Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Kuća Gumno 2011-2014

Ovih se dana, nakon tri godine intenzivnog rada na projektu, završava Kuća Gumno. U tijeku su radovi na uređenju okućnice i opremanju kuće namještajem. Izvorno, projekt je započet i planiran kao mala kuća za odmor obitelji s dvoje odrasle djece. Proces projektiranja, gradnja, kritičnost svih aktera projekta prema izvornom programu te brza i jednostavna dostupnost kuće kroz novoizgrađenu prometnu infrastrukturu, omogućila je transformaciju kuće za odmor, u kuću stalnog boravka. Kuća za život u predgrađu.

Svaki projekt, pa tako i Kuća Gumno, neovisno o njegovoj veličini i namjeni, predstavljaju dugotrajan i uzbudljiv proces. Projekt je niz iskušenja gdje se definiraju, preispituju, i evaluiraju odnosi. Odnosi među ljudima, odnosi projekta i konteksta, odnosi programa i scenarija korištenja, prostorni odnosi, odnosi projektiranog i građenog, odnosi hrabrosti i straha, odnosi tihog zavođenja i skrivenih prijetnji. Arhitektura različitih i specifičnih odnosa gradi unikatnu arhitekturu mjesta. Kuća Gumno gradi svoj karakter u odnosu na veoma specifično mjesto, staru gromačom ograđenu komunadu, s drevnim kamenim gumnom na kojem su se godinama vršile žitarice. Gumno je stoljećima bilo prepoznatljivo mjesto rada, susreta, boravka, razmjene dobara i informacija lokalnog stanovništva.

Odnosi u projektu, neovisno o njegovoj namjeni i mjestu, grade se kroz vrijeme te traju dovoljno dugo da se laž i pretvaranje odmah otkriva, a dobro i strastveno ne evidentira. Ono se apsolutno i bezrezervno podrazumijeva. Odnosi se grade kroz iskušenja projekta. Iskušenja prihvaćanja i odbijanja, predlaganja i uvažavanja, razočarenja i ushićenja, iskušenja argumentiranja i otvorene komunikacije. Komunikacija jasne ideje s odabranim programom utjelovljuje arhitektonski konstrukt, koji gradnjom i bivanjem postaje materijalizirani projekt.

Od prvog crteža, raznih modela, izvedbenih nacrta, kopanja temelja, nasipavanja, zatrpavanja, do ugradnje betona i čelika, svaka nova odluka i proces gradnje pomiče ideju i vrijeme unaprijed. Otvaraju se nova pitanja, nailazimo na stalno nove i nove izazove te iskušenja. Stajanja i predaha nema, osnovna ideja i zamisao konstantno se, i bez pauze, gradi i nadograđuje.

Ideja projekta stoga mora imati jasan i snažan kod za prepoznavanje. Kod za nepredvidiva stanja i drugačije čitanje, drugačije poglede i drugačija mišljenja. Kod za odolijevanje različitim napadima, argumentima i utjecajima. Ideja prevedena u neku vrstu prostornog koda, koji objedinjava sve kontradiktornosti i želje unutar jednog, jasnog i točno definiranog procesa i mjesta. Proces u vremenu koji kao i kod Kuće Gumno traje minimalno tri godine.

Program, namjera, predumišljaj, prva zamisao te neizbježna pojavnost kuće, njezine slike, kreću se u širokom rasponu od slika iz čiste podsvijesti svih aktera projekta, do pravih super-slika iz “Dom & Stil” editoriala. Ove različite slike, snažno i nedvosmisleno obilježavaju svaki početak. Slika i misao s kojima se u prvom susretu srećemo često su, pa tako i u slučaju Kuće Gumno, potpuno kontradiktorne. Proturječne su u svojim namjenama, iskrenim namjerama, ulogama i pozicijama aktera projekta, te načinu njihova dosadašnjeg života. Kontradiktornost koja polazi od prostornih zamisli, podruma s danjim svjetlom, parcele kao uglađenog parka s divljom gromačom, drive-in stazom i bazenom s pogledom na more, gumnom i kućom kao ravnopravnim fokusima, kuća kao zajednički prostor desetak ljudi, ali i kuća za bit “potpuno sam”.

U konačnici, scenarij Kuće Gumno i njezina prostorna artikulacija čista je i nepatvorena kontradiktornost, a njezina pojavnost konačna je i jasno betonirana materijalizacija kontradiktornih želja, snažne ambicije, nesputane mašte, čežnje, strasti, i ljubavi prema projektu.

Kuća Gumno također je izravna materijalizacija makete nastale slaganjem različitih programa i želja u kompaktni volumen. Prelazak iz makete u čisti beton i čelik bio je veoma direktan, brz i nedvosmislen. Gradnja kao završni čin, presudno i konačno iskušenje, proces konačnog oslobađanja. Iskušenje projekta kroz dugotrajan proces, iskušenje s mnoštvom aktera, nepoznanica i emocija. Neizvjesnost i strah jednih, zanesenost i strast drugih, pragmatičnost realizacije i kontrola procesa trećih, sve snažno gradi projekt i potencira odnose, usložnjuje emocije. Složenost procesa, složenost interesa i pogleda, svakog dana poprima drugačiji lik, stvarajući pritom različite atmosfere projekta.

Gradnja, često fizički veoma zahtjevna, ovisi o spretnosti i snazi čovjeka koji ju prenaša iz projekta u čisti beton te je izravno i neposredno dovodi u stanje potpune gotovosti. Gradnjom arhitektura iz mentalnog prelazi u fizičko. Hodamo prostorom i veoma jasno tjelesno osjećamo sve odluke definirane projektom. Često odluke prenesene iz modela, nastale gotovo intuitivno, u prostoru dobivaju svoju neočekivanu i sigurnu potvrdu. Prostorni sukobi i prijelazi svoju konačnu potvrdu dobivaju prolaženjem kroz izvedene prostore i trodimenzionalne sklopove.

Kuća Gumno definirana je i kao uređaj za život, uređaj za prostor oko nje same. Ona istovremeno služi i potencira životne rutine, životne rituale. Kuća Gumno sebe vidi između okvira za dobre i nesvjesne životne rutine u kombinaciji s projektiranim ponašanjem. Život prema pravilima upisanim u projekt čine arhitekturu vjerodostojnom, svakodnevnicu boljom, a kuću korisnom , potrebnom i željenom. Neki se odnosi pojačavaju, neki se bez loše namjere skrivaju. Neki se odnosi i procesi ostavljaju da ih vrijeme, upotreba i svakodnevni život razriješi.  Čini mi se da arhitekturom i jednim projektom možemo ostvariti samo dio želja i ambicija, neke zato privremeno puštamo, pamtimo i selimo u neki novi projekt.

 

Od Urbanog do Precision Farminga

Posljednjih godina svjedočimo nizu paralelnih, i potpuno kontradiktornih globalnih procesa, koji provociraju razna pitanja. Prema podacima FAO (Food and Agricultural Organization) procjenjuje se da će zbog zadovoljavanja potreba stalno rastuće populacije, u roku od 40 godina proizvodnja hrane biti povećana za 70 % u odnosu na današnje stanje. Također, jednako tako precizno i statistički uvjerljivo, svakodnevno slušamo o velikim brojkama gradova koji se “smanjuju”. Neki gradovi jednostavno gube svoje stanovnike, jasno i nedvosmisleno svjedočimo fenomenu “shrinking city-a”.

Ako krenemo od popularnog i danas već romantičnog Detroita, preko Chicaga, Clevelanda, St. Luisa, Ohia, Akrona, Toleda, Youngstowna, Cincinnatija, preko brojnih europskih gradova Njemačke, Francuske ili Velike Britanije, pa sve do moje drage, “zaspale” Rijeke, gradovi gube na stanovništvu. Svakodnevno se povećava “fond” neiskorištenih ili nenastanjenih stanova ili poslovnih prostora. Kada ovom podatku dodamo podatke o napuštenim i nikad prenamijenjenim industrijskim, tvorničkim i infrastrukturnim građevinama dolazimo do spoznaje da vladamo ogromnim i neiskorišteni potencijalom za drugačije i neočekivane mogućnosti.

Postavlja se prvo pitanje; Je li moguće u napuštenim i neiskorištenim dijelovima grada proizvoditi, uzgajati i stvarati hranu za postojeće, ali i novo dolazeće svjetsko stanovništvo?
Primjeri starih i napuštenih infrastrukturnih građevina, tunela u Australskom gradu Mittagongu koji se koriste za uzgajanje gljiva, ili vrtova sa svježim povrćem u centru Detroita, najbolje govore o ovoj veoma održivoj i logičnoj teoriji.

Istovremeno, dok neki gradovi stagniraju, na drugom dijelu zemaljske kugle svakodnevno nastaju neki novi gradovi. Ljudi se masovno sele iz sela u gradove. Brojni primjeri od Kolumbijskih i Indijskih proizvođača kave, do kineskih poljoprivrednika koji stoljećima uzgajaju rižu, ponosno izjavljuju da konačno mogu poslati svoju djecu u školu i sveučilište, te da sada imaju dobre prilike za novi posao u Bogoti, Mumbaiju ili Shenzenu. Na pitanje što će se dogoditi s njihovim farmama, kažu da će ih vjerojatno prodati susjedu ili nekoj većoj poljoprivrednoj kompaniji. Gradovi u ovom drugom slučaju rastu, a poljoprivreda se iz manjih porodičnih gospodarstva transformira u velike sustave. Velike poljoprivredne kompanije su razvojem i pojavom Precision Farminga proizvodnju prehrambenih kultura u potpunosti prilagodile novim tehnologijama. Uzgoj svojih bazičnih agrikulturnih proizvoda transformirale su u visoko digitalne aktivnosti i procese.

Postavlja se dugo pitanje, možemo li tehnologije digitalne poljoprivrede kreativno koristiti, stvarajući nova i specifična okruženja u tako formiranom seoskom ambijentu? Mogu li se unutar takvih okruženja stvarati zameci nekog novog urbanizma, novog stanovanja i rada, drugačijeg života u zajednici?

Povezanost poljoprivrede, proizvodnje hrane i grada, kroz jedan i drugi primjer počinju biti očigledni i evidentni. Poljoprivreda kao temelj održivosti i opstanka ljudskog roda, te gradovi i planirani teritorij kao okviri ljudske društvenosti, dovode ova dva fenomena u drugačiju, snažno održivu vezu.

S jedne strane otvara nam se mogućnost poljoprivrede u gradovima, njihovim napuštenim zgradama, tunelima i skladištima, koji omogućuje intenzivan razvoj Urban Farminga, te jasnu održivost svakodnevnog života. S druge strane poljoprivrede velikih prostranstva stvaraju novi pogled na selo i seljaka koji počinje biti osvješten, visoko tehnološki educiran i opremljen proizvođač hrane. Jednako tako, Digital Farming otvara nove mogućnosti planiranja i organizacije teritorija.

Japanski primjer Pasona U2 građevine potvrđuje tezu da se suvremena poljoprivreda može i treba organizirati u urbanim centrima. Primjer iz Tokya pokazuje kuću koja sa svojih 1,5 hektara korisne površine jasno i korisno povezuje podrum i katove građevine, rezervirajući ih za uzgoj preko 200 vrsta poljoprivrednih proizvoda. Razne vrsta povrća, od rajčica, paprika, brokula, preko riže, salate, kupusa te raznog voća, jabuka, kruški, jagoda, lubenica, melona i raznog egzotičnog bilja, svi oni uspješno i održivo rastu kroz katove zgrade. Korištenje hidroponičkog i klasičnog zemljanog načina uzgoja poljoprivrednih kultura dnevno se proizvede količina hrane koja udovoljava potrebama prehrane ljudi u jednom većem tokijskom kvartu.

Drugi jasan i inspirativan primjer je prenamjena i korištenje londonskih skloništa iz drugog svjetskog rata kao podzemnih farmi za uzgoj gljiva i hidroponičnih kultura. Primjer je to zatvorenog sustava poljoprivrede bez prirodnog svjetla i specifičnog načina uzgoja biljki opremljenih HEFL (Hybrid Electrode Fluorescent Lamp) tehnologijom. Sustav svakom dostupnih i lako ugradivih fluorescentne i LED rasvjete, te automatizirani sustav navodnjavanja, otvara nove neograničene mogućnosti. Inteligentni sustavi kontrolirane klime koja precizno prati vlažnost zraka, temperaturu i provjetravanje, a sve u cilju ravnoteže ljudske i poljoprivredne udobnosti, otvaraju mogućnost novih prostora za boravak, rad i stanovanje.

Pored ovih primjera, gdje se gradovi transformiraju u in-door farme i plantaže, neki svježi i osviješteni primjeri Precision Farminga otvaraju nam poglede na novu i drugačiju kreativnost u prostorima izvan gradova. Pojavom Precision Farming-a kao što smo već spominjali, poljoprivreda se u potpunosti mijenja, te se klasični uzgoj i mehanička tehnologija obrade transformira u visoko digitalne aktivnosti. Taj će podatak, u kombinaciji s drugim promjenama koje su u tijeku unutar sela, ponajviše s paradigmom promjene proizvodnje hrane i bioplina, s raznim subvencijama EU-a za promicanje raznolikosti, dovesti do drastičnih i temeljitih promjena unutar Europskih sela.

Benedikt Gross u svom projektu “from digital printing to processing farming” koristi ideju “Agricultural Printinga”, (grafičku poljoprivredu) da bi istražio mogućnosti prenašanja digitalne konstrukcije u jednostavnu poljoprivredu. Eksperiment stvara specifičnu, ekološki održivu strukturu unutar ograničenog područja proizvodnje biomase kao izvora energije. Ta dodatna područja uspostavila su ili poboljšala povezanost s faunom i florom između različitih staništa biljki i ostalih mikro organizama. Ovakova povećana prirodna raznolikost također sprječava nastanak štetočina, te smanjuje uporabu pesticida. Nadalje, poljoprivrednik može “iznajmiti” područja na nekoliko mjeseci u godini, te održivo, strogo kontrolirano i precizno gospodariti svojim područjem. U skoroj budućnosti suvremeni seljak neće moći samo proizvesti zob, grašak, grah i ječam, već i ispisati svoje tragove, izvesti vlastitu održivu novu prirodu.

Naglasak ovih novih mogućnosti poljoprivrede leži u otvorenom i uzbudljivom nagađanju o novim modelima, kojima će poboljšati trenutna poljoprivredna praksa, te zamisliti njihove moguće implikacije na suvremeni urbanizam.

Na kraju jedan očigledan primjer pojednostavljene, ali silno učinkovite primjene digitalne-poljoprivrede u advertising marketingu, i velike reklamne površine u polju blizu Amsterdamskog Schiphola koja me uvijek dodatno uzbudi i nasmiješi. Najveći proizvođač kobasica i juha UNOX svojim prirodnim, posađenim zelenim logom, svim putnicima koji dolaze u Amsterdam zaželi toplu dobrodošlicu. Welkom thuis! Dobrodošli u novu prirodu!

Gradovi Šatora

Kada je davne 1957. godine Gy Debord konstatirao da arhitektura treba napredovati i razvijati se, uzimajući za predmet svog djelovanja više uzbudljive situacije, nego uzbudljive oblike, postalo je svima jasno da se polje našeg djelovanja konačno oslobodilo vječnog bremena objekta kao jedinog cilja arhitektonskog djelovanja.

Danas često svjedočimo događajima kojim organizacija konkretnog trenutka traži oslobađanje od isključivo umjetničkog načina djelovanja arhitekta. Taj specifični trenutak, kada određeni događaj dolazi u stanje kritične mase kojem treba jasna organizacija prostora, započinje prava arhitektura. To je početak konkretne akcije, početak projekta koji definira precizne odnose, uvodi novu, specifičnu hijerarhiju. Niz precizno skriptiranih postupaka izvedeni alatima i mehanizmima jednostavne gradnje, kroz jasne i nedvosmislene modele organizacije prostornih parametara, u trenu stvaraju jasnu i nedvosmislenu arhitekturu. Arhitekt u takvoj prilici postaje potreban, tražen i koristan.

Neovisno o veličini teritorija ili prostora koje akcija zauzima, te neovisno o namjeni i konkretnom prostornom okruženju, trenutak definira okvir konkretne i specifične arhitekture. Arhitekture koja spaja događaj s mjestom, stavljajući pritom jasnu i konkretnu aktivnost u drugačiji odnos sa zatečenim stanjem, postojećim elementima prirode, gradnje i infrastrukture.

Potpuna dostupnost, otvorenost prostorne mreže i probojnost suvremenih teritorija uklanja grad kao jedino odredište i mjesto događanja ljudi. Taj oslobađajući podatak stvara stanje unutar kojeg su mogući različiti utjecaji i metode organizacije. Koncentracije i planiranja progresivne mreže događaja ili kontrolnih organizama mogu se dogoditi, jasno organizirati bilo kada, i bilo gdje. Dovoljan je i nužan samo jasan povod, odluka za konkretnu akciju, te jasna želja za prisustvovanjem, konsenzus skupine ili društva, s jasno reguliranim odnosima.

Ove postavke pokazuju se očitima kroz različite primjere. Od masovnih političkih ili vjerskih skupova, prisilnog okupljanja ljudi prognanih iz svojih kuća uslijed ratnih razaranja, pa sve do dokonog i veselog uživanja u umjetnosti, teatru ili popularnoj muzici, na različite i veoma inspirativne načine oblikuju specifična mjesta zajedništva i drugačije odnose među ljudima. Rađaju se, i nastaju nova mjesta, projektirana i osmišljena za različite povode i bogate akcije.

Slučaj i primjer privremenog šatorskog grada Mina za 3 milijuna ljudi najbolje pokazuje održivost iznesenih teza. Mina je golemi, masivni, nepregledni šatorski grad u Saudijskoj Arabiji koji se podiže i uklanja svake godine kada milijuni hodočasnika tijekom zadnjeg mjeseca lunarnog islamskog kalendara posjećuju Meku.

Taj izuzetno precizno ustrojen i jasno dizajniran sustav sa svom potrebnom sanitarnom, prometnom i komunalnom infrastrukturom stvara konkretne uvjete za organizaciju događaja. Šatori su potpuno standardizirani, jasno projektirani da se kvalitetno ventiliraju i spriječe eventualni požar ili sličnu havariju. Najzanimljivija konstrukcija u šatorskom gradu Minu je Jamarat Bridge. Most koji je izgrađen kako bi se olakšalo kretanje vjernika koji dolaze iz različitih smjerova i zemalja. Jamarat Bridge ima 24 pristupna puta i 11 vrata koji ga povezuju s planinom. Trenutno postoji 5 razina mosta koje se u budućnosti trebaju proširiti na 12. Dimenzije mosta su 100 metara širine i 800 metara duljine.

Pored snažne volje za zajedništvom koje gradi drugačije prostore i uzbudljive međuljudske odnose,  nažalost veoma često i “efikasno”, ljude okupljaju ratovi, trauma ili strah. Brojni primjeri od srednjovjekovnih gradova, koncentracijskih kampova, podjeljenih i ograđenih gradova poput Berlinskog zida, veoma jasno pokazuju da traume mogu rezultirati silno inspirativnim i drugačijim pogledima na razvoj gradova, organizaciju zajedništva i urbanih prostora. Primjer jedne izrazito traumatične i depresivne slike prisilnog okupljanja ljudi u dubokoj nevolji je Sirijski izbjeglički kamp Zaatari.

Ono što se može vidjeti na fotografijama je novi dom, novi grad za preko 160.000 izbjeglica protjeranih brutalnim ratom i diktaturom Bashara al-Assada. Nevjerojatno, ali istinito, 6.000 ljudi dnevno je pristizalo u izbjeglički kamp u Jordanu, koji je tim neželjenim događajem postao peti najveći grad zemlje. Na pretrpanih 2,8 kvadratnih kilometara, bez ijednog stabala ili grma usred pustinje nepregledne i opasne šikare koja je preventivno očišćena i prekopana za zaštitu od zmija i škorpiona, niknuo je novi grad. Grad s novim trgom, nizom ambulanti, vrtića, škola i društvenih domova, te sportskih terena za rekreaciju i zaborav na veliku traumu rata. Svaki se dan u Zaatariju rodi 12 do 15 nove djece. Nova djeca u novom i neočekivanom gradu šatora.

S druge strane zemaljske kugle, u centru Velike Britanije, primjer Glastonbury festivala veoma nam plastično pokazuje kako jedan opušteni hippy-događaj iz 70-ih godina nadrasta svoje početne ambicije, te u duhu novoga vremena poprima oblik novog privremenog grada. Grada nastalog na farmi u Piltonu koji jednom na godinu raste i nastaje za stotine tisuća stanovnika smještenih u različite šatore, kamp kućice i mobilne kućice. U organizaciji gospodina Michael Eavis-a već 40 godina događa se specifičan i osebujan grad događaj, grad festival.

Osim ljubitelje suvremene glazbe festival ugošćuje, prikazuje i tematizira ples, komediju, kazalište, cirkus, cabaret i druge izvedbene umjetnosti. Prvih godina festivala, tada besplatna manifestacija, ugošćavala je ljude istih svjetonazora, iste pripadnosti jednoj hippy generaciji. Ljudi oslobođeni razlika, predrasuda, klasnih, rodnih i rasnih podjela slobodno su se družili uz umjetnost. Godinama kako se festival razvijao te mjesto postajalo sve poznatije, a broj ljudi sve veći, segregacija ljudi počela je biti sve veća i očiglednija. Od 70 ih godina, kada su svi spavali, ležali i slušali muziku zavaljeni na travnatom amfiteatru, vremenom se prostor za boravak počeo odvajati od prostora za praćenje koncerta. Razlozi sigurnosti i komercijalnog oblikovanja festivala počeli su uvoditi hijerarhiju i podjele unutar prostora Glastonbury festivala. Danas zatičemo inspirativan grad-kolaž. Kolaž kojeg čini postojeća priroda, parkovna i landscape infrastruktura, tisuće različitih šatora, kamp kućica uhvaćenih u novom odnosu i novoj hijerarhiji masovnog događaja. Pred nama je kolaž novih odnosa, novih prostornih, funkcionalnih i društvenih entiteta podijeljenih poput klasičnog grada. Privremeni grad sa svim svojim elementima, kvartovima različitih šatora, od skromnih do luksuznih, od onih za mlade, do onih za malo starije, od hipstera do gospode i pustolova, od jeftino građenih do skupo dizajniranih i klimatiziranih. Svi skupa položeni su unutar velikog privatnog imanja, projektiranog za zajedništvo i društvenost sa svim svojim proturječjima i složenostima koje čini svaki pravi grad poželjnim.