrijednost, vrijednost otvorenog tečaja. Vrijednost kao ulaganje u nekretnine i njihovo trženje.”

Za razliku od pravih i tržišnih nekretnina Gordon Matta-Clarkove nekretnine su zapravo lažna roba, lažne nekretnine, tako da i sam naslov rada Reality Properties – Fake Estates oslikava i prikazuje namjeru. Parcele i vlasništvo nisu zanimale Matta-Clarka, one su ga intrigirale samo i isključivo zato što nisu imale apsolutno nikakvu ekonomsku vrijednost. To su parcele i nekretnine prožete i stvarane idejom neodrživog, ali jasno posjedovanog i fizičkog prostora. Prostora lažnih, beskorisnih nekretnina. Nekretnina koje se nalaze negdje između zaborava, nepostojanja, te trajnog nestajanja. Kao što je nestala i odumrla stara kuća u Parizu, srušena pod naletom Georges Pompidou Centra 1975. godine, tako nestaju i lažne nekretnine New Yorka. Nakon umjetnikove smrti 1978. godine, mikro parcele, Lažne Posjede Gordon Matta-Clarka preuzeo je grad New York zbog neplaćanja lokalnih poreza. Vjerojatno se i danas prodaju kao dobra prilika na nekoj javnoj dražbi za samo 75 $.