Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Next Romanticism, ili jesmo li se možda preplašili budućnosti?

“Najveća slava zgrade nije u njezinom kamenju, niti njenom zlatu. Njezina slava je u njenoj dobi, složenom osjećaju bogatstva zvukova i njezinih oblika. Promatrajući unazad, preko tajanstvene simpatije prema staroj zgradi, te čudnog stanja potpunog odobravanja ili pak potpune osude vremena u kojem je nastala, podastiru nam se osjećaji koji u zidovima davno ispranog čovječanstva veličaju arhitekturu prošlog vremena”

John Ruskin, “Lamp of Memory ” , Sedam svjetiljki arhitekture,1849. godina

Svaki dan slušam kako je nekada prije bilo puno bolje. Svaki dan mi govore da nama više industrije, da se turizam pokvario, da gradovi umiru i da to nije dobro. Svaki dan čujemo da su tradicija i povijest jedino što imamo. Pitam se je li sve to istina, i jesmo li se možda preplašili budućnosti?

Da se zapravo radi o stanju potpune mentalne krize, čudne, ali već viđene paranoje, dugo rasle na temeljima lakonskog odustajanja od progresa, rušenja svega što smo imali i gradili, te istovremene nebrige, nepromišljenosti i nedostatka strategije za budućnost, danas je svima jasno. Takvo stanje rađa dvije oprečne, ali jednako bezizlazne reakcije. Prva izlaz vidi u skrivanju i vraćanju u prošlost, frustriranoj kritici i nezadovoljstvu, dok druga bezglavo traži izlaz u reprogramiranju, novom investiranju i zapunjavanju napuštenih gradova ljudima ili namjenama kojih nema ili nikome ne trebaju.

Započevši ovo razmišljanje citatom John Ruskina, moramo se također podsjetiti da analitičar Michael Wheeler, opisujući kraj devetnaestog stoljeća i Ruskinovu generaciju, precizno detektira tadašnje stanje društva koje je moralo gledati u prošlost, jer su sveprisutna korumpirana sadašnjost i neizvjesna budućnost bile potpuno zabrinjavajuće. Svaka sličnost s današnjim stanjem gotovo je zaprepašćujuća, te ako tome nadodamo vjekovne teze kako tradicija i memorija mogu biti učitelji nove generacije, podučavati nove i nove generacije kroz pripovijesti dolazimo do nekog stanja začudnog, već viđenog i uvijek prisutnog romantizma.

Razlikujući naš prostor i njegov potencijalni romantizam, detektiram dva pristupa, dva paralelna, u startu oprečna, ali u konačnici jednako prisutna lokalna fenomena. Prvi nastaje na obali Jadrana, u čudnoj kombinaciji nelegalne gradnje, turizma i turbo folka, a drugi raste na eroziji urbanih centara i depopulacijom industrijskih gradova.

Prvi romantizam je nepatvoreni pastiš sklepan kombiniranjem površne filozofije bivanja na Mediteranu, vernakularnih motiva izvedenih materijalima i građevinskom galanterijom Bauhaus-Pevec-Superstorea, te potrebe za komercijalizacijom u turističke svrhe. Romantizam kao jeftini kolaž tradicije, lažne povijesti, i neutemeljene gordosti mitova nikad viđene prošlosti.

Drugi romantizam nastaje među dušobrižnicima za izgubljenu urbanost, te povjesničarima, filozofima i arhitektima netom izgubljene generacije. Veličanje u ovom slučaju nepoznate i nepostojeće urbanosti, rada, proizvodnje, bivanja i djelovanja u lukama, skladištima, ljevaonicama i zadimljenim talionicama odjednom rezultiraju slikama i poželjnim konceptualnim kolažima romantične neupotrebljivosti, s isključivo kulturnim ili umjetničkim programima kao “punjačima” nove urbanosti.

Svi ovi lokalni romantizmi, koliko god bili razumljivi, vode mono kulturi, zatvorenim i dugoročno neodrživim sustavima. Prvi hranjeni tradicijom kao gorivom za nove heraldike, barjake i mediteranske himne iz Spaladium Arene, a drugi pak nerazumljivim i neodrživim skupovima i raspravama o neučinkovitosti politike, manipulacijama ekonomije, i sveopćoj krizi, bez jasnog i nedvosmislenog scenarija kako i na koji način dalje. I jedan i drugi romantizam povijest arhitekture i njenih ostataka shvaća kao mit, spomenik, monument davno umrle, a nikad iskreno shvaćene prošlosti.

Ako se sada vratimo na početak i konstatiramo da ruševina i povijesni oblici koji za Ruskina također imaju neku vrstu spomeničke funkcije, suštinski se razlikuju od drugih arhitektonskih formacija po kvaliteti onoga što Ruskin naziva “parazitsko blaženstvo”. To uzvišeno stanje ekstaze koje s jedne strane proizlazi iz neke vrste neizbježne nesreće, ali jednako tako i iz neesencijalnog shvaćanja karaktera objekta. Osviještenog, i u neku ruku opuštenog odnosa naspram ruševine i njene povijesti.

Zato mi se čini da bi taj romantizam, kojeg vidim svugdje oko sebe, i ruševine svih predznaka i oblika, danas postaju zajednički nazivnik za sveobuhvatno i suvremeno razumijevanju arhitekture tradicije, potaknute i objašnjene kroz prosuđivanje novih “Ruskinovskih” uvjeta i pogleda. One su s jedne strane svjedoci burnih procesa, ali jednako tako predstavljaju tijelo i dušu za novi pokret, novo ispisivanje tragova i primanje udaraca suvremenosti.

Ruševine i njihova posredovana snaga, snaga su između starog i novog, nova potencijalna snaga između prirode i kulture. Dakle, možemo zaključiti da propast kao živi glasnik između prošlosti i sadašnjosti predstavlja i utjelovljuje ruševinu kao svjedoka povijesnih epizoda, jednako kako će te iste ruševine pružiti suživot između arhitekture i prirode. Prilika za neki održivi, pozitivni i silno kreativni Next Romanticism.

Napuštene tvornice, ostavljena i zapuštena infrastruktura, stari stanovi, okvir su za opušteno, ili zaneseno bivanje i prolaženje. To su svojevrsne prolazne sobe, dnevni boravci, katedrale nekog novog vremena, i prostori drugačije vjere. Bili oni skromni ili racionalni, kolosalni ili svečani, to su idealne gotove scene, pozornice otvorene budućnosti. To su prostorni okviri za biti jednako i kvalitetno sam, kao i sadržajno društven, s mnoštvom dragih istomišljenika. Biti prisutan, svakodnevno bivati u tim korisnim, održivim, te romantično svečanim prostorima, na koncu velika je privilegija.

Pauzirajmo na tren, uzmimo stoga kratak predah. Na neko vrijeme zaustavimo poluge i alate velikog strateškog planiranja, odustanimo na tren od paranoje ekonomske špekulacije, pogledajmo turizam i stanovanje kroz drugačije naočale, ugledajmo se na neke nove prirode, pripadajuće im industrije i proizvodnje, ali isto tako zaboravimo tren na prošlost. Ne brinimo o budućnosti samo jednostavno živimo. Živimo iz dan u dan, jednostavno i održivo koristimo , prilagođavajmo, rušimo i gradimo arhitekturu nataloženog grada. Arhitekturu nekog prošlog davno nestalog vremena kao okvir sretne budućnosti.

 

Kuća Gumno 2011-2014

Ovih se dana, nakon tri godine intenzivnog rada na projektu, završava Kuća Gumno. U tijeku su radovi na uređenju okućnice i opremanju kuće namještajem. Izvorno, projekt je započet i planiran kao mala kuća za odmor obitelji s dvoje odrasle djece. Proces projektiranja, gradnja, kritičnost svih aktera projekta prema izvornom programu te brza i jednostavna dostupnost kuće kroz novoizgrađenu prometnu infrastrukturu, omogućila je transformaciju kuće za odmor, u kuću stalnog boravka. Kuća za život u predgrađu.

Svaki projekt, pa tako i Kuća Gumno, neovisno o njegovoj veličini i namjeni, predstavljaju dugotrajan i uzbudljiv proces. Projekt je niz iskušenja gdje se definiraju, preispituju, i evaluiraju odnosi. Odnosi među ljudima, odnosi projekta i konteksta, odnosi programa i scenarija korištenja, prostorni odnosi, odnosi projektiranog i građenog, odnosi hrabrosti i straha, odnosi tihog zavođenja i skrivenih prijetnji. Arhitektura različitih i specifičnih odnosa gradi unikatnu arhitekturu mjesta. Kuća Gumno gradi svoj karakter u odnosu na veoma specifično mjesto, staru gromačom ograđenu komunadu, s drevnim kamenim gumnom na kojem su se godinama vršile žitarice. Gumno je stoljećima bilo prepoznatljivo mjesto rada, susreta, boravka, razmjene dobara i informacija lokalnog stanovništva.

Odnosi u projektu, neovisno o njegovoj namjeni i mjestu, grade se kroz vrijeme te traju dovoljno dugo da se laž i pretvaranje odmah otkriva, a dobro i strastveno ne evidentira. Ono se apsolutno i bezrezervno podrazumijeva. Odnosi se grade kroz iskušenja projekta. Iskušenja prihvaćanja i odbijanja, predlaganja i uvažavanja, razočarenja i ushićenja, iskušenja argumentiranja i otvorene komunikacije. Komunikacija jasne ideje s odabranim programom utjelovljuje arhitektonski konstrukt, koji gradnjom i bivanjem postaje materijalizirani projekt.

Od prvog crteža, raznih modela, izvedbenih nacrta, kopanja temelja, nasipavanja, zatrpavanja, do ugradnje betona i čelika, svaka nova odluka i proces gradnje pomiče ideju i vrijeme unaprijed. Otvaraju se nova pitanja, nailazimo na stalno nove i nove izazove te iskušenja. Stajanja i predaha nema, osnovna ideja i zamisao konstantno se, i bez pauze, gradi i nadograđuje.

Ideja projekta stoga mora imati jasan i snažan kod za prepoznavanje. Kod za nepredvidiva stanja i drugačije čitanje, drugačije poglede i drugačija mišljenja. Kod za odolijevanje različitim napadima, argumentima i utjecajima. Ideja prevedena u neku vrstu prostornog koda, koji objedinjava sve kontradiktornosti i želje unutar jednog, jasnog i točno definiranog procesa i mjesta. Proces u vremenu koji kao i kod Kuće Gumno traje minimalno tri godine.

Program, namjera, predumišljaj, prva zamisao te neizbježna pojavnost kuće, njezine slike, kreću se u širokom rasponu od slika iz čiste podsvijesti svih aktera projekta, do pravih super-slika iz “Dom & Stil” editoriala. Ove različite slike, snažno i nedvosmisleno obilježavaju svaki početak. Slika i misao s kojima se u prvom susretu srećemo često su, pa tako i u slučaju Kuće Gumno, potpuno kontradiktorne. Proturječne su u svojim namjenama, iskrenim namjerama, ulogama i pozicijama aktera projekta, te načinu njihova dosadašnjeg života. Kontradiktornost koja polazi od prostornih zamisli, podruma s danjim svjetlom, parcele kao uglađenog parka s divljom gromačom, drive-in stazom i bazenom s pogledom na more, gumnom i kućom kao ravnopravnim fokusima, kuća kao zajednički prostor desetak ljudi, ali i kuća za bit “potpuno sam”.

U konačnici, scenarij Kuće Gumno i njezina prostorna artikulacija čista je i nepatvorena kontradiktornost, a njezina pojavnost konačna je i jasno betonirana materijalizacija kontradiktornih želja, snažne ambicije, nesputane mašte, čežnje, strasti, i ljubavi prema projektu.

Kuća Gumno također je izravna materijalizacija makete nastale slaganjem različitih programa i želja u kompaktni volumen. Prelazak iz makete u čisti beton i čelik bio je veoma direktan, brz i nedvosmislen. Gradnja kao završni čin, presudno i konačno iskušenje, proces konačnog oslobađanja. Iskušenje projekta kroz dugotrajan proces, iskušenje s mnoštvom aktera, nepoznanica i emocija. Neizvjesnost i strah jednih, zanesenost i strast drugih, pragmatičnost realizacije i kontrola procesa trećih, sve snažno gradi projekt i potencira odnose, usložnjuje emocije. Složenost procesa, složenost interesa i pogleda, svakog dana poprima drugačiji lik, stvarajući pritom različite atmosfere projekta.

Gradnja, često fizički veoma zahtjevna, ovisi o spretnosti i snazi čovjeka koji ju prenaša iz projekta u čisti beton te je izravno i neposredno dovodi u stanje potpune gotovosti. Gradnjom arhitektura iz mentalnog prelazi u fizičko. Hodamo prostorom i veoma jasno tjelesno osjećamo sve odluke definirane projektom. Često odluke prenesene iz modela, nastale gotovo intuitivno, u prostoru dobivaju svoju neočekivanu i sigurnu potvrdu. Prostorni sukobi i prijelazi svoju konačnu potvrdu dobivaju prolaženjem kroz izvedene prostore i trodimenzionalne sklopove.

Kuća Gumno definirana je i kao uređaj za život, uređaj za prostor oko nje same. Ona istovremeno služi i potencira životne rutine, životne rituale. Kuća Gumno sebe vidi između okvira za dobre i nesvjesne životne rutine u kombinaciji s projektiranim ponašanjem. Život prema pravilima upisanim u projekt čine arhitekturu vjerodostojnom, svakodnevnicu boljom, a kuću korisnom , potrebnom i željenom. Neki se odnosi pojačavaju, neki se bez loše namjere skrivaju. Neki se odnosi i procesi ostavljaju da ih vrijeme, upotreba i svakodnevni život razriješi.  Čini mi se da arhitekturom i jednim projektom možemo ostvariti samo dio želja i ambicija, neke zato privremeno puštamo, pamtimo i selimo u neki novi projekt.

 

Od Urbanog do Precision Farminga

Posljednjih godina svjedočimo nizu paralelnih, i potpuno kontradiktornih globalnih procesa, koji provociraju razna pitanja. Prema podacima FAO (Food and Agricultural Organization) procjenjuje se da će zbog zadovoljavanja potreba stalno rastuće populacije, u roku od 40 godina proizvodnja hrane biti povećana za 70 % u odnosu na današnje stanje. Također, jednako tako precizno i statistički uvjerljivo, svakodnevno slušamo o velikim brojkama gradova koji se “smanjuju”. Neki gradovi jednostavno gube svoje stanovnike, jasno i nedvosmisleno svjedočimo fenomenu “shrinking city-a”.

Ako krenemo od popularnog i danas već romantičnog Detroita, preko Chicaga, Clevelanda, St. Luisa, Ohia, Akrona, Toleda, Youngstowna, Cincinnatija, preko brojnih europskih gradova Njemačke, Francuske ili Velike Britanije, pa sve do moje drage, “zaspale” Rijeke, gradovi gube na stanovništvu. Svakodnevno se povećava “fond” neiskorištenih ili nenastanjenih stanova ili poslovnih prostora. Kada ovom podatku dodamo podatke o napuštenim i nikad prenamijenjenim industrijskim, tvorničkim i infrastrukturnim građevinama dolazimo do spoznaje da vladamo ogromnim i neiskorišteni potencijalom za drugačije i neočekivane mogućnosti.

Postavlja se prvo pitanje; Je li moguće u napuštenim i neiskorištenim dijelovima grada proizvoditi, uzgajati i stvarati hranu za postojeće, ali i novo dolazeće svjetsko stanovništvo?
Primjeri starih i napuštenih infrastrukturnih građevina, tunela u Australskom gradu Mittagongu koji se koriste za uzgajanje gljiva, ili vrtova sa svježim povrćem u centru Detroita, najbolje govore o ovoj veoma održivoj i logičnoj teoriji.

Istovremeno, dok neki gradovi stagniraju, na drugom dijelu zemaljske kugle svakodnevno nastaju neki novi gradovi. Ljudi se masovno sele iz sela u gradove. Brojni primjeri od Kolumbijskih i Indijskih proizvođača kave, do kineskih poljoprivrednika koji stoljećima uzgajaju rižu, ponosno izjavljuju da konačno mogu poslati svoju djecu u školu i sveučilište, te da sada imaju dobre prilike za novi posao u Bogoti, Mumbaiju ili Shenzenu. Na pitanje što će se dogoditi s njihovim farmama, kažu da će ih vjerojatno prodati susjedu ili nekoj većoj poljoprivrednoj kompaniji. Gradovi u ovom drugom slučaju rastu, a poljoprivreda se iz manjih porodičnih gospodarstva transformira u velike sustave. Velike poljoprivredne kompanije su razvojem i pojavom Precision Farminga proizvodnju prehrambenih kultura u potpunosti prilagodile novim tehnologijama. Uzgoj svojih bazičnih agrikulturnih proizvoda transformirale su u visoko digitalne aktivnosti i procese.

Postavlja se dugo pitanje, možemo li tehnologije digitalne poljoprivrede kreativno koristiti, stvarajući nova i specifična okruženja u tako formiranom seoskom ambijentu? Mogu li se unutar takvih okruženja stvarati zameci nekog novog urbanizma, novog stanovanja i rada, drugačijeg života u zajednici?

Povezanost poljoprivrede, proizvodnje hrane i grada, kroz jedan i drugi primjer počinju biti očigledni i evidentni. Poljoprivreda kao temelj održivosti i opstanka ljudskog roda, te gradovi i planirani teritorij kao okviri ljudske društvenosti, dovode ova dva fenomena u drugačiju, snažno održivu vezu.

S jedne strane otvara nam se mogućnost poljoprivrede u gradovima, njihovim napuštenim zgradama, tunelima i skladištima, koji omogućuje intenzivan razvoj Urban Farminga, te jasnu održivost svakodnevnog života. S druge strane poljoprivrede velikih prostranstva stvaraju novi pogled na selo i seljaka koji počinje biti osvješten, visoko tehnološki educiran i opremljen proizvođač hrane. Jednako tako, Digital Farming otvara nove mogućnosti planiranja i organizacije teritorija.

Japanski primjer Pasona U2 građevine potvrđuje tezu da se suvremena poljoprivreda može i treba organizirati u urbanim centrima. Primjer iz Tokya pokazuje kuću koja sa svojih 1,5 hektara korisne površine jasno i korisno povezuje podrum i katove građevine, rezervirajući ih za uzgoj preko 200 vrsta poljoprivrednih proizvoda. Razne vrsta povrća, od rajčica, paprika, brokula, preko riže, salate, kupusa te raznog voća, jabuka, kruški, jagoda, lubenica, melona i raznog egzotičnog bilja, svi oni uspješno i održivo rastu kroz katove zgrade. Korištenje hidroponičkog i klasičnog zemljanog načina uzgoja poljoprivrednih kultura dnevno se proizvede količina hrane koja udovoljava potrebama prehrane ljudi u jednom većem tokijskom kvartu.

Drugi jasan i inspirativan primjer je prenamjena i korištenje londonskih skloništa iz drugog svjetskog rata kao podzemnih farmi za uzgoj gljiva i hidroponičnih kultura. Primjer je to zatvorenog sustava poljoprivrede bez prirodnog svjetla i specifičnog načina uzgoja biljki opremljenih HEFL (Hybrid Electrode Fluorescent Lamp) tehnologijom. Sustav svakom dostupnih i lako ugradivih fluorescentne i LED rasvjete, te automatizirani sustav navodnjavanja, otvara nove neograničene mogućnosti. Inteligentni sustavi kontrolirane klime koja precizno prati vlažnost zraka, temperaturu i provjetravanje, a sve u cilju ravnoteže ljudske i poljoprivredne udobnosti, otvaraju mogućnost novih prostora za boravak, rad i stanovanje.

Pored ovih primjera, gdje se gradovi transformiraju u in-door farme i plantaže, neki svježi i osviješteni primjeri Precision Farminga otvaraju nam poglede na novu i drugačiju kreativnost u prostorima izvan gradova. Pojavom Precision Farming-a kao što smo već spominjali, poljoprivreda se u potpunosti mijenja, te se klasični uzgoj i mehanička tehnologija obrade transformira u visoko digitalne aktivnosti. Taj će podatak, u kombinaciji s drugim promjenama koje su u tijeku unutar sela, ponajviše s paradigmom promjene proizvodnje hrane i bioplina, s raznim subvencijama EU-a za promicanje raznolikosti, dovesti do drastičnih i temeljitih promjena unutar Europskih sela.

Benedikt Gross u svom projektu “from digital printing to processing farming” koristi ideju “Agricultural Printinga”, (grafičku poljoprivredu) da bi istražio mogućnosti prenašanja digitalne konstrukcije u jednostavnu poljoprivredu. Eksperiment stvara specifičnu, ekološki održivu strukturu unutar ograničenog područja proizvodnje biomase kao izvora energije. Ta dodatna područja uspostavila su ili poboljšala povezanost s faunom i florom između različitih staništa biljki i ostalih mikro organizama. Ovakova povećana prirodna raznolikost također sprječava nastanak štetočina, te smanjuje uporabu pesticida. Nadalje, poljoprivrednik može “iznajmiti” područja na nekoliko mjeseci u godini, te održivo, strogo kontrolirano i precizno gospodariti svojim područjem. U skoroj budućnosti suvremeni seljak neće moći samo proizvesti zob, grašak, grah i ječam, već i ispisati svoje tragove, izvesti vlastitu održivu novu prirodu.

Naglasak ovih novih mogućnosti poljoprivrede leži u otvorenom i uzbudljivom nagađanju o novim modelima, kojima će poboljšati trenutna poljoprivredna praksa, te zamisliti njihove moguće implikacije na suvremeni urbanizam.

Na kraju jedan očigledan primjer pojednostavljene, ali silno učinkovite primjene digitalne-poljoprivrede u advertising marketingu, i velike reklamne površine u polju blizu Amsterdamskog Schiphola koja me uvijek dodatno uzbudi i nasmiješi. Najveći proizvođač kobasica i juha UNOX svojim prirodnim, posađenim zelenim logom, svim putnicima koji dolaze u Amsterdam zaželi toplu dobrodošlicu. Welkom thuis! Dobrodošli u novu prirodu!