Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Sottsassov Krajolik i Kontejner

Arhitektura na različite načine i kroz brojne medije kontinuirano tumači, definira i programira specifičan odnos geometrije prirodnog i artificijelnog, redefinirajući pritom zatečeno te prilagođavajući elemente novog prostornog sloja. Apstraktni raster, matrica i struktura od kojih u prirodi i arhitekturi sve počinje, spoznaju se, tumače i definiraju kroz konkretan i jasan projekt. Kontinuirana i beskonačna matrica postojećeg i novo uvedeni sloj, putem jasnog projekta prerasta u arhitekturu mjesta.

Elementi zatečenog krajolika s jedne strane te prethodno osmišljeni, gotovi elementi, s druge strane, kao autonomni, atestirani i potpuno energetski održivi sklopovi, čine osnovne dionike, aktere i aparate sustava na kojim arhitektura i njezina ostvarenja počivaju. Projekti “Design Metaphors” i “Mobile and Flexible Environment Module”, arhitekta Ettore Sottsassa Jr. iz 1972. godine predstavljaju i jasno tumače ova dva autonomna pristupa, djelovanja i rada kroz arhitekturu.

“Design Metaphors” je slijed fotografija, točnije prostornih projekata, koje je Ettore Sottsass Jr. snimao i sakupljao tijekom svojih putovanja španjolskim teritorijem i Pirinejima. Te njegove ‘Metafore’ su privremeni land-art projekti, privremene arhitektonske konstrukcije nastale u krajoliku, izrađene od skromnih i krhkih stvari i predmeta, komada žice, drveta, vrpci, lišća, kamenja i(li) dijelova odjeće, koji se jasno i precizno odnose na nesigurnoj prirodi pejzaža. Sottsass ostavlja diskretne znakove u krajoliku , gotovo pa nevidljive tragove , on zapravo gradi stvarnu arhitekturu ili neku vrstu prostorne metafore arhitektonskog projektiranja.

Tijekom 1972. godine Sottsass započinje s postavljenjem pitanja uloge i odgovornosti arhitekta u suvremenoj industrijskoj kulturi. Njegove prostorne intervencije i projekti kontejnera za domaćinstva globalnog svijeta izražavaju snažnu potrebu i jasan stav za vraćanje arhitekture njezinim počecima. Projektiranim Metaforama, tim jasnim prostornim instalacijama, zgradama u pejzažu, ažurira se i predstavlja neka vrsta univerzalnog i apstraktnog studija arhitektonskog jezika. Sottsass svojim instalacijama pokušava ispitati i predstaviti odnos između pojedinca i fizičkog okruženja. Kuće bez zidova i stropova, vrata koja gledaju na vakuum, prostori bez dna etaže, kreveti u kojima se ne može spavati, i mnogi drugi predmeti koji stavljaju čovjeka kao gledatelja pred pravim smislom vlastitog postojanja i njegove sudbine.

Design Metaphors, prema riječima Ettore Sottsassa, predstavljaju i čine filozofsku igru, jasnu izjavu o arhitektonskoj politici, ali i svojevrstan obred vjere. Design Metaphors se nalaze negdje između potpunog angažmana i jasne izdvojenosti: “Osjećao sam duboku potrebu za posjetu samotnim mjestima, planinama te ponovnim uspostavljanjem fizičkog odnosa s univerzalnim, koje je jedino okruženje koje, upravo zato što se ne može mjeriti i predvidivo kontrolirati, možemo pokušati razumjeti” (E.S.jr.)

U svom drugom projektu, kao jasnom odgovoru na potrebe i zahtjeve dizajna u suvremenom domaćinstvu, tijekom 1972. godine, Ettore Sottsass zamišlja, crta, projektira i izvodi “Mobile and Flexible Environment Module”. U projektu zamišlja i kreira domaće, kućansko okruženje, koje se sastoji od umreženog sustava jednakih, sivih, plastičnih kontejnera. Svaka od ovih prostornih jedinica, odnosno kapsula, opremljena je s malim kotačima i plastičnim kabelima za uzajamno održivo energetsko i funkcionalno povezivanje. Svaki prostorni spremnik slijedi jednu od kućanskih funkcija: štednjak za kuhanje, hladnjak, ormar, tuš kabinu, audio-video jukebox, biblioteku, stol i čitaonicu. Oni predstavljaju katalog različitih mogućnosti, gotovih elemenata, unutar kojih svatko može prema vlastitoj kulturi, odabiru i prostoj volji, izabrati, ali i jasno organizirati njihovo grupiranje, skupljanje, razdvajanje uklanjanje, stvarajući jasan pojedinačni ili kolektivni doživljaj specifičnog prostora za život.

Ovi kontejneri nisu samo spremnici, nositelji sadržaja i specifične funkcije, oni se mogu slobodno grupirati ili rastavljati, ali jednako tako jednostavno i otvoreno mogu preuzimati, stvarati jasne i kontinuirane konfiguracije. Ovi kontejneri mogu putovati kroz prostor poput kakve dugačke zmije, biti ukočeni i nedvosmisleni kao zidovi, stvarati transparentne ili zatvorene ambijente. Oni mogu jasno kreirati i omogućavati uske ili duboke, široke ili plitke, otvorene ili zatvorene, kratke ili dugačke zone i područja, stvarajući tako nova okruženja, specifična mjesta. Sottsassovi kontejneri privlače i generiraju tako scenu i prostorni okvir za komediju, farsu, operu ili dramu stvarnog života, ali tijekom 1973. godine postaju idealna scenografija filma i dobro posjećene kazališne predstave.

“Mobile and Flexible Environment Module” je projekt koji gotovo pa predstavlja logiku uvijek zavodljivog, kao i tada, tako i danas, uvijek intrigantnog anti-komercijalnog fenomena. On se jasno ogleda u izgradnji domaćeg prostora u kojem pojedinac ne podvrgava jasnoj i nedvosmislenoj pristranosti “posjedovanja” predmeta. Funkcije života su poput at-hoc instalacije, elementi i prostori gdje svatko može jednostavno izabrati, koristiti i djelovati unutar programa i namjene kuće onako kako on osjeća za potrebnim i funkcionalnim.

Projekt “Design Metaphors” i “Mobile and Flexible Environment Module” pokreću i jasno impliciraju kritiku suvremenih gradova i malograđanske kuće, te kuhinje kao njezinog glavnog centra. Svaki od ovih projekata zapravo potiče univerzalne ideale emancipiranja pojedinca u prostoru, oslobođenog od svakodnevnih rutina, otvarajući mogućnosti i događanja u potpuno drugačijem okruženju. Akcija i mjesto u matrici i krajoliku beskonačne prirode i društva.

Kučanovo Pravo Na Kvart, Neboder I Dom

Postoje arhitekti čije zamisli, građevine i projekti izazivaju stanja poticajne kontradikcije. S jedne strane njihova arhitektura ne može biti ostvarena i tumačena izvan vremena i prostora u kojem nastaje, ali promatrana s druge strane, njihova djela mogu biti silno inspirativna te snažno utjecati na promišljanje suvremenosti. Taj slučaj, stanje arhitekture i specifičan fenomen, odnosi se na većinu zamisli i kuća arhitekta Ninoslava Kučana.

Počevši od projekta sa Vladimirom Turinom, legendarnog polivalentnog plivališta, hotela i parka na riječkoj Delti, preko shopping centra u staroj jezgri grada, kuća kao aparata društva i naprednih telekomunikacijskih uređaja, do stanova i nebodera kao velikih gradova namijenjenih životu i slobodnom vremenu radnika i stanovnika brzorastućeg grada, svaka od ovih arhitektonskih tipologija, preciznih zamisli predstavljaju način života i promišljanje davno napuštenog sustava i prošlog vremena.

Stambeno naselje Krnjevo i veliki stambeni neboder Vulkan koje danas predstavljam, projektirani su i zamišljani unutar sustava socijalnog stanovanja, radničkog samoupravljanja, stambenih interesnih zajednica SIZ, ali i vremena koje je jasno planiralo i sprovodilo odluke o razvoju grada te brinulo o njegovoj slici, kroz danas povijesnu disciplinu urbanizma i arhitekture, kakvu je u današnje vrijeme dosta teško zamisliti, te gotovo pa nemoguće sustavno sprovesti.

Rad na projektima za stambeno naselje Krnjevo i promišljanje novog stambenog tornja Ninoslav Kučan započinje 1971. godine prvonagrađenim radom na urbanističkom natječaju za novu stambenu zonu na zapadnom dijelu grada Rijeke. Na Krnjevu se postavljaju osnovne ideje i program “Usmjerene Stambena Izgradnje” iz 70-tih godina, kojima su se ubrzano rješavali problemi nedostatka stanova u Rijeci, čije je gospodarstvo kontinuirano registriralo porast potrebe za radnicima te izgradnju niza novih naselja visoke gustoće. Unutar jasnih parametara programa Kučan traži optimalna rješenja koja će iskoristiti sve prednosti kolektivnog stanovanja velike visine i visoke gustoće, na uštrb tada već početnih kritika i evidentiranih nepovoljnih karakteristika.

Njegov projekt s nizom tornjeva smještava danas nezamislivu brojku od 18.535 novih stanovnika u 10 nizova visine do 25 etaža, s centrom naselja u južnom dijelu, svim potrebnim pratećim sadržajima i infrastrukturom. Položaj zgrada na strmoj južnoj padini određen je jasnim praćenjem slojnica terena te njihovim izmicanjem u svrhu iskorištavanja osunčanja i pogleda prema Riječkom zaljevu. Prizemlja stambenih tornjeva realizacija su ideje o stambenoj pješačkoj ulici s javnim sadržajima, trgovinama i uslugama, okružene bogatim pješačkim površinama, koje prvenstveno imaju ulogu socijalne integracije svih stanovnika ovog novog kvarta. Stambene etaže tornjeva koncipirane su kao nizovi jednostavnih lamela, upravo da bi odgovarale principima fleksibilnosti i varijabilnosti, anticipaciji promjenjivih potreba korisnika.

Taj niz varijacija pokazuje mogućnost da se zgrada tokom izgradnje mijenja, u vremenu kada se još ne zna kome je namjenjana, ali i kada primi prve korisnike, građevina se prilagođuje upravo njihovim novim i ponekad neočekivanim potrebama. Projektom nebodera ostvareno je jasno shematizirano zoniranje s dijelovima stroge definiranosti, fleksibilnih margina i prostora slobodne interpretacije stanovanja unutar koje su ugradbom i izostavljanjem pregradnih stijena omogućene varijacije u ležajnim kapacitetima stana, od jedne do čak sedam osoba, strukturi i organizaciji različitog života u stanu.

Iako je konkretan projekt stambenih tornjeva u nizu Krnjava iznenada zaustavljen, ideje, koncept i rad na fleksibilnim stanovima Kučan izvodi na istočnom dijelu grada, na prostoru između remontnog brodogradilišta Viktor Lenac te rezidencijalne zone i gradskih plaža na Pećinama. Stambeni toranj Vulkan, namijenjen radnicima obližnje tvornice za lijevanje i obradu metala, ubrzo je izveden te su brojne porodice novih došljaka u Rijeku pronašle svoj novi, fleksibilan i dobro projektirani stan. Poput kakvog samoupravnog “Malevičevskog Arhitektona” toranj se stepenasto uvija i raste od velike baze do krovne terase. Otvara poglede na more, oblikuje istočni ulaz u lučki grad, oblikuje jasnu sliku stanovanja i društva kojeg predstavlja.

Nakon izvedbe Vulkanova tornja Kučan se kroz razna idejna rješenja od 1973. do 1975. godine vraća na projekt Krnjevo. Političke i upravne strukture u Samoupravnoj Interesnoj Zajednici za društveno usmjerenu stambenu izgradnju donose odluku o reduciranju visine stambenih zgrada i odluku o izradi novog projekta za naselje Krnjevo. Nakon provedbe detaljnog urbanističkog plana smanjene su visine tornjeva na samo 9 nadzemnih etaža te je pred arhitektom Kučanom novi izazov. Nova je to mogućnost za realizaciju velikog broja stanova, ali u ovom slučaju manje katnosti, na izduženim parcelama i konceptu naselja s unutarnjom ulicom. Tako nastaje stambena zgrada kao svojevrsni “položeni toranj”, izduženi kvart, sa stanovima okrenutim moru i unutarnjoj vrevi stambenog susjedstva.

Centralni element novog naselja Krnjevo je ulica, stambena ulica koja riješava problem dječje zaštite, dnevne opskrbe, problem društvene participacije u društvenim organizacijama, najnužnijih obrtničkih servisa, “da ima “samoposluživanje, ugostiteljske lokale” i druge usluge. Kako navodi Ervin Dubrović u monografiji Ninoslava Kučana, unutrašnja je ulica kompleksa isključivo pješačka a, iako je javna, zamišljena je prije svega da “omogući zajednički život svojih stanovnika”, da ljudi “ne moraju bježati iz spavaonica, već u svojoj sredini mogu biti društveno aktivni”. Takav je pristup Kučan u svojim tekstovima i javnim nastupima prezentacije projekta nazvao “humanizacijom življenja”.

Kučan je u projektu Krnjevo spontano osjetio i sakrivani problem “osamljenika”, individua koje također žive i stanuju, društvenih kategorija koje ne ulaze u vidokrug socijalističkih stambenih planera, usmjerenih ka rješavanju prioriteta dugih stambenih lista čekanja. Stan se tada dobiva ispunjavanjem kriterija koji pogoduje jedino zbrinjavanju obitelji kao “osnovnih jedinica” stanovanja. Kučan i “ostale”, mlade i stare, hoće uključiti u svoje urbane zajednice, u kojima osmišljava prostorno iznijansiran niz stambenih jedinica, od garsonijera do velikih stanova. Sastavio je svojevrsnu zbirku stanova i s njom obilazio riječka poduzeća, poput 3. maja, Luke i Jugolinije, objašnjavajući radnicima kvalitetu svoga prijedloga stanovanja na Krnjevu.

Na kraju, najbolji opis ozračja davno prošlog vremena, ali i otvorenog potencijala u kojem projekt nastaje su Kučanove riječi : “Inzistiram na tome da prizemni stanovi budu najkvalitetniji. Poklonio sam im vrt s vlastitom ogradom. Istina, vrt je malen, ima širinu stana i pet metara u dubinu, ali može biti ozelenjen, stanar ima terasu, ima, ako hoćete, kamo smjestiti ležaljku, ima, na neki način, mogućnost produženja svog dnevnog boravka sadeći cvijeće, ili mrkvu!”

Zahvaljujem Vjeri i Mari Kučan na slikama i tekstovima o svome suprugu, tati i vjernom suradniku u projektiranju.

Novi Pogledi i Fotografije Mishke Hennera

Kada je prije deset godina Google predstavio svoj besplatni servis preglednika satelitskih snimaka zemaljske kugle, pogled na naš planet, ranije dostupan samo astronautima, tajnim službama i kartografima, iznenada je postao dostupan svima koji imaju pristup internetu. Novi vidici, neočekivani pogledi, svježe perspektive i fotografije stvorene ovim novim, sada potpuno otvorenim alatom, nisu svugdje dobro prihvaćeni.

Vlade nekih zemalja odjednom su postale zabrinute zbog otvorene mogućnosti sagledavanja i praćenja političkih, ekonomskih i vojnih potencijala svojih teritorija. Skriveni resursi i brižljivo projektirana mjesta tajnih lokacija svojim bi otkrivanjem, prema njihovom mišljenju, znatno utjecali na nacionalnu sigurnost zemlje. Odlučeno je da se takova područja grafički cenzuriraju te se ovaj specifičan oblik prikrivanja nastavlja sve do danas. Tehnike cenzure i načini prikrivanja važnih mjesta razlikuju se od države do države, te uključuju metode kloniranja, kopiranja uzorka okolnog terena ili zelenila, zamućivanja i pikselizaciju dijela slike s mjestom i područjem od pojačanog interesa.

Ova specifična metoda grafičke cenzure, ali i beskrajne nove mogućnosti korištenja fotografija s Google Maps i GoogleStreet među prvima je evidentirao te svima otvoreno prikazao britanski umjetnik i fotograf Mishka Henner. U njegovoj kolekciji iz 2011. godine, pod nazivom Dutch Landscapes, jasno je prikazano da je jedna od najkonzervativnijih vlada po pitanju cenzure dostupnih podataka te najglasnija zemlja u promicanju novog oblika cenzure na Google Maps zapravo Nizozemska.

Nizozemska metoda cenzure Google Maps poznata je i prepoznatljiva po svojoj specifičnoj stilskoj intervenciji i upotrebi “boldanog” piksela, multi-koloriranog poligona podatnog za multipliciranje i slaganje preko slike željenog mjesta. Ova metoda cenzure više je od standardne tehnike skrivanja poznata je i u drugim zemljama globalnog svijeta. Rezultat ove brižljivo projektirane grafičke metode je slika novog digitalnog krajolika. Svjedočimo novim oblicima i strukturama u prirodi povremeno isprekidanih oštrim i nepravilnim oblicima raznobojnih poligona položenih između tajnih mjesta ruralnih i urbanih sredina koja ih okružuju.

Ono što je specifično i veoma poučno u radu Mishke Hennera je podatak da u njegovom slučaju fotografiranje ne podrazumijeva snimanje vlastite slike. Uloga fotografa je samo precizno i minuciozno traženje, selektiranje i skupljanje fotografija te njihovo kreativno slaganje u začudne kolaže snažnih poruka i osobite vjerodostojnosti. Trebalo je nekoliko godina da Mishka Henner izvede niz izložbi i objavi nekoliko knjigu te stvori golemu zbirku sabranih pogleda na suvremene teritorije globalnog svijeta.

Gledano iz daleka, gledajući iz bliza, hodajući slikama Google Street Viewa, u radovima Mishke Hennera rezultat je nova slika, drugačiji pogled, novi specifičan krajolik, priroda i okoliš različiti od bilo kojeg drugog. Pred nama je digitalizirani krajolik i njegova projektirana slika, kojom tražimo nove mjesta i prizore. S jedne strane tražimo mjesta, ali pratimo događaje i akciju u prostoru, pa tako i prostitutke u potrazi za svojim klijentima, kao u slučaju Hennerovog projekta “No Mans Land”.

 

Na drugoj strani svjedočimo slikama prirode i infrastrukture, ali i neuobičajenog načina korištenju teritorija otkrivenog ovim novim digitalnim okom, otvorenim alatom za istraživanja, manipulacije, ali i zloupotrebe. Ove slike nove prirode nose više od potrebe za gledanjem fizičkog krajolika, one su jasno projektirane za nove poglede, spoznaju, stvaranje nove mogućnosti projektiranja i kontrole teritorija, ali i za borbu protiv vrlo stvarne i stalne potrošačke prijetnje.

Mishka Henner u svojim radovima posljednjih godina ide mnogo dalje u analiziranju, skupljanju i kreiranju novih fotografija. Na temelju prikupljanja i posredovanja javno dostupnih slika dobivenih putem interneta, satelita i televizije, njegova praksa prisvajanja gotovih motiva i fotografija istražuje upotrebu i vrijednost fotografije i njezin odnos sa suvremenim iskustvom stvarnog. Poput fotografskog Marcela Duchampa koji je od običnih, svakodnevnih i generičkih predmeta masovne upotrebe stvarao novi svijet, jednako tako i ove fotografije okidane i kreirane putem robota, slažu se u nove neočekivane odnose, pričaju skrivene priče, šalju nove poruke i otvaraju drugačije prostorne ambijente spremne za nove zaključke i postavke.

U recentnoj seriji fotografija Mishke Hennera pod nazivom “Oil Fields” i “Feedlots”, veliki prizori, kolosalne slike obješene na zidove galerija, kao da podsjećaju na davna vremena i ogromna platna apstraktnog ekspresionizma te oslikavaju krajolike isklesane i formirane svima poznatom, ali rijetko prikazivanom industrijom. Slike prikazuju satelitske fotografije naftnih crpilišta i ogromna tovilišta za goveda, mjesta crpljenja resursa, rasta i klanja tisuća krava, rasprostranjenih širom Amerike, od Kansasa, preko Texasa do Californie.

Za Hennera, ove dvije uvijek aktualne i otvorene teme proizvodnje, potrošnje i konzumerizma usko su povezane, ali ne samo i isključivo, kao u ovom slučaju, vizualno. On ističe da gnojiva i aditivi koji se koristite za rast kukuruza kojim se hrani stoka na tovilištima (na tim prostranim ograđenim klasterima gdje krava može doći do svoje veličine i težine zrele za klanje četiri puta brže od prirodne stope) te kemikalije koje se koriste za razgradnju tekućina u ogromnim jezerima nastalim iz mješavina vode životinjskog izmeta, hrane, krvi i razgrađivača, proizlaze iz iste sirove nafte, glavnog pogonskog goriva modernog doba.

Ovaj, nekima čudan, nekima gotovo pa distopijski prikaz naše svakodnevice, jasno i ciljano završava na naslovnici novog broja “Artforuma” s tekstom uvijek radoznalog Rem Koolhaasa, i sigurno nam govori o novim mogućnostima i izazovima digitaliziranog krajolika. Google, njegovi sateliti i nadzorne kamere, te njegova već desetak godina potpuno slobodna i upotrebljiva platforma pogonjena paklenom kombinacijom medija i neograničenog kapitala, stvara nove mogućnosti, ali i nameće otvorena pitanja kontrole, utjecaja nad krajolikom, nove načine projektiranja, upotrebe, trženja i raspolaganja globalnim teritorijem.