Od Palače, Preko Grada, Do Kontinuiranog Interijera Dugopolja

U početku bijaše palača – velika kamena građevina položena uz more, duga 216 i široka 175 metara. Palača je imala četiri ulaza, dvije okomite ulice, cardo i decumanus. Palača je na jugu sadržavala stambeni dio, a na sjeveru prostor rezerviran za poslugu i čuvare. U Palači ja živio Car Dioklecijan. U carske odaje dolazilo se preko centralnog trga Peristila, ulaznog prostora Vestibula, a carskim odajama se prolazilo koristeći dugačak otvoreni trijem Kriptoportik, koji je kroz 42 prozora i 3 lođe bio otvoren prema moru. Uz središtu palače, uz trijem Peristila izgrađen je oktogonalni Dioklecijanov mauzolej i pravokutni Jupiterov hram.

Nakon Dioklecijanove smrti i propašću Rimskog Carstva iz palače postepeno nastaje Grad. Grad se naziva Split. Carski Peristil postaje gradski trg, u trijem se ugrađuju građevine uglednih Splićana, dok hodnici palače postaju javni prostori grada. Carske sobe postaju obiteljske kuće, carev mauzolej postaje crkva, careve terme zatrpavaju se zemljom, a skladišta i vojni stanovi postaju stambene građevine u nizu. Palače se vremenom razgrađuje, dograđuje, erodira, implodira, nastaje gusto gradsko tkivo, pulsirajući organizam javnog i privatnog prostora, okružen jasnim granicama debelih kamenih zidina. Grad stoljećima raste, nastaje grad “fuori delle mura”, grad izvan zidova palače, raste Grad te uokolo njega Pjaca, Varoš, Get i park Marjan.

Ubrzani razvoj Splita širi granice grada, obradiva polja i stari vrtovi postaju novi Split, Split 2, ubrzo i Split 3. Novi stanovnici dolaze, grad se planira, projektira i gradi. Nastaje PIS – Poduzeće za Izgradnju Splita kojeg vodi arhitekt Josip Vojnović. Arhitekti Vladimir Mušić, Marjan Bežan i Nives Starc iz Urbanističkog instituta Slovenije rade plan za Split 3. Projektantska grupa u kojoj su bili arhitekti Dinko Kovačić, Frane Gotovac, Danko Lendić, Mihajlo Zorić, Ante Svarčić i Ivo Radić projektiraju i izvode novi grad. Urbanizam i arhitektura Splita 3 trebala je vratiti gradu ulicu, ulicu dati stanarima, građanima novog Splita pružiti novo susjedstvo, generirati zajedništvo stanovnika Splita.

U brdima iznad Splita, položen iza masiva planina Mosor i Kozjak, u blizini Kliške utvrde, nalazi se malo selo Dugopolje. Položeno u plodnoj dolini, smješteno na raskrižju drevnih puteva koji su vodili u Akvileju na Sjeveru i Naronu na jugu, stoljećima su spajali antičku Salonu sa zaleđem. Velike obradive i poljoprivredne površine hranile su i održavale na životu siromašno seosko stanovništvo koje bi svoje poljoprivredne proizvode nosilo i prodavalo na splitskoj tržnici. Razvojem cestovne infrastrukture, izgradnjom autoceste Dalmatine, Dugopolje po drugi puta u povijesti postaje raskršće važnih prostornih tokova.

mapa

Mimo očiju javnosti, bez dugih rasprava GUP-a, javnih uvida DUP-a, bez posebnih studija, analiza i planova namjene površina, nastaje novi grad. Grad bez klasične vizije arhitekata, bez uobičajenog urbanističkog plana, bez javnog prostora, svima znane i drage klasične zidane gradnje. U ovom gradu se ne hoda, kroz ovaj grad se ne šeta, po ovom se gradu ne tumara. Kroz ovaj Grad se isključivo vozi raznim prometalima, ulazi, izlazi, prolazi i koristi kontinuirani interijer mega građevina. Interijer automobila, interijer poslovnih prostora, skladišta, opskrbnih centara, outlet trgovina, vrtnih centara, casina, kladionica, hotela i crkve u potpunosti je spojen u neprekidni tok. Jedini otvoreni prostor namijenjen okupljanju građana je nogometna arena, stadion nogometnog kluba Dugopolje. Novi Grad definiran je snažnom prometnom infrastrukturom, klimatizacijom, LED rasvjetom, wi-fi mrežom, te velikim, prostranim, generičnim halama nastalim bez estetike i pravila moderne arhitekture.

U tom novom gradu nastaje najveća građevina u regiji, “super-kuća”, veliki distributivni centar Konzum. Kuća infrastruktura, kuća mega-skladište prostrana, generična hala, dugačka 500, široka 100 metara. Veličanstveno obična, ordinarno golema, potpuno kontrolirana, programski automatizirana, promjenjivo klimatizirana struktura kontinuiranog interijera koja skuplja, skladišti, distribuira, razvozi, prima i daje raznu robu, ljude i sredstva. Mega građevina, super-kuća izvan morala i etike, super-struktura bez trunka misli o zajedništvu, kuća koji ne teži izvrsnosti, prostor koji jednostavno služi i biva služen.

Ako se vratimo na Palaču koja je postala Grad, čini mi se da je došao trenutak da suočeni s novim izazovima tržišne i digitalne ekonomije, konačno razumijemo i prihvatimo “stari Split” kao specifično mjesto, tematski park air-spacea, air-bnb prostor, booking.com ambijent, Instagram okoliš, Ultra-rivu i Big-Brother susjedstvo. Mjesto otvoreno i potpuno dostupno za putnike, namjernike, hipstere i suvremene pustolove. Shvatit ćemo da ova vremešna palača može bez većih problema apsorbirati i ovaj način korištenja, podržati i ovaj režim koji definira i oblikuje specifične modele globalnog zajedništva.

Ako Palaču ostavimo da radi, te se koristi i programira sukladno uvjetima globalnog air-tržišta, shvatit ćemo da Split 3 istovremeno otvara nove mogućnosti. Pruža se prilika za afirmaciju i ponovnu upotrebu dugačkih ulica, puteva, prolaza i kala Brace Mušića, Dinka Kovačića, Frane Gotovca, Ante Svarčića, koje se podaju i predaju starosjediocima Splita. Split 3 postaje novi centar “staroga grada”, mjesto politike, demokracije, aktivnosti građana, nevladinih udruga. Prostor prava na grad, mjesto aktivnog političkog djelovanja i borbe za javni prostor. Prostor za stare urbane flanere, obris davno izgubljenog, ali konačno pronađenog javnog prostora, poligon za vježbu urbanih nomada i teritorij ovisnika o Gradu.

Na kraju Dugopolje, veliko Konzum “super-skladište”, nakon bankrota i propasti Agrokora, postaje prilika za eksperiment, prostor novog kontinuiranog interijera u kojem možemo, poput Roberta Adama davne 1757 godine, istraživati “Novu Palaču”. Velike super-građevine i njihova infrastruktura Dugopolja postaju optimalne urbane strukture, potencijalno bezgranične u kojima se svi ljudski i životni programi raspoređuju potpuno spontano. Uniformirani sustav mikroklimatizacije i otvorene informacije, kontinuirano podržani sustavima “augmented reality-a” i emocijama post-truth društva, svojim građanima pružaju slobodno odabrane, 24/7 stalne uvijete. Uvjete i prohtjeve osigurane genetski modificiranim i biološki prepravljenim vrstama, koje zajednički i slobodno žive kontinuirani interijer, prostor moguće utopije.

Deep Dream, Kako Nas Vide Kompjuteri

Čovječanstvo je kroz svoju bogatu i često nepredvidivu povijest utrošilo mnogo energije, resursa i inteligencije da bi pretpostavljalo kako bi budućnost mogla izgledati. Vizualizirale su se razne forme tehnološkog društva, kreirale uvjerljive slike robota i brojne vizije kompjuterskih svjetova. Simulirani su razni modeli, spekulirani su brojni scenariji, snimani su filmovi, pisane knjige, crtale su se i projektirale nove civilizacije nastale na napretku tehnologija kompjutera i progresu robotike. Tek nedavno, na zaprepaštenje mnogih, uvođenjem programa Deep Dream u svakodnevnu upotrebu, mogli smo vidjeti kako ona druga strana vidi nas ljude, kako kompjuteri, roboti i visoka tehnologija vidi naš svijet, slike i motive svijeta oko nas.

Deep Dream je program koji je zapravo sve razotkrio, precizno pojasnio i slikovito pokazao kako nas vide strojevi i umjetna inteligencija. Deep Dream je pomno i dugotrajno razvijani program “računalnog vida” koji je osmislio Google, s ciljem olakšavanja i poboljšavanja uvjeta u pronalaženju slika. Traženje slika prema nazivima ili drugim kodnim atributima pokazalo se vremenom potpuno neučinkovito te je ubrzo shvaćeno da je potrebno napraviti softver koji prepoznaje karakteristične slike putem velike baze poznatih lica i motiva. Deep Dream potječe iz duboke konvolucijske neuronske mreže za prepoznavanje objekata kodnog imena „Inception“, a razvijen je za ImageNet-ov program vizualnog prepoznavanja ILSVRC objavljenom u srpnju 2015. godine. Softver je dizajniran za prepoznavanje lica i drugih uzoraka s ciljem automatske klasifikacije slika.

deep dream turato

Kada je program postao dostupan za javnu upotrebu, brojni korisnici softvera ostali su zaprepašteni činjenicom da bilo koji motiv, sliku ili prizor koju kompjuter pregledava u startu vidi kao mnoštvo psećih glava. Pseće oči, uši i njuške počele su se pojavljivati unutar neočekivanih halucinogenih slika i morfanih oblika. Pseće glave ulazile su u sve motive, dubinski se umnožavale bez obzira na to je li se na slici nalazila hrana, kuća, pejzaž ili neka naša draga osoba. Sličnost između motiva koji nastaju prilikom halucinacija uzrokovanog LSD-jem i psilocibinski induciranim halucinacijama upućuje nas na funkcionalnu sličnost između funkcioniranja i rada umjetno generiranih neuronskih mreža, algoritma kompjutera i određenih slojeva vizualnog korteksa u ljudskom mozgu.

Deep Dream zapravo radi i funkcionira slično procesima ljudskog mozga. Napredna neuronska mreža povezana je u seriju čipova, od kojih svaki igra ulogu neurona u našem mozgu. Čipovi su postavljeni na bazi podataka milijuna fotografija, te se neki od tih neurona pokreću u trenutku kada skeniraju određenu sliku te u njoj „vide“ nešto što jasno prepoznaju. Kada se mrežu informira nekom novom nepoznatom slikom, ona nastoji stvoriti smisao te nove slike u kontekstu onoga što već znade, prepoznaje, odnosno onoga što je već posjeduje u bogatoj banci slika i foto podataka.

Program Deep dream potiče svoj algoritam kako bi stvorio sliku onoga što „misli“ da vidi i vraća sliku ponovno u input na ponovno gledanje i doradu. To je kao da netko od vas traži da nacrtate ono što mislite da vidite u slici oblaka ili zvijezda na nebu, a odmah nakon tog prvog crtanja, pogledate crtež i tada ponovo nacrtate ono što sada mislite da vidite. Ovisno o predhodnom znanju, ovisno o iskustvu rezultati su ili prekrasne slike ili čudovišne noćne more. Nastaju slike koje se slikaju unutar sebe same, slažući i preklapajući motive koje nam se čini da vidimo. Slike se sklapaju od svih poznatih slika i motiva koje postoje u velikoj zbirci podataka – bazi podataka, bazi slika koje smo predhodno pohranili i precizno opisali.

Program Deep Dream koji je osnovni motor i pokretač rada Googleovog Image Neta, koji brojni korisnici pametnih telefona danas koriste, iniciran je strane računalnih znanstvenika na Stanfordu i Princetonu 2007. godine. Znanstvenici su u nekoliko godina od početka rada na programu izradili bazu podataka od 14 milijuna slika koje prikazuju konkretne ljude. Svake godine, ImageNet zapošljavao je 20 do 30 tisuća ljudi, studenata i freelancera na skupljanju slika. Također Image Net je organizirao test-kviz natjecanja gdje je tijekom 2012. godine zadatak bio prepoznavanje raznih životinja, dok je bonus zadatak bio „kvalitetna klasifikacija na 120 vrsta pasa“. Dakle, podaci koji su dani natjecateljskim timovima i koji su kasnije bili upotrebljeni za Deep Dream, imali su bazu punu psećih slika.

Razlog zašto i dan danas gotovo svaka slika Deep Dream-a sadrži mnoštvo psećih očiju, je banalna i trivijalna spoznaja da su psi najčešće fotografirana bića, te da u bazama podataka pasa i njihovih slika ima najviše. Drugim riječima, Googleov Deep Dream posvuda vidi pse jer je doslovce “treniran” da prvo što vidi – su psi svih vrsta i rasa. I danas kada Deep Dream počinje gledati bilo koju sliku, osobu ili motiv, on prvo vidi čovjekovog najboljeg prijatelja, psa. Bilo da smo u program za prepoznavanje stavili pizzu, pornografiju, ženu, kuću, katedralu, morsku pučinu, park ili šumu pseće oči, pseće njuške gledaju sa svih strana tražeći poznate i prepoznatljive motive. Kao i sa svim velikim otkrićima, jako jednostavno, samo na prvi pogled zabrinjavajuće nepoznato.

 

Roxanich Motovun Projekt

U podnožju drevnog grada Motovuna smjestio se stari, napušteni vinski podrum. Položen na raskrižju puteva, izgrađen na prijevoju koji povezuje vinograde s plodnom dolinom rijeke Mirne, stoljećima je bio nezaobilazno mjesto suživota, rada, svetkovina i specifičnih događaja posvećenih vinu. Stari gradski podrum služio je Istrijanima, Motovunjanima i brojnim poljoprivrednim zadrugama za prikupljanje uroda grožđa, preradu, skladištenje vina, pohranu i prodaju proizvoda od vinove loze.

Devedesetih godina prošloga stoljeća motovunska vinarija i stari podrum se privatiziraju te kroz proces pretvorbe prelaze iz agrarnog kooperativa u novo komunalno poduzeće. Proizvodnja ubrzo počinje opadati, a brojna privatna poduzeća započinju vlastitu proizvodnju orijentiranu na nove ekonomije, tehnologije i aktivno brendiranje “istarskog vina” kao lokalno prepoznatljivog i opće prihvaćenog proizvoda. Stari Motovunski podrum se zatvara, građevina ubrzano propada, a općinska uprava odlučuje se na prodaju svoje nekretnine.

Vinarija Roxanich, koja je svojom specifičnom tehnikom maceracije vina, tradicionalnom proizvodnjom i višegodišnjim odležavanjem vina u hrastovim bačvama, postala prepoznatljiv, specifičan istarski i regionalni proizvod, odlučuje proširiti svoju djelatnost. Vinarija Roxanich, ulazeći u ovo specifično područje agro-turizma, gradnjom novog vinskog podruma sa skladištem, prodajnim i degustacijskim prostorom te dopunjen smještajnim kapacitetima hotela s restoranom, polivalentnom dvoranom za različite programe i događanja, žele napraviti iskorak u novi Roxanich Motovun Projekt.

Odabir starog motovunskog podruma kao specifičnog mjesta za izgradnju novog vinskog centra ima za cilj širenje djelatnosti na turizam, kulturu i organizaciju raznih tematskih događanja vezanih uz filozofiju vina kao specifičnog načina života. Projekt Roxanich stoga nije samo obični vinski podrum ili hotel, nije isključivo gastro i enološki centar, već svojom organizacijom, programom i specifičnom arhitekturom uspostavlja Roxanich ideologiju. Roxanich Motovun Projekt postaje mjesto za razmjenu novih ideja, kreiranja novih stilova, prostor za događaje koji formuliraju narative i poruke koje Vinarija Roxanich nesebično dijeli sa svojim gostima.

gif_motovun

Roxanich Motovun Projekt sadrži brojne aktivnosti koje bi, u ne tako davnoj prošlosti, bile razasute na različitim mjestima općine Motovun te definirali različite namjene površina, uvjete građenja i programe korištenja. Roxanich Motovun Projekt nije samo gospodarska građevina, to nije isključivo proizvodni pogon, nije samo skladište, iako sve od ovih programa izravno sadrži. Roxanich Projekt nije klasična ugostiteljaka, agro-turistička ponuda, nije tematski hotel, predvidivi kulturno povijesni ambijent već specifičan prostorno-programski konstrukt, koji želi progovarati o novim stanjima i mogućnostima totalnog urbanizma Agro-Turist-Istra-Non-Stop.

Od poljoprivredne površine i vinograda preko prostora za proizvodnju, vrenje, starenje vina, preko prostora skladišta i arhive vina, prostora za degustaciju, izložbenog prostora, malog muzeja, preko prostora za dokolicu, bazena i wellnessa, do restorana, caffe bara, trgovine, polivalentne dvorane, trga za okupljanja, sve do soba smještenih unutar korpusu stare zgrade podruma, svjedočimo gusto programiranom organizmu. Ova višeznačna i hibridna struktura s jedne strane stapa se s topografijom brežuljaka, gradi se kroz konstrukciju puta koji spaja različite programe, te izrasta u novu strukturu razlomljene geometrije udomljujući pritom nove sadržaje restorana i apartmana.

UZDUŽNI-PRESJEK-TEKST 2

Roxanich Motovun Projekt je specifična i autohtona “strada di vino”, put turističkih nomada, staza istraživača gastro i eno ponude. Programi i ponuda Roxanich projekta složeni su unutar tematskog puta, staze koji se u neprekinutom loopu penje i spušta po obroncima motovinskog brežuljka. Put počinje u vinogradu, a završava na ulazu u hotel, na trasi stare ceste s benzinskom postajom koja spaja Motovun i Poreč. Programi se koriste direktnim prolaženjem, korištenjem, hodanjem po putu i upotrebom sadržaja Roxanich Motovun Projekta.

Programi i sadržaji složeni i preklopljeni unutar jasnog prostornog toka, precizno su skriptirani kroz niz slika i ambijenata. Zavisno od programa promjenjiva konstrukcija i različiti materijali neočekivano se slažu i prigodno oblikuju. Masivna betonska konstrukcija podruma, tamni prostori specifične vlage i temperature pogodni za starenje vina definiraju prostor jasnog karaktera nastalog u kombinaciji špilje i generične proizvodne hale. Prostori arhiva i skladišta vina koriste se i kao muzejsko galerijski prostor u kojem se programiraju i događaju kurirane izložbe i performansi, tematska okupljanja, degustacije, predavanja i edukacija vezana uz proizvodnju vina, podrumarstvo, vinogradarstvo, kulturu i umjetnost vina.

20170303-ROZANIC-SHEMA---Picture-#-2

Prostori hotela, restorana i polivalentne dvorana, koji se nalaze u postojećoj građevini, preuzimaju tradicionalne elemente arhitekture kao specifična motive mjesta, te u čitljivoj jukstapoziciji s implantiranim djelovima nove konstrukcije stvaraju neočekivane prostorne odnose. Roxanich Motovun Projekt krasi balansirani sukob različitih ambijenata uklopljenih u scenarij proizvodno-ugostiteljsko i kulturno-turističkog programa. Prostor koji svoj karakter crpi iz elemenata tradicionalne gradnje, kulture, te reverzibilnih elemenata mobilijara koji podržavaju različite programe i događaje. 

Roxanich Motovun Projekt je iskustvo koje se testira i osjeća direktnim korištenjem arhitekture, gastro i eno ponude, bivanjem i sudjelovanjem u ponuđenim aktivnostima koje ovo mjesto donosi i pruža. Arhitektura koju definiraju ambijenti i scene nastale na odabranoj memoriji, jasnoj viziji i otvorenoj ideologiji post-truth društava. Prostor i vrijeme koje definira specifičan lifestyle, otvoreni zeitgeist, bez trunke nostalgije i straha od budućnosti.