Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Tornjevi Nove Prirode I Društva

U vremenu kada slobodno koristimo i otvoreno primijenjujemo sve tehnološke, elektroničke i medijske tekovine globalne modernizacije, te brojnim pomagalima i uređajima nesputano oblikujemo i komuniciramo svoju društvenu, kulturnu i medijsku prisutnost, čini mi se ponekad kao da se ipak malo bojimo, ili u najmanju ruku ne osjećamo previše udobno u okruženju njezine snažne i sveprisutne infrastrukture.

Jednako kao što su u doba rane industrijalizacije ljudi nevoljko gledali u zadimljene tvorničke dimnjake, zbunjeno šetali uz brze ceste i nadvožnjake, plašili se glomaznih kranova, vjetrenjača, i električnih centrala, te jasnim zoniranjem i planom namjena površina pokušavali udaljiti ili sakriti industriju od stanovanja, danas svjedočimo sličnom stanju, otvorenom skrivanju, potajnom presvlačenju, mimikrijskom prikrivanju infrastrukture mobilnih operatera, njihovih antena, stupova kao novih simbola digitalnog doba.

Upotreba crkvenih tornjeva, visokih križeva, jarbola za zastave, reklamnih tornjeva, ali i vitkih, visokih stabala palmi, jele, bora kao tornjeva antena mobilnih operatera stvaraju za većinu ljudi u najmanju ruku čudno, neočekivano stanje i apsurdnu sliku suvremenosti u kojoj živimo. Ovi primjeri osim što svojom visinom, geometrijom i konstruktivnim zahtjevima u potpunosti odgovaraju uvjetima tehnologije, jednako tako precizno govore o suptilnom i potajnom korištenju laži u otvorenoj i iskrenoj službi stvarnog. Laži i prijetvor koja u neku ruku svima treba, blaže rečeno potajno prikrivanje koje kao da je moguće tolerirati.

Ovaj globalni fenomen među prvima je uočio, te precizno istražio i slikom evidentirao fotograf Robert Voit. On je strpljivo i uporno od 2003. godine bilježio i fotografirao mjesta, specifične lokacije na kojima su privremeno ili stalno smješteni antenski tornjevi mobilnih operatera. Za razliku od nekih dijelova svijete gdje se takova tehnologije i pripadajuća joj infrastruktura otvoreno prikazuje, postoje mjesta i države u kojima se njihovo skrivanje, i precizna kamuflaža gotovo pa podrazumijeva. U svojoj neskrivenoj, ali veoma suptilnoj ironiji naspram ovakve stvarnosti Voit otvoreno prikazuje pozadinu suvremene verbalne komunikacije pametnih telefona i njihovu jasnu i sveprisutnu vizualnu domenu i oblikovanje u prostoru naše svakodnevice.

Njegov precizni slikovni inventar koji je nastao strpljivim i preciznim istraživanjem i bilježenjem lokacija od Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, Južne Afrike, Korea, Italije i Portugala posvećen je izrazito površnoj i gotovo zadivljujuće praznovjernoj potrebi ljudi za prikrivanjem ili bar umanjenju vizualnih tenzija suvremenosti i globalnog konteksta. Svojevrsna vizualna kompenzacija koja nedvosmisleno i neprikriveno izviruje iz svih njegovih primjera i konkretnih mjesta elektroničkog zagađivanja otvoreno i nedvosmisleno prikazuju potrebu ljudi za stvaranjem svojevrsnih “čarobnih prekrivača”. Oni jasno prikrivaju istinu i otvoreno simuliraju prirodu kako bi se njihovo vizualno ukazanje elektronku pejzažu približilo i stopilo s lokalnom vegetacijom. Široki spektar primjene i nebrojne mogućnosti kamuflaže, od individualnih kaktusa u američkim pustinjama, preko visokih i vitkih jela i borova Europe, preko egzotičnih palmi Mediterana ili LA-a, pa sve do listopadnih stabala i raznih sorti topola, breza i kestena sve vrste i podskupine umjetnog bilja ravnomjerno su zastupljene.

Kao što je u nekom drugom vremenu, i u povijesti slikarstva krajolik s vegetacijom i crkvenim tornjevima bio i djelovao samo kao pozadina za ljude i simbole, u 17. stoljeću umjetnik Pieter Molijn započinje sa stvaranjem slike pomoću koje krajolik postaje središte subjekta, bit prikazivanja i objekt slijepog vjerovanja. Pejsaži i poruke slika učile su ljude da cijene krajolik isključivo i samo po svojoj ljepoti. I danas svjedočimo veoma sličnom stanju, izgradnji antenskih stupova mobilnih operatera preobučenih u umjetna stabala, jarbole sa zastavama, crkvene križeve. Kako infrastruktura ne bi pokvariti krajolik, narušila privid ljepote okoliša, stabilnost društvenih normi, dovela u pitanje vjerovanje, potajnim presvlačenjem i mimikrijom stvara se i razvija je umjetna, Nova Priroda i Društvo.

Ovi jasni i vjerodostojni primjeri otvoreno prikazuju s jedne strane prostor apsurdnog dinamizma svakodnevice, njezine prijetvorne istine i svakodnevno nove prikrivene laži. U takvom stanju ova stabla, tornjevi i stupovi, kao nositelji i protagonisti tradicionalnih vrijednosti i značenja mutiraju u pomalo groteskne ludosti neke duboko potisnute samoće i prikrivene čežnje. S druge strane ovakvo stanje, nekima će biti čudno, pomalo nejasno, ali siguran sam da otvaraju prostor i elemente za nove mogućnosti. Uvode nas u polje umjetne prirodnosti, mogućnost projektiranja, transponiranja elemenata i značenja prirode i društva u suvremenu arhitekturu, u projektiranje uvijek potrebnom čežnjom, očekivanjima i značenjima.

Zašto Mies Nije Smart, Sustainable, Efficient, Safe, i Comfortable?

Svakoga dana slušamo brojne izjave koje sadrže termine ‘održivo’, ‘učinkovito’, ‘sigurno’, ‘pametno’ ili ‘udobno’. Ako pritom riječi izgovaramo i pišemo kao ‘sustainable’, ‘efficient’, ‘safe’, ‘smart’ i ‘comfortable’ izjava dodatno dobiva na značaju. Niti jedna politički korektna rečenica ne može, a kod nekih i ne smije biti izrečena, bez jednog od navedenih priloga. Čini mi se ponekad da i jedna obična, prozaična i priprosta teza kojoj ciljano pridodamo termin “održivo” (“sustainable”) izmještava takvu misao i sve njezine pripadajuće konotacije i potencijalne zaključke u područje potpune korektnosti. Pritom, osiguravamo si mjesto neke začudno općeprihvatljive oportunosti koju gotovo pa da svakako treba uvažiti.

I Arhitektura je sa svim svojim akterima i zaštitnicima nakon 1987. godine i usvajanja UN dokumenta: “Our Common Future”, počela rabiti ‘učinkovitost’, ‘sigurnost’, ‘komfor’ i ‘održivost’ kao obvezatnu, često retoričku šifru za bolje razumijevanje stanja svijeta. Vjerojatno kako bi si unaprijed osigurala mir, poželjeno mjesto unutar predvidive i očekivane korektnosti, arhitektura je postavljena uz bok svim ostalim disciplinama, industrijama i politikama, koje se u prošlosti nisu mogle pohvaliti održivošću ideje ili učinkovitošću prakse. Uvažavajući danas ovakvo stanje, nailazim na niz otvorenih pitanja. Radoznalo istražujem te dobronamjerno propitujem, znamoli uopće i prepoznajemo li arhitektonski projekt koji nije održiv? Kakva je, i kako to izgleda, arhitektura koja je nesigurna? Čija je kuća pametna, a čija glupa? Kako to točno izgleda udoban, a kako neudoban prostor? Tko to zapravo želi ili projektira neučinkovitu kuću?

Kuća koja svojom idejom, i pripadajućim repertoarom elemenata gradnje drastično prikazuje diskontinuitet misli i djela o održivosti u arhitekturi, a istovremeno veoma slikovito govori o apsurdu trenutka i klopci u kojoj smo svi uhvaćeni je villa Farnsworth, arhitekta Mies van der Rohea. Smještena 55 milja od centra Chicaga, na rubu rijeke, u gustoj šumi, projektirana i građena u periodu od 1945. do 1951., godinama je predstavljala hram suvremene arhitekture. Njezin idealan odnos između elemenata konstrukcije, materijala i funkcije, utjelovilo je svu pozitivnu energiju poslijeratnog progresa, ljepotu ideje modernog života i poslalo jasnu poruka o životu spremnom na otvoren, izazovan i napredan odnos s prirodom.

Mies van der Rohe, promišljajući ovu kuću, izrađuje mnoštvo skica, gradi brojne modele te u to vrijeme iscrtava svoj poznati sklop konstruktivnog stupa te staklenog pročelja i pregrade, koji je trebao poput suvremenog verzije dorskog ili jonskog stupa iz klasične arhitekture, prezentirati idealan odnos ideje i njene fizičke materijalizacije. Primjenjujući u tom vremenu detalje stupova i pročelja na gotovo svim svojim izvedenim kućama, dovodeći pritom proporciju elemenata, logiku nošenja, principe gradnje i njihovu tehnološku promišljenost do konačnog odbacivanja svega suvišnog, otvoreno je i jasno pokazao stanje sklada i uzvišene elegancije koja je u jednom trenu dovedena u pitanje.

Ako bolje pogledamo crtež, ili prošetamo vilom Farnsworth, uočavamo da njena konstrukcija nije dimenzionirana sukladno standardima o stabilnosti, seizmici, protupožarnim propisima i Euro-kodu. Pređemo li u preciznu analizu čeličnih prozora, vidimo da su energetski neučinkoviti, vjerojatno kondenziraju i zasigurno propuhuju. Pregrade kuće u potpunosti ne zadovoljava kriterije akustike, zaštite od buke, te uvjete prijenosa zvuka i topotnog udara, a jednostruka prozorska stakla ne odgovaraju postavljenim sigurnosnim protuprovalnim i crash uvjetima. U prostoru nema termostata, ogrjevnih tijela, niti solarnih kolektora, nema toplinskih pumpi, dok toplinski konvektori uopće ne postoje. Kuća nema nadzornih kamera, na stropovima nema detektora dima i vatre, a senzori za protuprovalu ne postoje. Odšetamo li do ruba terase vidimo da visina lebdećeg vestibula i njegovi dijelovi bez ograde predstavlja otvorenu opasnost za život stanara. Uđemo li u kuću i sjednemo u dnevni boravak ubrzo utvrdimo da nas svi u okolišu vide, te da to možda nije sigurno, da sigurno remeti privatnost. Na kraju energetski certifikat kuće kojeg ste naručili kod ovlaštenog projektanta i revidenta fizike građevine prikazuje da je u posljednjem, G razredu.

Ovakvo, priznajem, ne baš ugodno mi stanje, precizno oslikava i potvrđuje za neke neočekivanu, za neke nažalost još nedovoljno shvaćenu poziciju, ali za sve nas sigurno apsurdnu, jasno opipljivu i bolnu posljedicu nepromišljene primjene nekih od standarda sigurnosti, udobnosti i nametnute učinkovitosti. Jednako tako, ovo stanje čije ćemo posljedice svi osjetiti i kroz Smart-Gradove IBM-a sofisticirano precizno oslikavaju ciljanu i dobro osmišljenu manipulaciju publikom, korisnicima, dizajnerima, graditeljima i potrošačima. Ovakva pozicija i stanje stvari, kojom se talački precizno moderira i oblikuje predvidivost reakcije, ponašanje, potrošnja, način gradnje i opremanja prostora svakidašnjice, nedvosmisleno se kontroliraju moguće različitosti otvorenog potencijala arhitekture, sputava njeno progresivno promišljanje, ali i onemogućuje pragmatičnost tradicionalne gradnje.

Na kraju, složili se ili ne, čini mi se kako su održivost i udobnost ubačeni u ispražnjenu nišu velikih mitova, prostor slijepog vjerovanja koji su i u prošlosti oblikovali stavove moderiranog mnoštva. Energetski certifikati, atesti, sigurnosni sustavi, pametne instalacije zamijenili su klasičnu kontrolu i nadzor nad ponašanjem. S druge strane održivo i učinkovito neodoljivo zavodljivo kupuje željeni status, stvara očekivanu poziciju, poželjnu medijsku i tržišnu nišu, a stabilnost nove održivosti prezentira se, razmjenjuje, moderira i primjenjuje kroz ponuđene pametne instalacije, nadzorne kamere, smart-aplikacije. One će vam sigurno točno reći gdje kako, do kada i pod kojim uvjetima boravite u svojoj kući ili poslovnom prostoru. Osobno, ja ću ostati malo sa strane, udobno smješten u ozračju neučinkovite ville Farnsworth, na temelju ponekad malo nelegalne, ali čiste i održive, promišljeno učinkovite, potpuno udobne i sigurne zdrave pameti.

Gumno House Video

Danas donosim video koji oslikava jedan od mogućih pogleda na projekt kuće Gumno, smještene u malom mjestu Risika na otoku Krku. Osnovna nit vodilja i jedini postavljeni uvijet autorima videa bio je realizirati svojevrsnu slikovnu reakciju na unaprijed zadanu glazbu, mantričnu zvukovnu matricu unutar koje se definira specifični kolaž pokretnih slika i filmova. Video je osobni pogled na mjesto i vrijeme, jasan postprodukcijski i prezentacijski kolaž lišen svake arhitektonske, funkcionalne, programske i klasične događajne naracije o konkretnom arhitektonskom konceptu.

 

 

O muzici

 

“Digitalno More” je glazba koja je nastala kao kreativni nastavak predstave “Svršimo s Božjim sudom 2 / Requiem za organe” Antonina Artauda koja jasno i eksplicitno donosi raznolika razmišljanja kako iz tijela treba odstraniti sve organe. Takvo specifično tijelo bez organa poistovjećuje se s konkretnim prostorom gdje se predstava i održavala, sa starom i napuštenom energanom u riječkoj tvornici papira, Harteri. Iz kuće koja je nekad proizvodila energiju tvornice isčupani su svi strojevi, te su nastale šupljine, praznine koje se ispunjavaju – plombiraju glasom i muzikom, svojevrsnom “digitalnom tekućinom”. U ovom konkretnom slučaju glazba je sintetička matrica, dok se unutar predstave matrici pridružuje živo sviranje bass gitare, te izgovaranje dijelova Artaudovog teksta u mantričkoj maniri.

 

Damir Martinović Mrle

 

O videu

 

Kolažiranjem vizualnih elemenata u videu spajaju se kontrapunkti stvarnog i nestvarnog, istine i laži, točnog i netočnog, tjelesnog i artificijelnog. Video istovremeno koristi generičke i autorske materijale, digitalno i analogno, režirano i slučajno. Dokumentarizam u videu ne postoji. Formula za sempliranje vizualnog materijala također ne postoji. Ne postoji okvir kadra, a fotografija postaje pokretna slika. Manipuliranjem impresijom i zabilježenim materijalom posljedično se sugerira percepcija samog objekta. Poput poremećenog slikovnog tetrisa u video se slažu fotografije, motivi, pokretne sekvence i zračne snimke, koje upadaju u pasante, oprečne kombinacije, diptihe, triptihe i kolaže. Ovakav proces stvara repetitivne slikovne narative koji mogu ilustrirati boravak i bivanje u kući, skrivenu observaciju kuće Gumno ili prejudiciranje scenarija njezinog korištenja. Dinamizam glazbe i arhitekture generira ritam mantričnih sekvenci, tvoreći reinterpretiranu varijantu kontradiktornosti inputa koje projektant navodi kao želje klijenata pri gradnji obiteljske kuće.

 

Maja Bosnić, Ivan Dorotić