Razgovor Vedran Mimica, The Berlage Affair, prvi dio

Prošlog sam tjedna razgovarao sa svojim dragim prijateljem, uvaženim kolegom, arhitektom i dugogodišnjim “Head of Education” Berlage Instituta Vedranom Mimicom. Jedno je sigurno, bez njega i Berlage Instituta ja sigurno ne bi bio arhitekt kakvog me danas poznajete. U trenutku kada Berlage više ne postoji, a iz tiska je upravo izašla knjiga “The Berlage Affaira” u izdanju Actara, čini mi se da je ovaj razgovor dobar povod da ga javno upitam neke stvari za koje posljednjih trideset godina jednostavno nisam imao prilike.

Idis Turato: Prva tema koja me interesira, a čini mi se važna za razgovor s tobom je sljedeća; Većina ljudi koja te dobro poznaje kaže da Vedran Mimica spaja ljude. Ja bih rekao da si ti čovjek arhitekt mreže, a kad pogledam tvoju knjigu The Berlage Affair, ti si i knjigu napravio kao mrežu. Je li griješim?
Vedran Mimica: Možda sam najviše to dobio kroz edukaciju s Hermanom (Hertzbergerom) koji je zapravo strukturalist. Sada su mreža i web popularne teme, nekada je to bila struktura. Ja sam započeo moje postdiplomske studije u Delftu 1983. godine. Na prvom sastanku Herman mi kaže: „ti dolaziš iz Jugoslavije, to je dobro, ali što ti misliš, koje su osnove zapadno-europske kulture gdje si sad došao“. Ja tu počinjem nabrajati „Platon, Aristotel, Leonardo, Michelangelo, prosvjetiteljstvo…“, a on mene gleda i kaže „ne, ne, ne, osnova zapadno-europske kulture je organizacija“.

IT: Meni se knjiga doima kao neka prostorno-vremenska organizacija, urbanizam, neka vrsta strukturirane mreže, koja je nastala kroz 30, 35 godina. Misliš li da je to slučajno? Ti kao arhitekt organizacije, knjiga je kao matrica, dijagram koji se može sagledavati i kroz zoom in, zoom out.
VM: I to je ono specifično Dutch, svi Dutch su nevjerojatno dobro organizirani – Winy Maas, Wiel Arets, čak i jedan «anarhist» Herman Hertzberger je strašno dobro organiziran. Onda se kroz Hertzbergov strukturalizam i studiju francuskih lingvista koji pokazuju jezik kao mrežu, jezik kao sistem, stvara i Berlage kao mreža.
IT: To se vidi i u knjizi. Je li to bilo svjesno ili…?
VM: To je apsolutno svjesno, Nizozemci to ne dovode u pitanje, kao što ni mi Balkanci ne dovodimo u pitanje da ćemo se “napiti”.
IT: Ali ti nisi Nizozemac.
VM: Ne, ne, ja jesam Nizozemac. Mislim da sam po načinu na koji radim profesionalno totalni Nizozemac, dok sam po načinu na koji mislim privatno više Hrvat nego Nizozemac. Moj profesionalni performans je svakako Nizozemski. Sada nam u Americi često govore „vi ste totalni Europljani, Nizozemci, vi uopće ne razumijete Ameriku“. Ja se nisam uspio prebaciti na američki način, možda jer sam tamo još uvijek prekratko ili mi se možda nije svidio taj američki način. Ali nije pitanje što se meni sviđa ili ne sviđa, nego je pitanje u kojem trenutku života imaš tu neku vrstu iskustva, koju onda prihvatiš kao svoje operativno iskustvo.

mimica_sve-knjige

IT: Od kada te znam, a znam te još sa zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta od 1987-88. godine, kada si bio asistent, sjećam se da imaš naviku, rekao bih jednu od tvojih najvećih kvaliteta, a to je da uvijek ponoviš sugovornikove zadnje tri riječi i kreneš dalje razgovarati. Ne znam je li ti to ikad itko rekao?
VM: Da, da, to je isto Dutch. U Dutch kontekstu svi su ‘isti’, svi moraju biti jednaki, Nizozemsko društvo nema ‘heroja’. U nizozemskom razgovoru svakome moraš dati jednaku važnost, nadređenima, podređenima, kolegama, studentima, čak i zadnjim budalama, ma baš svima… I to ja imam, to je moj čisti Dutchnes. Ovdje pričaš s nekim ljudima, a oni te uopće ne slušaju, možda nije to generalno primjenjivo, ali je kultura razgovora jako drugačija. Dutch kultura je sasvim druge vrste, to je više protestantizam nego humanizam. Mislim da sve kreće iz njihove crkve, koja nema velikih ukrasa, a gdje su svi vrlo humble i na tome se onda grade mreže, odnosi, grade se te društvene strukture. Nizozemska je zemlja koja zadnjih 400 godina ima “religious tolerance”, a bez toga ti ne možeš sagraditi novu zemlju, poldere iz mora, jer nemaš konsenzus, a kako možeš imati konsenzus ako nisi prihvatio sugovornika. To se meni osobito svidjelo u Nizozemskoj.
IT: U Nizozemskoj svi, od bravara do profesora, od bijelih, crnih do žutih, svi pričaju Engleski. Ako i pričaju svojim jezikom odmah se prebace na Engleski čim vide NE-Holandeza?
VM: To mi se isto tako strahovito svidjelo kad mi je Herman rekao „Vedrane, nemoj se, molim te, baviti učenjem nizozemskog jezika, moraš raditi i misliti na engleskom , jer tako ćemo raditi na Berlage-u. Toga nema nigdje na svijetu. Međutim to je Nizozemska. Pretvarati more u zemlju, ploviti i trgovati po cijelom svijetu, biti ekstremno organizirani, nevjerojatno tolerantni i raditi taj “culture of consensus”. Naravno da onda likovi kao Rem Koolhaas koji ipak ne mogu biti takvi, koji nisu takvi u nijednom slučaju, onda oni s tim kontekstom imaju određenu vrstu problema… Ali Rem nije izabrao London, nije izabrao New York, izabrao je Rotterdam za svoju bazu i nije nikad otišao iz svog rodnog grada.

IT: Ali i kod njega se vidi isto to, da i on želi koliko-toliko biti “humble”. On redovito spominje nešto što je meni pomoglo da shvatim i moju Rijeku. Roterdam i Rijeka nemaju MITOVE!
VM: On je isto Dutch, ali i “kapetan broda koji plovi oko cijelog svijeta već od 17 stoljeća”. Kada gledamo povijest ta sposobnost Holandeza je vidljiva i danas. Na njemu naročito.
IT: Čini mi se da Koolhaas zapravo i ne želi biti star architect.
VM: To apsolutno ne.
IT: On se namjerno bavi “preservation-om” da bi otišao od star-a, namjerno ide u “country side” da bi ponovno izbjegao sve, ja mislim da se i kod njega vidi taj humble. Jesi vidio onaj video i stihove od Kendrick Lamara „Bitch be humble“, to je potrebno svima. Mislim da je taj humble sad potreban na svjetskom nivou
VM: Slažem se s tobom da je ta neka nova skromnost neophodna, neka prosvijećena, inteligentna skromnost kao antagonist subject društvu spektakla. Često sam imao tu situaciju s Remom, taj ‘superstar’ održi to eksperimentalno predavanje na Berlage-u i onda me zove nakon tog predavanja i zanima ga što su studenti rekli o predavanju. Interesira ga odgovor, reakcija, neslaganje, primjedba najmlađe generacije…

IT: Vratio bi se malo na pitanje od ranije. Da li se ta tvoja mreža može pretvoriti u metodu? Mislim da je to važno da probamo shvatiti, kako živimo u vremenu kad arhitekt ne proizvodi oblike nego dizajnira upravo tu neku vrstu matričnog sustava svijeta oko sebe, zumiranje in / out je nešto što bi možda trebalo podučavati na nekom fakultetu.
VM: To što pričaš je Aldo van Eyck napisao u svojoj pjesmi 1960. godine, “da je kuća mali grad i da je grad mala kuća”. To je ta metafora, jer ako je kuća mali grad, onda je neizbježno mreža, onda je neizbježno zoom in, zoom out i tu onda Team X ruši radikalnu modernu za koju više ne vjeruju da je operativna u odnosu na taj novi svijet. Naravno da su oni svojevrsni manijaci vjere u “indigenous people architecture” primitivnu, narodnu arhitekturu. U zadnjem predavanje prije mirovine 1985. godine, van Eyck ne pokazuje niti jednog modernog arhitekta u dva i pol sata predavanja, pokazuje samo što ljudi rade kao svoje “indigenous” narodne strukture.

IT: Taj apstraktni pogled na svijet je po meni presudan. Potrebno je vidjeti unutarnju organizaciju, razlikovati sistem, pratiti njegove elemente i veze, a ne kao većina arhitekata gledati oblike i posljedice.
VM: To možemo dobro i jasno naučiti od Holandeza, od Alda Van Eycka, koji na predavanjima pokazuje fenomenalne geometrije tkanja afričkih plemena, tkanje je mreža, a što je prva kuća, kuća je u biti tkanje po Semperu. A gdje je van Eyck studirao? Na ETH Zurich. A tko je dekan ETH Zuricha? Kad Berlage tamo studira početkom 20 stoljeća, to je Semper. I eto te povijesne linije Semper, Berlage, van Eyck i osnove tkanja, a ne osnove monumenta. To nam mora postati jasno i onda nem je lakše sve shvatiti.
IT: Tvoja knjiga, da se malo vratimo na nju je to isto tkanje?
VM: Mi smo to pokušali napraviti s ‘The Berlage Affir’. Prvi sastanak s Gambom i Vladom Mationijem je bio razgovor o mreži, o networku. Onda je Gamba rekao „Ok hajdemo vidjeti kako to možemo složiti“ i nakon toga smo rekli „jedan tekst, jedna slika“. I tako je nastao koncept za knjigu. Ali sve skupa je bilo užasno teško napraviti, to što vidiš da je Gamba napravio, sada izgleda kao dobar rezultat, ali za to je trebalo pune 4 godine ozbiljnog rada. Sad je možda pitanje može li ta knjiga funkcionirati kao ‘udžbenik’ i može li se to podučavati na neki način. Možda ako razvijemo algoritam na kojem je Gamba radio kao na digitalnoj platformi knjige.

mimica-KNJIGA

IT: Ovo tkanje, ono zapravo može postati znanje koje možeš prenijeti na druge? Jer jasno je da arhitekt osim što radi kuće, radi na tkanju matrica, spaja ljude, politike, ekonomije, stvara odnose, kreira sustave.
Čini mi se da ti unutar svoje matrice tekstova koristiš neke trenutke i događaje, kao što je primjerice slučaj “međunarodnog” natječaja za zagrebački aerodrom, pa Venezia Biennale, zapravo super-relevantne stvari da bi komentirao realnost. To mi se jako sviđa kod tebe. Znači, tebe prošlost uopće ne interesira, ti ne želiš spekulirati o budućnosti, nego reagiraš na stvarnost. To mi se čini da je jako specifično?
VM: To je recimo posljedica mog rada s Alejandrom Zaera Polom. Alejandro je u biti Koolhaasov proizvod na neki način, on je obrazovan od Rema, obrazovan je na Harvardu. Alejandro je na Berlage donio ono što nije Arets. Arets je recimo više kao total work of art, sve je dizajnirano, koliko god je Arets isto tako zainteresiran za mrežu i za globalno, ali Alejandro je rekao da ako nešto proizvodimo, moramo proizvoditi taj applicable ili applied knowledge, a ako proizvodiš znanje koje možeš negdje upotrijebiti, onda ga možeš upotrijebiti jedino u stvarnosti. I ta stvarnost je onda puno zanimljivija nego nekakve ideje, opsesije, bilo studentske, bilo nastavničke.
IT: Od kuda im intuicija da edukaciju treba gurnuti u tom smjeru?
VM: Ali gdje su Alejandro i osobito Rem dobili podršku za to, research stvarnosti, je kad ih Catherine David, francuska kustosica, koja radi Documentu u Kasselu 1997. godine, zove da naprave mapping postojećeg urbanog svijeta. Tu dolazi Rem na Dokumentu zajedno s Kwinterom i Obristom i ona im kaže: “gledajte, mene uopće ne zanima vaša arhitektura, ali me zanima taj vaš mapping stvarnih situacija u gradovima koji su puno zanimljiviji čak i od moderne umjetnosti u ovom trenutku“.
IT: Čini mi se da upravo u tom trenutku dolazi do spoznaje što platforme kao Berlage Institut i njihova istraživanja mogu značiti u shvaćanju svijeta i zamršenog konteksta u kojem djelujemo?
VM: Da, Rem onda dogovara ugovor s Harvardom u kojem kaže „Rem Koolhaas will not teach design but will do research“. I tu je ova priča research, mreža i upotrebno znanje. Alejandro i ja smo se trudili na Berlageu te tri stvari nekako složiti u formi kurikuluma škole. Mi smo ipak trajali deset godina i to je razdoblje počelo proizvoditi znanje za koje su mnogi ljudi rekli da je to već jako ozbiljno. I to je već možda bio problem, kad edukacijska platforma postane jako ozbiljna i preblizu stvarnosti, onda ti kažu „no, no, no, we have agencies koje se time bave“.

IT: To je zapravo ključni trenutak gdje se vidi da je Berlage zapravo pomogao u inauguriranju novih ljudi i novih metoda rada. Kad ti vidiš, Reinier de Graaf, Shohei Shigematsu, AMO-OMA… Svi ti ljudi koji su tamo trenirani, ideje koje su tamo testirane, sve skupa se proširilo, «malo otišlo» na Harvard i sada je nakon 15-20 godina zapravo svima jasno da arhitektonski biro treba organizirati u otvorenoj kombinaciji, virtualnog, stvarnog, eksperimentalnog, pragmatičnog, graditeljskog, teoretskog i političkog…
VM: Da, da, prvo predavanje OMA/AMO je na Berlage-u i tu se to na neki način recimo predstavilo da se profesionalan praksa ne može svesti samo na dizajn građevina.
IT: Zašto nikad nitko od njih nije ušao u politiku? Sada kad smo već zaključili da arhitekti barataju platformama, mrežama, matricama kao što je matrica Berlage-a, tvoja osobna, OMA/ AMO, sve to nabrojeno, zašto arhitekti nikada ne ulaze u politiku, čak ni u Nizozemskoj?
VM: Ni Koolhaas nije htio ući u politiku.
IT: Iako je imao neke ambicije.
VM: Ne, ne, ne, on je ušao u nekom trenutku, ali ne u Nizozemskoj.
IT: Lagano je ušao, otvorio vrata s EU. Ali brzo izašao….hehehe….
VM: Da, točno, Nizozemska politika je jako pragmatična i nizozemski političari nastaju unutar političkih stranaka i to je tamo gotovo ozbiljna profesija. I onda se naravno tu arhitekti nikad nisu pojavljivali. Bilo je fenomenalno zanimljivo kada gradonačelnik Rotterdama Ivo Opstelten predaje nagradu za Erasmus Nebodere Remu, i kaže „ ja i Rem Koolhaas smo rođeni iste godine, neko vrijeme smo proveli u Rotterdamu i to je jedino što nas uopće spaja u životu“. I onda naravno Rem odgovora kako mu je strašno sumnjivo zašto mu daju tu nagradu, jer valjda vjerojatno misle da je mrtav, a da on ne bi htio biti još mrtav. Međutim, u jednom trenutku Rem ulazi u savjetodavno tijelo Jose Manuela Barosa predsjednika Europske komisije, i on je tu s Umbertom Ecom kao super advisor. Međutim, u jednom predavanju, opet na Berlage, on više manje ridikulizira i govori o toj žestokoj birokratiziranosti Europske unije i nemogućnošću prezentacije bilo kakvog mišljenja izvan nekog političkog pozitivizma.

nastavlja se…..

PlusPlusPlus House, +++ House

PlusPlusPlus House je kuća u nizu, niz kuća koje čine arhitektonski red. Red je to uvjetovan specifičnim lifestyleom, niz određen geometrijom i orijentacijom, kuća oblikovana sukladno promjenjivom programu. +++ House svoju prednost vidi u miru obiteljske kuće, a dodanu kvalitetu hrani na zajedništvu stambenog susjedstva. Plusplusplus kuća svjesno balansira između hermetične privatnosti i otvorene umreženosti.

+++ House je organizirana da može udomiti različite načine življenja, programirati se i prilagođavati različitim uvjetima i željama sustanara ili nepoznatih korisnika. PlusPlusPlus House je obiteljska kuća, +++ House može biti kuća za najam, turistički apartman i poslovni prostor. PlusPlusPlus House je airbnb nekretnina.

+++ House je kuća koja nastaje na bazi generičkog modela koji prihvaća mogućnost specifičnog kodiranja. Odnos generičnog i specifičnog ovoj kući daje mogućnost različitog tumačenja, višeslojnog doživljaja te bogatog načina korištenja. PlusPlusPlus House vidi generičnost kao slobodu, specifičnost kao izazov, a arhitektonski projekt kao platformu za kontinuiranu promjenu.

+++ House i njezina generičnost shvaćene su kao nova kvaliteta i nova normalnost. Generičnost otvorena na promjene, ali odgovorna naspram nestabilnosti i neizvjesnosti trenutka. Generičnost kao neograničena sloboda, mogućnost prilagodbe, mijenjanje prostorno-programskih avatara. Generični kod za brisanje prošlosti, kod za predviđanje bliske budućnosti.

PlusPLusPlus House je kuća nastala iz dijagrama, stvorena na modelu potencijalno beskonačne strukture. +++ house je kuća koja se može nizati u nedogled, penjati se beskrajno, penetrirati duboko, slagati se kontinuirano. PlusPlusPlus kuća nema kraja ni početka, njezin isječak čini kuću, komad predstavlja niz, totalitet non-stop kuću, neprekinuti okvir različitosti.

gif-5-

+++ Hose je kuća koja nosi samu sebe, dozvoljava oslanjanje na svoje prethodnike, a sljedbenicima omogućuje stabilan, organski i učinkovit rast. PlusPlusPlus House je prilagodljiva i transformabilna kuća. +++ House je kuća struktura, sklop i zbir običnih elemenata koji adsorbiraju kontradiktorne želje i neočekivane zahtjeve globalnog društva. PlusPlusPlus House je održiva, sigurna, pametna i komforna kuća. +++ house je skromna, nenametljiva i poticajno obična kuća.

PlusPlusPlus House je kuća koja spaja i razdvaja, ona poziva i odbija. +++ house je kuća s dva lica. PlusPlusPlus Hose je niz kuća s različitim izgledima, brojnim vizurama, neočekivanim mjestima. +++ House je kuća koja sadrži prizemlje kao ograđenu, ali otvorenu bazu, kat kao uzvišeni piano nobile te potkrovlje kao osmatračnicu teritorija. Prizemlje kuće je potpuno introvertirano, ali snažno heterogeno. Piano nobile jasno komunicira, moderira različite programe s okolicom, pali i gasi prostor reprezentacije i ugošćavanja.

PlusPlusPlus House ima tri dvorišta, parking za vozila, natkriveni trijem, mirnu terasu, travnjak, bazen, Eames fotelje, Jacobsen stolice, Ikea ormare, Starck cjedilo za limun, sve poznate elemente globalnog komfora, prepoznatljive simbole stambene opremljenosti. Sve ovi elementi različito se programiraju te poprimaju više značenja. Od intime do potpune otvorenosti i spremnosti na share-ekonomiju, share-politiku, share-vidljivost, share-komunikaciju.

+++ House je kuća jednostavne konstrukcije, izvedena u armiranom betonu s racionalnim i običnim materijalima. PlusPlusPlus House ima pune zidove, ostakljene otvore i nema prozora. +++ House je kuća bijele boje. PlusPlusPlus House jednog se dana može prefarbati u bilo koju boju, kako u dijelovima tako i u cjelini. +++ House nije skupa kuća, ali se bogato doživljava, ona nije koketna, ali zna zavoditi. PlusPlusPlus House je kuća koja se ne pravi važnom, ali je svjesna svojih kvaliteta.

+++ House je kuća okvir, ali i kuća simbol. Plus može biti shvaćen kao križ. PlusPlusPlus House je skup kutija koje mogu biti niz višenamjenskih prostorija. Prostorije mogu postati sobe, tradicionalne tematske jedinke. Kutije ove višeslojne kuće mogu biti izotropni loft, generični, kontinuirani interijer koju svoju specifičnost uvodi kroz različite događaje, da bi u jednom trenu postali specifično stanje. Prostor, mjesto i stanje kontinuirane i iskrene promjene.

gif-zadnji

+++ House je kuća prilagodljiva airB&B ekonomiji, kuća temeljena na booking.com izvještajima, kuća vizualizirana na Instagram objavama, kuća poznata po Facebook komentiranju, kuća nezaobilazna u selfanju i hashtaganju, kuća otvorena za nepoznate i znane korisnike. Plusplusplus kuća može, ali ne mora biti dom. +++ kuća je prostor za živu i umjetnu inteligenciju koja unutar nje trajno obitava i ravnomjerno se raspoređuje.

Arhitektonski biro Turato, 2017. ©

Autorski tim: Idis Turato, Marko Liović i Vedran Hubicki
Nadzor gradnje i voditelj projekta: Marko Liović

fotografije: © Bosnić + Dorotić

Neovlašteno preuzimanje priloženih fotografija i materijala kažnjivo je zakonom i NIJE dozvoljeno bez pristanka autora projekta i autora fotografija

Mobilna Arhitektura Mad Maxa

Ako su filmovi utopije i distopije trajno inspirirali arhitekte te ako su pokretne slike prošlosti i budućnosti kontinuirano sugerirale moguća rješenja, a osjećaji rata i mira, akcije i melankolije, trajno poticali na razmišljanja o drugačijem svijetu, čini mi se da smo se konačno našli u trenutku kada nam film otvoreno nudi konkretno rješenje.

Ako se prisjetimo slika Fritz Langovog Metropolisa koje su pomogle William Van Alenu u kompoziciji Chrysler Buildinga, zatim scenografije Blade Runnera Ridley Scotta koje su trajno inspirirale Jean Nouvela, onda arhitektura alegorijskih kola, pokretna arhitektura Mad Maxa, eksplicitno ukazuju na stvarnost, recikliranu, sempliranu, transformabilnu i zauvijek mobilnu arhitekturu.

kamion

Posljednji nastavak legendarnog Mad Maxa nudi upravo jedno takvo rješenje. Na jednom mjestu posloženi su elementi glam-rock američkih ikona grupe Kiss i instrumentarij njihovog bass-gitarista Gene Simmonsa, monumentalna pozornica prepunjena Marshall pojačalima, horne, trube i sirene navalnih i vatrogasnih vozila, čelični pikameri i glodalice rudarskih bagera, ventilacijske cijevi i rashladni sustav neopuštene tvornice, kamion transporter raketnog bacača, gigantski set bubnjeva, koplja, užad, kablovi i sigurnosni set za bunggie jumping te su svi zajedno spojeni u neočekivana alegorijska kola Doof Wagon.

Redatelj Mad Maxa 5 George Miller angažirao je produkcijskog dizajnera Colina Gibsona da osmisli upravo sve scene ovog inspirativnog filma. Gibson u posao uvodi brojne suradnike, te izvodi prave, funkcionalne i žive strojeve Mad Max svijeta. Njegova scenografija stvarno vozi, njegovi uređaju stvarno rigaju vatru, njegova alegorijska kola sviraju, huče, buče, šalju jasnu, motivirajuću poruku. Za stvarno i dugotrajno funkcioniranje ovih slikovitih uređaja posebnu ulogu je imao mladi istraživač, izumitelj, inženjer, konstruktor i proizvođač neobičnih vozila Colin Furze. Njegove robotizirane kante za smeće, pomične DIY X-Man Wolverinove kandže, bicikli, motori, kola, trokolice sve su napravljene u maloj garaži i u malom dvorištu iza njegove obiteljske kuće.

Colin Gibson i Colin Furze zajednički stvorili su veliki kolažirani kamion, začudan spoj aparata i tehnike. Vozilo namjenjeno podizanju morala ratnika istovremeno je kolaž snažnih simbola, neočekivani miks značenja, sklop različitih programa i učinkovita alegorija koja predstavlja ratnika Doof Wariora. Njegova kola projektirana su dugo i precizno u periodu od 2001. do 2010. godine, kada poprimaju današnji izgled. Originalna kola bila su zamišljena na pokretnom ruskom artiljerijskom oružju MAZ 543 “Uragan” na kojem su bile postavljene horne, trube i metalni zvučnici. Godinama se projekt nadograđivao i mijenjao da bi konačno bio postavljen na 15 tona teško kamionsko podvozje preuzeto sa MAN LKW Roland and Patriot raketnog sustava.

kamion_rastavljen

Na raketnom podvozju postavljen je ventilacijski sustav preuzet s dotrajalog sustava za kondicioniranje zraka netom zatvorene i napuštene tvornice. Ventilacioni kanal u ovom konkretnom slučaju preuzima ulogu glomazne horne, trube za pojačavanje zvuka bubnjeva koji su postavljeni na njezinom tjemenu. Sjedala za bubnjare izvađena su iz napuštenih automobila, traktora i kombajna koje sada postaju precizno projektirani kokpiti za bubnjare koji udaraju ritam borbe. Velike ventilacijske cijevi završavaju s glomaznim setom Marshall pojačala preuzetih s velike pozornice nekog vintage hard-rock banda. Sve zajedno čini zavodljivo oblikovanu, apsolutno učinkovitu audio vizualnu instalaciju, gigantski, superučinkoviti, bučni instrument.

mad-max-fury-road-awesome-guitar-guy-1431710473

Ispred kokpita velikog kamiona, na haubi motora postavljen je tron glavnog gitarista, vođa povorke, glavnog motivator-ratnika, slijepog Coma-Doorf Warriora. Ratnik-gitarist opremljen je setom pojačala, dvovratnom gitarom, koja je ujedno bacač plamena koji sigurno lebdi nad haubom starog automobila pričvršćen na elastične bunggie jumping užadi. Uloga ove veoma ikoničke persone povjerena je australskom performeru, umjetniku i kabare glumcu umjetničkog imena iOTA/Sean Hape. Doof ratnik je, kako priča i film kazuju, usvojen kao malo dijete od strane putujućih ratnika koji su njegovo slijepo i unakaženo lice presvukli kožom lica za koju se samo može nagađati s čije je glave skinuta.

Ako se na kraju prisjetimo davnih crteža i prijedloga Cedrica Pricea iz 1965. godine “The City of the future” vidimo grad, različite kuće, tvornice, tankove, cijevi i infrastrukturu postavljenu na gusjeničarsku platformu, potvrđujemo da su inspiracije za ovakova vozila davno bile u rukama arhitekata. Cedric Priceove ideje i skice ubrzo su zarazile njegove đake i sljedbenike iz Archigrama, da bi sve kulminiralo hodajućim gradom – Walking City-em Ron Herona. Potaknut ovim slikama i projektima, inspiriran knjigama i stripovima znanstvene fantastike, te ranijim nastavcima, likovima i vozilima Mad Maxa, Larry Harvey, graditelj i planer Black Rock City-a, inventor grada šatora i mobilnih kuća Burning Man festivala, uspješno od 1991. godine, usred pustinje Navada, gradi i razgrađuje privremeni grad za svojih 70 000 privremenih, mobilnih i samosvjesnih građana.

Ovi stari i neki novi primjeri kao i jasni primjeri iz filma Mad Max, potvrđuju nam tezu da urbanizam i arhitektura teško mogu više crpiti inspiraciju iz utopijskih i distopijskih scenarija, te da se moramo prestati hraniti filmovima kako bi dobili dnevnu dozu zavodljivih slika ili oblika. Istina je da neke od tih scenarija, oblika ili alegorijskih kola upravo živimo, koristimo, a neki od nas ovakve mogućnosti i arhitekturu shvaćaju kao dio svakodnevnog okoliša. Naravno utopije i distopije kao teme ostaju zauvijek prisutne, otvorene i zavodljivo simbolične, ali definitivno izvan dosegnutih svjetova, svakodnevnih prizora i pokretnih kola Mad Maxa i njegovih pokretnih ruina.