Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Papirnati Muzej

Ljepotu vidimo svuda oko nas, ljepoti se svakodnevno divimo. Ljepotu života ne puštamo zaboravu. No to nikako ne znači da bismo se zauvijek trebali baviti i misliti samo o lijepom. Ne treba se bojati da ponekad otvoreno i brutalno suočimo ljepotu s užasom.

Alfredo Jaar, Skoghall, Švedska, 2000. godine

Skoghall je malo mjesto položeno na samoj obali Švedskog mora. Skoghall nije obično naselje, to nije stara povijesna jezgra, niti grad satelit planiran uz neku veću urbanu aglomeraciju. Skoghall je gradić nastao isključivo zbog izgradnje velike tvornica papira i potrebe udomljavanja velikog broja njenih radnika. Velika tvornica papira u svojem je zaleđu, kroz četrdeset godina postojanja i rada izgradila skromni gradić s desetak tisuća stanovnika. Stanovnici Skoghalla danas žive mirno i u spokoju svoje svakodnevne rutine. Svakog jutra odrasli stanovnici odlaze na svoja radna mjesta, a djeca zavisno od uzrasta ostaju u tvorničkom vrtiću, osnovnoj ili srednjoj školi. Predvečer svi odlaze svojim kućama te uz televizore i prigodni program provode duge i hladne švedske noći.

Ono što je specifično za mali Skoghall je podatak da gradić, osim male crkvice, nema niti jednog zajedničkog društvenog sadržaja. Grad nema galerije, nema muzeja, nema društvenog doma ili knjižnice. Godinama se stekao dojam da, o nekom drugom identitetu,  osim tvornice papira, građani ovog malog gradića gotovo da i ne misle. Život između tvornice papira i doma bio im je jednostavno –  rutina svakodnevice. No Skoghall je u jednom trenu, tijekom 2000. godine, odlučio promjenito ovakvo stanje. Mala zajednica, potaknuta švedskim umjetnikom Jorgen Svenssonom, inače porijeklom iz ovog malog gradića, krenula je u potragu za novim, drugačijim identitetom.

Došao je trenutak da se Skoghall jednostavno predstavi Švedskoj i svijetu u novoj, drugačijoj slici. Nakon što je, zahvaljujući velikoj tvornici, izveden udoban i siguran dom za svih, stanovnici su shvatili da je jednako tako potrebno vlastitim snagama i idejama oslikati suvremenu sliku napretka i kulture njihovoga društva, stvoriti neku vrstu nove slike kreativnosti i aktualnosti. Sliku dinamičnog i progresivnog mjesta gdje je kultura nešto što ga stvara, a ne samo konzumira. Dnevna kultura malog mjesta, kao pokretačka energija koja stvara mjesto, okuplja ljude i stvara njihov pravi identitet.

Odlučeno je da se pozove poznati umjetnik Alfredo Jaar, koji bi predložio projekt kojim bi se potaknuo proces kulturne i društvene integracije stanovnika Skoghalla. Alfredo Jaar se nakon obilaska gradića odlučio za projektiranje i izgradnju nove, suvremene strukture – privremene galerije umjetnina, malog, skromnog muzeja nazvanog Skoghalla Konsthall. Zajednički je dogovoreno da ova nova struktura, nova galerija, mora biti izgrađena u potpunosti iz papira i drvenog materijala proizvedenog u samoj tvornici, a sve u uskoj i tijesnoj suradnji s lokalnim graditeljima. Dizajn nove galerije trebao je odražavati duh suvremene švedske arhitekture, sa svima znanom minimalnom elegancijom i tradicionalnim poštivanjem okoliša. Galerija bi također odražavala velikodušnu obvezu lokalne industrije u stvaranju ogleda napredne strukture i institucije koji će projekt Skoghalla prepoznati u budućnosti.

Kroz samo tjedan dana galerija je isprojektirana i u cijelosti izvedena u suradnji s građanima – radnicima tvornice papira. Drvena konstrukcija, papirnato pročelje, krov i pregrade, u nekoliko dana oblikovale su začudan prostor nevine bjeline – idealan prostor za izlaganje suvremene umjetnosti. Otvorenje izložbe imalo je poseban društveni i kulturni značaj. Taj je događaj ujedno i prva izložba ikad održana i otvorena u Skoghallu. Zahvaljujući radovima mladih švedskih umjetnika iz Stockholma, Malmöa i Gotenburga prostor je disao umjetnošću, vedrim druženjem građana, energijom drugačijeg pogleda na stvarnost. Konsthall je službeno otvorio sam gradonačelnik Skoghalla, u prisutnosti cijele lokalne zajednice, građana, djece i njihovih gostiju.

Točno 24 sata nakon otvaranja, Skoghall Konsthall je nestao. Uništio ga je i pepeo pretvorio plamen velikog požara. Spaljivanje i izgaranje strukture galerije strukture bilo je potpuno planirano i precizno organizirano. Požar je unaprijed prijavljen policiji, ambulantna kola čekala su u pripremi, zaštitarske službe ogradile su galeriju i zadovoljili sve kriterije i mjere opreza od moguće havarije. Prikupljene su sve suglasnosti, izjave i police osiguranja, urudžbirani svi potrebni atesti iz polja sigurnosti i zaštite. Skupina vatrogasaca precizno je izazvala požar, u kojem je u nekoliko minuta sigurno i bez ozljede publike, izgorjela kompletna galerija, njena zbirka i stalni postav.

Zbog svoje specifične prirode papira i pripadajućeg dizajna, Skoghall Konsthall će vjerojatno ostati jedna od najnaprednijih suvremenih papirnatih struktura ikada stvorenih za potrebe i u službi suvremene umjetnost. No, to će biti i jedan od najkraćih vijeka trajanja konstrukcije stvorene za suvremenu umjetnost. Ova kombinacija kreativnosti, efemernosti postojanja te užasa spoznaje trenutka gubitka dragog mjesta i društva možda će pomoći u spoznaji važnosti suvremene umjetnosti u našim životima. Nestajanje i užas gubitka, prikazani i izvedeni na ovako spektakularan način, otkrivaju i evidentno pokazuju odsustvo postojanja nečeg važnog i svima potrebnog.

Hotel Na Preluci

Preluka je mjesto gdje Jadransko more najdublje ulazi u Kvarnerski zaljev, mirna uvala u kojoj se spajaju Rijeka i Opatija. Na ovom specifičnom mjestu, gdje je tijekom 19. stoljeća iskopano golemo brdo, te je istim kamenim materijalom građen brzorastući grad Rijeka i njegova masivna lučka infrastruktura, godinama su se susretali i miješali Liburnijski turizam, industrija i urbana kultura Riječkog prstena.

Na Preluci je godinama kreiran urbani duh regije, stvaran i rastao kroz brojne akcije i događaje utjelovio je specifična mjesta i različite tipove privremenih i stalnih građevina. Od poznate kružne staze i prateće infrastrukture za auto, karting i moto utrke Svjetskog Moto Kupa, do prostranog platoa za putujuće sajmove, izložbe, koncerte i cirkus s centralnim poslovno trgovačkim paviljonom, ta otvorena praznina u podnožju brda generirala je brojne događaje. Uz razvedenu obalu i akvatorij uvale Preluka izveden je jedan od prvih autokampova regije, s prostranim restoranom i plažom za ranojutarnji polazak surfera i kitera regije. Preluka je sa svojim gostima i lokalnim stanovnicima Matulja i Opatije godinama strpljivo gradila specifičan prostor vezan uz lokalne ribarske klubove, ljetne zabave i kupanje na stjenovitoj obali.

Na vrhu brda, iznad velikog kratera Preluke, iskopanog u živoj stijeni, nalazi se Motel Sljeme, poznato djelo arhitekta Ivana Vitića. Godinama je bio mjesto prvog susreta domaćih ljudi i turista koji putuju iz Zapadne Europe na jug Jadrana. U podnožju brda, uz samo more Preluke, nalazi prostor danas napuštenog i porušenog kluba “Milde Sorte”, mjesta gdje su godinama odgajale generacije mladih ljubitelja muzike i popularne kulture riječke regije.

Zapuštena i urušena građevina starog disco kluba, te kuća bivše spalionice smeća i klaonice, bile su temelj za rekonstrukciju i izgradnju novog hotela na Preluci. Hotel oblikuje i predstavlja arhitekturu jasnog odnosa i interpretacije važećih turističko-urbanističkih parametara, pravilnika i normi u ugostiteljstvu, te promišlja drugačije viđenje hotelske tipologije unutar predvidivih i čvrsto postavljenih pozicija, stvarajući neočekivanu, sasvim drugačiju nišu u turističkoj ponudi regije.

Hotel na Preluci nije mjesto koje ugošćuje zalutalog turista i slučajnog putnika namjernika. O njemu se zna, u njega se dolazi ciljano, u njemu se uživa, i svakako mu se vraća. Ovaj hotel ja kuća doživljaja, događaj mjesta utjelovljen u kuću specifičnog životnog stila. Hotel na Preluci ne prima i ne ugošćuje standardiziranom ponudom, te ne ostavlja dojam uniformiranosti hotelskih lanaca koji danas u globalnom svijetu izgledaju predvidivo isto. S druge strane, on nije klasični boutique hotel, to nije mjesto koje se razbacuje zamornom ekskluzivnošću i predvidivim hedonizmom. Hotel na Preluci je poput druge kuće – mjesto na morskoj stijeni koje pruža ugodan smještaj svih ljudi spremnih na novo iskustvo kulture turizma.

 

Hotel na Preluci, za razliku od davno prošlih vremena kada su funkcija, oblik i idealan prostorni odnosi definirali kontekst kvalitetnog turističkog projekta, kada su arhitektura i njezin odnos naspram prirode bili jedini važeći i respektirani parametri, danas svjedoči promjeni paradigme, drugačijem stanju i trenutku. Važeća urbanistička pravila te propisi vezani uz termine i režime rekonstrukcije postojećih građevina, nezaobilazni i obvezatni pravilnici o minimalnim tehničkim uvjetima za izgradnju turističkih i ugostiteljskih građevina nedvosmisleno i presudno definiraju oblik, gabarit i položaj hotela. Pored ovih jasnih i nezaobilaznih pravila, lokalni parametri topografije, gradnje i logike organizacije građevine, koja je ukopana i urezana u samu stijenu, definiraju osnovni koncept i način gradnje arhitekture hotela na Preluci.

Topografija mjesta, okruženje prirodne uvale sa strmom i nepristupačnom kamenom obalom, važeći urbanistički parametri te obavezeni parametri minimalnih tehničkih uvjeta za izgradnju turističkih i ugostiteljskih građevina definiraju modul sobe i pratećih sadržaja kao glavni organizacijski i oblikovni parametar kuće. Položaj, dimenzija i organizacija hotelske sobe kao jedinog čvrstog-uvjetovanog parametra gradnje pretvara jedinicu za smještaj kao osnovni gradbeni element hotela.

Gradbena jedinica – “kutija” hotelske sobe, postaje osnovni element kojim se gradi i oblikuje topografija kuće, definira njezin odnos sa zatečenom prirodom i prometnom infrastrukturom. Hotelskim sobama, koje definiraju različite šupljine u visokoj kamenoj stijeni, postavlja se osnovna organizacija i dispozicija hotela, definiraju se tipovi soba i apartmana, te se precizno uvažavaju pravila, minimalni standardi i tražena funkcija hotela.

Hotelske “kutije” koje se slažu jedna preko druge, svojom površinom i oblikom te orijentacijom i unutarnjom organizacijom, moderiraju, prilagođavaju se i konačno oblikuju konture građevine. Ovakav položaj i smještaj soba rekonstrukcija je prirodnih elemenata stijena, slijed rekonstrukcije starih građevina, linija parcele, pravila urbanističkih planova, ali jasnih želja i programa turističkih djelatnika. Hotel na Preluci utjelovljuje parametre i pravila urbanizma, turizma i topografije, kroz jasnu i elementarnu betonsku strukturu hotela i njegovih soba. Hotel na Preluci betonirano je pravilo, okamenjena struktura turizma današnjice, mjesto s mnoštvom mirnih, sjenovitih te u stijenu uklesanih kućica za odmor.

 

 

 

 

 

 

 

Marnehuizen, Urbana Diorama Rata

U gradu Mernehuizenu pokušali smo predvidjeti sve buduće katastrofe i potencijalne sukobe naših gradova. Sve se ovo radi i poduzima kako bi se pripremili za učinkovit odgovor na ova neočekivana stanja. Unutar sigurnih granica našeg grada vlada iluzija potpune i dobro uvježbane kontrole. Ipak moramo znati da je sve ovo samo igra ….. Dr. Pieter van Vollenhoven, Duch Royal House, Dutch Safety Board. predgovor knjige Playground, fotograf Joren Hofman, Amsterdam, 2011. god.

Marnehuizen nije klasičan grad. Marnehuizen zapravo nije niti jedan poznati grad, on samo sadrži sve moguće gradove i njihove karakteristične dijelove. Marnehuizen predstavlja dijelove Amsterdama, Rotterdama, Utrechta, Maastrichta ili Haarlema, njihove trgove za prosvjede, ulice za masovna okupljanja, kvartove i kuće u kojima se vode vatrene borbe. Marnehuizen sadrži otvorena raskršća i nasipe uz pruge, autoputove, mostove, supermarkete, kolodvore i stanice, banke, skladišta, pa čak i pravi kanalizacioni sustav u kojem se svakodnevno dešavaju incidenti, nesreće i poplave. Kroz polja, pašnjake i šumarke, raznolikim i potpuno projektiranim krajolikom Marnehuizena voze se oklopna vozila, slijeću helikopteri, jure tenkovi, pucaju samohotke.

U zbirci slika Joren Hofmana pod nazivom Playground, prikazuje se Marnehuizen, svima nama potpuno nepoznati svijet. Skriven, dobro osiguran i javnosti nedostupan grad prepun je događaja, to je grad akcije, grad konstantnog incidenta. Na slikama grada vidimo vatrogasce u akciji, interventnu policiju u borbi sa prosvjednicima, specijalne vojne postrojbe u zaštitnim odjelima koji rastavljaju paklene mašine, gase zapaljene avione i brodove, spašavaju taoce iz otetih zrakoplova, kidnapiraju vođe narko kartela. Unutar jasnih i sigurnih granica Marnehuizena živi se iluzija koja je zapravo igra, a svakodnevni trening simulacija stvarnosti.

Fotografije Joren Hofmana nisu klasične umjetničke fotografije koje simuliraju, predviđaju ili komentiraju svijet. One ne predstavljaju svijet promatran i izveden za potrebe umjetničke ekspresije, one nisu izgrađene s ciljem da bi predstavili umjetnikov pogled na naš svijet. Hofmanov svijet s fotografija zapravo nije njegov svijet. Ove slike i prizori su ono što je on samo pronašao, snimio i prenio svima nama nakon što je od vlasti dobio dozvolu za fotografiranje svih tih nama nevidljivih vježbi.

Na Hofmanovim fotografijama svjedočimo čistoj, jasnoj i nepatvorenoj realnosti. Svaka scena, svaki događaj je istinit, dio svakodnevnih rutina, dio svakodnevnih planiranih akcija različitih aktera i strana u projektiranim incidentima. Ovakve precizne slike nisu mašta, a još manje distopična vizija. Zahvaljujući ovim snažnim slikama ovaj specifičan grad na trenutke doživljavamo kao mjesto koje ne postoji (utopia), dok nam se istovremeno čini da egzistira, ali negdje drugdje (heterotopija). On na momente djeluje poput filmskog seta, poput predstave, filma ili poznatog videa “No church in the wild”. Fotografije i sam grad Marnehuizen ipak su istina koju ne možemo poreći. Istina koja se za sada dešava nekom drugom, ali se jednako tako može svakom od nas dogoditi. Prizori s fotografija nalaze se svakodnevno u Parizu, Ateni ili Kairu, potencijalno u svakom gradu svijeta.

Fotografije Playgrounda dodatno su digitalno manipulirane, eksponirane, izoštrene, te na trenutak izgledaju kao potpuno umjetne. Fotografije i svjetlo na fotografijama drugačiji su od onih koju očekujemo, uvjerljive su poput neke fantazije. U jednom trenu one počinju biti zavodljive, počinju djelovati previše uvjerljivo. Sva brutalna istina, nasilje i akcija izbijaju u prvi plan. Svijet i ulice Marnehuizena surealno istinita su diorama rata, kolaž slika različitih istina sukoba i incidenta. Marnehuizen teror izvodi u prvi plan, ne ostavljajući baš ništa za maštu. Istina na ovim slikama i u ovakvom gradu jednostavno postoji.

Marnehuizen je za neke čista i pragmatična rutina, nasušna potreba zbog svima neizvjesne i nestabilne svakodnevice. Za razliku od simulacije nekog idealnog grada, ili iscrtane utopijske vizije, Marnehuizen ne dozvoljava nikakvu mogućnost interpretacije, u njemu zapravo nema prostora za maštu, psihološki teror grada doveden je na površinu ne ostavljajući ništa slučaju. Jedini odmak od situacije su vizure fotografija snimane s krana koje nas bar na čas odmiču od istine koja se dešava dolje ispod naših nogu.

Marnehuizen u neku ruku predstavlja još jedan od mnoštva zatvorenih resorta, nastao kao derivat današnjeg podvojenog i podijeljenog društva. Poput kakvog tematskog parka Marnehuizen je kolažirani krajolik svih mogućih urbanih, prirodi bliskih i autohtono prirodnih sredina. Neovisno kako ga doživljavamo i tumačimo sigurno je da Marnehuizen možemo gledati kao scenu daleku od nas, možemo ga doživjeti kao još jednu od mnoštva slika na društvenim mrežama koje nam se svakodnevno nude. Jednako tako svjesni smo da ovaj “lažni grad” postoji izvan stvarnosti samo do onog trena dok on zastupa tu istu stvarnost. Dovoljan je samo trenutak, odluka, želja ili nečiji plan da nam scena iz grada Marnehuizena bude predstavljena kao prava istina, potreba i željeno stanje uključivo sa svim akterima i stranama u konfliktu našeg dragog grada.