Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Arhitektura Atletske Estetike

Brojni umjetnici, dizajneri i arhitekti danonoćno preplavljuju internet različitim sadržajima. Tumblri, portali i društvene mreže non-stop se pune i ažuriraju novim sadržajem. Projekti, kuće, prostorne instalacije, namještaj, brojni događaji… sve to kontinuirano traži, priziva i mami novu publiku. Razlog ovoj općoj poplavi leži u besplatnoj, otvorenoj i beskonačnoj mogućnosti objavljivanja slobodnih i otvorenih sadržaja. Uslijed tako postavljenih odnosa možemo otvoreno i jasno reći; naš rad je nemoguć, on zapravo i ne postoji bez kontinuiranog izlaganja i objave.

Jednako kao što su se drastično promijenili uvjeti prisutnosti i prikazivanja rada, temeljito su se promijenili pogledi i pažnja naše publike. Paralelno pojavljivanje, egzistiranje i pregledavanje više priloga na zaslonu tableta ili kompjutora ne fiksira samo jedan ažurirani status, jednu sliku, jednu informaciju o projektu. Gledatelji i publika lete sa sadržaja na sadržaj. Razlog tome je velik broj paralelnih priloga i veličina sučelja koja, ako sadrži više od 140 znakova, većini predstavlja opterećenje za čitanje.

 

U slučajevima poput Tumblra i Facebooka informacije se konstantno gomilaju, te u svakom novom protoku gledatelja i njihovih komentara gotovo pa automatski se suština projekta ili vijesti stavlja na dno “podatkovnog bunara”. Vijest brzo stari, podatak koji je u jednom trenu i danas bio važan, već nestaje. Sutra ga jednostavno nitko više ne vadi iz dubokog i nepreglednog blata informacija. Za održavanje jasnog i prijeko potrebnog općeg pregleda stvari i događaja nužnog za stvaranje specifičnog uzorka, moramo njegovati kulturu i sposobnost preciznog “rasporeda ravnodušnosti”. Biti precizno ravnodušan je stanje stalnog vjerovanja da je svaka stvar jednako važna kao i bilo koja druga, te da ima potencijal velike i silno važne stvari.

Brzina i kulturni sindrom “what’s next” mijenjaju u temeljima sustav rada, gledanja, praćenja i vrednovanja stvari u umjetnosti i arhitekturi. Početak ovog nezaustavljivog procesa potaknut je već davno kroz Duchampov ready-made, kao jasne refleksije početka masovne proizvodnje, te Warhol-ovske celebrity kulture “svatko je zvijezda”. Postavljanjem svima dostupne i otvorene medijske mreže umjetnički čin i njegov produkt dovedeni su u potpuno drugačiju poziciju, te se nedvosmisleno mijenja njeno povijesno značenje. Svjedočimo trenutku u kojem umjetnički sadržaj, arhitektura i njezina poruka,, koja je stoljećima težila idealu i remek djelu, dosegla svoju punu i potpunu antitezu.

 

Umjetnici, dizajneri i arhitekt postaju kulturni producenti koji spajaju rad i kontemplativnu energiju projekta kroz neposrednu, masovnu i ubrzanu proizvodnju vijesti i događaja. Također, važno je napomenuti da sve objave na internetu definiraju nedvosmisleno stanje kompetitivne on-line pozornosti, gusto preklopljene i ispremrežene kroz šumu podataka i projekata. Da bi dobio potrebnu, željenu i vrednovanu gledanost i odobravanje svog rada, umjetnik arhitekt i dizajner radi i mukotrpno vježba, “bilda” poput kakvog atlete svoje postove i radove. Ovakav fenomen, metodu rada i samog radnika mladi umjetnik Brad Troemel naziva Atletskim Estetičarem.

 

 

Atletska Estetika je nusproizvod umjetnosti, stanje novog posredovanog okruženja. Svi smo mi, svatko na svoj način, natjecatelji za online pozornost usred ogromne količine informacija. Korištenjem društvenih mreža i  medija pojam “rada” iz serije izoliranih projekata i idealnih umjetničkih djela, pretvoren je u stalno emitiranje, non-stop prisutnost umjetničkog identiteta, prepoznatljivog, često zloupotrebljavanog, ali svima poznatog kao jedinstvenog branda. Ono što je umjetnik jednom davno postizao izradom slike, izgradnjom kuće, izvedbom performancea kao potpuno samostalnog artefakta, sada se postiže tijekom i uzastopnom samo-komodifikacijom, pretvaranjem sebe samog u proizvod masovne potrošnje.

 

Uspostavljen je novi način prepoznavanja uzorka. Mi više ne možemo graditi kuću po kuću, strpljivo slikati sliku po sliku, pisati tekst po tekst, ići sporo korak po korak, jer instant komunikacija osigurava da svi čimbenici okoliša i iskustva koegzistiraju u stanju aktivne istovremene on-line međuigre. Ideja pamćenja slika i pojmova iz povijesti umjetnosti i arhitekture koje pokazuju i reprezentiraju majstorstvo kanona sada i s ove današnje perspektive čini nam se kao čudan podsjetnik na vrijeme kada su radovi puno više značili od samog tekućeg odnosa između njih samih.

U našem svijetu arhitekture i dizajna Designboom ili Dezeen najbolji su primjer Atletsko-Estetskog pristupa, svojevrsnog novog kustoskog pristupa arhitekturi i dizajnu. Njihove Facebook stranice i web portali dnevno postavljaju 10-ak novih primjera iz područja arhitekture, umjetnosti i dizajna. Tipova rada koji se objavljuju pridržava bez posebnog formalnog ili konceptualnog interesa, u rasponu od obiteljskih kuća, tenisica, stolica, automobila, pa sve do skulptura suvremene umjetnosti. Dnevno izlijevanje sadržaja obara tradicionalno razumijevanje kustoske prakse selekcije, arbitraže te ne pruža sažet izbor. Poput ostalih esteta-atleta, oni postaju veletrgovci sadržaja, dozvoljavajući svojim Facebook prijateljima odabrati put i baviti sa slikama koje smatraju najrelevantnijim, pojačavajući svakodnevno svoju predanost dijeljenja, bez obzira je li materijal popularan ili nema mnogo znakova odobravanja.

 

Ovo društveno-medijski inducirano natjecanje nije bez svojih kritičara i klevetnika. Medijski teoretičar Geert Lovink nedavno je za Adbusters izjavio kako se danas psihopatologija otkriva sve jasnije kao socijalna epidemija. Preciznije rečeno, ona je društveno-komunikacijska bolest suvremenog trenutka. Ako želite preživjeti morate svakodnevno biti konkurentni, a ako želite biti konkurentni, morate biti povezani, primati i obrađivati kontinuirano ogromnu i rastuću količinu vijesti i podataka. To izaziva kontinuirani stres, radikalno smanjenje vremena raspoloživog za efektivnost. Ako ovu analizu primijenimo na internet, društvene mreže i cyberspace, vidimo dva značajna i evidentna pokreta – širenje skladištenja i spremanja podataka i kompresiju vremena – online život i posao postaju intenzivno stresni, šizofreno nepredvidivi.

Na kraju, možemo krenuti ka nekoj vrsti zaključka. Prije toga, promislimo i zapitajmo se. S obzirom na našu osnovnu djelatnost arhitekata, umjetnika i dizajnera, te u odnosu na naše apsolutno opipljivo i realno gospodarsko i tržišno okruženje u kojem se svakodnevno veoma tjelesno nalazimo neovisno od virtualnog svijeta, koja je jasna i nedvosmislena korist od svega toga?

 

Pozornost koja je stečena u novim medijima može utjecati na prodaju više manje klasičnih, tradicionalnih, ali većini slučajeva veoma oskudnih dobara i usluga. Neke od njih poznate su svima, te ih jasno i nedvosmisleno prepoznajemo zavisno od struke kojom se bavimo, kao edukaciju, plaćenu reklamu ili predavanje, izložbu, koncert ili knjigu. Samo mali broj arhitekata ili dizajnera dobit će temeljem virtualne priznatosti konkretan, nedvosmislen i jasan projekt. Naš rad kao Estete-Atlete postaje zapravo neodvojiv od teatra kontinuiranog rada kao načina života, jedine prave i otvorene mogućnosti. Ako je oduvijek tražena i rijetko pronađena vrijednost remek-djela u njegovoj bezvremenosti i materijalnoj specifičnosti, Estet-Atletova ambicija je da on i njegovo djelo postoji najpotpunije u ograničenom vremenu i beskrajnom prostoru gledanosti, tisućama lajkova kojim se može uvijek hvaliti.

 

 

 

 

Kuća Kao Toolbox Mašte

O kući maštamo. O kući pragmatično kalkuliramo. Kuću s vremenom razgrađujemo, dograđujemo, mijenjamo, opušteno i strastveno živimo. Kuću gradimo uspomenama, čežnjama i ambicijama. Kuća je potreba. Kuća je egzistencijalni okvir. Kuća je atmosfera i emocija. Kuću mislimo geometrijom, analiziramo brojevima. Poput filma, kuća ima scenarij po kojem se slaže i živi. Kuća može postati mit. Kuća je intimna, zatvorena i skrivena. Kuća se otvara, pokazuje i reprezentira. Kuća je višeslojno kontradiktorna.

Maštati o kući je najbolje kroz otvorenu igru. Igra se ogleda u projektu, a mašta osjeća boravkom u kući. Igrati se i maštati kuću možemo od ranog djetinjstva, do duboke starosti. Igra kuće postavljena je na mnoštvu platoa otvorenih mogućnosti, prepuna opasnosti, neizvjesnosti, strasti i veselja. Pragmatično kalkuliranje tijekom igre daje osjećaj sigurnosti, pregled mogućnosti te bistri pogled na stvari i aktere. Pragmatičnost kuće ne isključuje niti garantira njezinu visoku vrijednost, ona se samo podrazumijeva. Pragmatičnost se hrani maštom. Mašta najbolje raste u pukotinama pragme.

 

Kuća je poput kutije za alat. Kuća je poput precizno organizirane i atestirane police u auto radionici. Kuća je nalik dječjoj igrački, kutiji za lutke ili plastične vojnike. Kuća je čarobna kutija za bombone, slatkiše, lizalice i bižuteriju. Kuća je kutija s priborom za društvene igre, igre na sreću, crtanje i slikanje. Kuća je stara kutija za kekse u kojoj skrivamo slike, tajna pisma i drage poruke. U slučaju nesreće kuća je kutija za prvu pomoć, ona može interventno i brzo liječiti. Prepuna polica i kutija s raznim medikamentima, tabletica raznih boja i načina djelovanja, kuća često ima i placebo-efekt.

Kuća je arhiv. Kuća je složena kao precizno organizirano skladište ili depo. Kuća čuva uspomene, rađa nove, ali i priziva stare, zaboravljene slike. Kuća asocira. Kuća je otvorena i pregledana memorija, matična ploča s precizno organiziranim komponentama. Kuća je složena baza podataka, podloga za nove projekte i akcije. Neki dijelovi arhive prazne se i bacaju, a na upražnjena mjesta dolaze novi. Sobe i prostorije kuće su povezane, lako dostupne i uvijek drugačije organizirane police i pretinci. Zavisno o organizaciji i namjeni arhiva, igračke ili kutije za alat, kuća služi, kuća je služena jasnom idejom i obrascem korištenja. Kuća korištenjem šalje poruke.

 

Prema potrebi i kuću i kutiju zatvaramo nesalomljivim čelični lokotom. Ključ čuvamo i dajemo samo odabranima. Kroz pukotine, otvore, prozore (kutije ili kuće) naziru se njezini dijelovi, stvari i predmeti. Kuća, kao svaka kutija za lutke i nakit, plijeni radoznalošću prema sadržaju kojeg skriva. Na zidovima kuće, na stranicama kutije, ostavljamo tragove akcije i igre, naziremo obrise pohranjenih predmeta, osjećamo teksture materijala dragih nam predmeta. Mekani, podatni, rastezljivi, sjajni i dragi komadi izlaze, i obavijaju opnu kuće. Ponekad kutiju izrezujemo, prilagođavamo dragom predmetu, nagrizamo, bušimo i lomimo strukturu. Kutija, iako je u većini slučajeva izvedena iz kvalitetnog i laganog aluminija, pobojana je u sijanu i dobro prianjajuću boju. Kutiju je, kao i Kuću, poželjno bojati jarko crveno.

Ovaj tekst inspiriran je natječajnim radom kojeg je organizirao i proveo tijekom 1981. godine časopis AD [Architectural Design] na temu suvremene kuće za lutke, Doll’s Houses. U broju  nº46, 1983. godine objavljeni su svi radovi, uključivo i ovaj naročito mi inspirativan rad, tada dolazećeg arhitekta, mladog Jean Nouvela iz Francuske.

Komformistični Uredi Progresivne Infrastrukture

Kad je jednog hladnog jutra 1952. godine u Stockholmu izgorio gigantski telefonski toranj, poznat kao “Telephone palace”, uviđaj policije na zgarištu građevine utvrdio je da su uzrok požara bila iskrenja starih električnih instalacija. Uslijed dotrajalosti građevine, vremešna elektro oprema zapalila je dijelove drvene konstrukcije s historicističkim štukaturama postavljenim na podlozi od suhe trstike. Bogato dekorirane drvene sobe i furnirane obloge glavne operaterske dvorane bile su idealna potpala katastrofalnog požara.

“Telephone Palace” sagrađen je davne 1887. godine, te je tijekom 19. stoljeća sa svojih 7.000 aktivnih linija bio najveća svjetska telefonska centrala. Najmarkantniji element ove progresivne infrastrukture bio je njezin rešetkasti čelični toranj. Kako u samom početku razvoja telefonije tehnologija kabliranja nije podrazumijevala njihovo podzemno vođenje, spajanje korisnika i centrale izvedeno je direktnim linijama u gusto isprepletenoj zračnoj mreži. Svaki telefon u gradu Stockholmu bio je direktno spojen tankom pocinčanom žicom postavljenom i napetom na stupove i krovove kuća. “Telephone Palace” sa svojih 50 metara visine postavljen i izgrađen u samom centru grada radijalno je pružao svoja žičana ticala, precizno vodeći telefonsku liniju do svakog aparata.

Nebo iznad glavnog grada Švedske tih je godina kasnog 19. stoljeća bilo potpuno iscrtano gustom žičanom mrežom. Zimi bi zamrznuti kabeli, prepuni siga i srebrnkastog leda, visili i sjajili poput gelemog božićnog drveta. U podnožju čelične rešetke, u prostoru podruma nalazio se golemi parni kotao, glavni motor kojim je grijana građevina, i pogonjeni agregati za proizvodnju električne energije. Centralna telefonska dvorana, radni prostor brojnih operatora, bio je smješten na trećem katu, te je svojom površinom zauzimao cijelu površinu zgrade smještene između dvije ulice. Osim velike dvorane, tu su se nalazili bogato opremljeni i drvom obloženi uredi za uprave i menadžment,  uredi i agencija za inženjering, laboratorij, te prateći prostori za telefonske operatere.

Danas, kada malo bolje i preciznije pregledamo fotografije zgarišta, proanaliziramo nagorjelu drvenu potkonstrukciju i štukature, te pažljivijim promatranjem povijesnih fotografija velike telefonske dvorane i ureda, dolazimo do zaključka kako je većina poslovnog prostora bogato i dekorativno uređena. Historicistički elementi Interieura, klasične dekoracije, drveni masivni namještaj, klasicistička rasvjeta neodoljivo nam sugerira drugačiji duh mjesta od samog telefonskog tornja. Progresivnost infrastrukture tornja i njegove složene mreže iznad krovova grada sa jedne strane, te mogli bi reći malograđanski duh dvorana i pratećih ureda s druge strane, pokazuje snažan procjep u percepciji i prezentaciji društva, te svjesnosti njegovog razvoja. Čini nam se kao da slike i prostori ne dolaze iz istog vremena.

Stotinu dvadeset i pet godina nakon ovih događaja, danas u istoj zemlji, samo nekoliko tisuća kilometara sjevernije od Stockholma, na rubu Švedskog teritorija, smješten uz Arktički Krug, na ušću rijeke Lule leži najnoviji Facebookov DataCenter, “podatkovni spremnik” najveće globalne društvene mreže, Lulea.

Ovaj, pojednostavljeno rečeno veliki podatkovni motor hranjen je energijom iz Arktičke vode, kontinuirano stvaranom putem snažnih, precizno projektiranih toplinskih pumpi i izmjenjivača toplinske energije. Ovakav snažan i zahuktali stroj kontinuirano se hladi od pretjeranog pregrijavanja svježim arktičkim zrakom, te svojim radom i mogućnostima utjelovljuje novi, fascinantan infrastrukturni organizam. Izvedena je energetski potpuno neovisna, održiva “tvornica društvenih veza”! Pred našim očima gotovo pa nečujno radi kolosalni motor koji poganja i izvodi sva spajanja, lajkanja i druženja brojnih srodnih duša cyber spacea globalnog svijeta.

Uz obilato korištenje nepresušnih izvora vode, te usisavajući obilan i uvijek hladan nordijski zrak, Facebook smanjuje pregrijavanje servera sa svojih 1.300,000,000 aktivnih korisnika. Najpopularnije mjesto za objavljivanje svih mogućih fotografija, dijeljenje svih smislenih i besmislenih događaja s dnevnim prirastom od 14 milijuna novih dodanih fotografija uredno i brižno se slažu u baze podataka proganjane snažnim toplinskim pumpama i svježim zrakom. Sav višak topline koji se hlađenjem ne može umanjiti koristi se za zagrijavanje ureda i prostorije smještaja Facebookovih zaposlenika.

Ako u jednom trenu bacimo oko na te prostore siguran sam da doživljavamo neugodno iznenađenje, veoma slično, ako ne i jednako iskustvo onom sa Stockholmskog telefonskog tornja. Nakon zadivljujućih prizora infrastrukture, matrix prostornih odnosa, led rasvjete i regala u nepreglednim halama non-stop servera, snažnog dojma koji nam ostavljaju prostori toplinskih pumpi i kolosalni ventilatori postavljeni uz hladne koridore građevine ne možemo se oteti dojmu da smo neugodno iznenađeni nemaštovitošću ureda. Poput kakvog nevješto dizajniranog hostela “za mlade kreativce”, ili kakve provincijalne agencije za marketing ili pronalaženje srodnih partnera, nalik turističkom uredu s low-cost aranžmanima, svjedočimo potpunoj bezidejnosti prostora. Na zidovima soba loši grafiti, trećerazredne grafike, kriminalna signalizacija, namještaj lošeg designa, predvidivo i nevješto kolažiranje otvorenih stilova ostavlja me potpuno iznenađenim.

Na jednom zidu hodnika, pored veće sobe za sastanke i okupljanja stoji veliki natpis “What would you do if you weren’t afraid?”. To poznato pitanje, i medijska  kampanja pokrenuta  među korisnicima društvenih mreža od strane Facebook Analog Research Laboratory-a, možda nam daje upravo i precizan odgovor na pitanje nemaštovitosti ureda naspram superiorne razvijenosti i tehnološke otvorenosti dizajna novih tehnologija. Na konkretno pitanje što bismo učinili da se nismo bojali Progresivne Infrastrukture, danas ili prije stotinu i više godina? Odgovor bi vjerojatno glasio da bi nam prostor svakodnevice, bilo grada ili našeg dnevnog boravka, ureda, bio zasigurno bolji, ako ništa drugo manje komformistično konzervativan.