Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Neka Cvate Tisuće Cvjetova

Mogućnosti dizajna, te uloga umjetničkog eksperimenta svoj osnovni smisao i dodanu vrijednost pronalazi prvenstveno u moderiranju stavova i istraživanju percepcije javnosti kojima se oblikuje budućnost tehnologija i njezin tijesan odnos sa prirodom i društvom. Drugim riječima, otvoreni dizajn i umjetnički eksperiment može, smije i treba precizno istraživati odnose i nove mogućnosti unutar bio, techno, medijske i eko budućnosti prije nego što se one nekontrolirano dogode pred svima nama. Istraživanja i aplikacije ovakvih otvorenih, javnih eksperimenata potencijalno trebaju pridonijeti osmišljavanju novih i drugačijih normi, propisa, stavova i moralnih sudova koji osiguravaju humanu i svakako poželjnu budućnost.

Projekti i istraživanja u polju bio-tehnologija kroz primjere umjetničko znanstvenog tandema BCL (Shiho Fukuhara i Georg Tremmel), eksperimentalnog umjetnika Eduarda Kaca, te dizajnersko znanstvenog tima francuskog dizajnera Mathieu Lehanneura i harvardskog profesora biotehnologije David Edwardsa, jasno i veoma otvoreno ispituju granice i odnose između etike i marketinga, tržišta i održivosti napretka, GMO tehnologije i morala. Neovisno dali se radovi kreću unutar poetskog i filozofskog kruga, neočekivanog i drugačijeg dizajna namijenjenog osvajanju novog i drugačijeg tržišta, ili pak svojim otvorenim, subverzivnim i potpuno angažiranim istraživanja neočekivano spajaju BIO i GMO laboratorije s javnošću, svi ovi projekti na specifičan način demistificiraju postojeći svijet skrivenih laboratorija, ali jednako tako propituju i licemjerje javnosti suočene s temama sadašnjosti i bliske budućnosti.

Projekt Zajedničko Cvijeće (Common Flowers / Flowers Common) eksperimentalnog studija BCL temelji se na istraživanju i modificiranju prvog komercijalno dostupnog GMO cvijeta, plavo-ljubičastog Moondust karanfila. Ovaj cvijet razvijen je i stavljen na tržište od strane japanske tvrtke Suntory Ltd. poznatog proizvođača alkoholnog, bezalkoholnog pića i piva, a razvijen u suradnji s Australskom tvrtkom Florigene koja je sredinom 90-ih godina radila na brojnim istraživanjima vezanih uz genetsku modifikaciju cvijeća. Moondust karanfil je prvi komercijalno dostupan GMO proizvod namijenjen isključivo estetskoj potrošnji. Za razliku od prethodnih GMO proizvoda poput rajčica, kukuruza, pšenice, GMO karanfili se ne koriste kao hrana za ljude, niti životinje, te tako zaobilaze potencijalno štetne rasprave i senzacionalističku buku u raznim medijima. Biljka i njegovi transgeni se ne smatraju dijelom hranidbenog lanca te su stoga u neku ruku “ekološki sigurni”.

“Zajednička Cvijeća” iz BCL laboratorija rastu kao tehnički klonovi, kao nove biljke stvorene iz običnih, kupljenih rezanih cvjetova za bukete, koristeći pritom poznate, legalne metode uzgoja biljnog tkiva, te svima dostupne tehnike cijepljenja korištene za rast biljnih stanica i biljnog tkiva u sterilnim uvjetima. Polako umiruće rezano cvijeće plavo-ljubičastog Moondust karanfila donosi se natrag u život pomoću DIY / Uradi Sam metode biotehnološke procedure i tretmana koje uključuju svakodnevni pribor i svima dostupan materijal. Budući da se Moondust karanfili službeno ne smatra štetnim, nije protuzakonito pustiti ga u okoliš. Umjetnici su ga stoga odlučili osloboditi, te plavi GMO karanfil uzgojiti u svom prirodnom okruženju – na otvorenom. Ova akcija postavlja pitanja o stanju intelektualnog vlasništva, vlasništva i autorskih prava, pitanja koja okružuju biohakiranja biljaka. Zajedničko Cvijeće (Common Flowers) čini ovo cvijeće dostupno kao zbilja “zajedničko cvijeće” te daje biljci pristup u prostore gdje može rasti sretno kao Flower Commons, samoodrživ izvor za zajednička, svima dostupna cvijeća.

Sa druge strane umjetnik i istraživač Eduardo Kac, poznat po kloniranju fluorescentnog zeca, izvodi svoj rad “Natural History of the Enigma”. To je umjetnički eksperiment koji uvodi novi oblik života, života koji je sam stvorio pod nazivom “Edunia”. To je genetski modificirani cvijet koji predstavlja hibrid njega samog i cvijeta petunije. Edunia izražava i prikazuje svoj specifični DNK isključivo kroz svoje crvene cvjetne žile. Razvijen između 2003. i 2008. godine, a prvi put izložen od 17 travnja – 21 lipnja 2009 u Muzeju Weisman Art, u Minneapolisu, ” Natural History of the Enigma ” obuhvaća veliku javnu skulpturu, print fotografije i pripadajući opis rada.

Novi cvijet Petunije kojeg Edvard umjetnički promišlja, te precizno i organizirano proizvodi, rezultat je prvenstveno djelovanja i kreativnog promišljanja unutar polja molekularne biologije. Takav specifičan cvijet ne nalazi se nigdje u prirodi. Edunia ima crvene vene na roza laticama i Edvardov gen izražen u svakoj stanici vena, gen koji proizvodi specifičan protein u žilama cvijeta. Gen je izoliran i sekvencioniran iz krvi umjetnika.

Pozadina ružičaste latice na kojoj se crvene vene mogu vidjeli, podsjećaju na njegovu ružičasto bijelu boju kože. Rezultat ove molekularne manipulacije je specifičan cvat koji stvara živu sliku ljudske krvi koja teče kroz vene novoga cvijeta. “Prirodna Povijest Enigme” kako navodi i sam umjetnik, predstavlja razmišljanja o novim mogućnostima i vidovima bliskosti života među različitim vrstama. Ona koristi crvenilo krvi i crvenilo biljne vene kao pokazatelja zajedničke baštine u širem spektru života. Kombinirajući ljudski i biljni DNK u novom cvijetu, na vizualno dramatičan način ostvarena je bliskosti života između različitih vrsta.

Francuski dizajner Mathieu Lehanneur, i profesor na harvardskom sveučilištu David Edwards pokrenuli su proizvodnju dizajniranih uređaja za filtriranje zraka koji koristi žive biljke za pročišćavanje zraka u zatvorenom prostoru. Pročišćivač zraka, nazvan Andrea, predložen je kao koncept još prije nekoliko godine kada je predstavljen u Muzeju moderne umjetnosti (MoMa) u New Yorku, u sklopu izložbe Design and the Elastic Mind. Nakon dvije godine razvoja i testiranja, Andrea danas ide u otvorenu prodaju.

Taj jednostavni, neočekivani, ali i silno duhovito oblikovani pročišćivač zraka koristi svakodnevno, sobno bilje za filtraciju zagađenog zraka. Od kada je prije dvije godine dizajniran njen konačni izgled Andrea sada prolazi kroz stroge testove kako bi se osigurala njezina savršena učinkovitost, te omogućilo ovom inteligentno projektiranom sustavu da iskorači u stvarni svijet, svijet svakodnevne upotrebe predmeta za bolji život. Od listopada 2009. godine Andrea se prodaje u SAD-u kod svih većih distributera kućne opreme i pribora za vrt, od Frontgatea preko Hammacher Schlemmera i Amazona.

Gradovi i Metropole Chrisa Burdena

“Granica je relativan pojam. Kao i ljepota, ona je često samo u oku promatrača.”

Chris Burden, LACMA, Los Angeles County Museum of Art, 1980. godina

Američki umjetnik Chris Burden godinama se u svojim umjetničkim radovima bavio izradom modela koji ilustriraju specifično viđenje gradova budućnosti te oslikavaju dinamiku, složenost, ali i nepredvidivost suvremene metropole. Goleme makete i kolažirani modeli “Priča o dva grada” iz 1981. godine te “Metropolis II” iz 2010. jasno ilustriraju razmišljanja o urbanom životu i društvu, kulturnim institucijama, podjelama i antagonizmima među ljudima te jasno ispituju postavljene granice između znanosti, napretka i tehnologije.

Chris Burden se u svojim ranim radovima prvenstveno bavio performansom. Zahvaljujući svojim radovima “Shot” iz 1971. godine, u kojem se pred očima kamere prostrjeljuje puščanim metkom kroz nadlakticu, te Trans-Fixed iz 1974. godine, u kojem se Burden pribija na šasiju jurećeg Volkswagena, pozicionirao se vrlo rano kao izuzetno utjecajan umjetnik. Svojim radom inspirirao je David Bowiea za pjesmu “Joe the Lion” te Laurie Anderson za “It’s Not the Bullet that Kills You (It’s the Hole)” te trajno obilježio temelje američke punk kulture i okruženje CBGB kluba 70-ih godina dvadesetog stoljeća. Burdon se kroz svoje rane radove nudi publici kao dobrovoljni mučenik njihove kritičke svijesti. Snažna i naoko pobjedonosna senzacija, traumatična i beskompromisna akcija u tim se ranim djelima pozicionira i prikazuje kao jasna poruka i svojevrsna protuteža sveopćoj komercijalizaciji instrumenata moći na tlu Amerike.

Tijekom 1980. godine Chris Burden otkriva nove medije, kroz brojne galerije i muzeje otvara nove prostorne mogućnosti umjetnosti, istražuje mjerila i materijale te započinje s realizacijom niza ambicioznih skulptura-maketa neočekivane i do tada neviđene golemosti. Burden gradi modele koji zauzimaju cijele sobe muzeja, velike makete koje svojim materijalima, elementima i komponentama predstavljaju svojevrsne prostorne dijagrame i kolaže nabijene socijalnom, društvenom, političkom i povijesnom vezom. Makete Crisa Burdena registriraju i potiču dubinu naše mehaničke i tehnološke mašte, razbijaju granice očekivanog, viđenog i uobičajenog.

Tale of Two Cities (Priča o dva grada) – Burdenov rad iz 1981. godine, prva je takva maketa inspirirana umjetnikovom fascinacijom ratnim igračkama, modelima aviona, automobila, tenkova i samohotki, brodova, građevina, kula, utvrda i različitih plastičnih vojnika. Sve nabrojeno precizno je selektirano, posloženo i promišljeno uklopljeno u prostornoj fantazija dvadeset i petog stoljeća, koja nas transponira u vrijeme kada će se prema umjetnikovom objašnjenju civilizacija vratiti u sustav feudalnih država. Minijaturna rekonstrukcija dvaju gradova-država, spremnih na rat i samouništenje, sadrži 5.000 komada raznih ratnih igračaka iz SAD-a, Japana i Europe.

Gradovi su postavljeni na pješčanoj bazi od stotinjak kvadratnih metara, simulirajući pustinju i ocean, položeni su u podnožju kamenih brda i okruženi gustom džunglom napravljenom od raznih tropskih biljaka. Gledatelju je ostavljena samo jedna mogućnost shvaćanja pojedinosti modela, gledajući kroz postavljeni dalekozor on postaje dio instalacije Chrisa Burdena. Priča o dva grada se istovremeno može shvaćati kao razdragana dječja igra, ali i kao sofisticiran komentar na svu apsurdnosti rata, kao što se i društvo kreće s jedne strane unutar politika hladnih ratova te borbe unutar razigranih te naoko benignih medija zabave, u predstojećem će vremenu dominirati bitke između novih imperija. “Priča o dva grada” postaje tako proročanski precizna najava i zastrašujući scenariji bliske budućnosti.

Na poziv LACMA muzeja u Los Angelesu tijekom 2010. godine Chris Burden izvodi kolosalni projekt Metropolis II. To je velika, složena kinetička skulptura koja prikazuje i precizno oslikava brzinu i tempo modernog grada. Bardenova metropola je veliki prostrani okvir sastavljen od tisuća čeličnih i aluminijskih gredica – okvira koji tvore precizno isprojektiranu i elektrificiranu mrežu isprepletenu s osamnaest različitih prometnica, uključujući šest traka velike i prostrane autoceste, tri odvojene željezničke pruge te stotine zgrada i građevina. Maketa sadrži tisuću minijaturnih igračaka automobila, koji u jednom trenu lete kroz grad nevjerojatnom brzinom od 240 milja na sat, čvrsto užlijebljeni u precizno projektiranim plastičnim prometnicama. Svaki sat nevjerojatan broj od oko stotinu tisuća automobila cirkulira kroz ovu veliku skulpturu. Buka, kontinuirani protok vlakova, ubrzanje automobila proizvodi u gledatelju stres življenja u dinamičnom, aktivnom i užurbanog gradu 21. stoljeća.

Dimenzija Metropolisa je 297 cm x 862 cm x 584 cm, a ovu specifičnu umjetničku instalaciju pogoni motor snage 3,5 konja s pripadajućim kontrolerima te 1.100 specijalno naručenih i proizvedenih automobila, 13 modela željeznice s pripadajućim vlakovima, kompozicijama, kontrolerima i šinama, konstrukcija od čelika, aluminija, bakrene žice, bakrenih listića, mjedenih cijevi, razne plastike, proizvoda od drveta, Lego kocki, Lincoln Logs igrački, Dado kocki, stakla, keramike i prirodnog kamena te premaza na bazi akrila i ulja, gume i raznovrsnih ljepila.

Chris Burdena ne interesira svima očigledna i jasna tema prometa, njega ne fascinira fenomen prijevoza ili kontrola urbanizmom, njega inspirira i intrigira tema korištenja i značenja igračke, shvaćanje i potencijal modela, uloga maketa u otvaranju novih pogleda. Burdenove makete u njegovim umjetničkim djelima od ranih 80-ih godina pa sve do Metropolisa II prostorni su kolaži, dijagrami intenziteta i akcije. Modeli su nakupine i gomile igračaka i maketa kuća koje su tako posložene da postaju zanimljivije od objekata samih. Oni su alat i medij kojeg djeca koristite da bi prešli i prerasli u odrasle, ali jednako tako ove makete služe odraslima da se vrate svježini ideja, povratku igri unutar koje rastu nove ideje.

LaDar Pogled U ScanLAB Svijet

Kada je tijekom 2009. godine tvrtka Faro ustupila jedan od svojih uređaja za lasersko snimanje i digitalnu reprodukciju 3D slika prestižnom Bartlett School of Architecture u Londonu, nitko nije mogao naslutiti u kojem će se smjeru razviti mogućnost drugačijeg gledanja i shvaćanja suvremenog okoliša. Mladi i ambiciozni studenti arhitekture Matthew Shaw i William Trossell u ovim su uređajima i aplikacijama za trodimenzionalno snimanje prostora otkrili silan potencijal te su počeli istraživati i svojim specifičnim slikama prikazivati drugačiji, potpuno skriveni svijet oko nas.

Odmah nakon diplome, tijekom 2011. godine, Matthew i William pri svojoj školi osnivaju istraživački laboratorij pod nazivom ScanLab. Studentski projekt prerastao je u vodeću svjetsku platformu za izradu 3D laserskih skenova i snimaka nevidljivih ili teško pristupačnih dijelova svijeta. Opremljeni visokom tehnologijom za virtualnu prostornu reprodukciju bilo kojeg mogućeg mjesta ili predmeta, od arheologije starih gradova i njegovih nevidljivih podzemnih tunela, preko ledenih santi u bespućima ledenjaka sjevera, do muzeja i galerija, ova dvojica mladih arhitekata stvaraju svoj novi projekt; 3D svijet sastavljen od milijarda milimetarski precizno snimljenih točkica u prostoru.

Lasersko skeniranje ili LaDar  kako ga većina stručnjaka naziva, koristi se već desetljećima u području vojne industrije, geodezije, arheologije i geologije. Naziv ove specifične tehnike snimanja spaja riječi “laser” i “radar”. Putem ova dva svima poznata i bliska pojma odmah se nudi i zaključak kako ovaj sustav radi i funkcionira. Masivni 3D skener, postavljen na tronožac, pušta infracrveni laser u prostor. Dobivši pritom odraz puštenog traga, u djeliću sekunde mjeri udaljenost od uređaja do mjerene točke, vršeći ovu veoma prostu radnju nevjerojatnih milijun puta u sekundi. Ovako dobivene mjere stvaraju sustav prostorne mreže i točaka koje čine “oblak točaka” visoke rezolucije, stvarajući jasnu 3D sliku mjesta, apsolutno savršen prikaz površina, digitaliziranu 3D rekonstrukciju bilo kojeg objekta ili predmeta na kugli zemaljskoj.

U proteklim godinama je Scan Lab razvio ovu jedinstvenu vještinu i usavršio majstorstvo svog neobičnog, ali veoma traženog i upotrebljivog obrta, primijenivši ga na različitim i neočekivanim područjima. Tijekom 2011. godini putovali su Arktikom te su s istraživačima sa Sveučilišta Cambridge koristili lasersko skeniranje kako bi dokumentirali klimatske promjene na ledenim santama udaljenog kontinenta. Između ostalog, u suradnji s forenzičkim arheolozima, radili su na skeniranju koncentracionih logora u Bosni snimajući barake i stratišta u Omarski, s povjesničarima i novinarima BBC-a otkrivali su arheologiju i skriveno podzemlje Rima, dok su s Vivienne Westwood radili na prvom svjetskom laserskom snimanju modne kampanje.

Tijekom prošle godine, ScanLab je snimio i istražio nevidljivi, te mnogima potpuno nepoznati podzemni svijet London Post Office Railwaya. Mail Rail, kako ga stanovnici Londona nazivaju, bio je automatizirani sustav za prijevoz pošte i transport paketa ispod grada od davne 1927. pa sve do 2003. godine. Na svom je vrhuncu Mail Rail prevozio do 4 milijuna pošiljki dnevno. Njezinih 35 kilometara zatvorenih tunelskih staza položenih na dubinama i do 20 metara ispod grada, stvaraju nevjerojatan, potpuno skriven i nejasan svijet. Tijekom prošle godine, British Postal Museum & Archive dobio je dozvolu za uključivanje jednog dijela staza u javne i društvene namjene. Podzemni tuneli biti će tako dio novog poštanskog muzeja te se tijekom 2017. godine predviđa njegovo useljenje.

Projekt snimke Mail Raila sadrži 223 laserskih skenova, marljivo i precizno prikupljenih tijekom četiri radna dana. Svakom skenu trebalo je od 10 minuta do pola sata rada da završi svoje snimanje. Nakon što je terenski rad bio učinjen, ostao je rad u laboratoriju, rad s programom koji prebacuje pojedinačne skenove u “3D oblake” nastale spajanjem točaka snimljenog dijela ili prostornog isječka. Skeniranje Mail Raila se sastoji od više od 11 milijardi točaka, koristeći više od 1 terabajta prostora za svaku pohranu. ScanLab je ovom prilikom, paralelno s puštanjem laserskog snopa, fotografirao zatečeni prostor. Tako snimljene slike kasnije su korištene za dodavanje boja i tekstura na plohe snimljenog i generiranog 3D modela. Iako postojeća tehnologija već sadrži mogućnost automatske aplikacije fotografija, ScanLab ipak voli svoje tehnike, živopisne boje grupnih skenova dio su njihove tajanstvene čarolije.

Kada bolje pogledamo što ScanLab proizvodi, ne možemo se oteti dojmu da gledamo neku vrstu umjetničkog djela. Ovo se djelo otvoreno predaje svima nama da hodamo, letimo i plivamo kroz skenirani svijet, u jedinstvenom osjećaju spoznaje i oduševljenja slojevima prostora, njegovim poznatim, mogućim, ali jednako tako i nemogućim perspektivama. Scan Lab proizvodi neku vrstu volumetrijske fotografije, inspirativnu sliku “x-zraka” izgrađenog okoliša kojom ne samo da shvaćamo i spoznajemo površinu i oblike, već nas ona navodi na nova razmišljanja otvarajući pritom čitave (i nove) količine prostora u svoj svojoj skrivenoj cjelini.

Kada su Shaw i Trossel tijekom 2011. godine osnovali ScanLab, dobar i prosječan laserski skener koštao je koliko i kuća u nekim svjetskim gradovima poput LA-a, Londona ili Milana. Danas ovakav uređaj možete dobiti za cijenu jednog dobrog, luksuznog automobila. Kako kaže Geoff Manaugh, utemeljitelj arhitektonske stranice BLDG blog: “ScanLab su uvijek bili spremni zloupotrijebiti skupocjenu opremu te je to zapravo, s distance od nekoliko godina od početka rada i istraživanja s ovim tehnologijama, bio i njihov središnji uspjeh. Shaw i Trossell su kao dva dobra prijatelja koja su preko noći ukrali skupocjeni Ferrari, ali ne zbog snobovskog prestiža i glamoura u javnosti, već iz jedine želje da postanu najbolji svjetski akrobatski vozači, istraživači brzina i uzbuđenja vožnje nepoznatim prostorima i neistraženim tunelima.”