Sobe, Boje i Uzorci Davida Hicksa

Budite umjereni, svakako odmjereni u korištenju uzoraka! Ne koristite mnoštvo boja! Ne rabite različite materijale i svijetla! Budite skromni, samozatajni, strpljivi i nikako ne kombinirajte različite povijesne i suvremene stilove! Ovo su samo neki od uobičajenih savjeta, preporuka i dijelovi poduka mladim dizajnerima i kreativcima, kada se susreću s edukacijom i disciplinom dizajna interijera.

Da je moguće potpuno suprotno te da istina o dizajnu može biti usmjerena i bazirana na prekomjernosti svake vrste, da se može i treba koristiti mnoštvo uzoraka, jakih, zagasitih boja i tonova, da se prostor može oblikovati raznolikim materijalima i teksturama, te da kao dizajner ne treba nužno biti samozatajan, skroman i umjeren, potvrđuje rad i karijera poznatog britanskog dekoratera Davida Hicksa.

Rastao i odgajan na kulturi imperija Velike Britanije, školovan pod snažnim utjecajem arhitekture Sir John Soana, ali jednako tako obilježen lifestyleom tadašnjih brendova, mode, kozmetike i dizajna, kao što su Vidal Sasson i Helena Rubenstein s kraja 60-ih i početka 70-ih godina, ovaj danas malo manje znani dizajner snažno je obilježio drugu polovicu dvadesetog stoljeća. Gotovo da nije bilo moguće zamisliti hotelski dizajn, uređenje stanova, apartmana bogatih i slavnih osoba, a da ovaj “Dendy-Dekorater” nije imao svoje prste umiješane u njihov dizajn, osmišljavanje zidnih uzoraka, ili izradu tapeta, tepiha i tapisona.

David Nightingale Hicks rođen je u Coggeshallu u Essexu, kao sin burzovnog agenta Herbert Hicks i Iris Elsie. David pohađa školu Charterhouse i diplomira u srednjoj školi za umjetnost i obrt. Nakon kratkog razdoblja službe u britanskoj vojsci, Hicks započinje crtati ambalažu proizvoda masovne potrošnje i reklame za marketinšku agenciju J. Walter Thompson. Njegova karijera dizajner-dekoratera pokrenuta je 1954. kada je britanski časopis House&Garden prikazao i objavio kuću koju je uredio u Londonu za sebe i svoju majku.

Za njegovu bogatu karijeru od presudne važnosti bilo je upoznavanje Fione Lonsdale, supruge utjecajnog bankara Normana Lonsdalea, kada ubrzo nakon izvedbe njihovoga stana u Londonu pokreće poslovno partnerstvo s arhitektom Patrickom Garnettom, koji ga uvodi u projektiranje interijera, izgradnju i uređenje lanca restorana (Peter Evans Eating Houses) u Londonskim “hotspot” kvartovima Chelsea i Soho. Također, mladi David se ženi poznatom aristokratkinjom Lady Pamela Mountbatten, kćerkom 1st Earl Mountbatten of Burma, koja ga uvodi u visoko društvo Britanije.

Utjecaj kolaža kojeg preuzima iz famozne obiteljske kuće-ateliera-muzeja Sir John Soana, gdje Hicks uči i upija znanje kolažiranja različitih stilova arhitekture, umjetnosti i dizajna, gdje analizira i istražuje metodu unakrsnog suprotstavljanja i sedimentiranja slojeva nastalih kroz duge godine, mijenjanjem i kontinuiranim prilagođavanjem projekta obnove, rekonstrukcije i gradnje u periodu od pola stoljeća, jasno markiraju put i pomažu mladom dizajneru u stasanju i sazrijevanju.

David Hicks usvaja, artikulira i osvješćuje klasična znanja britanske aristokratske arhitekture, ali jednako tako upija utjecaje popularne kulture, glama, mode i pop arta, koji u Britaniji bujaju pod utjecajem Richarda Hamiltona, The Beatlesa i The Rolling Stonesa. Ovaj začudni kolaž ideja, poruka i stilova omogućava razvoj dotada neviđenih i nepoznatih metoda rada i projektiranja. “Bio je genijalni Pop-Dendy. Hodao bi kroz nemoguće i neprikladne prostore za koje bi odlučili da će biti restoran, pub ili noćni klub te bi se, paleći cigaretu, osvrtao po prostoru, te u roku od deset minuta, jasno i precizno odlučio kakvu će atmosferu stvoriti. He always got it spot on.“ Kaže njegov dugogodišnji partner, arhitekt Patrick Garnett.

Hicks i arhitektonska korporacija Garnett Cloughley Blakemore (GCB) surađivali su na nizu privatnih realizacija, uključujući kuću na Park Laneu za Lorda i Lady Londonderry, te su uredili stanove Hicksovog šogora, Lorda Broxbournea koji mu pomaže u njegovoj šarolikoj i kontradiktorno zavodljivoj aristokratsko-pop karijeri. Tvrtka GBC dobiva brojna međunarodna priznanja nakon što obnavlja hotel George V u Parizu za Trust House Forte grupu. Film Stanleyja Kubricka “A Clockwork Orange” iz 1971. godine, i neke od upečatljivih scena, odigravale su se u prostorima Chelsea Drugstore kojeg su projektirali upravo dizajneri i arhitekti GCB.

Nakon što David Hicks otvara svoj samostalni dizajnerski studio on širi svoj utjecaj ideje, projekte, ali i proizvodnju svojih uzoraka, tapeta, tkanina, modnih detalja, kravata, košulja, torbi, cipela, tepiha i pokrivača, koje prodaje u svojim salonima i dizajn studiju koje otvara u osam zemalja svijeta uključujući Japan, Francusku, Italiju i Ameriku. Na dalekom kontinentu David ulazi u visoko društvo Amerike, gdje svojim tada već svjetski poznatim tapetama i uzorcima u suradnji sa Marc Hamptonom pokriva sobe i salone Predsjedničke palače – White House.

Njegovi hiper-dinamički uzorci, začudni osjećaji boja, tekstura i struktura oblikovali su ubrzo temelj “Hicks” stila kojem su se mnogi divili, ali ga jednako tako besramno kopirali. Interesantno je da će njegove uzorke i “paterne” svi zauvijek pamtiti u upečatljivim scenama filma “Shining” Stanleya Kubricka, posebno one gdje se dječak vozi, igra, skakuće i veselo trči sobama i tepisima s uzorcima prvog pravog stilista među suvremenim dizajnerima Davida Hicksa.

Margiela for View on Colour

Maison Martin Margiela for View on Colour 04/02/1998

( BEGINS )

WHAT IS COLOUR

An intensity, a temperature, a clash, a harmony.

AND
HOW DO YOU USE?

When it asks.

WHAT IS BLACK?

An absence, a presence, a mood, a mantle.

WHAT IS RED?

A blush, a flush, a command.

WHAT IS SKIN?

A protection.

WHAT IS FABRIC?

A medium.

WHAT IS TEXTURE?

A result of time.

WHAT IS CONSTRUCTION?

A means to an and.

WHAT IS FUNCTION?

A replay to a need.

WHAT IS ART?

A need to reply.

WHAT IS CRAFTSMANSHIP?

A fruit of time.


WHAT IS CLOTHING?

The final layer.

WHAT IS FASHION?

A series of propositions.

WHAT IS RECYCLING?

Another chance.

HOW DOES THE RECYCLING FIT INTO YOUR WORK?

By nature.

HOW DOES A CONCEPT DEVELOP AT MAISON MARTIN MARGIELA?

Time, a question, a replay.

HOW DOES A CONCEPT DEVELOP AT HERMES?

Time, another question, another replay.

WHAT WOULD YOU LIKE TO DEVELOP? BESIDES CLOTHING?

An understanding.

WHAT WORDS DO YOU LIKE BY?

We.

( ENDS )

Svemirske Kolonije Gerarda O’Neilla

Tijekom ljeta 1970. godine NASA, u suradnji s tada manje znanim fizičarem s Princeton Sveučilišta Gerardom O’Neillom, započinje razvoj projekta novih Svemirskih Kolonija. Osnovna ideja i zamisao projekta bilo je osmišljavanje novog prostora za život, te izgradnja alternativnog mjesta za stabilan i neograničen boravak izvan Zemaljske kugle. Smještene i planirane na pola puta između Mjeseca i Zemlje, nove Svemirske Kolonije predstavljale su do tada neviđenu arhitekturu svemirske stanice, koja unutar sebe sadrži vlastitu atmosferu, gravitaciju i potpuno kondicionirane, idealne uvijete za stabilan ljudski život.

Kroz nekoliko mjeseci intenzivnog istraživanja, spekuliranja o mogućim scenarijima, projektiranja i crtanja zamišljenih modela, Gerard O’Neill i njegov tim arhitekata, astronoma, fizičara i matematičara prezentirao je tri moguća rješenja; cilindričnu svemirsku koloniju, kuglastu koloniju “Bernal Sferu” u kojoj ljudi žive na unutarnjoj površini gigantske kugle, te prijedlog toroidalne svemirske kolonije, koja unutar kolosalnog valjkastog prstena osigurava prostor za alternativni život u svemiru. Veličine poput manjeg grada, svemirska je stanica sadržavala obiteljske kuće, škole, vrtiće, trgovine, sportske terene, parkove, šume, jezera, potoke te svima potrebnu atmosferu i gravitaciju nalik onoj na Zemlji.

Gerard O’Neill doktorirao je fiziku na Cornellu, da bi odmah nakon diplome prešao na Princeton, gdje je godinama istraživao i djelovao u polju visoko-energetske fizike. Tijekom 1967. godine Gerard se prijavljuje na natječaj za nove svemirske putnike, NASA astronaute. Prolazi brojene testove, treninge i baznu obuku, ali se ne uspijeva plasirati u krug nekolicine odabranih svemirskih letača. Vraća se na mjesto profesora, te odlučuje da sa skupinom studenata razočaranih u poziciju znanstvenika i ulogu inženjera u suvremenom društvu, razvije specijalni tim naprednih istraživača koji bi se bavili temama alternativnog života izvan planete Zemlje.

O’Neillova ideja i želja njegovog kreativnog tima bila je istražiti i predložiti moguće scenarije alternativnog života, koji bi naprednom tehnologijom riješili neke od najvećih izazova ljudske civilizacije. U samom početku ovog složenog projekta Gerard O’Neill otvorio je pitanja za svoje studente: “Je li površina planeta doista pravo i jedino mjesto-prostor za širenje tehnološke civilizacije? Možemo li osmisliti i isprojektirati alternativu života na Zemlji? Krenuli su sa spekuliranjem o veličini i obliku novog prostora za ljudsku civilizaciju, otvorili do tada tajne dokumente koji sadrže brojna istraživanja u projektiranju svemirskih stanica, te analizirali potrebne uvjete za stabilnu gravitaciju i atmosferu nalik Zemljinoj.

Prvi izazov istraživačkog tima bio je odgovor na otvorenu dilemu da li prostor alternativnog života izvan Zemlje ima veličinu svemirske stanice, te u njoj ljudi žive kao obučeni astronauti, ili će, prema zamisli Gerard O’Neilla, prostor izvanzemaljskog života biti svemirski objekt, izgrađeni planet, novo projektirana platforma za novi život ljudi. Napravljene su prve simulacije, izvedeni proračuni, obavljeni grubi testovi, te nacrtani modeli na kojima je ubrzo zaključeno da je za novi, nastanjivi steroid potrebno prikupiti ogromne količine čvrstog i stabilnog materijala. Minimalni promjer novog svemirskog objekta iznosio bi punih 5 000 milja. Njegova kolosalna dimenzija bila je osnovni preduvjet da se održi atmosfera, osigura gravitacija, te stabilizira kao novi planet u njegovoj putanji oko Sunca. Ovi podaci pokazali su da je potrebno krenuti i potpuno drugom smjeru, razmišljati o novom objektu koju unutar svog interijera stabilizira uvjete života i generira stabilan i održiv eko sustav.

U vremenu kada traju istraživanja Gerard O’Neillovog tima u javnosti je veoma popularan magazin Collier, koji je započeo s objavama do tada nepoznatih dokumenata i projekata svemirskog pionira Wernher von Brauna. U jednom od izdanja objavljuju se tekstovi, razmišljanja, nacrti i simulacije njegovih svemirskih stanica, koje su nakon nešto više od dvadeset godina tajne postali dostupna javnosti, a prikazuju rješenja koja su sa samo nekoliko stotina tona različitih metala, gume i stakla stvorili stabilan okvir za život ljudi u svemiru. Precizne aksonometrije svemirskih stanica jasno otkrivaju mogućnosti života ljudi unutar rotirajućeg prstena koji stvara stabilne uvjete i ugodnu klimu za svoje privremene stanovnike.

Gerard O’Neill i njegovi istraživači odlučuju se na koncept svemirske stanice Wernher von Brauna, u ovom slučaju povećanih dimenzija unutar kojeg se organizira nova priroda, grad, infrastruktura, prostor nalik onome kojeg nastanjujemo na Zemlji. Fotorealistični crteži prikazuju stanicu i njezin sustav paralelnih prstenova unutar kojih se prostiru trake urbanog, poljoprivrednog i prirodnog krajolika koje su zbog toroidalne geometrije stanice kontinuirano obasjane zrakama Sunca. Velika konstrukcija nastanjenog prstena zahvaljujući kružnom presjeku, staklenim otvorima i velikim ogledalima u svojem centru reflektira i apsorbira sunčevu svjetlost, dok se položaj, putanja i rotacija svemirske kolonije sinkronizira u odnosu na kretanje Sunca.

Ubrzo nakon izrade nacrta i rendera projekt je prozvan Nova Svemirska Kolonija. Rad i razmišljanja združenih istraživača Princeton Sveučilišta i NASA-e objavljen je u svim tadašnjim medijima. U godinama post-Apollo ere O’Neill postaje svemirski aktivist, zagovornik života izvan Zemlje, te svugdje gdje se pojavljuje bučno propagira i reklamira svoj projekt. Često je tema brojnih televizijskih emisija, dokumentarnih filmova, izdane su brojne publikacije i knjige, a specifična konfiguracija svemirske stanice ubrzo se proziva “O’Neill Cylinder”. Ovaj projekt pedesetak godina nakon svog nastanka i danas plijeni svojim vizijom, oduševljava svojom jednostavnošću, ali i nevjerojatnom dozom spekulativnog promišljanja, kritičkog dizajna, otvorenosti i apetitu za nepoznato, rijetko viđene doze eksperimenta koja kombinira dostupna tehnološka znanja o lunarnim postajama, inženjerstvo i arhitekturu grada.