Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Prostori Soli, Vrijeme Litija I Novi Krajolici

Od pamtivijeka je sol bila strateški važan i nezaobilazan element, sastojak životnog opstanka, ali i jasna poluga vladanja. Bilo da služi kao konzervans, nezaobilazna namirnica ili začin bez ove, na prvi pogled proste praškaste tvari, život praktično nije moguć. Vađena iz mora, skupljana u isušenim pustinjama ili kopana u dubini zemljine kore, oduvijek je bila presudna rezerva, faktor vladanja, prevlasti i opstanka brojnih, danas nekih davno zaboravljenih carstva, država i gradova.

Danas, tisućama godina nakon početka eksploatacije ove dragocjene tvari, zalihe ove dragocjene materije nisu upitne. Potrebe i strateške količine smiruju i najveće paničare i dušobrižnike za svjetsku stabilnost. Ipak sol, odnosno njezina eksploatacija naglo se povećala zbog iznenadne i mnogima neočekivane potrebe za litijem, važnom kovinom, metalom koji se dobiva vađenjem i preradom slane vode u dalekim i zabitim slanim pustinjama na nedostupnim visoravnima Amerike, Argentine, Bolivije i Čilea.

Unutar globalnog poretka novih tehnologija, danas je praktično nemoguće zamisliti i jedan električni automobil, pametni telefon ili kompjutor koji u sebi ne sadrži svoju snažnu, izdržljivu bateriju. Ona omogućuje vožnju do neslućenih granica, danonoćni rad te beskonačno surfanje i komunikaciju s dalekim sugovornicima. Glavni sastojak baterija koje daje, pogoni i prenosi energiju ovim globalnim i, priznajmo, neizbježnim alatima, čini upravo litij.

Litij, kada se nalazi u metalnom obliku predstavlja vrstu srebra i najlakši je od svih poznatih metala. Većina nas sjeća ga se iz školskih lekcija kemije, kada u pokusima nekontrolirano pišti, prska i pljuska uokolo, nakon što ga se naglo uroni ili baci u vodu. Reakcija je toliko snažna da neugledni metal u djeliću sekunde postaje potpuno užaren. Litij je metal s vrlo korozivnim učinkom te se može veoma lako samozapaliti.

Prvu komercijalnu litij-ionsku bateriju 1991. godine izradio je Sony, čime je globalno revolucionirao potrošačku elektroniku. Litij-ionske baterije pune se tlakom litijeve soli otopljene u organskom otapalu, obično u eteru, spojene s dvije elektrode i separatorom izrađenim od nevodljive mikro perforirane plastike postavljene u sendviču između. Kada je dio kruga, litij se kreće od negativne elektrode izrađene od ugljika (anoda) do pozitivne elektrode (katoda), dobivenog iz litij kobalt oksida, oslobađajući elektrone koje zatim putuju oko kruga, stvarajući električnu snagu.

Danas nove tehnologije i drugačiji pogledi na zemljinu površinu, koje nam omogućuju google-ove satelitske kamere, dronovi i njihove nadzorne kamere, otkrile su nam skrivenu i do sada teško vidljivu ljepotu slanih pustinja i specifičnih mjesta eksploatacije ovih dragocjenih tvari. Od “kamenih kotlova” u Senegalu kao jedinog i stoljetnog izvora soli za preživljavanje siromašnog stanovništva, brižno skupljanoga u malim kružnim bazenima, preko Paških solana, Australskih polja soli, pa sve do rudnika soli u Boliviji te slanih jezera i mjesta za vađenje i eksploataciju litija u Južnoj Americi, otkriva nam se novi, neočekivano živopisni krajolik.

Vađenje ovog dragocjenog i danas veoma traženog metala, njegove jednostavne tehnike eksploatacije, prerade te oblici i načini tehnološke organizacije, bili su do sada manje znani. Danas svima vidljive, analizirane fotografijama i video zapisima lebdećih kamera, zasigurno stvaraju nove zaključke te potiču i inspiriraju na promišljanja drugačijih krajolika. Ovaj jasan tehnološki proces i pragmatična organizacija teritorija definirali su sa zatečenim krajolikom novu sliku prirode, drugačiji oblik jesne i korisne infrastrukture. Polja i bazeni slane vode Bolivije, Perua, Čilea i Amerike, iz kojih se vadi ovaj vrijedni metal, stvaraju potpuno neočekivane boje, motive, oblike i teritorije nalik starim filmovima znanstvene fantastike.

Velika bijela mrlja koja se može vidjeti na danas dostupnim satelitskim snimkama, lako se može pobrkati i zamijeniti s nekim čudnim i zaboravljenim ledenjakom zarobljenim u bespućima južnoameričkog kontinenta. To je golema i nesaglediva slana pustinja Salar de Uyuni, najveća, svjetski poznata zaliha soli, potpuno bijela i kristalično svjetlucava zaravan soli s više od deset milijardi tona ovog traženog i vrijednog rudnog bogatstva.

Ovo čudnovato prostranstvo gotovo je 40 puta veće od Singapura, prostranstvo od punih 10.500 četvornih kilometara površine. Ova nepregledna slana pustinja nalazi se u pokrajinama Potosi i Oruro u jugozapadnoj Boliviji te se proteže ispod vrha Anda, na visini od 3.656 metara iznad srednje razine mora. To nepregledno prostranstvo, pokriveno s nekoliko metara debelom korom čiste soli, sigurno pokriva i čuva 50 do 70% svjetskih rezervi litija. Ovaj element, globalno bijelo zlato, kako ga neki nazivaju, mogao bi učiniti Boliviju silno bogatom. Kako ova najveća zemljana ravnica soli sadrži najveće rezerve litija na planeti, iznenadno postavlja ovu južnoameričku zemlju kao strateški važnu zonu u novoj hijerarhiji svjetskog poretka moći. Cijena za ovaj dragocjeni metal već je skočila do 400% tijekom posljednjih nekoliko godina te stalno, ubrzano i nezaustavljivo raste.

Danas, veoma očigledno, ova začudna prostranstva nezaustavljivo i sigurno plove ka nekom novom prostorno-vremenskom rasporedu moći i kapitala. Ova nova strateška mjesta, zalihe novog dragocjenog metala, soli novog doba, čine snažne poluge vladanja i predstavljaju nove utege prevlasti svjetske organizacije. Kada ubrzo svjetske naftne zalihe budu iscrpljene, ili njihova količina ne bude osigurala miran i stabilan raspored moći energije, litij bi mogao igrati vodeću ulogu u novoj, kažu svi, čistoj i održivoj energiji. To bi moglo pretvoriti u stvarnost opis i konturu trokutastog teritorija litija omeđenog granicama Čilea, Argentine i Bolivije kao nove prepoznatljive i snažne “Saudijske Arabije litija”.

Novo Svjetlo Za Zemljodere

Ako je izum liftova otvorio mogućnost gradnje visokih nebodera, a primjena klimatizacijskih uređaja donijela potrebnu svježinu zraka nepreglednim i dubokim halama, sasvim je izvjesno da će nova tehnologija umjetnog svijetla Coe-Lux osigurati neslućene mogućnosti gradnje “zemljodera”, projektiranje i upotrebu zdravog, ugodnog prostora duboko u tami naših podruma.

Kada je prije nekoliko godina Paolo Di Trapani, profesor optike na Sveučilištu Insubria u Italiji, pripremao jedno od svojih rutinskih predavanja, otkrio je nešto potpuno neočekivano. Tražeći podatke o odnosu svjetlosti i boje, te listajući knjigu nizozemskog astronoma Marcel Minnaerta “Light and Color in the Outdoors” iz 1937. godine, otkrio je niz novih, neobičnih pojava koje proizvodi sunčeva svjetlost.

 

Minnaertova istraživanja odnosila su se na primjere odnosa unutar sjene, preklapanja njezinih svijetlih i tamnih dijelova, mreškanja vode koje odražava samo vertikalne, ali ne i horizontalne oblike u okolici te su potvrdila fenomen da kod niskog sunca samo vertikalni dijelovi nekih mrežastih konstrukcija bacaju sjene, dok njihovi horizontalni dijelovi ostaju potpuno nevidljivi. Takva nevjerojatna simfonija svjetlosnih učinaka potaknula je Di Trapanija da se zatvori u svoj laboratorij i proizvede rasvjetu koja stvara svjetleće prostore Minnaertovih svjetlosnih “pogrešaka”.

U nekoliko mjeseci izgradio je svoj prvi umjetni svjetlarnik, stropni prozor, kroz kojeg možemo vidjeti i osjetiti njegovo novo, umjetno nebo Ceo-Luxa. Ovi novi stropni prozori koriste tradicionalnu LED rasvjetu, precizno kalibriranu prema različitim valnim duljinama sunca. Ono što ovoj rasvjeti daje presudnu i začudnu specifičnost je stvarno oponašanje suptilnih varijacija, nevidljivih, ali veoma osjetljivih nesavršenstva, uzrokovanih različitim atmosferama. Ova precizno istražena nesavršenstva variraju u svojoj debljini i sastavu, zavisno o položaju na zemaljskoj kugli. Coe-Lux koristi milimetarski sloj plastike posut nanočesticama koje simuliraju specifičnu atmosferu. Različite osobine svjetla karakteristične za različita mjesta na zemaljskoj kugli, od Nordijskih zemalja, preko Mediterana do Afrike.

Eksperimenti i manipulacija umjetnim svjetlom počinju još davne 1901. godine kada je Nikola Tesla prilikom predstavljanja izuma električne sijalice, svoj novi sustav umjetne rasvjete sa žarnom niti, prezentirao pod naslovom “Teslina Umjetna Dnevna Svjetlost”. U stanju potpune euforije ovim fascinantnim izumom Matej Luckiest, direktor General Electricovog odjela rasvjete, izjavio je:“Čovječanstvo ne samo da je postalo u određenim situacijama neovisno od dnevne svjetlosti, već je ovim izumom usavršeno i samo prirodno svjetlo!!” Engleski umjetnik George Sheringham usavršio je Tesline zamisli te ponudio rješenje za bolje razlikovanje boja ispod umjetne rasvjete umetanjem konkavnih reflektora oko samog izvora svjetla. Trgovci dijamantima, crtači stripova u boji, proizvođači zidnih tapeta, majstori za farbanje i radnici u tekstilnoj industriji bit će među prvim i glavnim korisnicima ovog izvanrednog izuma. Umjetnici i slikari novog svijeta, od tog su trenutka mogli slikati i noću.

Ovakav razvoj događaja i novi tehnološki napredak rasvjete drastično je počeo mijenjati i samu arhitekturu. Što zbog tehnologije, što zbog funkcionalističkog vjerovanja da vanjština arhitekture odražava i predstavlja svoj jasan odnos i geometriju unutrašnjosti, dok s druge strane interijer biva sagledavan i prepoznat na vanjštini građevine, izazvali su među arhitektima šok, nevjericu, ali i potpuno izmjenili pogled na arhitekturu interijera. Novi, drugačiji, dublji i veći poslovni prostori, restorani, noćni klubovi, i tada veoma popularni jazz barovi, potpuno su poprimili novi izgled. Svoju ponudu iluzija dopunili su novim izumima.

Primjer poznatog noćnog kluba Murray’s Roman Gardens iz 1908. godine, smještenog u samom centru New Yorka, potpuno je izmjenio svijet arhitekture. Ta bajkovita i maštovita prostorna reprodukcija tipičnog kasnoantičkog prostora i prirode u unutrašnjosti jazz-kluba, manipulirala je prostornim dimenzijama umetanjem velikih ogledala i scenografskim majstorijama prenešenim iz lokalnih teatara. Da bi dovršili konačnu i potpunu iluziju, strop kluba je oslikan plavim nebom te osvjetljen električnom rasvjetom proizvodeći efekt pomičnih oblaka koji konstantno klize preko uvijek vedrog neba.

Reinkarnacija neba, stvaranje i gradnja ideala prirode u unutarnjem prostoru, svoje vrhunce doseglo je i davno prije, u fresko slikarstvu renesanse i baroka, no ipak svoje neslućene i nevjerojatne dimenzije doseže konačnom iluzijom kojeg postiže upravo izumom moderne tehnologije umjetnog osvjetljenja. Hoteli i casina Las Vegasa, prostori koji simuliraju Veneziju i njene kanale na visokim i oslikanim stropovima, novim nebesima zatvorenih holova, oslikani su živim nebima poznate Hollywoodske umjetnice Karen Kristin. “The Sky Lady”, kako ju pompozno i ponosno nazivaju njezini brojni pobornici i klijenti, živo govore o nekim novim, ali od strane većine arhitekata potpuno zanemarenim i preziranim svjetovima arhitekture.

Neovisno o ukusima, vjerovanjima i istinama o svjetlosti “svjetleći atriji” Ceo-Luxa i Di Trapanijev novi svjetlosni svijet sigurno otvaraju nove poglede i osjećaje prostora. Oni otvaraju nove mogućnosti u projektiranju naših zgrada, unose neki kreativni nemir u arhitekturu koja je oduvijek imala svoj vanjski i unutarnji svijet. Različit i teško pomirljiv interijer i eksterijer, budimo skroz otvoreni i iskreni, u zapadnoj arhitekturi i modernizmu oduvijek su se pokušavali ‘pomiriti’, inaugurirati nedosegnuti ideali humanističkog odnosa i pretpostavki o nužnosti moralnog i ispravnog odnosa između ova dva potpuno suprotna lica i dijela arhitekture. Ovaj hvale vrijedan pokušaj neko je vrijeme ustrajao u svom idealu, ali je ipak u cijelosti demantiran, te u jednom naletu definitivno porušen Di Trapanijevim radom i Ceo-Luxovim novim nebom. Vrijeme i svijetlo za nove Zemljodere počinje.

Second Life i City Skylines Kao Novi Urbanizam?

Jednog hladnog jutra, šetajući šumom, šestogodišnji Norvežanin Hans Jorgen Olsen i njegova starija sestra iznenada su se našli u neočekivanoj i opasnoj situaciji, pred njima se odjednom stvorio razjareni sob. U trenutku kada je bilo jasno da se napad velike životinje ne može izbjeći, mali Hans Jorgen Olsen odlučio je primijeniti tehniku koju je naučio u kompjutorskoj igrici World of Warcraft. “Glumeći smrt “, baš kao što se to radi u igri, na razini 30, primjenjujući vještinu “Feigning Death”, igrač-avatar pada na zemlju, zbunjuje neprijatelja simulirajući trenutačnu smrt.

Sob, koji inače nije poznat kao najmudrije šumsko stvorenje, pomislio je da se radi o mrtvom dječaku i njegovoj sestri, te je nezainteresirano otišao s mjesta potencijalnog sukoba. Koliko god stariji i malodušni kritičari vidjeli veliku opasnost u odgoju djece koje intenzivno igraju kompjuterske igrice, ovaj slučaj i konkretan primjer ilustrativno govori o vještinama i sposobnostima koje se sele iz virtualnog prostora u svakodnevno, realno okruženje.

Poput ove istinite i inspirativne priče, često svjedočimo brojnim primjerima u kojima se navike i rutine iz virtualnog –  cyber okruženja transformiraju ili transgresiraju u nove pojave i rutine svakodnevnog svijeta. Primjeri idu, naravno, i u suprotnom smjeru, brojni slučajevi govore o snažnom utjecaju običnog, svakodnevnog te stvaranju navika u aktivnostima i životu direktno vezanog uz paralelni svijet društvenih mreža i virtualnu stvarnost.

U potrazi za informacijama, prisjetimo se, ljudi su do jučer odlazili isključivo u prostore knjižnica. Manje više uslužni knjižničari pomagali bi da se što brže pronađe tražena informacija. Iako knjižnice nisu, niti mogu potpuno nestati, prvenstveno zbog svog jasnog i nepotrošivog društvenog i socijalnog učinka u javnom prostoru, Internet i njegov svijet uspijevaju preuzeti ulogu glavnog pretraživača, gdje mozak “gospodina Googlea” rađa novog knjižničara, pretraživača koji pronalazi podatke u roku od samo nekoliko sekundi.

Jednako tako jasno i uvjerljivo danas ratujemo na platformama digitalnih igara. Neovisno o tome je li netko militantni tip ili iskreno prezire ratovanje, većina ljudi opušta se igricama te zaneseno ubijaju svoje avatar-neprijatelje.

Poznato je da je WikiLeaks razotkrio stravične slike svakodnevnih ubijanja izvedenih helikopterima. Nadalje, opremljeni digitalnim kamerama i strojnicama, mali dronovi svakodnevno lete i ubijaju. Anonimni vojnik-geek udobno zavaljen u naslonjaču vojne baze upravlja ubojitim rafalima na ratištima udaljenim tisućama kilometara od mjesta okidanja digitalnog obarača. Vještine virtualnog pomažu u ovoj okrutnoj stvarnosti, te u nekom čudnom i pomalo perverznom obratu transformiraju igru u rat, ali i obrnuto.

Novac i materijalne vrijednosti iz svakodnevnog života poprimaju potpuno druge oblike vrijednosti unutar virtualnog prostora. Čak se i Lego kockice osmišljavaju motivima virtualnog svijeta World of Warcrafta. Slike velikih kućnih LCD ekrana, te svakodnevni pogledi na kristalno bistre slike Smartphonea, veoma “prirodno” i potpuno očekivano inspiriraju svakodnevicu, te tako i “ispravljaju” tmurnu atmosferu smogom natopljenog Pekinga postavljanjem velikih gradskih ekrana s motivima zelenila i plavog neba.

Ako se prisjetimo početka 20-og stoljeća sjetit ćemo se napretka u konstrukciji i graditeljstvu velikih infrastruktura i tehnologije, koji su potpuno transformirali arhitekturu i urbanizam CIAM-a, pa sve do 60-ih godina kada je ubrzani razvoj tehnologije dizala, eskalatora, klimatizacije i rasvjete otvorio nove prostorne mogućnosti zatvorenog, kondicioniranog prostora grada. Jednako tako Pop-kultura te njezin “Learning From Las Vegas” sindrom, te tematski parkovi zabave i turizma, pobrkali su stara shvaćanja javnog i privatnog, te inaugurirali nova pravila medijskog praćenja i potrošačkog života grada 90-ih. Danas digitalno, s iskustvom društvenih mreža, te otvoreni pogledi iz do jučer nemogućih perspektiva, omogućuju “hodanja”, traženja i projektiranja u novom kontekstu koje duboko mijenjaju pogled na grad, načine korištenja, upravljanja i gradnje teritorija, ulogu, pojam i estetiku urbanog.

Ako se složimo da utjecaj virtualnog mijenja navike i svakodnevna ponašanja, postavlja se pitanje: Može li i kako utječe iskustvo Second Life platforme na planiranje, organizaciju i gradnju grada i arhitekture današnjice? Danas svima poznata virtualna platforma Second Life, osmišljena i inaugurirana 2007. od strane Linden Laba, svima koji imaju PC omogućila je drugačiji, paralelni, osobni i zajednički virtualni svijet.

Prije točno osam godina, kada je na predstavljanju igre nastupio neizbježni Jay-Z, kada su političari držali govore, a poslovni ljudi već tada bili svjesni dobre zarade,  nisam siguran koliko su u Linden Labu bili svjesni uzročno-posljedičnog efekta kojeg će njihova otvorena platforma pustiti na nove generacije mladih “arhitekata” Second Lifea. Danas, nakon nešto manje od desetljeća, neki od zaigrane djece SL-igre, postaju pravi arhitekti, urbani planeri, gradonačelnici, ili novi stručnjaci za urbanu ekonomiju ili sociologiju. Ako ništa drugo, oni su sigurno novi studenti arhitekture, pravi svjedoci novih mogućnosti, istraživanja i primjene igre u stvarnost urbanizma i arhitekture.

Živimo u vremenu kada platforme nalik Second Lifeu, ili bilo koja slična igra, postaju “ozbiljna i stvarna”, direktno primjenjiva platforma kojom u kombinaciji s društvenim mrežama, kreativnim oglašavanjem i dizajnom novih energetskih infrastruktura i elemenata arhitekture, služi urbanizmu globalnog svijeta, ali učinkovito rješavaju jasni i otvoreni problemi lokalne zajednice.

 

 

Prostorni planovi koji će se ubrzo raditi u 3D svijetu, poput “nove igre” City Skylines, otvoreno će se primati prijedloge građana, kreirati virtualne, ali u ovom slučaju, sada super-stvarne objekte, lako izvedive spomenike, građevine i složenije javne prostore koji će u javnim raspravama, debatama i prijedlozima biti direktno implementirani, građeni, rušeni te nanovo postavljani. Ono što Second Life i svakodnevne virtualne platforme donose je, s jedne strane, oslobađajuća jednostavnost primjene, lakoća i demokratičnost odluke svakog aktera, ali s druge strane pojednostavljena i do kraja predvidiva prostorna banalnost koja nije simptom ničeg većeg ni boljeg, već jasno sadrži klicu silno zavodljive jednostavnosti koja postaje otvoreni problem. Problem, ali i izazov kojeg arhitekt jasno vidi i osjeća.

Ono što je svima koji razumiju jasno, u ovoj igri stvarnosti i stvarnoj igri postoje već unaprijed gotovi elementi. Predgotovljene klupe, stabla, parkovi, prozori, vrata, kuće, njihovi krovovi, ograde, stubišta, zidovi, ceste i mostovi. Oslobađajuća ljepota ready.madea dovedena do jasne i otvorene platforme upotrebe. Kreativnost i odgovor za takav novi urbani raspored leže u novoj metodi, drugačijem radu te, ne zaboravimo, u novoj estetici i pojmu sklada i lijepog. Planiranje i projektiranje oslobađa se nebitnih i suvišnih tema. Otvara se lakše manipuliranje elementima infrastrukture, oblikovanje izgrađenog i neizgrađenog, te sklapanja i spajanja do jučer nespojivog. Što zbog drugačije perspektive i pogleda koji se stvara pred nama, što zbog jasnog i brzog zaključivanja, pretapanja i superponiranja različitih informacija, dolazi do novih odnosa, prostora, drugačijih krajolika. Priroda i artificijelno ovim novim medijem sagledani uvjetuju i stvaraju nova sučelja, digitalno i oportuno preneseno iz medija i popularne kulture stvara nove konsenzuse, pa onda i nove odnose. Na kraju i nove oblike. Novu ljepotu grada i krajolika oko svih nas.