Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Razgovor Dani Orisa 2014, prvi dio

Danas donosim razgovor kojeg sam ovog ljeta vodio s kolegama Nikolom Bojićem, Maroje Mrduljašem i Perom Vukovićem, a objavljen je u novom broju časopisa Oris.  Razgovor čini tematski okvir i konceptualni osvrt na teme i izazove kojima se kao arhitekt bavim, a bile su dio predavanja kojeg sam jučer održao na 14. Danima Orisa u Zagrebu.

MM: Pokušajmo ocrtati kontekst za razgovor. Današnji trenutak možemo opisati kao krizni, od aktualne ekonomske krize, preko krize javne domene i političkog života do preoblikovanja društvenih vrijednosti i fokusa interesa pojedinca. No, kriza je period koji potiče na preispitivanje i može se produktivno iskoristiti. Kako vi vidite suvremeni trenutak?

 

IT: Svatko tko ima imalo arhitektonske i opće inteligencije nalazi se u nekoj vrsti konstantne krize, naročito u posljednjih 50 godina. Svaka naša ideja konstantno trpi promjene, kritike, podložna je agresiji. Kriza je naša svakodnevica. I u doba Albertija i njegovog nikad završenog Tempia Malatestiana, Plečnika, Venturija, Koolhaasa pa i danas u doba Mason Whitea (Lateral Office) i Liam Younga, arhitekt koji misli koristi krizno i fragilno stanje u okolici te ga mijenja. Radovi Superstudia i Archizooma također govore o jednoj vrsti krize. Ako govorimo o utjecaju aktualne ekonomske krize, povezanosti arhitekture i kapitala, to je druga tema, na tu vrstu krize arhitekti ne mogu utjecati. Arhitekti nisu prihvatili neo-liberalni kapitalizam zato što su oni to htjeli, nego jednostavno nisu imali izbora, mogli su samo odustati od rada. Arhitektura ja posljedica politike i društva, a kriza je posljedica kapitalizma, i njegova konstantna paranoja i nestabilnost je samo jedan od konteksta u kojem trenutačno djelujemo.

PV: Često govorite da je današnji trenutak predivan. Što to konkretno znači za arhitektonsku disciplinu?

 

IT: Volim reći da je svijet uvijek predivan u svojem bogatstvu mogućnosti, izazova, utjecaja i nepredvidivosti konteksta u kojem djelujemo. Arhitektonska inteligencija i vještine daju nam razne mogućnosti djelovanja. Živimo u vremenu kada su tehnološke i medijske tekovine Moderne potpuno realizirane. Utopijsko promišljanje svakog zadatka, od urbanizma do arhitekture, moguće je i dapače, čini mi se potpuno legitimnim. Istovremeno, suočavamo se s nevjerojatnom količinom šumova i kontradiktornosti tih sloboda i otvorenih mogućnosti. Realnost je dobra, ona je nepredvidiva, ona je kaotična, ali ima nevjerojatan potencijal. Ja govorim o krizi i nestabilnosti kao vrsti pozitivnog sukoba koji se ne miri s postojećim stanjem. Ako arhitektura predstavlja medij kroz kojega možemo kanalizirati takav izazov i želju napretka, to uvijek izaziva krizno stanje, ali jamči i predivna moguća nova rješenja i iskustva.

 

PV: Mnogi se ne bi složili s ovakvim vašim tezama.

 

IT: Problem nastaje veoma rano, u fazi odrastanja i stasanja. Arhitekti su u posljednjih 50-70 godina školovani na dogmama da arhitekt mijenja svijet. No, budimo sasvim otvoreni, o arhitektu ne ovisi gotovo ništa, on postaje potreban tek kada se pojavi određen problem, izazov kojeg zajednica, društvo ili snažni pojedinac želi s njime riješiti. Arhitekt mora samo biti spreman za takav tren. To rješavanje problema može bit predivno, napredno, ali može biti i potpuni fijasko.

 

MM: Kako arhitektura može prodrijeti do stvarnosti i koji su alati i načini djelovanja koji omogućuju da arhitektura djeluje kao sredstvo boljitka? Kažete da je stvarnost polazište, koji su to elementi stvarnosti kojima se bavite? To ne mora nužno uvijek biti neki projektantski postupak, to može biti neka druga vrsta djelovanja.

 

IT: Uslijed demokratizacije društva, standardizacije proizvoda i elemenata u graditeljstvu danas svatko može napraviti kuću sam, mislim da je to jedna oslobađajuća stvar. Arhitekti više nisu zaduženi za dizajniranje garaža, vikendica, štala, vulkanizerskih radnji, klubova, birtija… Ponekad nas pozovu da i to napravimo, ali to je zapravo postala opća stvar. Naravno, u tom trenutku se postavlja pitanje čime se mi to bavimo. Arhitektonsku disciplinu karakterizira strukturiran način razmišljanja, projektiranje neke vrste kulture. Arhitekt strukturira i modelira teritorije, prostorne odnose, odnose između materijala, to je zapravo univerzalno. Taj način mišljenja se poput specifičnog oblika građenja može preseliti i u dizajn kulture, ekologije, dizajn infrastrukture, dizajn medija i projektiranje društvenih odnosa. Mogu se kombinirati misli, djela i strategije i tu arhitekti imaju novo polje djelovanja. Kudikamo je uzbudljivije projektirati procese koji rezultiraju oblicima, a ne same oblike.

 

MM: Možeš navesti kakav primjer?

 

IT: Evo  jedan jako banalan primjer, tako će svima biti jasno. Kanye West  je projekt, čisti mainstream projekt, ali i ubojita projektirana stvarnost koja manipulira dobro i loše s milijunima ljudi. To nije slučajnost, kao ni to da mu paviljon za projekcije i nastup projektira AMO-OMA. Projektiranje ulazi i u područja manipulacije, dobre ili loše, bez nje danas nema ničega. Ja sam rođeni arhitekt, mene silno uzbuđuje kada vidim oblike, i obožavam kada projekt rezultira nekom vrstom materijalizacije, ali iskreno hoću i inzistiram da ta materijalizacija transcendentira kroz misao, kroz proces, kroz sukobe kontradiktorne stvarnosti, društva, medija, politike i ekonomije koja nas okružuje.

 

MM: Mislim da je jako važno da arhitekt aktivno uđe u pitanje programiranja, da sudjeluje u formiraju zadataka, a ne da samo daje prostorni okvir već definiranim i normiranim zadacima.

 

IT: Arhitekti posljednjih 50 godina bježe iz politike, bježe iz mogućnosti upravljanja, bježe i iz odluka velikih kompanija, a zapravo je nevjerojatno koliko se bitne odluke donose već u najmanjoj lokalnoj samoupravi, ili nekoj velikoj korporaciji. Ako se tu donese dobra odluka, to otvara mogućnost za arhitekturu, ali arhitekti kao da žele doći na kraj, oduzeti si pravo sudjelovanja u politici i donošenja odluke. Primjerice, izdavanje građevinskih dozvola može biti užasno važno, ali to se ne percipira.

 

MM: To je u neku ruku i političko pitanje.

 

IT: Apsolutno. Gradska uprava je prama važećim pravilima (a čini mi se da će u sljedećim godinama tako ostati) mjesto gdje se može kreirati novi grad, može se direktno utjecati na stvarnost, ali to ljudima treba reći. Kada sam shvatio da ćemo srušiti školu u Krku i napraviti novu, uvidio sam veoma plastično koju poziciju imamo, a veoma je rijetko koristimo. Ali trebate imati partnere u lokalnoj vlasti i onda shvatite da je sve moguće. To je aktivizam par excellance: idemo srušiti postojeće i graditi novo, bolje.

NB: Kriza je globalno ugrozila tradicionalnu arhitektonsku poziciju u društvu, proizvela je manjak posla, ali je proizvela novi prostor mišljenja. Čini se da suvremena arhitektura umjesto ekonomskog prilagođavanja krizi sve više tendira krizu prilagoditi sebi, što nužno dovodi do novih praksi. Trenutak dekompozicije vrijednosti, dosadašnjih pravila, socijalnih kodova, pa čak i zakonskih regulativa, na neki se način preklapa s vašim osobnim senzibilitetom i estetikom.

 

IT: Doktorat i neke tekstove koje sam paralelno razvijao nazvao sam “Arhitektura gotovih elemenata”, to se može tumačiti pojednostavljeno artistički kao Duchampove ReadyMade, ali nije u tome cijela istina. Shvatio sam da u arhitekturi postoje neki fiksirani elementi koji zapravo više nisu predmet projektiranja. To su fragmenti koji mogu biti rezultat općeg društvenog, graditeljskog, regulativnog standarda, konsenzusa, oni također mogu biti rezultat jasne selekcije bitnih elemenata, prethodne analize nekog projektnog zadatka koja izdvaja nesporno, opće prihvaćeno i standardizirano. Način na koji se, po mom mišljenju, stvari u arhitekturi danas slažu, više su stvar programskog modeliranja, gdje su prostor i oblik posljedica jasnih i racionalnih odluka akcije, programa, i ostalih brzo promjenjivih parametara. Sve ostalo je stvar neke vrste hardvera, okvira nepromjenjivih elemenata, u neku ruku gotovih, spremnih, svima znanih elemenata arhitekture.

 

NB: Kako projektirati nesigurnost i kroz nesigurnost? Ako govorimo o arhitektonskom mišljenju, umjesto materijala i klasične konstrukcije, upravo nesigurnost postaje materija kojom se i kroz koju se operira. To je polje koje zahtijeva nove teorijsko-metodološke postavke, a koje ne proizlaze nužno iz arhitekture.

 

IT: U ranim 90-ima sam prvi put vidio i shvatio princip rad elektro banda Prodigy  koji sviraju kroz muzički sintesajzer, stroj u kojem su spremljene, arhivirane muzičke teme, semplovi koji se u toku sviranja, komponiranja ili nastupa nadodaju, izobličuju, potpuno dekonstruiraju, lome i ponovo slažu, kopiraju i stapaju u novu, neočekivanu pjesmu. Pomislio sam da bi tako trebalo projektirati. U jednom trenu imaš niz tema, gotovih elemenata koje napinješ, moduliraš, distorziraš, prilagođuješ novoj ideji, cijelo vrijeme prepoznaješ osnovnu temu, ali ju istovremeno dovodiš u neko potpuno novo stanje. Te promjene u našem slučaju mogu biti rezultat banalnog pragmatičnog kompromisa s programom ili s klijentom, mogu biti rezultat datosti parcele, mogu biti rezultat svojevrsne fizičke agresije na projekt kroz promjene u konstrukciji, namjeni, oblozi, načinu gradnje, ali s druge strane ti utjecaji rezultiraju novim prostornim odnosima, stapaju se u nove oblike, stvarajući neočekivane i u startu neplanirane zaključke. Tako i grad raste, on je također tvorevina koja nastaje paralelnim utjecajem niza elemenata, i taj rast je teško kontrolirati. Postoje elementi poput topografije i infrastrukture koji definiraju bazu, ali sve oko toga raste i stapa se u neko tijelo koje slijedi vlastita pravila, s različitim funkcijama organa, s nizom odluka koje egzistiraju i djeluju jedna pored druge.

 

 

MM: Modernizam je iznjedrio utopijsku vjeru u normirani i kontrolirani planski razvoj, i u urbanizmu i u politici. Ali i prije i nakon modernizma ne možemo govoriti o ultimativnom planu, možemo govoriti o procesima koji se mogu moderirati. Na razini arhitekture, upravljanje gotovim elementima upućuje na metodu kolaža. U jednom momentu otkrivate činjenicu da već raspolažete s repertoarom i oblika i funkcionalnih rješenja i ulazite u novu projektantsku fazu hibridiziranja, sklapanja, gdje su ključni spojevi i međuodnosi. Mislim da se na školi u Puli ta metoda koda vas cjelovito provedena.

 

IT: Moj interes za kolaž počeo je još dok sam proučavao Cristiana Marclaya, njegove filmove, kolaže s raznim vinilnim pločama Doors-iana, i Louis Kahna, naročito njegov nerealizirani projekt za samostan Dominikanskih sestara gdje su ključni prijelazni elementi. Škola u Puli je bila idealan zadatak za testiranje potencijala greške. Zadatak na mjestu potpune katarze, gdje je u samo nekoliko sati stara škola izgorjela. Postojala je šumu koju nisam htio dirati, rupu gdje je bio postojeći opožareni objekt, stari košarkaški teren i još jednu rupu koja je bila neizgrađena. Uvidio sam da su ta tri mjesta idealna za početak i postav prvih gotovih elemenata i ta sam mjesta odmah iskoristio. Takvo novo stanje definiralo je sljedeći korak. Na arhipelagu položenih elemenata počeo je rasti novi organizam prirodnom logikom koja je rezultat topografije i funkcionalnih datosti škole. Organi-gotovi elementi počinju dobivati oblik novog tijela. Ubrzo nakon tog projekta shvatio sam da ova metoda može biti opisana, racionalizirana kao osobna metoda, princip rada.

 

MM: Čini mi se da je tako je naprimjer i obiteljska kuća Gumno vertikalni kolaž?

 

IT: Da, model testiran u Puli prebačen u presjek. Svi legitimni ali i na prvi pogled kontradiktorni zahtjevi programa, materijala, slika o budućem životu klijenta, pa na kraju i staro gumno koje se nalizilo na parceli stopljeni su u jedno tijelo, prostorni kolaž.

 

PV: Govorimo o metodama razumijevanja i analize grada koje su naglašeno procesualne. Zanimljivo je vidjeti kako to utječe na projektiranje. Primjerice, koliko kontrolirate iscrtavanje?

 

IT: Vrlo malo, ali precizno znam kakav proces hoću. Radim dijagrame, sheme, kombinacije crteža, ali prvo mi projekt i njegova ideja, priča, moraju biti jasni. Započinjem od koncepta ili nekoliko koncepata i onda ga kroz crtanje, makete, 3d modeliranje razvijam dalje, napuštam ili ga ponovo prihvaćam. Od 1989-te kada sam počeo s arhitektonskom praksom i radom na interijerima kafića crtao sam “sam”, jednostavno jer sam i bio sam. Od 1990-91 kad sam počeo suradnju sa Sašom Randićem uvijek smo imali čovjeka koji crta, od tada ne crtam. Nismo htjeli da ičija skica “pobjedi”, a razgovor o projektu puno mi je potrebniji nego crtanje. Ja znam crtati, i jedan sam od onih koji se preko crtanja zarazio arhitekturom, ali sam vrlo mlad vidio kod Igora Emilija da što više crtaš ulaziš u formalizme, proizvodio je gomilu crteža, i u jednom trenu je postao njihov talac.

 

PV: Što vam konkretno donosi takav način rada?

 

IT: Većina arhitekata je vezana isključivo na crtež jer su geometrija i ljudska perspektiva u njihovoj prostornoj percepciji jedino što imaju. Kad se oslobodiš medija klasičnog crteža, klasičnog očišta i klasične perspektive onda si u stanju i trenutku kada se možeš iznenaditi. Klasična parspektiva koju crtaš rukom predodređuje previše toga. Nema iznenađenja, nema mogućnosti na novi pogled, niti  iznenađenja neočekivanom programskom, prostornom, konstruktivnom senazcijom. Perspektivom koju virtuozno crtaš i pritom fasciniraš laike, sve je već definirano, isprojektirano, prelijepo iscrtano. Kad crtaš ti već unaprijed znaš kako kuća izgleda, znaš gdje ide cijeli proces projakta i gradnje. Meni to iskreno ne paše, nevolim fiksirati stvari zuvijek, zato volim raditi sa različitim ljudima, suradnicima, a na kraju ni jedna mi kuća ne izgleda isto. Kroz različite medije, dugačke procese, kontradiktorne postupke uvijek si dam mogućnost da samog sebe iznenadim. Samo crtanje preko crteža, gledanje isključivo crteža je za mene poput junk fooda, samo jedeš i piješ, što više jedeš manje osjećaš, a pretilost ti ne daje da budeš okretan i brz.

 

MM: Takva dinamika unutar studija upućuje na fenomen kolektivne kreativnosti, dobra referenca je Andy Warhol i Factory. Warhol je crpio od ljudi i okoline, ali je poanta da je on sam stvorio, projektirao i održavao tu okolinu. To su recipročni odnosi.

 

IT: Factory i Andy su možda moj najveći uzor, najinteligentnije i briljantno organizirano okruženje radnog i kreativnog procesa za koje znam. Treba znati da su se u takvom okruženju dnevno proizvodile razne nove ideje popularne kulture, slikarstva, filma, muzike i medija. U Factoryu je napravljeno genijalnih stvari, ali zamislite samo koliko je tamo na dnevnoj bazi proizvedeno glupih, jednostavno loših stvari, trasha. Tu dolazimo do za mene jako važne teme. Ne mora svaki projekt biti genijalan, jednostavno priroda posla je takva da ne ovisi sve o nama. Dobra namjera i želje nekad nisu dovoljne, stvar ispada loše. Dobar omjer kvaliteta projekta je da od 10 radova možda 3 uspiju u takvoj mjeri da ste potpuno zadovoljni. Treba pobijediti pasivni strah od greške, nesavršenstva. Volim proizvoditi greške, biti ih svjestan i odbacivati ih, to me oslobađa i vodi u novim nepoznatim smjerovima. Puno puta nekontrolirani “trash” iz nekog projekta postaje inspiracija, motiv, koncept za nešto drugo. Imam cijelu banku podataka “trash Gotovih elemenata”…

 

NB: Govorite da se neki elementi i u gradu i u kućama, naglašavaju, ekvilajzeriraju, nekad i hipertrofiraju da bi se proizveli fenomeni koji se na nikakav drugačiji način ne mogu proizvesti.  Na koji način se greška može riješiti, ali i dovesti do stanja apsurda koji generira nešto novo? Vaš odnos s greškom koketira s estetikom trasha, vidljiv je i u maketama i u dizajnu vašeg bloga i načina na koji se on kontinuirano producira. Blog postovi su jako česti, tekstovi nisu akademski, ali nisu bez istraživačkog potencijala, i sami funkcioniraju kao kolaži različitih tema i vizualija. Zanima me vaša metoda samoinicirane tekstualne multiprodukcije koja nije tvornička nego vrlo osmišljena.

 

IT: Moj blog je dnevnik, teretana ideja, odraz stanja u kojem mislim i radim. Multiprodukcija je iskrena i nije vezana na to da uspostavi idealno vrednovanje, okrutna selekcija dobrog ili lošeg ne postoji dok se traži rješenje. Ta metoda vodi prema otkivanju nesvjesnog, neočekivanog. Generacijski sam vezan uz početke Nick Cave-a i njegovih bandova Birthday Party-a i Bad Seeds-a. Cave je u svojim počecima bio čista greška, on je prošao put od neartikuliranog punkera do vrhunskog pjesnika. Sonic Youth i Gordon Matta Clark destrukcijom zvuka i prostora stvaraju novo. To su umjetnici koji kosite neartikulirane tonove, disonantne zvukove, napuštene, urušene, dekonstruirane prostore da bi ostvarili novo. Shvatio sam da se može krenuti od dna, iz neke vrste neartikuliranosti, neke vrste metaforičkog punka, iz poruke i njezine estetike koja je puna pozitivne srdžbe, nezadovoljstva postojećim okruženjem, i da se u svemu tome može biti pametan, precizan, fokusiran i stvarati dobre stvari za druge. Ostavljaš mogućnost da to netko ne prihvati ali to nije važno. Kad nešto radim ostavljam mogućnost da je to možda krivo, ali je otvoreno i pošteno.

Gumno House 2. Dio

Gumno je okrugli zaravnati plato omeđen niskim kamenim zidom, a u prošlosti je služio za vršidbu žitarica. Gumno je bilo mjesto rada, prostor truda i brige, okvir snažne i jasne društvene interakcije. Gumno je služilo kao prostor svetkovine dobrom urodu, mjesto sastanaka i odlučivanja mještana o bitnim temama zajedništva.

Na otoku Krku, na njegovom sjeveroistočnom dijelu, između mjesta Vrbnik i Dobrinj, nalazi se malo selo Risika. Na relativno malom području oko mjesta zatičemo veliku skupinu danas zapuštenih, zaraslih i teško dostupnih gumna. Uz staru seosku crkvu, u nastavku na niz malih obiteljskih kuća, ograđeno starom gromačom, zatičemo malo imanje i dobro očuvano staro gumno. Posljednjih 40 godina gumno se ne koristi, te ostaje potpuno zaboravljeno. Mlađoj generaciji potpuno nepoznato, a starijim stanovnicima Risike zaboravljeno i beskorisno.

Bračni par sa stalnim boravkom u Rijeci, s dvoje odrasle djece, odlučuje na tom vrlo upečatljivom mjestu izgraditi svoje malu kuću za ljetni odmor. Odlučeno je da se gumno sa zavojitom gromačom obnovi, a da uređeni vrt, staza za automobile, voćnjak i maslinik postanu neka vrsta suvremenog perivoja, oživljeno mjesto susreta obitelji s njihovim gostima, prijateljima i mještanima Risike.

Kuća se zbog ovakvih postavki povlači u pozadinu, na najviši dio parcele, i gradi se na samom rubu građevinskog područja, protivno početnim uvjetima iz urbanističkog plana, koji su podrazumijevali ragulaciju kuća u nizu s rušenjem starog gumna. Mještanima Risike na početku gradnje predloženo je organizirano krčenje makije i spajanje preostalih gumna u prostorni prsten, slaganje nove šetnice s nizom točaka odmora i mjesta sretanja.

Pored gumna u prvom dijelu parcele, te vrta s povrtnjakom i voćnjakom iza kuće, arhitektura perivoja i nove građevine omogućila je spontano stvaranje svojevrsnog drive-in platoa za automobile posjetitelja i vlasnike kuće. Ova heterogena prostorna kompozicija okoliša, promatrana u kontekstu organizacije i bogatstva korištenja nove kuće, stvara snažna, neočekivana mjesta različitih doživljaja. Mjesta različitih karaktera i uvjeta korištenja.

Kuća Gumno  udomljuje tri potpuno različita, a od strane svih članova obitelji oduvijek željena i maštana sadržaja. Prvi je masivni, rustični podrum s konobom za smještaj ulja i vina te s prostorom za druženje, drugi je prostrani, ostakljeni dnevni boravak namijenjen užoj porodici, te kao treće bazen s obaveznim pogledom na more. Na vrhu kuće nalaze se četiri male kućice s intimnim terasama i mirnim spavaćim prostorom za svakog člana porodice.

Ovako heterogen i prostorno različit program rezultirao je kućom koja unutar sebe pretapa, slaže i komprimira tri različita ugođajna, kontradiktorna prostorna, funkcionalna i konstruktivna ambijenta. Puni, masivni, ukopani, te ‘u grubo’ izdubljeni prostor suterena, zatim lagano, transparentno, čelično otvoreno i ostakljeno prizemlje s velikom hipertrofiranom palubom, te male ožbukane kućice s velikim otvorima na katu, položene preko ruba kvadratnog prizemlja, svaka u potrazi za svojim pogledom i orijentacijom.

Element velike kućne terase-palube, platforme za okupljanja, koja je oslonjena na masivni trokutasti nosač, stvara mirnu sjenovitu terasu konobe, ali i natkriveni ulaz u kuću, povijeno ulazno stubište, ulaznu promenadu Kuće Gumno. Na terasi, položen u masivnom betonskom konusu, smješten je razlomljeni bazen, vodeni kotao različitih dubina i vodenih atrakcija, precizno i ciljano okrenut pogledu na Crikveničko-Vinodolsku Rivijeru.

Kuća Gumno s jedne strane omogućuje mir i individualno spokojno korištenje kuće za odmor, ali se također, u samo jednom trenu, transformira u bogatu platformu s nizom mjesta, fokusa za druženje i okupljanje većeg broja ljudi, brojnih prijatelja ove vedre i društvene porodice.

Nakon završetka gradnje Kuće Gumno, na iznenađenje svih, a posebno mene, porodica je odlučila zauvijek preseliti u planiranu “kuću za odmor”, te obiteljski stan u Rijeci koristiti za povremeni smještaj, kratki boravak vezan uz svakodnevni posao.

Gumno House, Fotografije Ivan Dorotić, Sandro Lendler, Boris Vidović, dron Igor Crnković

 

Od Utočišta, Preko Ville, Do Lofta

Netko traži miran dom na rubu šume, pusto mjesto, gluhu prazninu raseljenog otoka, teško dostupnu kuću na oštroj klisuri okrenutu moru, samoću i mir skloništa izdvojenog iz šumova globalnog svijeta. Netko svoj dom precizno projektira, oblikuje te programirano smješta između grada i periferije, na svima dobro znanom mjestu prestiža i javnog priznanja. Takva kuća ili stan strogo su projektirani aparati za život i njegovo dokazivanje, ciljano pokazivanje i društveno manipuliranje.
Netko pak uživa u buci, kaosu i vrevi grada, dodatno oplemenjenog soundtrackom sirena automobila, zavijanja policijskih i bolničkih kola. Dom je to koji se doživljava poput prolazne stanice u koga ulaze i izlaze poznati i nepoznati ljudi. Stan – kao otvorena platforma za moderiranje života, mjesto koje se stalno mijenja, napušta i seli, mjesto za koje kao da na znamo kome zapravo pripada.

Stambeni prostor, i pripadajuća mu arhitektura, neovisno o njegovom mjerilu, položaju ili mjestu, direktno zavise o korisniku, njegovim navikama, potrebama i društvenim normama, te se precizno analiziraju kroz jednostavne grupe i uzorke opisane u nastavku.

Arhitektura kuće i doma,taj  intimni stambeni prostor, otvoreno se predaje analizi. Taj specifičan prostor svakodnevice puno priča, ali i dozvoljava te traži kompleksno promatranje i tematiziranje. U svojoj knjizi “La Buena Vida” španjolski arhitekt Inaki Abalos istražuje i opisuje ova tri tipa stanovanja; kroz primjere i slike Heideggerove kuće kao egzisterncijalističke kolibe, Picasove ville u Cannesu kao fenomenološku kuće – “Case-Fenomenologice”, dok Andy Warholov Factory u New Yorku tumači kao otvoreni Froedo-Marxistički Loft. Ova tri različita stambena prostora, svaki za sebe, veoma jasno opisuju prvenstveno svoje vlasnike, ali i mjesto, vrijeme i životne uvijete u kojima se, na neki univerzalan i vječni način, živi i gradi arhitektura svakodnevnog života.

Okrenuta prema prostranoj dolini, položena na laganoj zatravljenoj padini uz rub Schwarzwaldske šume, nalazi se kuća velikog Njemačkog filozofa i mislioca Martina Heideggera. Drvena koliba, i njezine četiri prostorije obložene drvenom šindrom, bile su njegov dugogodišnji dom, mjesto za rad i razmišljanje. U toj maloj, skromnoj, ali silno intimnoj kolibi, Martin Heidegger je napisao neke od najutjecajnijih tekstova i misli koje su markirale i snažno odredile živote brojnih filozofa i arhitekata. Fenomenološka teorija i tekstovi napisani upravo u ovoj skromnoj egzistencijalističkoj kućici i utočištu, dodatno potiču na analizu i razmišljanje.

Proces jasnijeg približavanja Heideggerovim spisima i mislima možemo veoma lako moderirati upravo kroz ovo mjesto i kuću. Kako je i sam filozof rekao, osjećaje koje je imao “prevodio” je u intenzivan rad, moderiran i uokviren kroz “vlastiti ritam” kojeg mu je omogućavala upravo ova mala egzistencijalistička kućica. Opće je poznato da se ovo mirno i spokojno utočište, te Heideggerovo očito i jasno odricanje od svakodnevice, odbojnost prema romantizmu i jasno artikuliranje primjene misli u praksi, tumači kao lokacija njegovog bijega i izopćenja iz posljeratnog društva Njemačke. Zbog jasne umiješanosti u nacistički režim ranih 30-ih, veliki se mislilac povlači u osamu šume.

Kroz Heideggerovu kolibu, te priču i poruku koju nam podastire, može se istraživati i dokazati intenzivan odnos misli, mjesta i osobe. Heideggerova planinska kućica bila je predmet fascinacije mnogih, posebno onih zainteresiranih za njegove spise (“dwelling” and “place”) i njegova razmišljanja o odnosima života, življenja i mjesta.

Za Heideggera stvari i okoliš koje svakodnevno konzumiramo u iskustvu života, imaju i znače uvijek više od onoga što možemo stvarno vidjeti. Prema tome je za Heideggera istinska priroda čovjekovog bivanja u nekoj vrsti konstantnog “povlačenja” i tumačenja. Međuigra i područje između za njega opskurne stvarnosti, stvari i mjesta, njihovog izgleda, te jasnog “rasčišćavanja” odnosa.

Paralelno sa Heideggerovim egzistencijalističkim životom u šumi, u periodu od 1955 do 1962. godine, poznati slikar Pablo Picasso živi i radi u Cannesu. Živi u villi zvučnog imena “La California”, klasicističkoj palači s bazenom i velikim vrtom, te predivnim pogledom na more i grad. To je mjesto svima znanog i poznatog slikara, mjesto njegovog rada, života brojne porodice, mjesto primanja odabranih gostiju te platforma za brojna fotografiranja i prezentacije. Villu karakterizira klasicistički stil bogatih dekoracija, tipičnih za razdoblje i dekadentni životni stil francuske rivijere devetnaestoga stoljeća. Bogato ukrašene i dekorirane prolazne sobe, enfilada tematskih salona snažnog karaktera i kićenog stila, postaju dodatni sloj za Picassovo kolažiranje života. Radeći i intenzivno živeći po cijeloj kući, u jednom se trenu počinje gubiti oblik soba i njihova jasna klasicistička hijerarhija. Sve postaje brižno i pažljivo projektirani prostorni kolaž, u kojem se isprepliću skulpture, slike, postojeći namještaj, draperije stolnjaka i zavjesa, kante s bojama i posuđe.

Villa “La California” u svom pažljivo projektiranom kaosu, brižljivo stiliziranom kolažu, predstavlja fenomenološki okvir u kojem Picasso hvata svoje žrtve, zatvara ih i prima u svoju dekoriranu “vršu”. Picasso ciljano i prema jasnom rasporedu prima goste, manekenke, glumce, celebrityje toga doba, političare, dokone mecene, i utjecajne ljude. Uvijek, veoma ciljano i precizno, svaki posjet prati fotograf. Slika svakog posjeta ostaje precizno zabilježena. Picasso redovito i ciljano bira svoju odjeću prema bojama dana te ih usklađuje sa slikama i predmetima, sve jasno slaže u brižljive skulpturalne i plastične odnose. Apsolutno sve je osmišljeno kako bi zadivilo, zavelo, osvojilo “žrtvu” koja dolazi u dom velikog umjetnika. Život u umjetnosti, djelovanje u kićenom stanu, kao strogo projektirani svijet namijenjen propagandi i podizanju tenzija i dopunjavanju slike i prilike velikog umjetnika. Potvrda za daljnje djelovanje, financiranje, prihvaćanje, manipuliranje i projektiranje kulturne scene svijeta.

Dok Heidegger samuje u kolibi na rubu šume, a Picasso hedonistički uživa u suncu juga Francuske, u smogu i buci New Yorka nastaje Factory. Factory je mjesto, ime i platforma za stan, studio, umjetnički atelier, prostor sretanja i druženja Andyja Warhola. Factory se kroz svoju povijest selio na različita mjesta, tako da je u periodu između 1962. i 1968. izvorni Factory bio smješten u staroj tvornici na petom katu kuće na broju 231 47. ulice, u Midtown Manhattanu. To mjesto ubrzo postaje sinonim za metodu rada i životni stil Pop Arta. Najam tvornice, koji je u početku bio samo stotinjak dolara godišnje, Warhol napušta 1968. godine kada se zgrada ruši i pretvara u luksuznu stambenu zgradu. Factory je tada premješten na šesti kat zgrade Decker na broju 33 Union Square West, gdje ostaje sve do 1973. godine kad se konačno seli na Broadway i sjeverni kraj Union Squara.

Warholov Factory možemo gledati kao svojevrsnu Freudovsko-Marksističku komunu, pažljivo odabranu, dobrovoljno organiziranu skupinu istomišljenika, koja živi, djeluje i organizirano tematizira i oblikuje svakodnevni život. Brojna druženja, okupljanja, izložbe, tulumi, zabave, primanja i prezentacije, sve se to događa i pretapa u prostoru velikog lofta, stare tvorničke hale, slobodno organizirane platforme za akciju života. Warhol u svom Factoryju, s jedne strane, otvoreno uživa i demonstrira sve blagodati potrošačkog društva, kapitalizma i njegovog medijskog i estradnog multipliciranja. S druge strane jednako snažno kritizira, izvrgava ruglu i manipulira tim istim osjećajima i estetikom, prevodeći svakodnevni život, njegove devijantne i nepredvidive oblike, u svoju umjetnost. Umjetnost običnog i nepatvorenog potrošačkog društva analizira se i manifestira kroz psihoanalitičku grupnu terapiju svih koji su uključeni u njegov projekt.

Za inteligentnog Andy Warhola marksistička teorija jasno služi kako bi interpretirao društvenu stvarnost, stvarajući pritom autohtone i originalne konstrukte koje karakteriziraju kapitalistički društveni poredak. Psihoanalitičke teorije, s druge strane, usmjerene su na manipulaciju životom posjetitelja i stanara Factoryja, a tek posredno, ali jednako tako važno, na društvenu masu u cjelini. Dekorirajući i oblažući Fectory blještavim srebrom, razlomljenim ogledalima, staklenim disco-kuglama i aluminijskim folijama, kao preuzeti dekor mjesta i okupljališta amfetaminskih korisnika šezdesetih godina, umjetnik opija svoje goste, kanalizira i analizira događaje. Istraživanjem kroz intenzivna druženja, tulume, rad, tugu, veselja neuroze i raznolikost seksualnih sklonosti, Warhol poput vještog psihoanalitičkog teoretičara nastoji objasniti kreativne procese koji su doveli do umjetničkog produkta, ponavljajući ga pritom i kopirajući u brojnim djelima i slikama.

Ovi jasni i veoma različiti primjeri mjesta za život velikih autora, otvoreno pričaju o istini života i stanovanja kojom se svakodnevno bavimo. Reći istinu, iskreno i bez zadrške projektirati nečiji životni okvir važno je za nas arhitekte, ali jednako tako presudno i za one koji nas traže i trebaju. Nepoznatim, poznatim, znanim ili neznanim ljudima i porodicama kojima projektiramo stanove, kuće, utočišta, vile ili loftove iskreno pomažemo, projektiramo i zajednički gradimo njihovu budućnost, okvir ili platformu, kojom direktno i veoma snažno moderiramo njihov život. Što si iskrenije i otvorenije priznamo, odaberemo ili kažemo kojoj od ovih jasnih skupina pripadamo, arhitektura i život postat će odjednom puno bolji.