Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Liquid Modernity

Sjedeći u udobnoj stolici velikog jumbo-jet aviona, na visini od 10 000 metara, letite uobičajenom brzinom krstarenja od 919 kilometara na sat. Dok ispijate gutljaje tople kave listate reklamni časopis avio kompanije s prilogom o gastronomiji i kulturnim događajima grada u kojega ćete za koji sat sletjeti. Razmišljate o ugodnoj destinaciji, nepoznatom gradu, večeri, ali i o napornom i stresnom poslovnom sastanku koji je neminovno pred vama. Pored vas sijedi umiljato dijete koje zaneseno igra kompjutersku igricu, dok njegova vidno zabrinuta majka, na svojem novom tabletu, kontrolira mejlove i tablice računa u excelu. Neki putnici šeću avionom, kontroliraju stvari u prtljazi, odlaze do sanitarija, neki slušaju muziku s iPoda, neki pričaju, većina putnika udobno spava u svojim naslonjačima.

U jednom trenu s razglasa aviona dopire ugodan ženski glas koji vas informira o stanju leta, temperaturi zraka i vremenu. Osvrčući se oko sebe shvaćate da glas koji dopire do vaših ušiju nije glas žive stjuardese, već davno snimljena poruka, kompjuterski program u kojem se ažuriraju i ubacuju svježe dobiveni podaci o destinaciji, vremenu i mjestu slijetanja. Pogled vam letimično prelazi na pilotsku kabinu, uviđate da je pilotovo sjedište prazno. Avion leti prema naputcima autopilota koji vas vodi kroz bespuća zračnog prostora. Jednako tako zabrinjavajuće, aerodrom na koji ćete ubrzo sletjeti nema građevinsku, niti uporabnu dozvolu korištenja, jer je projektiranje još u tijeku, a davno urudžbirani zahtjev za izdavanje dozvole zastao je u svima nejasnoj birokratskoj proceduri radi neriješenih vlasničkih odnosa parcele. U djeliću sekunde shvaćate da zapravo nitko nema kontrolu nad situacijom u kojoj se upravo nalazite. Ova zastrašujuća spoznaja zapravo je mali, ali precizan oris stanja i trenutka u kojem svakodnevno živimo.

Zygmunt Bauman, “No one is in control” The Guardian- YouTube Chanel, Sep. 6, 2011.

Ovo jasno prikazano globalno stanje, te fragilno vrijeme u kojem je sve moguće, gdje je svaki scenarij života i akcije spreman na uspjeh i neuspjeh, kada je jedina konstanta potpuna nepredvidivost, strah, podvojenost i krhkost odnosa između globalnih snaga, moći i lokalnih odnosa politika, sociolog Zygmunt Bauman naziva Liquid Modernity.

Za razliku od davno prošlog vremena rane modernosti, kada su vrijeme i društvo promišljani i projektirani u ime, i za osvajanja novog prostora, ekstenzivno planiranje teritorija, stvaranje nove vrijednosti, te je više manje glavno sredstvo moći i dominacije bila sila odgovorna za kontrolu ljudi u prostoru gradova i država usmjerena na distribuciju i kontrolu ponašanja materijalnih stvari i tijela, danas svjedočimo potpunoj promjeni paradigme. Moć i kontrola izmjestile su se iz lokalnog prostora i fizičkog u virtualno i nematerijalno. S jedne strane snažni mediji, market-economy, burzovne špekulacije, GPS nadzor, big-data i njihova ogromna snaga i vlast postale su lebdeće i neuhvatljive, gotovo pa da egzistiraju izvan realnog svijeta u cyberspaceu. S druge strane politika je ostala lokalna, vezana uz nacionalne države, potpuno nemoćna, nevezana i bez utjecaja na snage i vlasti globalnog svijeta. U tom procjepu i stanju potpunog diskontinuiteta između snage i politika dešava se stanje nepredvidive stvarnosti, stanje gdje ništa i nitko nije pod kontrolom.

Vrijeme i prostor “Tekuće Modernosti” gdje snažni mediji ističu i stavljaju pojedinca, njegove želje, ambicije i predodžbe o svijetu u prvi plan, ali pritom veoma jasno govore, pokazuju i svjedoče o stanju osjećaja nesigurnosti i privatizacijske ambivalencije. “Tekuća Modernost” je vrsta kaotičnog nastavka modernosti, gdje se osoba može pomaknuti iz jednog društvenog položaja na drugi poput svima nam znane tekućine, ali ne nudeći pritom sigurnost i vječnost uspostavljenih odnosa. U jednom trenu shvaćamo da neka vrsta novog “nomadskog” način života postaje temeljno obilježje tekuće-modernog čovjeka. On ubrzano prolazi kroz vlastiti život stalno mijenjajući identitet, mijenjajući mjesta života, radno mjesto, supružnike, vrijednosti te političke ili seksualne orijentacije, isključujući pritom sebe (svjestan toga ili ne) od tradicionalnih mreža podrške.

Svjedočimo stanju gdje pojedinac u “Tekućoj Modernosti”, za razliku od klasične modernosti, biva uključen u jasne grupe i podjele, postavljen u poziciju prividne mogućnosti biranja, jasno kanaliziran medijima i modom. Ulazak u pojedinu grupu ili društvo na prvi pogled otvoren je i blizak svima onima sa stavom i sposobnosti da ga jasno financiraju, te ga na neki način precizno obeštećuju ili plaćaju. Rezultat svega je česta pojava predvidivog i normativnog ponašanja kao privremena zamjena za svoj stari klasični identitet, koji se mijenja u novi-stil, poželjnu sliku, formalnu kulturu, poželjni način i mjesto života, zavodljiv komfor i prijeko potrebnu sigurnost da se pozicija ne bi gubila, dovodeći pritom prema svojevrsnom zatvoru, nemogućnosti izražavanja, poticajne prezentacije vlastite egzistencije stvaranja.

Singularnost i jedinstvenost pojedinca, koje se konstantno nameću, veoma jasno i neizbježno zamjenjuju protok potrebe klasične grupe, kao jasnog i legitimnog modela ujedinjavanja slobodoumnih modernista. Uspostavlja se sustav koji se u našem suvremenom svijetu čini i ponaša poput roja. Rojevi, kao što znamo, donose svoje jedinke zajedno, raspršuju se i skupljaju ponovo, od prilike do prilike, svaki put neizostavno iz drugih razloga, privlačeni promjenjivim ciljevima. Iz tog razloga pojedinac trenutno jedinstvo prolazećeg roja pokretanog prolaznom strujom smatra kao ispravno poduzetu odluku. Dimenzija odluke impregnirana je prividnom sigurnošću slobodnog i optimalnog izbora, jer je to ipak izbor velikog broja ljudi. Od Facebook grupa, do resorta u turizmu, gated-community kvartova za mlade i stare, bogate i siromašne, čak i favela, preko boljih i gorih dijelova grada, shoppinga, tematskih parkova zabave, turističkih destinacija, sve se kontrolirano i svojevoljno pakira u jasne podijeljene grupe, pakirana jednoumlja, stvarajući novi društveni, socijalni, prostorni arhipelag likvidnih monofunkcija.

Na kraju ovog kratkog osvrta svima je jasno kako Baumanov “Liquid Modernity” karakterizira svakodnevnicu našeg društva i pripadajućeg mu prostora. Valja još napomenuti i podsjetiti da su modernost i njezin uvijek prisutan progres oduvijek karakterizirali ambivalentni dualiteti odnosa naspram prirode. S jedne strane moderno društvo u velikoj mjeri karakterizira potreba za pripitomljavanjem, kategorizacijom i racionalizacijom svijeta s jasnim ciljem da bi ga se moglo kontrolirati, predvidjeti i napraviti razumljivim. S druge strane, modernost uvijek karakteriziraju radikalne promjene, koje podrazumijevaju stalno rušenje tradicije i tradicionalnih oblika politike, gospodarstva, kulture i njihovih odnosa. Gledajući stvari i kroz ovu prizmu glavni problem današnjeg društva nastaje upravo zbog neuspjeha u racionaliziranja svijeta i pojačavanja svojih kapaciteta za prihvat stalne i potrebne promjene.

Ono što je sigurno, preselili smo se iz razdoblja u kojem smo se shvaćali i doživljavali kao “hodočasnici” u potrazi za dubljim smislom, do ovog današnjeg stanja u kojem se svi više manje ponašamo kao “turisti” u potrazi za više kratkotrajnih socijalnih iskustava. Jedino što nam ostaje kao otvoreno pitanje jest:  “Hoće li možda čvrste institucije lokalnih politika, urbanizma, edukacije, jednom riječju svih klasičnih poluga za implementaciju prethodnog moderniteta, biti samo ostatak, privid uvijek potrebne i ljudima drage tradicije, odnosno svima jasan aparat i medij za konstantno ukazanje potencijala same modernosti”? Modernost i njezini klasični politički aparati ostati će kao svima potreban individualno određujući predmet modernosti, da svima, ako ništa drugo, daje makar iluziju da je “stvar ipak pod kontrolom”, ili da sve ipak ima smisla.

Tillmansova Soba, Knjiga Za Arhitekte

“Tijekom posljednjih deset godina, kroz 37 zemalja i na preko pet kontinenata, fotografirao sam zgrade u svim njihovim redovnim i izvanrednim situacijama. Fotografije koje sam snimao prikazuju složenost i iracionalnost, ponekad koju ludost, ali i samu ljepotu arhitekture. Sve ove slike u svojoj ukupnosti čine mi se pomalo zastrašujuće iako su snimane isključivo pozitivnom namjerom. Svjestan sam da je arhitektura izraz želje, nade i ambicije, oličenje bezbroj praktičnih potreba i ograničenja koji oblikuju konačni dizajn. Gledajući svijet kroz ovakovu masu i cijelinu, fasciniran sam beskonačnim brojem formalnih i strukturalnih rješenja koja ljudska logika rješava suočena sa konkretnim izazovima i problemima.”

 

Wolfgang Tillmans, Book for Architects, 2014, two channel video instalation

Hodajući ovog ljeta kroz Veneziju i izložbu “Elements of Architecture”, na venecijanskom bijenalu, posebno me dojmila, te uzbudljivo inspirirala, jedna soba. Soba za arhitekte, soba izvedena kao prostorna knjiga fotografa Wolfganga Tillmansa. “Knjiga za Arhitekte” nije obična knjiga projekata, kako bi se to iz naslova moglo zaključiti. Books for Architects je soba, specifična videoinstalacija, predstavljena kao distancirana strogo projektirana projekcija fotografija, gdje se u nasuprotnim uglovima sobe predstavljaju slike i grade tribine za gledatelje Knjige.

Thillmansov interes u fotografiranju arhitekture nema tipološki pristup. On jednostavno i neposredno želi pokazati slijed i raspored slika koje predstavljaju intimni i veoma osobni odjek onoga što primjeri izgrađenog okoliša ostavljaju u njemu. Thillmans ne koristi širokokutne i ispravljujuće leće, već obični, standardni objektiv, kojim se najviše oslikava perspektiva ljudskog oka. Različiti elementi arhitekture pojavljuju se u uglu sobe te u vremenski projektiranom loopu precizno stvaraju snažne trenutke osobite slojevitosti i originalne prezentacije. Na ovakav način soba-knjiga predstavlja i oponaša slučajnost, ljepotu i nesavršenost karakterističnu za izgrađenu stvarnost, te njenu upečatljivu prošlost i nepredvidivu sadašnjost.

Glavni osjećaj koji Thillmans izaziva svojom sobom i “knjigom” je istovremenost događaja. On se jasno i precizno postavlja protiv izolacije kojom se obično označava, hvali i prikazuje savršeno isprojektirani komad arhitekture. Tillmans, osim što pokazuje građevinu, on oslikava i priča o stvarnim i različitim aspektima događaja u konkretnom vremenu. Oslikava i jasno prikazuje osobnu priču kroz detalje, interakciji mjesta sa susjednim zgradama, te pozicionira arhitektonski događaj u odnosu s cijelim gradskim planom, stvarajući pritom snažan osjećaj prolaznosti. Thillmans u Veneziji, ali i u većini svojih izložbi fotografija, koristi cijeli prostor, uvažava cijelinu galerija i datosti arhitekture mjesta. Njegov interes za korištenjem cijele sobe i njezinih potencijale datira iz njegovog prvog nastupa davne 1993. godine i izložbe u galeriji Daniel Buchholza. Thillmans svaku svoju izložbu gleda kao na svaki put jedno novo prostorno iskustvo.

Kao što fotografije očekivano i za svih vrlo “udobno” leže u knjigama, na isprintanoj stranici, jednako ih je tako za Tillmansa moguće postavljati u prostor, definirati, komentirati zatečeno odabranim fotografijama. Galerija mu omogućuje isto ono što i dobro posložena, dizajnirana, grafički pripremljena knjiga. Omogućuje mu nešto snažno posebno, osjećaj fizičke prisutnosti rada, bilo da on dolazi iz prostranstva nepoznatih teritorija ili je izvučen iz slike u kutu nečije sobe. Tillmans također posebno voli raditi s navodnim slabostima prostora. Kutovi soba, zatim uglovi prostorija gdje se često nalazi sporedni ulaz, požarni izlaz ili prostor za alarmni sustav galerije, njegova su omiljena mjesta. On bi vjerojatno najradije aktivirao sva mjesta koja umjetnici i arhitekti ne žele prikazati, prezentirao bi sve problematične zone unutar galerije, stavljajući tako sliku na vrata čineći ih jasnim djelom cjelovitosti instalacije.

Tillmans u razgovoru za Uncubemagazin.com  konstatira da mu je najveći osobni, ali i profesionalni izazov, svojevrsna fascinacija odnosa svakodnevne otvorene prilike i kontrole. Kako svi želimo upravljati svojim životom, te ga koliko god to možemo i umijemo stavljamo pod kontrolu, u jednom trenu moramo znati stati, pustiti, otvoreno spoznati i priznati si novu, drugačiju priliku. Taj novi trenutak, neočekivano, nestabilno i u startu nepoznato upregnuti u rutinu i kontrolu svakodnevnice. Ovakva fragilna ravnoteža u kojoj Thillmans živi i radi pokazuje nam kako bi njegov konkretan primjer ravnoteže snaga mogao biti konkretan primjer bolje arhitekture. Arhitekti su nažalost vrlo tašti, zauzimajući često oštar stav, formiraju isključiv i tvrd odnos naspram ideja i svijeta oko sebe. Pritom nesvjesno programiraju komercijalno predvidiv set jednoumlja koji direktno smanjuje kvalitetu života, kako u detalju tako i u cjelini.

Tillmans također svojim radom dovodi u pitanje način na koji mislimo i osjećamo fotografiju. On problematizira naraciju, te rekonfigurira vizualizaciju. Pred nama je svojevrsno eksperimentiranje s osjetilnom i iskustvenom pozadinom, protivna onoj u kojem su fotografije izvorno proizvedene. Načini percepcije i drugačiji režimi osjećajnosti koje primamo kroz estetiku slike i njihova nova značenja, komuniciraju jedni s drugima na način koji nije vezan uz obrasce zatvorene pripovijesti ili bilo koje posebne vrste jasnog i artikuliranog argumenta.

Umjesto toga oni stvaraju oblik estetske i tematske interakcije koje Tillmans vidi kao ‘jezik osobnih udruga i složenaca” , svojevrsne “karte misli”. Mobilizacija i ukidanje vrijednosti te značenja središnje su strategije u Tillmansovoj praksi. Na taj način Tillmans otvara prostor za istraživanje, u kojem bi učenje i neučenje, rezonancije i smetnje, nove afektivne solidarnosti i stvarno eksperimentiranje, mogle biti moguće prije početka svih metoda, prije svih oblika vladanja, prije svake vrste discipline.

Važno je na kraju ponoviti Thillmansov stav, te istaći da on svojom Sobom na Biennalu, te Knjigom za Arhitekte, ne želi pokazati arhitektima kako arhitektura uistinu izgleda. On je samo provodio vrijeme s arhitekturom te je to pokazalo svu fascinaciju autora prema konkretnim mjestima i kućama. Thillmans nam svojim radom i slikama omogućuje i nudi prijeko potrebnu perspektivu izvana, drugačiji pogled, drugačiju i veoma osobnu istinu konkretnih mjesta, svojevrsni Dar-Geschenk svim arhitektima.

 

 

 

Makete I Kulise, Modeli I Scenografije

Projektiranje modelima, ispitivanje mogućnosti gradnje kroz brojne makete, razmišljanje putem kulisa te scenografska iskustva izvedba interieura snažno utječu na svakodnevni rad i promišljanje arhitekture. Makete kojima slažemo i sukobljavamo nespojivo, jednostavni modeli kojima nesvjesno sljubljujemo i testiramo nepoznato, često rezultiraju neočekivanim i inspirativnim iznenađenjem. Iznenađenjem unutar samog prostora makete, iznenađenjem neočekivanim odnosom namjene i oblika, iznenađenjem proizašlim iz nepisanih pravila arhitektonskog modeliranja. Jednako tako, kulise i iskustva scenografije inspirativno djeluju na predumišljaj novog projekta. Neke nesvjesno pohranjene ili u podsvijesti duboko potisnute filmske slike, zaboravljeni motivi i prizori predstava ili koncerata često bivaju transponirani u konkretnu arhitekturu.

Modeli svemirskih brodova, makete izmišljenih i izmaštanih gradova za filmove Star Wars (Ratovi Zvijezda), te scenografije kuća i zamišljenog grada Mos Espa u pustinji Tunisa, kao davno zaboravljeni ostaci kulisa za ovaj neobično inspirativan film, mogu biti silno korisne za neke konkretne projekte, poticaj za izradu drugačijih maketa, te buduća inspiracija u prostoru arhitekture.

Tijekom 1975. godine poznati režiser i producent George Lucas osnovao je i utemeljio kompaniju Industrial Light & Magic. ILM je pionirski laboratorij, proizvodno-istraživačka platforma za osmišljavanje, produkciju i snimanje vizualnih efekata brojnih filmova i filmskih eksperimenata. U to doba, i u vremenu prije kompjuterske tehnologije, Lucas je počeo s razvijanjem novih ideja i praksi vizualiziranja zamišljenih filmskih scena i produkciju danas planetarno popularnog filma s brojnim nastavcima, Star Wars. Izmišljene radnje i kreativno osmišljeni krajolici tražili su specifična mjesta za izgradnju kulisa gradova, kuća i ambijenata iz Lucasove mašte.

U srcu vrele afričke pustinje, u dubini teritorija Tunisa, nalazi se jedno takvo začudno, silno inspirativno mjesto. Mjesto koje nije pravi gradić, mjesto koje nije neka čudna zaštićena povijesna cjelina, mjesto koje nije napušteni dom neznanih stanara, mjesto koja nije urbanizirana cjelina neke davno izguljene civilizacije. To je precizno projektirano, strogo planirano mjesto, pomno osmišljeni filmski set, scenografija Star Wars Episode I: The Phantom Menace. To je, prema poznatom scenariju i režiji Georga Lucasa, rodno mjesto i kuća glavnog lika filma Darth Vadera.

Dijelovi ovog grada-scenografije, smješteni u pustinji Ong El Jamela, danas su djelomično uništeni i zatrpani u nanosu pustinjskog pijeska. Interesantan je podatak da će prema predviđanjima stručnjaka ubrzo cijeli grad nestati ispod pješčane dine koja se u periodu od 2002. godine približila punih 140 metara, te je danas došla na samo desetak metara od Darthovog Grada. Golema pješčana dina koja se kreće brzinom od 15 metara na godinu, ubrzo će prekriti Lucasove kulise. Ovaj gotovo pa Robert Smithson-ovski osjećaj prolaznosti supstance, nestanka stvari i dekonstrukcija građevne strukture u vremenu, dodatno ulijeva energiju mjesta ovog maloga gradića iz Ratova Zvijezda.

Osnivajući svoju novu kompaniju zvučnog naziva Industrial Light & Magic (ILM), te okupljajući pritom tim stručnjaka vezanih uz vizualne umjetnosti, modelare, maketare, kamermane, graditelje scenografija, spretne kreativne pojedince, George Lucas odlučuje da sve te pomno odabrane ljude smjesti na jednom mjestu. Na pola sata vožnje od San Francisca, u mjestu San Rafael, Lucas pronalazi niz napuštenih kuća i skladišta. Osim što je dobio priliku za smještaj cijelog studija za specijalne efekte i scenografiju pod jednim krovom, te jeftinu infrastrukturu i prostor za rad, dislokacija ILM studia omogućila mu je miran život, kreativan rad mnoštva zanesenjaka struke, ljubitelja modelarstva, maketarstva i kreatora scenografija. Smješteni u miru predgrađa, u ugodnoj klimi zapadne obale, mogli su se potpuno posvetiti izazovima filmske vizualnosti, projektiranju novog svijeta pokretnih slika.

U tom su prostoru  izvedeni kompletni modeli i dijelovi maketa scenografije, osmišljeni i snimljeni kompletni vizualni efekti za sve nastavke Ratova Zvijezda. Svi modeli i makete svemirskih brodova, gradova, uređaja i zamišljenih mjesta rađeni su metodom “kit-bashinga”. To jednostavno znači da su modeli koje gledamo na filmu izgrađeni od jednostavnih i lako nabavljivih dijelova drugih modela aviona, vlakova, automobila, tenkova, brodova, kuća, nebodera, opreme za igračke i modela vojnika. Ako bolje pogledamo modele svemirskih brodova i arhitekture gradova uočit ćemo neke od njih, vidjet ćemo prepoznatljive dijelove podmornica, tenkovskih kula i topova s razarača.

Charlie Bailey, jedan od pionira-modelara u George Lucasovom Industrial Light & Magic laboratoriju, danas nakon mnogo godina otkriva nam da, kada bi radio raketne motore za poznati Star Destroyer model svemirskog broda, jednostavno bi otišao do dućana s kućanskom opremom, bijelom tehnikom, te tamo jednostavno pronašao sve ono što je bilo potrebno. Charlie je također koristio različite veličine lonaca i pribora za kuhanje kako bi stvorio kupole, krovove i dijelove na svemirskim brodovima. Također, jedna od stvari koju su modelari morali naučiti, je kako da brodovi izgledaju staro. Prema Charles Bailey-u, morali su se pozabaviti s “procesom starenja” , tako da su umakali dijelove maketa u umake, prskali tekućine za kuhanje, sirupe i razna pića po modelima, tako da su pred kamerama stvarali osjećaje i doživljaje svemirske starudije.

Jedan od posebno zanimljivih tehnika i tajni izrade modele odnosi se na scene i dijelove filma koji su vezani uz eksplozije i prizore uništavanja svemirskih brodova i dijelova zamišljenih gradova. Ekipa vještih modelara potpomognuta s pirotehničarima i kamermanima, koji su sve brižljivo snimali u tisućama scena, shvatili su da je jedan od načina na koji bi mogli stvorili leteće krhotine taj da se u modele kuća izvedene kombinacijom lijepljene balze, gotovih elemenata s bijele tehnike, te komada igračaka, umeću đepovi-skladišta drobljene svježe tjestenine. Nju bi prethodno stavili u blender, samljeli je, a kasnije tonirali različitim bojama. Jednom kada odabrani model ispunjen s takvom mješavinom tjestenine i zapaljive tekućine eksplodira u sceni, sićušni komadići tjestenine lete prizorom i stvaraju začudni efekt pravih eksplozija i spektakularnih detonacija.

Ovi inspirativni primjeri, čudna mjesta i silno kreativni načini slaganja običnih stvari koje u konačnici bivaju namijenjene širokoj upotrebi i masovnoj potrošnji mogu biti silno inspirativni. Također, oni mogu potvrditi tezu da otvorenost i spremnost na istraživanje i kombiniranja raznih otvorenih, sveprisutnih i naoko poznatih stvari, te njihova slaganja u nove i neočekivane odnose proizvode novi, neočekivani sklop, kreiraju drugačiji smisao, poziciju spremnu za drugačiju upotrebu, te svježu i novu istinu.