Stan i Atelier u Varšavi

Svakodnevno svjedočimo potpunom i nepovratnom brisanju razlika između poslovnog i stambenog prostora. Raditi možemo u dnevnom boravku, odmarati se možemo u napuštenoj tvornici ili beskonačnom skladištu. Digitalna tehnologija, novi režimi rada i odmora podržani slobodnim komunikacijama i otvorenim migracijama uvjetuju stanje u kojem potencijalno kontinuirano radimo ili se kontinuirano odmaramo. Zavisno od individualnog pogleda i osobnih preferenci, granica rada i odmora potpuno je relativizirana, a pojam dokolice traži nove interpretacije i tumačenja. Ovako oslobođeni prostori rada i odmora više nego ikada do sada nužno moraju postati MJESTO te se jasno odvajati i razlikovati od “bilo kojeg”, “bilo gdje”, ili “bilo kad” organiziranog prostora.

Jedno takvo jasno i prepoznatljivo MJESTO mali je stan-atelier u staroj modernističkoj građevini u Varšavskoj Aleji Solidrnosc. U tom atelieru je radio, a u stanu živio Henryk Stażewski, poljski avangardni slikar i dizajner. Za Stażewskog, kako je više puta znao reći, MJESTO je konkretno područje koje nastaje ograđivanjem od zakona svijeta koje vremenom potpuno suspendiramo. MJESTO je izolirano, ali se ono istodobno mora intenzivno manifestirati. Njegovo postojanje nije isključivo subjektivno pitanje i stoga se ne može potaknuti isključivo privatnim nastojanjima. MJESTO, kao umjetnička činjenica, mora izaći izvan sebe sama, mora se objektivizirati u svijetu. Istodobno MJESTO postoji jer se uspijeva izdvojiti od svjetskog pritisaka, te vješto izbjegava poistovjećenje s onim što ostaje izvan.

Henryk Stażewski svojim je životom, radom, svakodnevnim rutinama mijenjao i obilježavao prostore u kojima bi boravio. Bespovratno je transformirao ljude, uvodio im nove navike i događaje koje bi pomno planirao i pedantno organizirao. Atelier-stan kojeg je u početku dijelio s umjetnicima Mariom Ewom Lunkiewicz-Rogoyskom i njezinim suprugom Janom, te obližnji kafić Sarp postali su od običnog prostora konkretna Mjesta. Prostori su postali njegovo “prirodno stanište” u kojem je “bio prisutan svaki dan” kao dio ritualiziranog svakodnevnog ritma i važan referentni izvor za sve one koji su ga posjećivali. Počeo je raditi u zoru, a u podne bi se pojavio u kafiću. Večerima, ogrnut kućnim haljetkom, ugošćavao je goste u svom stanu-ateljeu.

Jedan od brojnih prijatelja, umjetnik Edward Krasiński posebno se vezao na prostor stana i snažno sudjelovao u njegovoj transformaciji. Nakon Stażewskijeve smrti 1988. godine Krasinski ostao je kao jedini stanovnik iznenadno praznog stana-ateljea. Krasiński nedostatak prijatelja kompenzira dodatnom intervencijom, stvarajući novi topos umjetničkog doma, do tada neviđeni Varšavski Gesamtkunstwerk. Simbolički trenutak „preuzimanje Stażewskijevog ateljea” bila je izložba Hommage á Henryk Stażewski u Foksal galeriji 1989. godine kada Krasinski rekonstruira unutrašnjost apartman-ateliera. Lijepljenjem svoje karakteristične “plave trake”, selotejpa plave boje koji definira njegov horizont, očište na uvijek istoj visini od 130 cm, uvodi precizno novi sloj MJESTA.

Dijelove ove izložbe Edward Krasiński vraća ponovo u stan-atelier te dodatno usložnjava odnose, preklapa plavu traku preko zidova, namještaja, preko slika, fotografija izložbe dragog prijatelja Stażewskog. Od originalnog MJESTA ostalo je samo nekoliko predmeta koji svjedoče o prisutnosti prethodnog stanovnika: obojeni zidovi i žice na kojima su nekoć bile obješene slike i nekoliko komada namještaja, kao što su crvena okretna fotelja u kojoj je Stażewski ovjekovječen na brojnim fotografijama. Ostali su okvir kreveta na kojemu je Stażewski radio svoje skice, sada postavljen vertikalno na ulazu u prvu prostoriju, mali stolić kojeg je dizajnirao po uzoru na De Stijlovih načela i neki manji djelovi namještaja kojeg su nekoć davno zajedno sastavili.

Edward Krasiński revitalizira prostor na način poznat samo njemu, spretno fragmentirajući i usložnjavajući već ionako mali prostor stana. Pozivajući se na sjećanje i izazivajući konstantnu oscilaciju između stvarnosti tjelesnog, mentalnog i emocionalnog, učinio je linearnu operaciju u vremenu i prostoru. Izložba je postala studio, stan je postao pozornica, a umjetnička galerija više nije samo galerija. Javni prostor, privatni prostor, prostor umjetnosti i života postaju jedno. Od tada, studio je postao važna referentna točka za mnoga djela Krasińskog, ali i mjesto njegovih umjetničkih aktivnosti, neka vrsta otvorenog 24/7 otvorenog laboratorija. Oskudne uspomene, namještaj, skulpture, čaša obojena šarenim prugama, fotografije, alati, pribor, pojedinačni opisi i nejasni fragmenti postaju djelom instalacije, prostor uokviren i opisan Krasińskovom plavom trakom.

Kako se taj proces nezaustavljivo nastavio, prostor se godinama vratio s velikim intenzitetom u kontinuiranu upotrebu, čak intenzivniju od njegovog prethodnika. Krasinski se počeo mučiti sa suprotstavljenim snagama: s jedne strane, nezaustavljivom potrebom za promjenom, s druge strane, željom da zadrži uspomenu na cjelokupnu sliku koja se postepeno razbijala u komadiće nove slagalice. U godinama nakon pada “željezne zavjese” brojni Europski galeristi posjećuju ovo sada svjetski poznato MJESTO, te se izložba o samom MJESTU seli na nova MJESTA sada poznate svjetske galerije i prestižne muzeje. Slike, makete, prostorne rekonstrukcije i umjetnička djela Edwarda Krasińskog uhvaćena plavom selotejp-trakom mijenjaju se, nadograđuju se i dodatno usložnjavaju.

Nakon smrti Edwarda Krasińskog 2004. godine atelier-stan preuzima Zaklada Foksal Galerije. Tijekom 2004. godine osnovan je Institut Avant Garde / Instytut Awangardy koja je za javnost otvorio tijekom 2007. godine sada potpuno rekonstruirani, nadograđeni, ali zauvijek zamrznuti i imobilizirani stan-atelier. Iako je glavna svrha Instituta i Zaklade očuvati studio Edwarda Krasińskog i učiniti ga dostupnim javnosti na ovom MJESTU danas je zamrznuto vrijeme, prostor je invalidno imobiliziran, događaja nema, a akcija zauvijek zaustavljena ili se umjetno održava memorijalnim izložbama. Sve je hibernirano, složeno i zabranjeno za diranje, sjedenje, upotrebu i življenje. Kakav kraj? Čini se da danas više nego ikad MJESTO kao umjetnička činjenica ne može izaći izvan sebe samog, te se umjetno i gotovo nasilno objektivizira malograđanskom kulturom daleko od zamisli Edwarda Krasińskog i Henryka Stażewskog.

Rethinking Vitić – Motel Panorama

Turizam se kao nova gospodarska grana intenzivno razvija sredinom prošlog stoljeća na tlu obnovljene poratne Europe. Njegova pojava rezultirala je snažnim transformacijama u ekonomiji bivše socijalističke Jugoslavije te je prouzročila brojne neočekivane društvene i političke promjene uvjetovane do tada nepoznatim migracijskim tokovima turističkih nomada. Izgradnja nove Jadranske Magistrale, koja je spojila Trst na sjeveru i Ulcinj na jugu, rezultirala je i novim arhitektonskim tipologijama – turističkim motelima.

Motel Panorama arhitekta Ivana Vitića, izgrađen 1965. godine uz trasu magistrale na raskrižju Rijeke i Opatije, bio je namijenjen odmoru vozača, okrijepi i noćenju turista prilikom putovanja na jug Jadrana.

Moteli uz obalu Jadrana planirani su i projektirani kao generički, standardni objekti, kao prateća infrastruktura auto-ceste te su uz manje prilagodbe izvedeni u okolici Rijeke, Zadra i Trogira, a projektirani su također, no nikada izvedeni, za Trst, Umag, Šibenik i Ulcinj.

Vitić “svoj” Motel projektira kao skladni arhitektonski ansambl koji se sastoji od centralne građevine s restoranom i sobama na katu, depandansom te izdvojenim stambenim jedinicama nalik malim, dvoetažnim obiteljskim kućama u koje se direktno pristupa automobilom s interne prometnice.

Pregledom nacrta i ostavštine arhitekta Ivana Vitića te uvidom u postojeće stanje građevina i arhivsku dokumentaciju, uviđa se da Motel Panorama nije izveden u cijelosti prema predloženom projektu. Mali paviljoni i kućice koji su, primjerice, izvedeni u Trogiru, na realizaciji Motela Panorama pokraj Rijeke ostale su samo dio projekta za građevnu dozvolu.

vitic-crno-bijelo-LQ

Nakon izvedbe i puštanja u rad Motel Panorama postao je više od turističkog objekta. Bio je mjesto susreta turista s lokalnim stanovništvom, prostor sastanaka, izlazaka i zabave mladih ljudi s prostora Kvarnera. Također, kroz godine razvoja turizma, u sklopu motela organizirana je i kontinuirana edukacija, izobrazba i praksa đaka, studenata i novih kadrova u ugostiteljstvu i turizmu.

Arhitektonska vrijednost izvedenog Motela Panorama bila je vrlo dobro brzo prepoznata od strane struke te je nakon izgradnje motel bio nagrađen godišnjom nagradom za arhitekturu “Borba”, najznačajnijom nagradom u tadašnjoj Jugoslaviji.

postGIF

Dolaskom globalnih promjena, padom “željezne zavjese” i raspadom Jugoslavije stvari se počinju drastično mijenjati. Pretvorba i privatizacija starih socijalističkih poduzeća, dolazak novih trendova i standarda u turizmu te izgradnja nove autoceste, koja zaobilazi stari Motel Panoramu, rezultira evidentnom posljedicom da ovo mjesto počinje gubiti na propulzivnosti te kreće njegovo nezaustavljivo propadanje.

Danas na lokaciji Motela Panorama zatičemo sasvim uništenu i devastiranu građevinu koju nije dovoljno obnoviti i rekonstruirati, već ju je potrebno potpuno osmisliti i ponovo “roditi” za nove potrebe, sadržaje i navike u turizmu. Također, senzibilizacija sveukupne kulturne javnosti na lik, djelo i arhitektonsku ostavštinu Ivana Vitića te potreba za drugačijim promišljanjem prošlosti kao i novog pogleda na budućnost turističkih tipologija, postaje izazov za struku i prilika za novi život Motala Panorama.

vitic-pogled-novo-LQ

HGK – Hrvatska Gospodarska Komora, kao današnji vlasnik Motela Panorama, odlučuje se na obnovu, novo i drugačije promišljanje kompleksa te potpunu programsku i arhitektonsku reinvenciju građevine pretvarajući ga u Turističko-edukacijski centar inovativnosti. Motel Panorama rekonstruira se i reprogramira kroz 4 nova centra koji obuhvaćaju; Centar poslovne izvrsnosti, Centar poduzetništva, razvoja i inovativnosti, zatim Mediteranska gastro akademija te Centar za razvoj zdravstvenog turizma.

Novi projekt Motela Panorama, uvođenjem novih programa unutar postojećih gabarita stare građevine te izvedbom nove polivalentne dvorane unutar neizgrađenog dijela kompleksa, obnavlja staru zgradu, oživljava napuštene sadržaje i stvara novi prostor edukacije i turizma.

section

Novi Turističko-edukacijski centar predviđa rekonstrukciju postojeće glavne zgrade motela s depandansom, zatim izgradnju originalno isprojektiranih paviljonskih smještajnih kapaciteta na jugu parcele, te nadogradnju višenamjenske dvorane uz glavnu zgradu na jugozapadnom djelu turističko-edukacijskog kompleksa.

Novi projekt i rekonstrukcija poštuju izvornu organizacijsku koncepciju motela kao rasutog kompleksa s individualnim građevinama. Između postojećih i novih građevina vijuga interna prometnica koja svakom segmentu kompleksa osigurava laku pristupačnost. Na sjeveru se nalazi rekonstruirana glavna zgrada s prostorima novih ureda, ugostiteljskim i pratećim servisnim sadržajima.

aksa

Uzdužni volumen nove polivalentne dvorane ugrađen je u strmi teren između glavne građevine i paviljona te uvodi višenamjenske programe, suhu vezu među građevinama i različite ulaze, prilaze i načine korištenja novog Centra. Interna prometnica, pješačka pasarela, staze, ulazi i izlazi u kompleks omogućuju paralelno odvijanje različitih aktivnosti, od edukacije do turizma i zabave, a jednako tako omogućuju mir i intiman smještaj gostiju u paviljonima i sobama depandanse.

Na južnom dijelu parcele predviđeni su novi smještajni kapaciteti centra koji se sastoje se od dva međusobno odvojena volumena. Prvi je istočni, odnosno postojeći dvoetažni volumen depandanse sa sobama koje se rekonstruiraju i spajaju u apartmane prilagođene novim standardima turizma,  a drugi je zapadni volumen sastavljen od dvoetažnih paviljona – duplex smještajnih jedinica.

vitic-tlocrtno-varijante-LQ

Smještajni paviljoni na zapadu koncipirani su kao idealna nadogradnja postojećeg motela, a sve je osmišljeno i ponovo oživljeno prema originalnom projektu arhitekta Ivana Vitića. Dograđenim i rekonstruiranim smještajnim kapacitetima pristupa se internom vezom kroz Centar ili individualno automobilom po uzoru na stare Motele i danas već zaboravljene drive-in turističke sadržaje.

Novi projekt predviđa rekonstrukciju i uređenje originalnih interijera s rekonstruiranom opremom metodom potpunog faksimila iz 1965. godine. Predviđena je izvedba namještaja, uređaja i mobilijara po uzoru na neke druge, davno izvedene, zapuštene ili davno uništene arhitekture, ali jasno i precizno implantiranje novih, današnjih elemenata građevine, dizajna tehnologije i suvremene umjetnosti.

1

 

Bujanje Kuće, Rastakanje Jezgre

Analizirajući tlocrte i uspoređujući organizaciju poslovnih građevina, u razdoblju od početka dvadesetoga stoljeća do danas, precizno možemo uočiti kontinuirane promjene u razvoju suvremene arhitekture. Analizirajući Frank Lloyd Wrightov Larkin Building iz 1904. godine, Mies Van der Roheove Berlinske tornjeve iz dvadesetih godina, Seagram Building u New Yorku izgrađen 1958. godine, Louis Kahnovu poslovnu zgradu za Richards Medical Research Laboratories u Pensilvaniji iz 1960. godine, Lloyds Building Richard Rogersa iz 1986. godine, CCTV neboder Rem Koolhaasa i OMA u Pekingu iz 2008. godine te konačno netom dovršen Facebook Centar, arhitekta Frank Gherya, uočavaju se periodične promjene i veoma radikalne transformacije u arhitekturi.

TLOCRTI-slow

Uvjetovane snažnim razvojem tehnologije, društvenim promjenama i radikalnom transformacijom rada, promjene u arhitekturi vidljive su prvenstveno u kontinuiranom povećanju volumena građevine te postepenoj relativizaciji, rastakanju, i na kraju potpunom nestajanju konstruktivne, tehnološke i organizacijske uloge jezgre i konstrukcije građevine.

Od potpune međuovisnosti, isprepletenosti jezgre i komunikacije s početka razvoja poslovne građevine, jasne funkcije nošenja i držanja na okupu samog korpusa građevine, preko izmještanja jezgri na perimetar pa sve do konačnog izlaženje izvan osnovnog tijela građevine, jasno uočavamo promjene u uvjetima građenja, tehnološkim zahtjevima, organizaciji rada, tržišnim uvjetima i poziciji arhitekture.

flw_4x

Frank Lloyd Wrightov Larkin Administration Building iz 1904. godine uvodi nas i predstavlja tada novu tipologiju, slobodnostojeću poslovnu građevinu. Njezina konstrukcija, tehnološka opremljenost, instalacije, elementi arhitekture stubišta, prozori, zidovi te na kraju sam uredski prostor, definirani su kompaktnom, precizno kontroliranom, dobro provjerenom i promišljenom cjelinom.

Unutar tijela građevine nema vidljive hijerarhije, sve je podređeno kompaktnom volumenu unutar kojeg su puno i prazno, nosivo i uporabno ravnomjerno raspoređeni unutar tlocrtne površine građevine, stvarajući pritom jasan, funkcionalan, ali prostorno veoma upečatljiv, bazilikalni prostor ureda.

s_4x

Dolaskom liftova stvari se počinju radikalno mijenjati. Kanali namijenjeni vertikalnom transportu, stubišta i instalacije, osmišljeni u Berlinskim projektima, a izvedeni New Yorkškom Seagram neboderu Ludvig Mies van der Rohea, u nedjeljivom zajedništvu konstrukcije, komunikacije i instalacijske infrastrukture nude mogućnost moderne i svugdje primjenjive tipologije nebodera.

U jednom trenu djelovalo je da ova mogućnost zauvijek rješava sve probleme funkcije, rada, gradnje i tehnologije, stvarajući napredniji život pogonjen progresom novoga doba. Konstrukcija i napredna tehnologija oslobađajućom su modernošću riješile sve izazove suvremenoga doba, a oblik i konstrukcija građevine, s radom kojem služe, uhvaćeni su u trenutku apsolutnog sklada i harmonije.

lk_4x

Tehnološki napredak, razvoj kućnih instalacija, utjecaj novih tehnologija rasvjete, ventilacije, grijanja i hlađenja, promijenjeni uvjeti rada i tehnološki procesi počinju usložnjavati građevinu te prostor spuštenih stropova i podignutih podova građevine ne mogu zadovoljiti novo postavljene uvijete.

Širenje i neproporcionalno deformiranje zidova u odnosu na površinu namijenjenu radu dovodi u pitanje funkcioniranje i održivost jezgre u centru građevine. Louis Kahnova poslovna zgrada za Richards Medical Research Laboratories u Pensilvaniji iz 1960. godine otvara “Pandorinu kutiju” i jezgra, komunikacije, ventilacije i liftovi izlaze na perimeter građevine.

rr_4x

Činilo se na trenutak da arhitektura ipak može vladati trendom nezaustavljivog tehnološkog napretka, a Reyner Banhamova teza o “kući koja nije dom”, i instalacijama kao jedinom što zapravo kao arhitekti projektiramo, stvorilo je privod da i dalje vladamo situacijom.

Archigramovska opsjednutost tržištem, događajima i tehnologijom koja rješava svaki problem, toliko je zavela arhitekte da su ubrzo svi sami povjerovali da oblikovanje instalacija, bojanje cijevi, kanala i liftova može zadržati ulogu arhitekta vječnom! Lloyd Building arhitekta Richard Rogersa sve te misli, djela i propuste ovjekovječuju 1985. godine u povijesnoj jezgri Londona. Instalacije, liftovi i komunikacije potpuno su neovisne od uredskog prostora te izlaze na pročelje i perimetar građevine postajući glavni arhitektonski narativ.

torres5

I tada, 11. rujna 2001. godine kada se zauvijek u New Yorku ruše Blizanci arhitekta Yamasakija, na drugom kraju zemljine kugle, daleko od umorne Europe i preplašene Amerike, u centru Pekinga, Rem Koolhaas projektira, a ubrzo 2008. godine gradi CCTV Neboder.

08_600

Arhitekt koji je jednom davno vratio neboderu na tren izgubljenu slavu, ritualno ubija isti taj neboder. Na očigled sviju pretvara ga u zgrčeni prostorni loop, konstrukciju koji se čas penje u vis, onda teško puzi, da bi se sunovratila na zemlju, te u nastavila putanju u neprekinutom vrtoglavom toku. Jezgra novog sustava potpuno je prekinuta, a njezin kromosom preseljen u susjednu kružnu građevinu, brižno oblikovani prsten, tehnički konstrukt u susjedstvu nebodera. Oblik, gesta, program i događaj postaju potpuno neovisni od konstrukcije i tehnike koja ih pogoni. Nema oblika koji nije moguć, nema programa koji se ne može zamijeniti i nema te tehnologije koja se ne može potrošiti.

Na kraju, posljednje ali ne i zadnje, Facebook Centar arhitekta Frank Gherya pokazuje potpunu neovisnost, otvorenu, potencijalno beskonačnu kuću, no stop ured koji služi i biva 24/7 kontinuirano opslužen. Jezgre nema, hodnika nema, zidovi ne postoje, različiti namještaj je svugdje dostupan.

01_600

U ovoj poslovnoj građevini tehnologija je bežična, temperatura, svjetlost i vlažnost promjenjiva, a WiFI sveprisutan, apsolutno zasićen. Rad, odmor i dokolica dobro su promiješani, ali ne potreseni. Prostor kontinuiranog rada u Kaliforniji, a serveri i instalacije na Grenlandu. Služeno i služeće, nošeno i noseće potpuno je relativizirano, sve pliva unutar nepregledne amorfne mase, nalik lavi prostor rada slobodno gmiže, puzi i nestaje. U ovom uredu sve je moguće, svatko može misliti, projektirati i graditi svoju arhitekturu. Prosječni algoritam za raspored i projektiranje uredske konfiguracije postavlja, nudi i odlučuje o rješenjima koje smo eto baš mi tražili.