Pravo Na Grešku

U vremenu kada je sve održivo, gdje su sva mjesta i građevine sigurne, te je poželjno biti efikasan i “smart”, postavlja se pitanje dali imamo pravo na pogrešku? Kako unutar novih dogmi učiti na vlastitim pogreškama? Kada je osnovni kriteriji odabira dobra ocjena, a broj like-ova i followera jedino mjerilo za vrednovanje rada i kreativnih napora, pravo na grešku potpuno je izostavljeno. Svaka naša imalo spekulativna aktivnost usmjerena je na zadovoljavanje poznatih pravila, na komfor poželjnih rezultata i predvidivih rješenja.

Paradoksalno ali istinito, suvremeni svijet iako je sazdan i sastavljen od greške same, a sastavnice njegove medijatizirane tržišne ekonomije su često plod rizomske nepredvidivosti i kaotične grešnosti, ona nam se ne nudi kao poželjno i prihvaćeno stanje. Godinama nakon što je pogreška u umjetnosti Andyja Warhola legalizirana, Tatieva dekostruirana kuća postala poželjna, greška akorda i disonantnost zvuka Sonic Youtha sada uhu ugodna, nasilna poetičnost Caveovih balada dio mainstreama, a greška kompjutorskog glitcha postala dio sexy vizualnog trenda, jasno nam je da je grešku potrebno što prije legalizirati.

Arhitektura kao i svaka kreativna djelatnost podrazumijeva trenutak inicijacije, fascinaciju medijem, učenje, spoznaju, ali i otvoreno pravo na pogrešna rješenja. Arhitektura se zamišlja, crta, skriptira, gradi i ruši. Da bi ovladali arhitekturom kontinuirano moramo djelovati unutar, javnosti nevidljivog, ali silno neizvjesnog eksperimenta. To vrijeme i sam proces traži prostor arhitektonskog laboratorija u kojem se ispituju i testiraju potencijalno dobra i loša rješenja. U arhitekturi loše i opasno jednako je važno kao dobro i udobno.

giphy

Da bi bili arhitekti, svi od reda moramo otvoreno i jasno govoriti, pisati i graditi. Uvjetovano samom biti struke, a opće prihvaćeno sveopćom medijatizaciom globalnog svijeta mi jesmo samo i isključivo ako objavljujemo, postamo i slikamo. Nesebično i intuitivno dijeljenje podataka sa svima nije stvar samo altruizma već apsolutni modus operandi. Ako ne govorimo, ako ne pišemo, ako ne komuniciramo, ako ne gradimo nas nema. Sve što radimo povezano je sa svima i ostavlja snažan utisak. Naš rad utječe na ljude koje nismo sreli, naša arhitektura ostavlja trag i na mjesta gdje nismo i nećemo biti.

Ovakvo stanje rađa neku vrstu nove odgovornosti, ali jednako tako sve nas uvodi u stanje kontinuirane anksioznosti od općeg neprihvaćanja. Cyber giljotine i lomače društvenih mreža jasno i plastično pokazuju kako završe oni čiji govor, pisanje i građenje nisu odmah prihvaćeni. Objave i postovi, instagram slike i djela ubrzano ostavljaju svoj trag. U kratkom vremenu pretvaraju nas u zvijezdu ili bacaju u blato nepoželjnih. Smart tehnologije, održivi razvoj i efikasnost našeg rada, dostupnost resursa svega i svačega oko nas davno je zadovoljila sve naše potrebe, ali i jasno svima pokazala da zbog vječne i nepresušne ljudske pohlepe nećemo zauvijek moći zadržati ovakve odnose. U takvom stanju mislimo i djelujemo isključivo i samo u ovom trenutku. Prošlost nam se odjednom čini ljepša, a budućnost potpuno neizvjesna, anksiozno paranoidna.

S druge strane arhitektura je opuštajuće spora, analogno troma, inspirativno inertna, snažno povezana sa živim akterima uvezanih “zatvoreničkim lancem” nazvanog arhitektonski projekt. Projekt kao okvir za spekulaciju o nepoznatom, alat, medij, at-hoc ideologija postaje tako legalan i svima prihvaćen moderator pogreške. Projekt i njegovi akteri dobrovoljno prihvaćaju rizik, svjesni su neizvjesnosti kao pokretačke energije, a grešku shvaćaju kao sastavni dio otvorenog procesa. Sastavni dio signalizacije i opreme puta u arhitekturi. Sve pa tako i greška postaje dijelom kreativne statistike, nadahnute data analize i neočekivane, ponekad greškom uzrokovane projektne obrade.

Pravo na grašku potrebno je spoznati, razumjeti, legalizirati i medijalizirati sa svima kao sastojak dobrog i kvalitetnog projekta. Kao što su u ne tolikoj davnoj prošlosti tipovi, standardi, elementi u arhitekturi bili dio enciklopedije znanja kojeg apsolutno primjenjujemo danas jednostavno moramo usvojiti metode rada, projektiranja koje uvažavaju nepredvidivost, nestabilnosti i rizik kao dio okoliša. Greške i prototipne slučajnosti kao dio zatečenu prirode oko nas. Spekulacija o budućnosti s uvaženim pravom na pogrešku postaje način operiranja, skriptirani manual za rad i djelovanje.

Projektiranje u arhitekturi treba preuzeti legaliziranje pogreške koje imamo u znanstvenim laboratorijima, tehno parkovima i modnim salonima u kojima se iz sezone u sezonu planiraju i projektiraju budući trendovi i moderiraju neočekivani konsenzusi. Također arhitektura mora preuzeti metodu radikalne normalnosti prisutne u filmskoj industriji novih HBO serijala i zabavne glazbe. Radikalnost, nepredvidivost i grešnost danas je izmještena iz alternativnog, sunverzivnog svijeta u otvoreni mainstream. Kao što klokan mladog Pape nije greška, niti je grešna njegova cigareta, a savjeti Nicki Minaj odjednom postaju bezgrešni savršeni, shvaćamo da pogreška u arhitekturi nije zaboravljena. Pravo na grešku nije izgubljeno, već se samo radikalno mijenja, testira i polako ponovo usvaja, uspostavlja kao dio novog reda i sustava.

Snaga Prirode I Politike

Živimo u vremenu i prostoru snažnog tehnološkog i znanstvenog razvoja. Unutar tog nezaustavljivog, i na trenutke nepredvidivog procesa, priroda i politika, onakve kakve smo stoljećima poznavali, snažno se transformiraju. Pritom se mijenjaju naše svakidašnje navike, stvaraju se i rađaju neke nove istine, moderirajući naše živote ka nekim novim etikama i moralima. Ovaj brzi i nezaustavljivi proces predmet je fotografskog istraživanja i snimanja kojeg je u periodu od 2008. do 2013. proveo njemački fotograf Thomas Struth.

Njegova izložba i knjiga pod naslovom “Priroda i Politika” obuhvaća i zorno prikazuje njegovo široko polje interesa koje uključuje prizore i scene uhvaćene u tehnološkim kampovima, laboratorijima, prirodnim krajolicima, tematskim parkovima i muzejima. Naslov koji je osmišljen, prema Struthovim riječima, želi pomalo komično provocirati gledatelja njegovih fotografija da propituje i analizira njegove složene konstrukte. Oni su svi od reda plod i proizvod snažne ljudske ambicije, te su potpuno nezamislivi bez neke vrste plodnog i neočekivanog odnosa prirode i politike.

U svojim fotografijama Thomas otkriva i eksplicitno prikazuje sve ono što se često skriva od očiju javnosti. Stvari i odnose među njima odjednom gledamo na njegov, specifično ironičan i blago komičan način. Struth otvara vrata istraživačkih laboratorija, tehnoloških parkova, razotkriva zastore ureda znanstvenika, te pokazuje slojevitu, ali i silno jednostavnu istinu. Ove, prvenstveno dokumentarne fotografije, mogu nekome izgledati zastrašujuće, nekome biti zlokobne ili uznemirujuće. U jednom prizoru vidimo masu žica, u drugom cijevi akceleratora, u trećem silikonske mase koje kao da otkrivaju unutarnje organe tehnoloških sustava. Svojom pretjeranom ezoteričnošću, dozirano i potpuno kontrolirano, daju nam samo naslutiti punu istinu koja se u njima krije.

Ovaj svijet koji se pred nama u jednom trenu otvorio zapravo je slika i prilika našeg višegodišnjeg djelovanja u sustavu kontrole, stavljanja pod nadzor i iskorištavanje prirodnog okoliša kojeg smo nekad davno u prošlosti zatekli. Slike i prizori jasno nam pokazuju koliko je važno ažurirati i prilagoditi naše postojeće etike i društvene konsenzuse o stvarima i procesima na kojima užurbano radimo. Novi pogledi, nove istine, uvjetovane ovim novim alatima, procesima i platformama zahtijevaju jasno resetiranje svakodnevnih stavova o estetskom, moralnom, političkom i filozofskom okruženju.

Slike i prizori Thomasa Strutha vode nas tako od tematskog Disneyland parka Anaheim u Kaliforniji, gdje svjedočimo prezasićenosti svijeta mašte oblikovanog umjetnim lagunama, planinama i žutim podmornicama koji je osmislio, nadzirao i medijski plasirao jedan čovjek. Svjedočimo specifičnom svijetu koji simulira novu prirodu, svijetu projektiranom, konstruiranom, plasiranom, i građenom iz glave Walt Disneya. Njegove slike, njegovi likovi, njegove vedute, prizori i metafore postale su u međuvremenu apsolutne istine, kulturni međaši, vizualni reperi, ideološki pamfleti bez kojeg nije moguće odrastanje, edukacija, i život prosječne obitelji.

Na drugom kraju svijeta, u Izraelu i Palestini Thomasove fotografije razgolićuju i zorno prikazuju mjesta i procese otvorenog sukoba ljudi i politika. Zemlja i teritorij u ovoj su zemlji sve, gradnja granica, obilježavanje i markiranje teritorija dio su svakodnevnih rutina svih dionika u konfliktnom procesu. Svjedočim kontinuiranom stanju propagande i manipulacije istinama. Slike pokazuju stanje potpune ambivalentnosti, podvojenosti i zamagljene istine koja u gledatelju stvara osjećaj zbunjenosti, otvaraju neka pitanja, tjeraju ga na promišljanje istine i pravde u prostoru intenzivnog konflikata.

Fotografiranje na mjestima tehno-industrijskog i znanstvenog istraživanja, uključuju poznate institute fizike, farmaceutska, nuklearna postrojenja, svemirske postaje, brodogradilišta i operacijske sale. Na ovim mjestima i pripadajućim fotografijama Thomas Struth je usmjeren na strojeve od kojih su neki transformacijski instrumenti našeg svijeta. Začudne građevine, tehnološka postrojenja, mjesta znanstvene proizvodnje su mnogima nevidljiva ali snažno prisutna mjesta u kojima napreduje ljudsko znanje. Mjesta u kojima se razmišlja samo i isključivo o budućnosti.

Ovi radovi istražuju estetiku inovacija i eksperimentiranja kroz snimanje strukturnih složenosti i aludiraju na skrivene strukture kontrole, moći i utjecaja napregnutih od napredne tehnologije. Struth otvara vrata onome što su naši umovi stvorili i pretvorili u neočekivane konstrukte, začudne skulpture i nesvakidašnje strojeve. Njegove slike prodiru i izvještavaju o materijalnim dokazima o prostorima ljudske mašte. Pokazuju očitim procese, produkte i nova sučelja i alate koji su rođeni u ubrzanom trenutku kada su tehnologija i slikovna industrija približile fizičku stvarnost i nesputanu maštu.

Slike i prizori, svaki na svojoj strani svijeta, svaka unutar različitog shvaćanja politike, napretka te potpune i sveobuhvatne kontrole prirode, zorno prikazuju da moramo ubrzano razmisliti o resetiranju stavova o nekim davno usvojenim i zauvijek potrošenim znanjima. Nove odnosi, nove prirode i kontinuirani interijeri koji spajaju svijet u potpuno urbanizirani i dostupan svijet rađaju nove granice ali istovremeno otvaraju nove slobode. Ovo stanje potpune kontrole i otvorene mogućnosti podrazumijeva kontinuirano promišljanje i komunikaciju istina s različitim akterima u raznovrsnim procesima.

Iako su na slikama Thomas Strutha u prvom planu mnogima od nas strani aspekti naprednih tehnologija, Struthov rad je zadivljujuće oprezno optimističan. Svojim jasnim i preciznim pogledom te zavodljivo poželjnim kadrom on prikazuje kako se svijet kreće prema naprijed i raste ponekad slučajno, katkad neravnomjerno i nesavršeno, ali uvijek i samo kao isključivi napor i želja za boljim i novim brojnih znanstvenika kao kreatora, producenata, scenarista, arhitekata beskrajne mašte i neograničene vizije.

Izvori:

http://www.thomasstruth32.com/smallsize/index.html

http://time.com/4345228/thomas-struth-nature-and-politics/

http://mackbooks.co.uk/books/1110-Nature-Politics.html

Vukovar Bazen, 28. 02. 2017. 13 h i 30 min.

Bez ljudi, bez programa i konkretnih događaja arhitektura ne postoji. Prigodni program i događanja u sklopu otvaranja Bazena Vukovar, fotografije, novinarski prilozi i objave na društvenim mrežama, jasno prikazuju kako građani Borova Naselja i Vukovara, korisnici, sportaši i publika, doživljavaju arhitekturu ovog specifičnog mjesta. Korištenjem otvorenih izvora informacija, fotografijama novinarskih reportera, izvjestioca, Facebook i Instagram profila, danas smo pokušali prenijeti dio atmosfere i ozračja s netom otvorenog bazena.

Bazen_otvorenje-01

O ljudima

Ljudi kao korisnici vodenih aktivnosti, ljudi kao rekreativci, sportaši, šetači, prolaznici, ljudi koji se druže i vesele, ljudi koji zajednički blaguju, ljudi koji pjevaju uz glazbu tamburaša, samo se neki od prepoznatljivih grupa uhvaćenih na raznim fotografijama tijekom 28. veljače 2017. godine u periodu od 13 i 30 do 15 sati.

Bazen_otvorenje-02

Bez ljudi i njihove bogate društvenosti arhitektura jednostavno nije moguća. Bilo da plivaju, rone, skaču, prskaju se, hodaju, trče, sjede, promatraju, debatiraju, pjevaju, slušaju ili gledaju vukovarski im se bazen različito predaje, otvoreno podaje. Voda i arhitektura bazena kao okvir za različita i veoma specifična stanja.

Bazen_otvorenje-03

Iz vijesti

Vijesti, fotografije, novinarski komentari i stavovi o arhitekturi otvoreno nam se nude. Brzo i precizno prenose energiju događaja, oslikavajući pritom mjesto, nedvosmisleno progovarajući o reakcijama ljudi na arhitekturu. Za sve ono što nam je do jučer trebalo više mjeseci ili godina, kako bi što zornije prenijeli ili osjetili energiju mjesta, pojedinaca i grupa, danas je dovoljno samo 24 sata. Predivno oslobađajuće, nekima neshvatljivo, drugima pak zastrašujuće. Htjeli mi to ili ne, rekli ili šutjeli, fotografirali ili apstinirali, istina i slika o arhitekturi izlazi slobodno, mimo naše volje i kontrole.

Bazen_otvorenje-06_Novine

S društvenih mreža

Komentari, prilozi i izvještaji s društvenih mreža govore u oduševljenju, izražavaju pohvale, ali i upozorenja. Neki progovaraju simbolima, drugi sličicama, emoticonima, ali svi od reda svjedoče, komentiraju i predlažu. Neki vole, neki otvoreno mrze, psuju i preziru. Komentar izaziva drugi komentar, razgovori o temi postaju potpuno nekontrolirani, slobodni i otvoreni. Komentari i osvrti čitaju se i gledaju više nego sam prilog. Istina o arhitekturi, koja je do jučer bila ekskluzivna za stručnu kritiku, dizajn publikacije i style časopise, danas je potpuno otvorena, dostupna, fragilna, zavodljivo nevina. Arhitektura i događaj potpuno su otvoreni za različite poglede, stavove i ideologije. Istina o kući, mjestu i događaju ne mora se nužno poklapati s našom, ili drugim istinama.

Bazen_otvorenje-06_Facebook

O programiranju tamburašima

Prostor bazena namijenjen je prvenstveno sportu, rekreaciji, opuštanju i dokolici. Osim u izvornoj, vodenoj namjeni bazen je moguće koristiti i za javna događanja, tako da ulazni hall sadrži prostrane tribine, prostor za prezentacije i koncerte. Često nepredviđeni program i neočekivani događaj može potpuno izvan kontrole svih aktera u projektu oplemeniti mjesto. Tamburaši koji su uveseljavali dane oko tehničkog pregleda građevine, njihovo hodanje i sviranje u svim prostorima bazena ostat će mi u dugom sjećanju i potvrditi da unakrsno programiranje i uvođenje neočekivanih događaja može potaknuti ljude i arhitekturu na neočekivano i inspirativno korištenje.

Bazen_otvorenje-04_Tamburasi

fotografije s otvorenja: Sportski Objekti Vukovar (https://www.facebook.com/sov.hr/), Bosnić+Dorotić, Marko Mihaljević, Screenshotovi s portala i Facebook objava