Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Pismo Profesora Plečnika Studentu Čičin Šainu

Dragi prijatelj!

 

Vaše pismo me je ganilo. Pomeni zvestobo. Hvaležen sem Vam zanjo! Pri nas, na našem odelku se je vse mučno zapletlo. Kako razplete uvidimo.

 

 

Zdi se mi, da je imela usoda prav ker Vas je privedla nazaj v Zagreb dasiravno ste bili Vi meni mili in dragi in ob tem žaljujem da niste več med “mojimi”. Občudoval sem Vas in bil razveseljen videč s kakšno energijoste se pripravljali in srečno dokončali izpite. Bravo!

 

 

Neka Vam nakloni Gospodin Bog še nadalje tako moč. Če nam boste občas poročali o delu v Zagrebu, mi bo to všeč. Dozdaj nam je bilo znano mnogo več o temkaj se misli in dela v Australiji nego v Jugoslaviji.

 

 

Dragi Andrej, želim Vam vse zdravlje, veselo in lahko dušo in srce, plod zdrave pameti. Vsi se Vas lepo spominjamo. Bodite z Bogom!

 

Vaš Jože Plečnik

 

30.III. 1946.

Dragi prijatelju!

 

Vaše pismo me ganulo. To znači odanost. Zahvalan sam Vam za nju!  Kod nas, na našem odjelu sve se neugodno zaplelo. Kako će se sve rasplesti još ćemo vidjeti.

 

 

Čini mi se da je sudbina imala pravo jer Vas je odvela nazad u Zagreb. Bili ste mi mili i dragi stoga žalim da niste više među “mojima”. Divio sam Vam se i bio sam veseo vidjevši s kakvom ste se energijom pripremali za ispite i sretno ih završili. Bravo!

 

 

Neka Vam Gospodin Bog uvijek podari takvu snagu. Bit će mi drago ako nas budete povremeno informirali o radu u Zagrebu. Do sada smo više znali o tome što se misli i radi u Australiji nego u Jugoslaviji.

 

 

Dragi Andrej, želim Vam svo zdravlje, veselu i laku dušu i srce, plod zdrave pameti. Svi Vas imamo u lijepom sječanju. Bog s Vama!

 

Vaš Jože Plečnik

 

30.III. 1946.

Ovo je preslika, prijepis i slobodni prijevod pisma kojeg je 30. ožujka 1946. godine Profesor Jože Plečnik uputio svom Studentu Andriji Čičin Šainu. Ovom iskrenom, toplom i kolegijalnom pismu prethodila je obavijest kojim Student Čičin Šain informira svog Profesora da, nakon što je proveo tri godine u njegovoj klasi, odlazi iz Ljubljane, te prelazi na studije u Zagreb. Ovo staro pismo, pisano perom i tintom na debelom pergament papiru, s velikim ponosom i zanosom otvorio mi je i dao na dokumentiranje kolega Čičin Šain. Prilikom priprema njegovog predavanja i dodjele Nagrade Viktor Kovačić za životno djelo, vadeći drhtavim rukama pismo iz kuverte, pružio mi ga je i dao na uvid poput kakvog dragog kamena. U tom trenu obojicu je obuzelo neko čudno, blaženo osjećanje. Dok se Čičin Šain vjerojatno sa sjetom prisjećao svoje mladosti, svog profesora, Ljubljane i Zagreba, meni je iskreno kroz glavu prošla samo jedna jedina misao: Je li danas uopće moguće da vam vaš Profesor, arhitektonski učitelj, tako nešto toplo, blisko i iskreno napiše, i uputi na vašu adresu?

U vremenu kada su nam “24/7” otvoreni svi mailovi, kada profesori i studenti biraju jedni druge nepismenim porukama i statusima na fejsu, brzinski razmatraju projekte površnim twitovima, listajući na tabletima predvidive i uvijek iste jpeg-ove, nerazumljive pdf-ove, kada skypeovi, smsovi, chat-vi, whatsappovi zamjenjuju potrebne i neizbježne sate mira i analize, možemo se otvoreno zapitati imamo li iskreno mogućnosti, hrabrosti i strepljenja ostvariti ovako dubok, topao, iskren i u suštini veoma ljudski odnos i komunikaciju sa svojim studentom? Naravno ovo pitanje u potpunosti funkcionira i u drugom smjeru. Pitanje je, također, kako da danas osiguramo svom studentu mogućnost za jedno tako toplo, iskreno, strastveno iskustvo? Njime potvrditi i zauvijek pamtiti uzajamno poštovanje, nesebično davanje i uzbuđenje spoznaje da iskreno ima “Svog” Profesora.

 

U vremenu gomilanja informacija koje kontradiktorno i ciljano kanaliziraju različita mišljenja, moderirajući stavove između demagogije održivog razvoja, ekologije, nelegalne gradnje i glamurozne ikoničnosti zvjezdane arhitekture, proizvode se čudna stanja koja iskreno zbunjuju svih. Zbunjuje stare i mlade, laike i stručnjake, studente arhitekture, ali i, siguran sam, njihove profesore. Jednako tako svima je jasno da posljednjih godina zbog globalne inflacije gradnje i ponude istoka, bahatosti kapitala zapada, salonskog aktivizma i birokratiziranosti duha sjevera, te poslovične agresivnosti i destrukcije juga, nitko iskreno ne zna što bi edukacija arhitekta morala biti. Uz nekontrolirano trošenje prostornih, energetskih i emotivnih resursa, svjedočimo jednako tako inflaciji i nekontroliranoj proizvodnji znanstvenika, profesora i škola arhitekture. Svjedoci smo bizarne situacije gdje osim što je svatko zvijezda, svatko projektira i gradi, jednako tako svatko podučava i svatko uči. Postavlja se otvoreno pitanje zašto, kako i zbog čega se neko danas odlučuje postati arhitektom? Što i tko je danas profesor, učitelj arhitekture? Tko je, kako misli i što od arhitekture danas očekuje student?

Zbog ovako otvorene, i silno nepredvidive i nestabilne situacije, Student i Profesor su danas neka vrsta putnika kroz prostor i vrijeme edukacije. Oni su jednako tako, svatko na svoj način, dobrovoljni zatočenici ljepote spoznaje. Iskustvo i nesputanost, znanje i intuicija, prisebnost i zanesenost, svaka sa svoje strane, hrane se i sklapaju u strasti otkrića, obavijene prostorom i vremenom novog i neočekivanog iskustva. Iskustva učenja i podučavanje, istraživanja, napetosti, neizvjesnosti procesa, te predivnog zanosa konačne spoznaje, kao kraja neizvjesnog i turbulentnog puta. Ovakvo konstantno otkrivanje i istraživanje uklopljeno je u svakodnevni trening arhitektonskih rutina. Te i takve na prvi pogled trivijalne i opće radnje i znanja, rezultiraju lakoćom i automatizmom vještine, uvodeći nas na kraju u zonu elitnih znanja i sposobnosti za misiju elitnog specijalista. Poput treninga za vrsnog astronauta, obučavamo se za veliku misiju, put u nepoznato.

Za neke Studente, sad već gotove specijaliste, put u nepoznatu orbitu počinje brzo, dok neki na njega dugo čekaju, ostaju u rezervi, osvrćući se nelagodno u okolišu koji ih ne razumije, indolentno ne treba, pa čak i otvoreno prezire njihove vještine i znanja. Da se Student ne bi osjetio nepotrebnim i beskorisnim, a njegov težak put učenja suvišnim te zajednički trud uzaludnim, tu je “njegov” Profesor, da ga usmjeri i podrži u nastojanjima, obuči strpljenju i miru, da ustraje do trenutka kada kreće u odabranu akciju.

Na kraju valja reći da je dužnost Profesora da ukaže Studentu da djelovanje strastvenog arhitekta specijalista ne nalazi svoje otvorene izazove samo u novim i nepoznatim orbitama, već i unutar naoko poznatog, predvidivog i danas sve više strogo kontroliranog, ali veoma prijetvorno komfornog konteksta. Izazov koji se očituje u superiornom vladanju svakodnevnim rutinama i vještinama koje nam omogućuju u konačnici svojevrsno kršenje pravila, hodanje izvan utabanih staza i prijelaza puteva predvidive i normirane svakodnevice. I Profesor i Student tada će se sigurno naći u poziciji gdje će se i međusobno podržavati. Dozvoliti si i poneku zajedničku, neočekivanu, na prvi pogled nelegalnu akciju. Svjedočiti uzbudljivom kršenju poznatog i predvidivog, ali sve u cilju novog iskustva, drugačijeg pogleda i svakako boljeg stanja. Arhitekt to može, usudio bi se reći da to mora činiti, kako bi ostao utreniran ili jednostavno rečeno bio pri zdravoj pameti.

Privatopia

Dođite u naš Grad, dođite u Sun City, i živite u savršenom redu i miru. Dođite u Grad u kojem stalno sunce sja, dođite u Grad gdje je klima ugodna, gdje kiša nikada ne pada. Dođite u Grad gdje su ljudi uvijek nasmiješeni i gdje nama vriske neposlušne djece. Dođite u Grad savršenog spokoja, mjesto gdje nema buke automobila, nema tuluma i razuzdanih noćnih partya. Dođite u Grad gdje nema nereda, nema nepristojnih ljudi, dođite u Grad gdje je sve čisto i uredno. Dođite u Grad gdje na trgovima i ulicama nema smeća i opušaka, gdje na zidovima nema grafita, i gdje su sve kuće bijele boje. U našem Sun Cityu nema nasilja, Gradom vlada sloga, pravda, vjera i blagostanje. U našem Gradu pronaći ćete svoj novi dom, svoju crkvu, svoj azurni bazen, bolnicu, knjižnicu, shopping centar, golf igralište, veliko udobno kino, razne restorane i kafiće. U Sun Cityu sve je u savršenom skladu i spremno čeka na Vas. Dođite, ostvarite svoje snove, kupite svoje mjesto u Gradu i budite stanovnici Sun Citya, prvog privatnog grada na svijetu.

Već više od pedeset godina, dvadeset i pet kilometara sjeverozapadno od Phoenixa, nalazi se Sun City, jedan od najimpresivnijih društvenih eksperimenata u povijesti čovječanstva. Sun City je prototip za stotine sličnih gradova širom Amerike, privatni grad ili, kako ga tehnički i pravno nazivaju, “Ugovorna-Planirana Zajednica”. To je mjesto za život ljudi u kasnijoj dobi, starijih obitelji bez djece, mjesto bez javnih institucija. To je Grad u kojem vladaju zakoni i pravila kojeg pišu stanovnici Zajednice. Tako napisani i propisani zakon provode sami stanovnici Sun Citya, sankcionirajući i penalizirajući svako kršenje ugovora i zakona.

U Sun City-u živi oko 46.000 ljudi. Smješten na zapadnom rubu Phoenixa, izgradio ga je 1960. godine developer Del Webb i njegova specijalizirana grupacija i zajednica. To je Planirana Zajednica umirovljenika, zajednica ljudi treće dobi, koji su osnovni pokretač, katalizator i glavni dio tržišta ovakvih specifičnih nekretnina u Americi. Odlazak u jednu od tih zajednica (s vremenom je izgrađeno desetak mjesta s istim imenom) je postala gotovo pa rutina za većinu američkih pripadnika srednje dobi. Osnovni uvjet za ulazak i boravak u jednom od tih gradova u svom pravilniku udruge propisuje i uvjetuje da najmanje jedna osoba u svakoj kući mora biti stara 55 ili više godina, i ne smije uključivati djecu.

Pravno gledano, Planirana Zajednica postoji kroz okvir organiziranog udruživanja potencijalnih stanovnika u udrugu, Home-Owner Associations: gdje kupac kuće, s pripadajućim mirom i spokojem, postaje članom udruge koja posjeduje zajedničke prostorije, plaća trošarine i prihvaća pravila života u projektiranom i nadziranom gradu. Danas postoji i egzistira oko 20.000 jedinica, zadruga, udruga i planiranih zajednica koje pružaju smještaj za preko 10 milijuna ljudi. Zajednice su to koje su potpuno pravno administrativno i društveno zatvorene, izdvojene iz države, okoliša i grada u kojem se nalaze. Stanovnici Planiranih Zajednica kupuju kataloški standardizirane, prefabricirane i uniformirane kuće različitih kvadratura, od kojih najjeftinija stoji stotinjak tisuća dolara. Cijena kuće ukazuje nam da se ne radi o nikakvom elitnom stanovanju, već o jasnoj potrebi za segregacijom, odvajanjem od ostatka svijeta.

Sun City okružuje veliki masivni zid koji spriječava nekontrolirani ulaz, spriječava nepoželjne poglede, komunikaciju i miješanje stanovnika Phoenixa sa stanovnicima Planirane Zajednice Sun Citya. Osnovni razlog i poticaj za razvoj ovog privatnog grada je paranoidni strah od nasilja, koji se godinama usađivao u Amerikance. Strah od nasilja, strah od sukoba s nepoželjnim ljudima, od drugih rasa, paranoja od obračuna i pljački nepoznatih doseljenika, duboko je usađena u stanovnike ovog mnogoljudnog kontinenta. Strah i neizvjesnost koji dolaze u paketu ponude kasnog kapitalizma, u kombinaciji s fizičkom nelagodom od mogućeg stradanja, ostvarila je potrebu za bijegom u zatvorene i strogo kontrolirane resorte, zatvorene gradove, zatvorene zajednice istomišljenika, paranoidnih žitelja srednjeg sloja, preplašenih građana malograđanskog duha.

Kada je davne 1516. godine Thomas More uveo utopiju i utopijski način promišljanja u zapadnu civilizaciju, zamislio je svojevrsnu igru riječi koja je spajala Outopus, slobodno prevedena kao Ne-mjesto, i Eutopos shvaćenu kao Dobro mjesto. Utopija je osmišljena, i referira se na savršeno mjesto koje ne postoji, ali se sastoji od dviju bitnih pojmova. Prvi je izolacija, odvojenost od ostatka svijeta, dok je drugi važan temelj na kojem utopija počiva, nepostojanje konflikta, savršena platforma koja ne poznaje različitosti koje mogu potaknuti sukob. Utopija je osmišljena i građena na uvijek istom pravilu, po istom kodu, te ju lako možemo prepoznati, ma gdje se ona nalazila.

Gledajući Sun City, njegov na prvi pogled gotovo pa blaženi ideal na kojem raste, uočavamo jasnu utopijsku želju za brisanjem svih razlika. Jasno i precizno sprovođenje totalne izolacije temeljene na potpunom isključenju heterogene zajednice. Ugovorna Zajednica, ugovorno udruživanje istomišljenika, raste s jedne strane na privatnom kapitalu i udruživanju niza privatnih jedinki, s jasnom željom da ostvare svoj mir, dok su s druge strane red i sigurnost razlozi za isključivanjem od drugih, segregaciju od različitih, drugačijih i zato nepoželjnih te nas to dovodi do prve prave i posebne Privatopie.

Prevlast privatnog nad javnim, osobnog nad općim i društvenim, individualnog nad kolektivnim, pobjeda kontroliranog i anesteziranog nad nepredvidivim i poticajno neizvjesnim, dovela nas je svih danas na ovaj ili onaj način u neku vrstu potpune Privatopie. Ona nudi izuzetno učinkovit, pakleno zavodljiv, lako objašnjiv, ali i teško oboriv pravni lijek, temeljen na sublimaciji života u zajednici, nastalog kroz svojevrsnu negaciju industrijske metropole, i urbanog načina života grada kojeg svi pamtimo. Privatopia raste, hrani se i buja na temeljima zajednice u kojoj je razriješen pojam zaštite, sigurnosti i mira, u najboljem smislu Thomas Moreove Utopije učinkovito je sprovedeno brisanje razlika.

Privatopia nakon svega ponuđenog koristi i rabi izgovor socijalnog mira i sigurnosti kao jamstvo za zaštitu individualnosti. Sve se to sprovodi i implementira unutar zidova grada u kojem su jasno propisane i prihvaćene norme ponašanja. One postaju dio ugovora i pravnih protokola o načinu i smjeru budućeg življenja svakog stanovnika Sun Citya. Ulazimo u zonu neke vrste nove i potpune jednakosti kao konačnog trijumfa kontrole i introspekcije. U cijenu svakog, pa i najmanjeg stana i kuće koju plaćate ulaskom u Grad, uračunati su svi dijelovi i vrste ovih novih komocija i blagostanja suvremenog društva. Prirodni strah, paranoja stvarana svakodnevno otvorenim medijima, društvenim mrežama, te ksenofobična isključenost od različitosti i drugačijeg, u ovom su slučaju potpuno besplatni. Otvoreni i pravilno rasprostranjeni za svih, bili oni unutar ili van Sun Citya.

Sound And Vision Arhitektura

Postoje objekti i krajolici koji nastaju naoko neobičnim, ali veoma jednostavnim i pragmatičnom razlogom svog postanka. Svojom pojavom i položajem u jednom trenutku postaju silno inspirativni za neka nova prostorna promišljanja, neočekivano poticajni za nove zaključke. Neovisno od svoje originalne namjene, promatrani mimo cilja ili uzroka za kojeg nastaju, takovi specifični objekti preuzimaju ulogu prostornih uređaja, odjednom postaju jasni znakovi, čudnovati i neočekivani držači prostora, snažna i prepoznatljiva mjesta.

Također, važno je reći da ovakve specifične situacije bivaju prepoznate u trenu kada se transponiraju iz jednog područja upotrebe u drugo, kada se počinje gubiti njihova osnovna svrha ili napušta njihova osnovna namjena. U jednom specifičnom trenutku oni postaju slobodni i neovisni od svoje izvorne uloge, ostaju “lebdjeti” u prostoru između, smješteni negdje na pola puta između ikoničnosti i nejasne namjene, između zavodljivog oblika i relativnosti funkcije. Svjedočimo trenutku kada postaju otvoreni, spremni za nova tumačenja i izazove, spremni da traju kao nova arhitektura mjesta.

Primjere takvih jasnih, i veoma upečatljivih prostornih uređaja nalazimo u napuštenim objektima Akustičkog Lokatora i Kalibracijskog Platoa. Ova dva jasno i pragmatično projektirana uređaja, jednostavno građena, specifična, ali i ciljano odabrana mjesta, nalaze na obali Velike Britanije, i duboko u samoći i tišini Američke pustinje. Prvi, Akustični Lokator, smješten je na samom rubu mora, u malom jezeru Greatstone Lake, unutar Dungeness National Nature Rezervata. Okrenut prema pučini sjevernog mora, namijenjen da osluškuje i na vrijeme upozorava Britance o nadolazećim bombarderima koji lete preko La Manchea.

Ovi specifični uređaji koji su razvijani i korišteni u raznim veličinama i načinima primjene, građeni su i usavršavani od malih uređaja za osobnu upotrebu, preko pomičnih čeličnih tuba i tanjura koje se koriste i transportiraju paralelno s artiljerijom, pa sve do masivnih čeličnih, drvenih i betonskih građevina. Akustički Lokatori osmišljeni su i korišteni od sredine Prvog, do početka Drugog Svjetskog rata, a projektirani su i građeni za pasivno otkrivanje zrakoplova bombardera, kroz precizno i strpljivo osluškivanje zvuka njihovih snažnih motora. Ovi jednostavni, ali u istom trenu veoma složeni i inspirativni uređaji koristili su se sve do izuma i masovnijeg uvođenja radara, koji su bili daleko učinkovitiji i apsolutno precizniji u svojem dalekometnom pogledu. Akustički lokatori svoju veliku prednost imali su upravo u jasnom i veoma pragmatičnom razlogu upotrebe, da mogu jasno “vidjeti i čuti” iza ugla, preko brda, mimo svih fizičkih i prostornih prepreka.

Akustični lokatori ili akustična ogledala kao ih neki zovu građena su diljem obale Velike Britanije, a neki od najpoznatiji uređaja ove vrste još uvijek stoje na poluotoku Dungeness, uz mjesto Hythe, Kentu, od Sunderlanda, Redcara, Boulbya, Kilnsea do Selsey Billa i Bahar ic-Caghaq na Malti. Malteško zvučno ogledalo, malteški akustički lokator lokalno poznat kao “veliko uho” (IL-Widna) smatra se jedinim zvučnim ogledalom izgrađenim izvan Velike Britanije.

Sustav akustičkih ogledala postavljenih u Dungeness-u sastoje se od tri velika betonska reflektora, tri masivna kolosa, tri konstrukcije izgrađene u periodu od dvadesetih do tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Građeni s jasnom namjenom ispitivanja, istraživanja i konkretne primjene u lociranju i alarmiranju o invaziji neprijateljskih aviona iz Njemačke. Njihova eksperimentalna priroda jasno se razaznaje u različitim oblicima izvedenih kao prostornim uzorcima za kontrolu i ispitivanja učinka i kvalitete zvuke, izvedena su kroz tri različita oblika reflektora. Prvi je dugačak i zakrivljeni zid visok 5 metara, koji se proteže u dužini od 70 metara, dok su druga dva u obliku tanjura, betonske konstrukcije promjera između 4 i 5 metara. Mikrofoni i audio uređaji za snimanje i prijem postavljeni su na žarištima reflektora omogućuju slušatelju jasno i pravovremeno otkrivanje zvuka zrakoplova, negdje daleko preko mora La Manchea.

Drugi, veoma ilustrativan i karakteristični primjer, Kalibracijski Plato, građen je kao malo poznata, ali veoma inspirativna prostorna intervencija koja je nastala, projektirala se i gradila u funkciji vojne kontrole, kontrašpijunaže i snimanja teritorija Sjedinjenih Američkih Država. U osami pustinjskih teritorija Arizone i Kalifornije i danas nailazimo na desetke zračnih kalibracijskih platoa, betonskih, asfaltiranih ili samo bojanih plošnih uređaja položenih u otvorenom pejzažu. Namijenjeni za optičko podešavanje i precizno kalibriranje kamera špijunskih aviona, te fokusiranje optičkih uređaja i leća nadzornih uređaja letećih tvrđava. Ovakvi avioni i njihovi zemaljski uređaji omogućili su poziciju u kojoj se udobno i budno nadgleda svakodnevni život ljudi, prate sumnjiva i opasna kretanja individua, nadgledaju tokovi organiziranih skupina, veća događanja, vojske, te jasno kontroliraju i predviđaju potencijalne ratne opasnosti izvan granica države.

Kako nas izvještava “Center For Land Use Interpretation”, ova specifična mjesta koja u svima nama izazivaju znatiželju, postavljaju također niz otvorenih pitanja o povijesti kontrole privatnosti i sigurnosti, zapravo su jednostavni dvodimenzionalni optički predmeti korišteni za razvoj zračne fotografije i nadzornih zrakoplova. Izrađeni i projektirani u periodu 50-ih i 60-ih godina dvadesetog stoljeća korišteni su kao jasna i učinkovita platforma za testiranje, baždarenje i usmjeravanje zračnih kamera koje putuju avionima na različitim visinama i brzinama. Poput uređaja i grafikona u optometriji, i u ovom slučaju svaka skupina oslikanih štapova-barova služi određenoj i specifičnoj udaljenosti, te razrješavaju i označavaju granicu rezolucije za konkretan optički instrument koji se u tom trenutku koristi.

U slučaju Akustičkih Lokatora i Kalibracijskog Platoa oblik ovih prostornih uređaja posljedica su jasne namjene. Ta su specifična mjesta selektirana prvenstveno zbog pragmatične potrebe koju ispunjavaju, prilagođena su jasnim razlozima i parametrima svoje izvorne funkcije, te praćena jasnoćom specifične radnje koju izvode. U jednom trenu, prestankom osnovne uloge ova mjesta i uređaji počinju egzistirati potpuno izdvojeni i istrgnuti iz konteksta. Stvarajući pritom kontekst sadašnjeg stanja koje se očituje i oslikava u nevinom nepoznavanju i nesputanoj nejasnoći izvorne namjene, stvarajući trenutak transgresije, stanje mogućeg i stvarnog drugačijeg korištenja, te analize kojoj se kao i u ovom konkretnom slučaju spremno podaje. Postajući pritom inspirativnim mjestima, arhitektonskim uređajima za drugačiju upotrebu.